Službeni glasnik BiH, broj 94/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4053/12, rješavajući apelaciju Vitomira Vujovića i KTK "Visoko" Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvajaju se apelacije Vitomira Vujovića i KTK "Visoko" Visoko.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 000741 09 Pž od 31. maja 2011. godine.

Predmet se vraća Višem privrednom sudu u Banjaluci koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Vitomir Vujović iz Trebinja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je, 22. novembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 000741 09 Pž od 31. maja 2011. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4053/12.

2. KTK "Visoko" d.d. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 8. decembra 2012. godine apelaciju protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 000741 09 Pž od 31. maja 2011. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4335/12.

3. Apelanti su dopunili apelacije 24. marta i 7. jula 2014. godine, te 24. marta 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


4. S obzirom na to se apelacije registrirane pod br. AP 4053/12 i AP 4335/12 tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda odlučio spojiti pobrojane predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4053/12.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Višeg privrednog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), KTK "Alhos" a.d. Sokolac (u daljnjem tekstu: tužilac) i "MANco" d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 11. marta 2015. godine da dostave odgovor na apelacije.

6. Viši privredni sud je odgovor dostavio 19. marta 2015. godine, tužilac KTK "Alhos" 26. marta 2015. godine. Osnovni sud, kome je apelacija dostavljena na odgovor 16. marta 2015. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor na apelaciju.

7. S obzirom na to da se pismeno kojim je zatražen odgovor na apelaciju od tužioca "MANco" d.o.o. Bijeljina vratilo sa naznakom da je "nepoznat", dostava tog pismena imenovanom je, u skladu s članom 75. Pravila Ustavnog suda, izvršena 8. jula 2015. godine po proteku roka od osam od dana stavljanja predmetnog pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje


8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Osnovni sud je Presudom broj 95 0 PS 000741 07 PS od 9. februara 2008. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se oglasi ništavim bliže označeni ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora zaključen između apelanata i ovjeren kod Općinskog suda u Visokom, pa da se Zemljišno-knjižnom uredu naloži da u označenom z.k. ulošku izvrši brisanje upisa prava vlasništva u korist apelanta Vujovića.

10. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelanti 10. juna 2004. godine zaključili ugovor o kupoprodaji, koji je ovjeren u Općinskom sudu u Visokom, da je na osnovu rješenja ZK ureda od 9. augusta 2004. godine izvršen otpis predmetnih nekretnina upisanih u označenom z.k. ulošku, vlasništvo apelanta KTK "Visoko" sa 1/1 dijela, te prijepis istih u označeni z.k. uložak i uknjižba prava vlasništva u korist apelanta Vujovića.

11. Viši privredni sud je Presudom broj 62 0 Ps 000741 09 Pž od 31. maja 2011. godine žalbu tužilaca djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio. Viši privredni sud je utvrdio da je kupoprodajni ugovor zaključen između apelanata i ovjeren kod Općinskog suda u Visokom ništav, te naložio ZK uredu Osnovnog suda da izvrši brisanje upisa prava vlasništva u korist apelanta Vujovića. Također, apelant Vujović je obavezan tužiocu KTK "Alhos" predati u posjed poslovni prostor slobodan od osoba i stvari.

12. Viši privredni sud je, ukazujući na član 3. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, čl. 3. i 18. stav 1. Zakona o prijenosu sredstava iz društvenog u državno vlasništvo (u daljnjem tekstu: Zakon o prijenosu sredstava), čl. 2, 3, 4, 11, 31. i 32. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), zaključio da je predmetni poslovni prostor privatizirao tužilac KTK "Alhos" jer se nalazio na teritoriji RS, pa da apelanti u pogledu dijela državnog kapitala u predmetnom poslovnom prostoru ne mogu polagati bilo koje pravo jer je jedini ovlašteni prodavac državnog kapitala Direkcija za privatizaciju RS, a ne apelant KTK "Visoko". Slijedom navedenog, zaključeno je da je ugovor o kupoprodaji zaključen između apelanta u suprotnosti s članom 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je tim ugovorom apelant KTK "Visoko" prenio pravo raspolaganja, odnosno korištenja na spornom poslovnom prostoru na apelanta Vujovića suprotno Zakonu o privatizaciji i Okvirnom zakonu.

13. Po ocjeni Višeg privrednog suda ugovor o kupoprodaji između apelanata protivan je i članu 16a. stav 1. Zakona o prometu nekretnina kojim je, pored ostalog, propisano da se poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrade u društvenom vlasništvu ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i s njima se, na drugi način, ne može raspolagati.

14. S obzirom da je ugovor o kupoprodaji između apelanata ništav, Viši privredni sud je shodno članu 104. ZOO obavezao apelante da poslovni prostor predaju tužiocu KTK "Alhos".

15. Najzad, pozivajući se na član 41. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), Viši privredni sud je zaključio da je jače pravo na posjed poslovnog prostora na strani tužioca KTK "Alhos". U prilog navedenog, ukazano je da tužilac KTK "Alhos" osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriji RS u koju ulazi predmetni poslovni prostor, da je kao takav upisan u registar nadležnog suda, te da je pravomoćnim rješenjem Direkcije za privatizaciju odobren program privatizacije kojim je obuhvaćen i ovaj poslovni prostor.

16. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3518/11 od 12. oktobra 2011. godine odbacio apelaciju apelanta Vujovića kao nedopuštenu, a Odlukom o dopustivosti broj AP 3229/11 od 15. septembra 2011. godine apelaciju apelanta KTK "Visoko". U oba slučaja apelacije su odbačene jer su apelanti protiv presude Višeg privrednog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj još nije bilo odlučeno.

17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 62 0 Ps 000741 11 Rev od 13. septembra 2012. godine odbacio revizije oba apelanta. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su revizije odbačene iz razloga utvrđenih članom 237. stav 2. ZPP, kao i da je revizija apelanta KTK "Visoko" neblagovremena jer je podnijeta nakon proteka roka od 15 dana.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


18. Apelanti tvrde da su im osporenom presudom Višeg privrednog suda, te rješenjem Vrhovnog suda, povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski, navodi apelanata svode se na tvrdnju da je Viši privredni sud proizvoljno tumačio i primijenio materijalno pravo, konkretno član 2. Okvirnog zakona, da se ova odredba ne može primjenjivati kao lex specialis u odnosu na ZVPO, odnosno da je proizvoljno tumačio i primijenio član 3. Zakona o prijenosu sredstava koji se, po njihovom mišljenju, nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju, te da su zanemarene relevantne odredbe ZVPO, konkretno član 20. i s tim u vezi odredbe Zakona o zemljišnim knjigama. Apelanti su, u prilog svojih tvrdnji, ukazali na odluke Ustavnog suda br. AP 2157/08, AP 1274/08 i AP 1772/08. Apelant KTK "Visoko" ističe da je u trenutku zaključenja ugovora bio uknjižen kao vlasnik poslovnog prostora, te da ovaj upis, iako je izvršen nakon privatizacije tužioca KTK "Alhos" nikad nije osporen, kao i da je, shodno članu 19. Zakona o početnom bilansu stanja FBiH ovaj poslovni prostor bio upisan u njegov pasivni podbilans. Apelant Vujović je istakao da se na osnovu ugovora o kupoprodaji, koji je u cjelini ispunio, uknjižio kao vlasnik poslovnog prostora.

19. U dopunama apelacija od 24. marta 2014. godine oba apelanta su se u prilog svojih tvrdnji pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 1781/12 od 23. januara 2014. godine, te Odluku Ustavnog suda broj AP 1308/12 od 27. januara 2014. godine, u kojim je, po njihovom mišljenju, odlučeno o istom činjeničnom i pravnom pitanju.

20. U dopunama apelacija od 7. jula 2014. godine apelanti su dostavili presude Vrhovnog suda od 14. maja 2014. godine i 5. juna 2014. godine, ukazujući da je, povodom, kako su naveli, istog činjeničnog i pravnog pitanja kao i u njihovom slučaju, Vrhovni sud donio drugačiju odluku. Apelanti su se pozvali i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1056/10 od 12. marta 2014. godine, kojom je, kako tvrde, potvrđena osnovanost njihovih navoda.

21. U dopunama apelacija od 24. marta 2015. godine apelanti su dostavili presudu Vrhovnog suda od 27. marta 2014. godine kao dokaz da je u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ovaj sud donio drugačiju odluku, a što, kako smatraju, ukazuje na nezakonito postupanje ovog suda.

b) Odgovor na apelaciju


22. Viši privredni sud je u odgovoru na navode iz apelacije, ukazao na relevantne zakonske odredbe na kojima je zasnovao svoju odluku, da je postupao u skladu sa zakonom, pa da su neosnovane tvrdnje o povredi prava na koje se u apelacijama ukazuje.

23. Tužilac KTK "Alhos" je u odgovoru na navode iz apelacija istakao da poslovni prostor, u vrijeme stupanja na snagu Okvirnog zakona i Zakona o privatizaciji, nije bio vlasništvo apelanta KTK "Visoko", već je bio u statusu državne imovine. U prilog ove tvrdnje ukazano je na član 3. Zakona o prijenosu sredstava, te na član 9. istog zakona. Dalje, ukazano je da članom 9. Odluke o organiziranju preduzeća, ustanova i drugih pravnih osoba, te Odluke Vlade RS od 28. juna 1994. godine o uvođenju mjera za otklanjanje vanrednih okolnosti u KTK Visoko, prema kojoj KTK "Visoko" sa sjedištem u Sokocu, obuhvaća sve dijelove preduzeća KTK "Visoko" iz Visokog koji se nalaze na teritoriji RS, te da je ono pravni sljednik KTK "Visoko" iz Visokog. Tužilac je ukazao da se radi o aktima legitimnih organa koji nikad nisu poništeni ili stavljeni van snage. Dalje je ukazano da upisom u sudski registar nije vršen prijenos prava vlasništva već je izvršen upis novog pravnog subjekta u državnom vlasništvu, a nakon vlasničke transformacije izvršen je prijenos vlasništva u korist KTK "Alhos". Po njegovom mišljenju, a na osnovu navedenog, u momentu prodaje poslovni prostor je bio državno vlasništvo, a ne vlasništvo apelanta KTK "Visoko". Također, ukazano je da od 1992. godine ovaj prostor nije bio u posjedu KTK "Visoko", da je u skladu sa Zakonom o prijenosu sredstava, te Okvirnim zakonom i Zakonom o privatizaciji postao državno vlasništvo u RS i kao takav privatiziran 2001. godine, o čemu je odluku donijela Direkcija za privatizaciju. Dalje, uz pozivanje na čl. 1, 2. i 3. Okvirnog zakona ukazano je da je jasno da je imovina koja je bila na teritoriji RS mogla biti privatizirana samo po zakonima ovog entiteta. U prilog ovih tvrdnji ukazano je i da je shodno članu 2. stav 1. i članu 8. Zakona o početnom bilansu stanja u Federaciji BiH propisano da pasivni podbilans sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, da je poslovni prostor bio upisan u pasivni podbilans apelanta KTK "Visoko", a zbog čega je bilo onemogućeno bilo kakvo zakonito raspolaganje ovim poslovnim prostorom od KTK "Visoko". Pri tome, poslovni prostor je bio iskazan u njegovom bilansu i kao takav i privatiziran. Dalje, s obzirom na to da je pravo vlasništva stečeno shodno članu 20. ZVPO, tj. na osnovu zakona, to nije postojala potreba i da se izvrši upis u skladu s članom 33. istog zakona. Najzad, ukazano je da pravo raspolaganja ne može biti izjednačeno s pravom vlasništva, odnosno da bi prihvaćanje ovog stava proces privatizacije učinilo besmislenim i bespotrebnim.

V. Relevantni propisi


24. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 14/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.
Oblast djelovanja zakona

1. Sukladno Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP) ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetā da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovom teritoriju koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entitetā. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.

2. Ostvarivanje prava entitetā da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji u cilju usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP, konkretno Aneksom 9.

3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena sukladno važećim zakonima o restituciji.

Član 3.
Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti

Skupštine entitetā će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP.

Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine koja se nalazi na teritoriju tog entiteta.

(…)

Član 4.


1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriju jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravne osobe ovlaštene da ih prikupe sukladno zakonima tog entiteta.

25. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine FBiH" broj 12/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.


Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: subjekti) sa kojim ulaze u proces privatizacije. Početni bilans stanja se sastoji od:

1) Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveze za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana.

(…)

Član 19.


Preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u Pasivnom podbilansu.

Član 20.


Preostale stvari i prava u Pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.

26. Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik RS" broj 24/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.


Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i, kojom zbog toga preduzeće ne može upravljati i raspolagati, prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.

Član 18.


U pasivnom podbilansu, preduzeće iskazuje vrednost imovine, prava obaveza i kapitala, iz članova 9. do 15. ovog zakona.

Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.

27. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80, koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske) u relevantnom dijelu glasi:

Član 20.


Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i naslijeđivanjem.

Član 33.


Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

28. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 103.


Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

VI. Dopustivost


29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 000741 11 Rev od 13. septembra 2012. godine revizija oba apelanta odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, te da konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 000741 09 Pž od 31. maja 2011. godine. Stoga Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada su podnesene apelacije u predmetima br. AP 3518/11 i AP 3229/11, koje su odbačene kao preuranjene. S obzirom na to da je osporena presuda apelantu Vujoviću uručena 4. jula 2011. godine, a apelacija u tom predmetu (AP 3518/11) podnesena 31. augusta 2011. godine, odnosno da je apelantu KTK "Visoko" osporena presuda uručena 4. jula 2011. godine, a apelacija u tom predmetu (AP 3229/11) podnesena 13. augusta 2011. godine, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti apelacije.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


33. Apelanti tvrde da su im osporenom presudom Višeg privrednog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu


34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.

35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

36. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet spora bilo utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora koja se nalazi u Trebinju, a koji su zaključili apelant KTK "Visoko" u svojstvu prodavca i apelant Vujović u svojstvu kupca. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz presude Osnovnog suda proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelanti zaključili ugovor o kupoprodaji 10. juna 2004. godine, da je ovjeren u Općinskom sudu u Visokom, da je na osnovu rješenja ZK ureda Osnovnog suda od 9. augusta 2004. godine izvršen otpis predmetnih nekretnina, upisanih u označenom z.k. ulošku, vlasništvo apelanta KTK "Visoko" sa 1/1 dijela, te prijepis istih u označeni z.k. uložak i uknjižba prava vlasništva u korist apelanta Vujovića u dijelu 1/1.

37. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u više odluka. Tako je, npr. u Odluci broj AP 2157/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 82/09 i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) rješavajući apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom su preinačene nižestepene presude i proglašen ništavim kupoprodajni ugovor čiji je predmet bio poslovni prostor na teritoriji Republike Srpske, Ustavni sud utvrdio kršenje prava na imovinu jer je zaključio da je: "Vrhovni sud arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Članom 20. ovog zakona reguliran je pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona."

38. U citiranoj odluci Ustavni sud je naveo i da je "Drugoapelant prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari. To je i učinjeno zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa apelantima 20. januara 2001. godine. Na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. februara 2002. godine, u zemljišnim knjigama je upisano pravo vlasništva na poslovnom prostoru u korist apelanata. Upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o vlasništvu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima)." U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao i na to da uknjižba prava vlasništva u apelantovu korist, koja ima konstitutivni karakter, znači da uknjižena prava dobivaju značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes), a ne relativnog (inter partes) koji bi postojao samo između ugovornih strana, a što je Vrhovni sud u osporenoj odluci u tom predmetu zanemario isto kao i druga djelovanja zemljišnoknjižnog upisa, kao što su fikcija apsolutne tačnosti i pouzdanja, te drugi principi zemljišnog prava. U odluci broj AP 2157/08 Ustavni sud je zaključio da su postupanjem Vrhovnog suda, odnosno "zanemarivanjem jasnih i izričitih odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama apelanti, koji su upisom u zemljišne knjige postali vlasnici sporne nekretnine i titulari jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrirana najviša pravna vlast, podvrgnuti arbitrarnom tretmanu. Zbog toga, miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju." Gotovo identičan stav Ustavni sud je zauzeo i u Odluci broj AP 351/10 od 28. maja 2010. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 103/10 i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

39. Ustavni sud smatra da se navedeni stav izražen u odluci broj AP 2157/08 može primijeniti i na konkretan slučaj, pa se Ustavni sud u potpunosti poziva na obrazloženje iz citirane odluke. Naime, i u konkretnom slučaju predmet kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta bile su sporne nekretnine koje se nalaze u Bileći, dakle na teritoriji Republike Srpske. Sporne nekretnine su u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora bile upisane u zemljišne knjige kao vlasništvo prvoapelanta, koji status u sebi, u smislu relevantnih odredaba Zakona i stava izraženog u odluci broj AP 2157/08 (tačka 50), znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari. Dalje, drugoapelant je zaključenjem ugovora, a nakon upisa u zemljišnu knjigu stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.

40. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju, kao i u slučaju iz predmeta broj AP 2157/08, Viši privredni sud zanemario relevantne odredbe zakona budući da je nesporno da je apelant Vujović, shodno odredbama čl. 20. i 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, postao vlasnik spornih nekretnina. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da se Viši privredni sud osporenom presudom na arbitraran i nezakonit način, dakle, suprotno standardima člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, umiješao u imovinu apelanata.

41. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi


42. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacijā u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada miješanje u pravo apelanata na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je sud arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da je apelant, kao prodavac, bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornih nekretnina, te da je apelant, u svojstvu kupca, u smislu čl. 20. i 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, stekao pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla, odnosno zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa apelantom prodavcem.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Aneks ove odluke, u smislu člana 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje sudije Miodraga Simovića suprotno odluci.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.




IZDVOJENO MIŠLJENJE O NESLAGANJU SUDIJE MIODRAGA SIMOVIĆA



Ne mogu se složiti s obrazloženjem ili sa zaključcima većine sudija u Ustavnom sudu BiH u pogledu navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u predmetu broj AP 4053/12/12. Moji razlozi za neslaganje izloženi su u Izdvojenom mišljenju o neslaganju u predmetu broj AP 1392/12.


Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!