Službeni glasnik BiH, broj 30/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1798/11, rješavajući apelaciju Zahida Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Zahida Kadrića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 000339 09 Rev od 13. januara 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Zahid Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Goražda kojeg zastupa Nada Mandić, advokat iz Rogatice, podnio je 18. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 P 000339 09 Rev od 13. januara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i JP "Putevi Republike Srpske" (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 24. decembra 2013. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 26. decembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je dostavljen apelantu 19. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Stavom 1. Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 P 000339 08 P od 5. decembra 2008. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da mu umjesto vraćanja zauzetog zemljišta i uspostave ranijeg stanja isplati novčanu naknadu, i to za oduzeto zemljište površine 1935 m² i za uništena stabla voća precizirana u presudi, ukupan iznos od 14.313,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. decembra 2008. godine kao dana donošenja presude pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.710,00 KM a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Stavom 2. presude je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu vrati u posjed sporno zemljište površine 1935 m² precizirano u presudi koje je apelantovo vlasništvo 1/1, te da dovede parcele u stanje u kojem su bile prije izgradnje javnog puta tako što će zatrpati put zemljom, ukloniti kamenje i druge nanose, te na označenim nekretninama zasaditi stabla voća precizirana u presudi, kao i zahtjev za isplatu novčane naknade preko dosuđenog iznosa do iznosa od 15.037 KM i isplatu zakonske zatezne kamate počevši od dana podnošenja tužbe pa do dana presuđenja. Presudom je obavezan tuženi da na ime sudske takse uplati iznos od 1.000,00 KM.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je vlasnik nekretnina kroz koje prednik tuženog i tuženi grade javni put Ustiprača-Međurječje-Foča jer su nekontrolirano zahvaćene apelantove nekretnine za koje nikada nije izvršena nikakva eksproprijacija niti bilo kakav drugi postupak oduzimanja, niti je apelantu za oduzimanje nekretnina plaćena bilo kakva naknada zbog čega je apelant zatražio da mu tuženi, alternativno, ili vrati u posjed zauzeto zemljište te izvrši radnje navedene u stavu 2. dispozitiva presude, ili da mu umjesto vraćanja zemljišta i uspostave ranijeg stanja isplati novčanu naknadu od ukupno 15.037,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. U tužbi je, prema obrazloženju presude, navedeno i da je za sva navedena događanja apelant saznao tek 2005. godine budući da se nalazio na odsluženju zatvorske kazne.

8. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, preciziranih u presudi, utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Navedeno je da je tuženi u konkretnom slučaju istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, ali da je taj prigovor neosnovan jer je nesporno da je tuženi pravni slijednik Republičke direkcije za puteve što je jasno naznačeno u odluci Vlade RS-a od 22. januara 2004. godine o osnivanju tuženog kao pravnog sljedbenika navedene direkcije. Dalje je navedeno da je nesporno utvrđeno da je pravni prednik tuženog započeo, a tuženi nastavio da, kao investitor i naručitelj radova, obavlja radove na izgradnji puta tako što je zauzeo, između ostalih, i apelantove nekretnine bez izvršenog postupka eksproprijacije, kao i da taj put nikada nije završen. Utvrđeno je da je sporni put odlukom Vlade RS od 15. augusta 1997. godine proglašen za magistralni put od općeg interesa i da se u svrhu njegove izgradnje može izvršiti potpuna ili nepotpuna eksproprijacija nekretnina koje zahvata trasa projektovanog putnog pravca, te da je korisnik navedene eksproprijacije pravni prednik tuženog. S tim u vezi Osnovni sud je istakao da je na osnovu navedenih činjenica nesporno da je tuženi, ne provodeći nikakav postupak eksproprijacije već jednostavnim zauzimanjem apelantovih nekretnina, odgovoran u smislu odredbi čl. 154. i 207. ZOO.

9. Osnovni sud je naveo i da je odredbom člana 25. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon), između ostalog, propisano da ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinskom objektu, ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje, ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta (stav 1). Dalje je navedeno da, izuzeto od navedenog, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši ako njegovo rušenje, s obzirom na okolnosti slučaja a posebno na vrijednost objekta, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, kao i njihovo ponašanje u toku izgradnje, ne bi bilo društveno opravdano (stav 2). Osnovni sud je dalje naveo da u slučajevima iz člana 25. stav 1. Zakona vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete (stav 3), kao i da pravo izbora iz stava 1. vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta te da, po proteku ovog roka, može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta (stav 5).

10. S obzirom na navedene odredbe Zakona kao i činjenice konkretnog predmeta, Osnovni sud je zaključio da je nesporno da je tuženi znao da gradi na tuđem zemljištu koje je apelantovo vlasništvo i da nije završena izgradnja spornog građevinskog objekta s obzirom da tuženi nije dostavio dokaz o tehničkom prijemu objekta kao ni upotrebnu dozvolu za njega, što bi bio osnovni dokaz da je put završen. Zaključeno je i da je nesporno da je neosnovan prigovor zastare koji je tuženi istakao budući da je navedenim odredbama Zakona jasno propisano da vlasnik ima pravo izbora iz stava 1. tog člana u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, te da nakon proteka tog roka ima pravo zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta, pa s obzirom na navedeno, nije došlo do zastare apelantovog potraživanja. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu, pri tome navodeći da nije bilo moguće uspostaviti prijašnje stanje na apelantovim parcelama budući da se radi o objektu od općeg interesa.

11. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj 91-0-P000339 09 Gž od 15. aprila 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u cijelosti prihvatajući obrazloženje prvostepenog suda.

12. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 91 0 P 000339 09 Rev od 13. januara 2011. godine reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade za oduzeto zemljište i uništena stabla voća isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te naveo da je zaključio da su obje nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da je pogrešno pozivanje tih sudova na odredbe člana 25. Zakona jer u konkretnom slučaju tuženi nije stekao pravo vlasništva na zemljištu. Vrhovni sud je naveo da u smislu navedenog člana graditelj može biti samo lice koje može biti nositelj prava vlasništva pa se, prema obrazloženju Vrhovnog suda, na građenje koje obavlja društveno-pravni subjekat na tuđem zemljištu, kao što je u konkretnom predmetu slučaj, ove odredbe ne primjenjuju. Vrhovni sud je također obrazložio da je apelant građenjem u konkretnom slučaju izgubio pravo vlasništva na spornom dijelu zemljišta i da se za apelanta desila ista situacija kao da je zemljište propalo. Vrhovni sud je istakao da, ako je graditelj/tuženi i bio nesavjestan, njegova se odgovornost, prema mišljenju Vrhovnog suda, svodi na odgovornost za štetu i procjenjuje se prema odredbama člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi je obrazloženo da, kako je šteta nastala 1994. godine a za nju je apelant, navodno, saznao tek u maju 2005. godine, a tužbu je podnio tek 17. marta 2008. godine, to, prema mišljenju Vrhovnog suda, nesporno nije protekao subjektivni trogodišnji zastarni rok koji se računa od dana saznanja za štetu i učinioca, ali je protekao objektivni petogodišnji rok (koji je počeo teći od 19. juna 1996. godine kao dana ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja) od dana nastanka štete čime je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, zastarjelo i apelantovo potraživanje. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je taj sud proizvoljno primijenio odredbe člana 376. ZOO umjesto odredbi člana 25. ZOO, te utvrdio da je apelant izgubio vlasništvo na tom zemljištu što nije tačno. Apelant navodi i da je Vrhovni sud u drugim predmetima s istom pravnom i činjeničnom osnovom donio drugačije odluke čime je stvorio pravnu nesigurnost.

b) Odgovor na apelaciju


14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da apelantovi navodi nisu osnovani budući da u konkretnom slučaju nije bilo moguće izvršiti povrat u pređašnje stanje te da je zbog toga apelant mogao tražiti samo naknadu štete, ali da je zahtjev podnio nakon proteka objektivnog roka zbog čega je taj sud i preinačio nižestepene presude. Navedeno je i da je neosnovano apelantovo pozivanje na druge presude Vrhovnog suda, jer se u tim presudama ne radi o istom činjeničnom stanju.

V. Relevantni propisi


15. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 25. st. 1, 2, 3. i 5.


1. Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinskom objektu ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta.

2. Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši ako rušenje građevinskog objekta, s obzirom na okolnosti slučaja i posebno na vrijednost objekta, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, kao i njihovo ponašanje u toku izgradnje ne bi bilo društveno opravdano.

3. U slučajevima iz stava 1. ovog člana vlasnik ima pravo i na naknadu štete.

(...)

5. Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta.

VI. Dopustivost


16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 91 0 P 000339 09 Rev od 13. januara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 18. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


20. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelant izgubio pravo vlasništva na spornom zemljištu i da zbog toga nije bilo moguće na njegov slučaj primijeniti odredbe člana 25. Zakona nego odredbe člana 376. ZOO, pa da je u tom smislu njegovo potraživanje po osnovu naknade za oduzeto zemljište zastarjelo.

24. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), može se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. Očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

25. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, a drugostepeni sud potvrdio tu presudu, te obavezao tuženog da apelantu umjesto vraćanja zauzetog zemljišta i uspostave ranijeg stanja isplati novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 14.313,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Nižestepeni sudovi su svoje odluke utemeljili na odredbi člana 25. Zakona ističući da tuženi nije proveo postupak eksproprijacije za potrebe izgradnje magistralnog puta već je, znajući da gradi na tuđem (apelantovom) zemljištu, započeo gradnju puta koji još nije dovršen. Nakon toga Vrhovni sud je osporenom presudom preinačio navedene presude tako što je odbio navedeni apelantov tužbeni zahtjev. Preinačenje nižestepenih presuda Vrhovni sud je obrazložio tako što je utvrdio da je apelant izgubio pravo vlasništva na spornom zemljištu jer je ono bilo potrebno za gradnju objekta u općem interesu zbog čega taj sud smatra da je zemljište za apelanta "propalo", da se iz tog razloga moraju primijeniti odredbe ZOO kojim je regulirano pitanje naknade štete te da je, s obzirom na vrijeme nastanka štete 1994. godine i činjenicu da je apelant saznao za nju u maju 2005. godine, a tužbu podnio u martu 2008. godine, njegovo potraživanje naknade štete zastarjelo zbog proteka objektivnog roka zastare iz člana 376. stav 2. ZOO.

26. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 2061/10 od 12. juna 2013. godine (odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, rješavajući apelaciju tuženog (JP "Putevi Republike Srpske") podnesenu, istina, protiv presuda Okružnog suda i Općinskog suda (a ne presude Vrhovnog suda kao u konkretnom slučaju budući da u tom predmetu nije izjavljena revizija) kojim je odlučeno o pitanju oduzimanja zemljišta bez eksproprijacije drugih lica na istoj lokaciji, iz istog razloga i pod istim uvjetima, apelaciju odbacio kao prima facie neosnovanu. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema proizvoljnosti u odlučenjima redovnih sudova kad je tuženi obavezan da tužiteljima u tom predmetu isplati naknadu za zemljište koje je oduzeto za potrebe izgradnje magistralnog puta Ustiprača-Foča bez provedene eksproprijacije i za koje im nije plaćena nikakva naknada, te da to potraživanje nije zastarjelo s obzirom na odredbe člana 25. Zakona.

27. Slijedom navedenog, te dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu sa sadržajem odredbi naprijed citiranog člana 25. Zakona kojim je eksplicitno propisano da u slučaju kakav je konkretan, vlasnik ima pravo da u roku od tri godine od dana završetka građevinskog objekta koji je neovlašteno izgrađen na njegovom zemljištu, zahtijeva od graditelja da mu pripadne pravo svojine na građevinskom objektu, ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje, ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta s tim da će sud odlučiti da se objekat ne ruši ako je to suprotno društvenom interesu, Ustavni sud smatra da je nesporno da je za ovaj slučaj relevantan propis, kao lex specialis, upravo član 25. Zakona, kako su to i zaključili Osnovni i Okružni sud. Apelant je nesporno tužbom tražio da mu, alternativno, tuženi ili vrati neovlašteno oduzeto zemljište u prvobitnom stanju ili da mu isplati naknadu za to zemljište, kako je i propisano odredbom člana 25. stav 1. Zakona odnosno da nije tražio naknadu štete kako je to zaključio Vrhovni sud. Pri tom Ustavni sud zapaža da je nesporno da prema odredbi član 25. stav 3. Zakona vlasnik zemljišta, u konkretnom slučaju dakle apelant, ima pravo i na naknadu štete u kojem slučaju bi se prilikom odlučivanja o zahtjevu primjenjivale odredbe člana 376. ZOO koje se odnose na zastaru potraživanja, ali da iz postavljenog tužbenog zahtjeva, kako je već rečeno, kao nesporno proizlazi da apelant nije postavio zahtjev za naknadu štete. Osim toga, nesporno je da je apelantova tužba podnesena u okviru trogodišnjeg roka propisanog članom 25. stav 5. Zakona budući da put, kako je konstatirano u nižestepenim odlukama, nikada nije završen pa samim tim taj rok još uvijek nije okončan te Ustavni sud zapaža da bi i u slučaju da je taj rok (od tri godine) protekao apelant, shodno navedenoj odredbi Zakona, imao pravo na naknadu prometne cijene zemljišta. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbe člana 376. stav 2. ZOO umjesto odredbi člana 25. Zakona, kao i da je proizvoljno zaključio da je apelant izgubio pravo vlasništva na spornom zemljištu i da se ono za apelanta smatra "propalim". Zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava osnovani.

28. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da apelant kršenje tog prava vezuje za primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na naprijed utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu.

VIII. Zaključak


30. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 376. stav 2. ZOO kojim je regulirano pitanje zastare potraživanja naknade štete umjesto odredbi člana 25. Zakona u slučaju kada je nesporno da je na apelantovom zemljištu izvršena izgradnja magistralnog puta a da prethodno nije proveden postupak eksproprijacije niti je apelantu isplaćena naknada za njegovo oduzimanje.

31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!