Službeni glasnik BiH, broj 25/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1236/14, rješavajući apelaciju Đoke Sedlarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Đoke Sedlarevića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 032456 13 Gž od 30. aprila 2013. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Đoko Sedlarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Biljana Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 17. marta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 032456 13 Gž od 30. aprila 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3257/13 od 19. novembra 2013. godine, dostupna na Internet-adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelantova apelacija podnesena protiv presude Okružnog suda iz prethodne tačke ove odluke zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Okružnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda zatraženo je 19. septembra 2016. godine, a od tužilaca Radeta Savića i Milenka Ristića (u daljnjem tekstu: tužioci) 10. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. septembra 2016. godine, a tužioci 20. februara 2017. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Tužioci su tužbom protiv apelanta pred Osnovnim sudom u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuli parnični postupak radi naknade nematerijalne štete učinjene klevetom.

7. Osnovni sud je Presudom broj 80 0 P 032456 11 P od 27. decembra 2012. godine odbio u cjelini tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da im apelant na ime naknade štete zbog povrede časti i ugleda isplati po 5.000,00 KM i troškove postupka, te da na facebook-stranici Općine Lopare objavi uvod i izreku presude.

8. U obrazloženju presude su istaknuti navodi tužbe na kojima su tužioci utemeljili svoj tužbeni zahtjev, i to da je apelant na facebook-stranici Općine Lopare objavio tekst neistinite sadržine koji se tiče lokalne vlasti u toj općini, konkretno njih kao nosilaca te vlasti u svojstvu načelnika Općine i predsjednika Skupštine. Naime, apelant je iznio tvrdnju da su se tužioci kao nosioci te vlasti "potrudili da asfaltiraju sporedne puteve u kojima oni imaju kuće dok je 60% seoskih puteva još kao prije 50 godina, u makadamu i kaldrmi. [...] Nek Savić i Ristić imaju asfalt do svojih kuća na teret opštine". Iznošenjem takvih neistinitih činjenica, prema mišljenju tužilaca, apelant je povrijedio njihovu čast i ugled uzrokujući im nematerijalnu štetu u vidu duševnog bola. Osim toga, napomenuto je da je facebook-stranicu Općine Lopare pokrenula i realizirala Općina Lopare s ciljem efikasnijeg rada i prikupljanja neophodnih podataka od građana koji imaju pravo na kritiku rada lokalne vlasti, konkretno načelnika i predsjednika Skupštine, ali ne i pravo na iznošenje neistina.

9. Apelant je navode iz tužbe djelomično potvrdio priznavši da je na facebook-stranici objavio komentar koji je bio usmjeren na rad lokalne vlasti i njene nosioce, ali je osporio navode da su u takvom komentaru postojali elementi klevete u smislu člana 5. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), kao i uvjeti iz čl. 199. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za naknadu štete učinjene klevetom. S tim u vezi, apelant je istakao da je administrator stranice Općine Lopare njegov komentar odmah obrisao, kao i njegovo ime sa liste prijatelja, da je svoje mišljenje o radu lokalnih nosilaca vlasti iznio s dobrom namjerom i prema svojim saznanjima, da u komentaru nije označio niti jedno fizičko lice, dakle ni tužioce, već je njegov komentar bio usmjeren isključivo na rad lokalne vlasti i njene nosioce, pri čemu mišljenje nije bilo ni uvredljivo, a ni neistinito, već kritičko i realno.

10. Osnovni sud je, nakon izvedenog dokaznog postupka, te ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, između ostalog i vještačenjem vještaka medicinske struke, saslušanjem tužilaca i apelanta u svojstvu parničnih stranaka, saslušanjem većeg broja svjedoka, kao i uvidom u projektnu dokumentaciju povodom asfaltiranja lokalnih puteva, tužbeni zahtjev tužilaca odbio smatrajući da je apelant svojim komentarom iznio vrijednosni sud i stav u pogledu konkretnih životnih problema i njihovog rješavanja na lokalnom nivou, te da, u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 7. ZZK, kao i odredaba čl. 199. i 200. ZOO, apelant nije odgovoran za svoje mišljenje izneseno 17. jula 2011. godine u komentaru na web-stranici Općine Lopare. Naime, Osnovni sud je naglasio da sadržina navedenog komentara nije sporna, da se apelant kao stanovnik općine Lopare koristio navedenom web-stranicom kao prijatelj i njen posjetilac, dajući svoje mišljenje i viđenje o aktivnostima koje su preduzele općinske strukture vlasti, te o stanju lokalne putne infrastrukture, da je ta stranica otvorena kako bi, između ostalog, stanovnici općine mogli iznositi svoje komentare i svoje viđenje kada je u pitanju rješavanje bilo kojeg komunalnog i drugog životnog problema, da se u konkretnom slučaju apelant poslužio upravo tim načinom komunikacije kako bi izrazio svoje mišljenje i da je njegov komentar na spomenutoj web-stranici stajao svega nekoliko sati. Osim toga, Osnovni sud nije prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, jer je, nakon usmenog izlaganja vještaka na ročištu, radi pojašnjenja pismenog nalaza, zaključeno da je nalaz dat pod pretpostavkom da je apelant zaista oklevetao tužioce. Osnovni sud je, s tim u vezi, imao u vidu društveni položaj tužilaca i njihove funkcije, dovodeći ih u vezu sa preduzetim aktivnostima na izvođenju radova i asfaltiranja puteva u općini Lopare, zaključivši da će tužioci uvijek biti izloženi kritici javnosti (pozitivnoj i negativnoj). Način komunikacije, kako je dalje navedeno, između ostalog i putem web-stranice, prema ocjeni suda, treba doprinijeti konstruktivnom dijalogu između nosilaca vlasti sa građanima, u konkretnom slučaju tužilaca kao predstavnika vlasti sa stanovnicima općine. Upravo zbog tog razloga je ocijenjeno da nalaz vještaka nije prihvatljiv, jer je u nalazu data slika o psihičkom stanju tužilaca s medicinskog aspekta pod pretpostavkom da su oklevetani, a zanemareni su bit i način konkretne vrste komunikacije, odnosno konkretnog odnosa tužilaca sa apelantom, kao i svrha i suština vođenja dijaloga i političke debate o konkretnom životnom problemu u realizaciji asfaltiranja lokalnih puteva. Iz svih ostalih provedenih dokaza, između ostalog saslušanjа tužilaca u svojstvu parničnih stranaka, kao i uvidа u obimnu pismenu dokumentaciju, Osnovni sud je zaključio da su građani općine Lopare sufinansirali aktivnosti na asfaltiranju lokalnih puteva, ali da je projektna dokumentacija za sve lokalne puteve, prema ugovoru od 14. septembra 2007. godine, isplaćena iz budžeta Općine (jer stanovnici bez te dokumentacije ne bi mogli ni početi da ugovaraju posao na izgradnji navedenog puta), što znači da je Općina Lopare zapravo učestvovala u izgradnji asfaltne putne komunikacije. Daljnje aktivnosti na izgradnji puteva su nastavljene kada su dužnost preuzeli tužioci 2008. godine, dakle i u vrijeme kada je objavljen apelantov komentar, u julu 2011. godine. Osnovni sud je, s tim u vezi, zaključio da je apelant pisanjem i objavljivanjem svog komentara na web-stranici Općine Lopare, koja je otvorena, između ostalog, radi iznošenja komentara i viđenja stvari stanovnika općine Lopare kada je u pitanju rješavanje bilo kojeg komunalnog i drugog lokalnog problema, uspio samo isprovocirati ponašanje tužilaca da zaposlenom koji uređuje web-stranicu nalože da ukloni komentar, pa proizlazi zaključak da apelant nije ni namjerno niti nepažnjom naškodio ugledu i časti tužilaca u konkretnom slučaju. Osim toga, kako je dalje navedeno, tužioci su političari i vršioci određenih funkcija vlasti u Općini Lopare, te su, stoga, izloženi analizi i kritici javnosti, konkretno stanovnika općine Lopare, kao jedinice lokalne samouprave, zbog čega moraju pokazati veći stepen tolerancije. To što je Rade Savić (prvotužilac) kao načelnik Općine naložio da se apelantov komentar ukloni sa web-stranice predstavlja, prema ocjeni suda, manifestaciju njegove namjere da onemogući bilo koje lice da iznese svoju negativnu kritiku na rad općinskih struktura vlasti (načelnika i predsjednika SO), pa i kada je u pitanju rješavanje problema komunalne infrastrukture, što bi kako apelanta, tako i druge stanovnike općine u budućnosti odvratilo od davanja takve ili slične vrste kritike. Takav stav utječe na odvraćanje od davanja doprinosa javnoj diskusiji o pitanjima koja su bitna za život zajednice, jer, kako je zaključeno, apelantova namjera nije bila da povrijedi čast i ugled tužilaca, nego da iznese svoj kritički stav i mišljenje o preduzetim aktivnostima na izgradnji putne infrastrukture. Budući da aktivnost na izgradnji puteva traje od 2006. godine, da je nastavljena i nakon stupanja tužilaca na funkcije načelnika i predsjednika SO u novembru 2008. godine, da je apelantov komentar objavljen na facebook-stranici Općine u julu 2011. godine, kada su aktivnosti općinskih struktura vlasti bile u fazi realizacije asfaltiranja puteva do kuća tužilaca i njihovih srodnika (utvrđeno iz izjava tužilaca i drugih provedenih dokaza), Osnovni sud je zaključio da je apelant svojim komentarom dao vrijednosni stav i sud u pogledu rješavanja problema na lokalnom nivou, pa za svoje mišljenje izneseno u komentaru na web-stranici Općine Lopare nije odgovoran, zbog čega je tužbeni zahtjev tužilaca za naknadu štete učinjene klevetom kao neosnovan u cjelini odbijen.

11. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 032456 13 Gž od 30. aprila 203. godine žalba tužilaca je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na način što je apelant obavezan da tužiocima na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda isplati novčani iznos od po 500,00 KM. Okružni sud je, ocjenjujući da je žalba tužilaca djelimično osnovana, prije svega naveo sadržaj odredbe člana 5. stav 1. ZZK kojom je propisano "da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravnog lica koje je objavilo izražavanje". Zatim je naveden sadržaj stava 2. iste zakonske odredbe ZZK kojom je propisana odgovornost lica za štetu ako je namjerno ili uslijed nepažnje iznijelo ili prenijelo neistinito izražavanje, te odredbe člana 6. stav 1. tačka a. ZZK i člana 7. istog zakona u vezi sa članom 10. stav 2. Evropske konvencije. Naime, Okružni sud je naglasio da pri utvrđivanju odgovornosti za štetu i dodjeljivanju naknade, u smislu odredaba ZZK, potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. stav 2. Evropske konvencije i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). S tim u vezi je napomenuto da naknada štete mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti, da se pri njenom utvrđivanju uzimaju u obzir sve okolnosti slučaja, naročito preduzete mjere kako bi se prouzrokovana šteta ublažila, imajući pri tome u vidu značaj povrijeđenog dobra.

12. Obrazlažući djelomičnu osnovanost žalbenih navoda tužilaca, Okružni sud je, prije svega, ponovio nespornu činjenicu prema kojoj je apelant na facebook-stranici Općine Lopare objavio tekst sadržaja kako je jasno navedeno u prvostepenoj presudi, te činjenice prema kojima je u vrijeme objavljivanja apelantovog teksta prvotužilac bio načelnik Općine Lopare, a drugotužilac predsjednik SO Lopare i da je navedeni tekst na facebook-stranici bio nekoliko sati. Iz provedenih dokaza, kako je dalje navedeno, prvostepeni sud je utvrdio da je sporni put koji je spomenut u sadržaju apelantovog teksta finansiran novčanim sredstvima građana sela Pirkovići. S obzirom na to, za Okružni sud se postavilo pitanje da li je apelant određenim riječima u navedenom tekstu koji je objavljen putem Interneta namjerno trećim licima iznio nešto neistinito o tužiocima i da li je na taj način klevetom prouzrokovao štetu tužiocima u vidu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, te da li postoji osnov da se tužiocima dosudi naknada štete u određenom novčanom iznosu zbog počinjene klevete. Prema ocjeni Okružnog suda, tužioci su osnovano ukazali u žalbi da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant namjerno u navedenom tekstu iznio neistine o tužiocima, te da je u pitanju kleveta u smislu odredbe člana 5. stav 1. ZZK. S tim u vezi je napomenuto da je neprihvatljiv stav prvostepenog suda prema kojem, bez obzira na navedeno činjenično stanje, ne postoji kleveta u konkretnom slučaju, i to zbog toga što je apelant imao pravo na kritiku nosilaca lokalne vlasti, slobodu izražavanja i na iznošenje svog mišljenja. Okružni sud je, u vezi sa neprihvatljivim stavom prvostepenog suda o utvrđenom činjeničnom stanju koje proizlazi iz predmetnog spisa, istakao sljedeće: da je sporni apelantov tekst bio na Internet-stranici Općine Lopare neko vrijeme (najviše pola dana), da samo jedan dio teksta predstavlja klevetu tužilaca, i to dio u kome su navedena imena tužilaca kao nosilaca lokalne vlasti a taj dio glasi: "Ma, nek Savić i Ristić imaju asfalt do svojih kuća na teret opštine", da u spisu nema dokaza iz kojih bi proizlazilo da je apelant zbog opravdanih razloga bio uvjeren da su tužitelji zloupotrebom službene dužnosti asfaltirali sporedne puteve do svojih kuća na štetu Općine Lopare, da je apelant imao pravo da kritizira koaliciju aktuelnih političkih stranaka, SDS i PDP, na spomenuti način kao što je naveo u uvodu teksta, ali ne na ličnu kritiku tužilaca kao nosilaca te vlasti, da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da su tužioci, zbog klevete, trpjeli duševne bolove i da apelant, zbog navedene klevete, nikada nije uputio izvinjenje tužiocima. Stoga je zaključeno da u okolnostima konkretnog slučaja postoji pravni osnov da se apelant obaveže na naknadu štete tužiocima zbog povrede njihovog ugleda i časti prouzrokovane klevetom zbog koje su trpjeli duševne bolove u vidu nelagode, neprijatnosti i anksioznosti, jer je apelant, kako je zaključeno, "po svemu sudeći, navedenu klevetu učinio frustriran činjenicom da Opština Lopare nije asfaltirala put koji mu služi za pristup ka njegovoj kući u selu Mirosavci". Stoga je Okružni sud, imajući u vidu odredbe ZZK, apelanta obavezao da tužiocima za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti isplati pravičnu naknadu u iznosu od po 500.00 KM, svakom od tužitelja pojedinačno.

13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 80 0 P 932456 13 Rev od 19. decembra 2013. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbacio primjenom odredbe člana 247. stav 1. u vezi sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.e), g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz čl. 6, 9. i 10. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da je osporena presuda nejasna i pogrešna, te da je Okružni sud nepotpuno i površno pristupio rješavanju konkretnog predmeta, zaboravljajući pritom širinu prakse Evropskog suda u pogledu kritike političara, koju je prvostepeni sud imao u vidu. U konkretnoj situaciji, kako je dalje navedeno, u pitanju su lokalni političari (načelnik i predsjednik Skupštine Lopare) a drugostepeni sud je preinačenjem prvostepene presude predmet riješio kao da su u pitanju obična lica, a ne političari, zasnivajući, između ostalog, odluku na nalazu vještaka medicinske struke (neuropsihijatra) koji je potpuno neprilagođen vremenu i uvjetima današnjeg života. Pored toga, apelant smatra da je drugostepeni sud prekoračio granice istaknute u žalbi, proširujući obrazloženje prvostepene presude nečim što u presudi ne postoji. Naime, primjenjujući odredbe ZZK, Okružni sud je zanemario jednu veoma bitnu činjenicu koju je prvostepeni sud imao u vidu, i to da je navodna kleveta počinjena putem facebook-mreže koja, kako je poznato, nije pravno regulirana. Naime, nije u pitanju djelovanje putem cjelokupne društvene mreže Internet, već vrsta djelovanja na Internetu putem facebook-stranice u nekom određenom vremenu, u konkretnom slučaju to je bilo, kako je drugostepeni sud i naveo, nekoliko sati (najviše pola dana). Iz postupanja drugostepenog suda, prema apelantovom mišljenju, proizlazi potreba da se propiše odgovornost društvenih mreža, a ne njegova odgovornost, pogotovo što je u osporenoj presudi ostalo potpuno nejasno u čemu je kleveta, odnosno nije opisano u čemu se ona ogleda i zbog čega mora platiti štetu. Predloženo je da se apelacija usvoji i utvrdi kršenje prava na koje je apelacijom ukazano, te je posebno naglašeno da Okružni sud nije učinio vidljivim i jasnim činjenice koje dokazuju postojanje klevete, već je pogrešnim tumačenjem apelantovog komentara i vlastitom interpretacijom prema kojoj "naznačeni dio teksta tuženog predstavlja klevetu" utvrdio postojanje klevete.

15. Osim toga, apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na slobodu govora i izražavanja, jer je Okružni sud u okolnostima konkretnog slučaja potpuno zanemario praksu Evropskog suda u pogledu dozvoljene kritike političara na koju je ukazao u svom odgovoru na žalbu protiv prvostepene presude.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana zbog razloga koji su navedeni u obrazloženju osporene drugostepene presude.

17. Tužioci smatraju da je apelacija neosnovana, jer je Okružni sud naveo razloge i obrazložio zbog čega je prvostepena presuda preinačena. Osim toga, u presudi je posebno naglašeno zašto se facebook-mreža smatra javnim prostorom i u tom smislu u osporenoj presudi su navedeni razlozi iz kojih proizlazi da je apelant u konkretnoj situaciji namjerno iznio činjenice o tužiocima koje nisu istinite i koje predstavljaju klevetu, zbog koje ga je Okružni sud proglasio odgovornim. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Granice djelovanja Zakona

Član 4. stav 1.

(1) Ovaj zakon se primjenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.

Odgovornost za klevetu

Član 5.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.

Naknada štete

Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim Zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 032456 13 Gž od 30. aprila 2013. godine protiv koje je apelant izjavio reviziju koja je odbačena rješenjem Vrhovnog suda od 19. decembra 2013. godine, a zatim je 17. marta 2014. godine, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, podnio predmetnu apelaciju. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog procesnih razloga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom postupku Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 032456 13 Gž od 30. aprila 2013. godine. Navedenu presudu apelant je primio 24. maja 2013. godine i protiv nje je 19. jula 2013. godine, dakle blagovremeno, u roku od 60 dana, podnio apelaciju evidentiranu pod brojem AP 3257/13, koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačku 2. ove odluke). Time je apelant osigurao mogućnost da podnese novu apelaciju nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku kao u predmetnom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija ispunjava uvjete propisane članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant osporava presudu Okružnog suda, ukazujući da mu je navedenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, kao i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda, smatra da je svrsishodno prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na slobodu izražavanja garantiranog članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

Član 10. Evropske konvencije glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opći principi

27. Ustavni sud ukazuje da se pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije ubraja u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom su dopuštena miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim tim stavom. Ustavni sud, osim toga, napominje da je Evropski sud kroz svoju praksu u predmetima koji su se ticali slobode izražavanja osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. Evropski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama jasno ukazivali na potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje, imajući pritom u vidu da se općenito definira šta predstavlja mišljenje ili vrijednosni sud, kako bi se smanjio teret nametnut novinarima radi dokazivanja istinitosti svojih tvrdnji. U predmetu Lingens protiv Austrije (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103, stav 46) Evropski sud je jasno istakao da se mora praviti razlika između činjeničnih tvrdnji i vrijednosnih sudova, a taj stav je kasnije konstantno i kontinuirano reafirmiran. Navedeni stav u svoj praksi podržava Ustavni sud (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, tač. 38. i 39).

28. Ustavni sud, također, ukazuje na to da je malo prostora u okviru člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. U tom smislu, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa, stoga, moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi, Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]). U vezi sa ograničenjima koja se tiču prava na slobodu izražavanja i koja su propisana u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

29. Dovodeći navedene opće principe i relevantne faktore u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su prvostepeni sud i drugostepeni sud u okolnostima konkretnog slučaja na bazi istih činjeničnih utvrđenja izveli dva različita zaključka. Naime, prvostepeni sud smatra da je apelant svojim komentarom na facebook-stranici Općine Lopare iznio vrijednosni stav i sud u pogledu konkretnih životnih problema i njihovog rješavanja na lokalnom nivou, te da, stoga, za svoje mišljenje nije odgovoran da naknadi štetu tužiteljima, jer nije namjerno ili nepažnjom naškodio ugledu i časti tužilaca, zbog čega je tužbeni zahtjev tužilaca u cjelini odbijen. Za razliku od ovog, drugostepeni sud je usvojio suprotan stav, i to da je apelant u "naznačenom dijelu teksta prema tužiocima počinio klevetu", a taj dio teksta glasi: "Ma, nek Savić i Ristić imaju asfalt do svojih kuća na teret opštine…", te da je, stoga, odgovoran za naknadu nematerijalne štete tužiocima zbog povrede njihovog ugleda i časti učinjene klevetom. Okružni sud je, osim toga, pojašnjavajući svoj stav istakao da je apelant na navedeni način imao pravo da tvrdi da koalicija političkih stranaka, SDS i PDP, u općini Lopare složno radi na štetu naroda, ali da nije imao pravo na navedeni način i namjerno učiniti spomenutu klevetu prema tužiteljima lično, kao nosiocima lokalne vlasti u Općini Lopare.

30. U vezi sa navedenim razlikama u stavovima redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su obje presude donesene na temelju odredaba ZZK i ZOO s tim što je prvostepeni sud izveo zaključak da je apelant u spornom komentaru dao svoje mišljenje (vrijednosni sud) zbog čega nije odgovoran za štetu, a drugostepeni sud je zaključio da je apelant samo u dijelu spornog teksta nanio štetu časti i ugledu tužilaca (kleveta) zbog čega je obavezan da im isplati određeni novčani iznos. Imajući u vidu da su presude donesene na osnovu ZZK i ZZO, proizlazi da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja propisano zakonom čiji je cilj zaštita "ugleda ili prava drugih", konkretno tužilaca.

31. Pri odgovoru na pitanje da li je cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari, a cilj je u konkretnom slučaju zaštita ugleda ili prava tužilaca, dok je sredstvo nalog suda apelantu da tužiocima isplati odštetu nanesenu njihovom ugledu, Ustavni sud će, imajući u vidu princip proporcionalnosti (prema kojem naknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti), ispitati da li su u osporenoj presudi Okružnog suda uzeti u obzir svi faktori koji su taj sud opredijelili da zaključi da je u konkretnom slučaju apelant prouzrokovao štetu tužiocima u vidu duševnih bolova povredom njihovog ugleda i časti, zbog čega je obavezan da im isplati određeni novčani iznos. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati da li je u osporenoj presudi Okružnog suda napravljena jasna distinkcija između činjenice i vrijednosne ocjene, te da li su uzeti u obzir svi ostali kriteriji, bez obzira na to da li je u pitanju činjenica ili vrijednosni sud, i to: društveni status tužilaca kao javnih ličnosti konkretne lokalne zajednice, status apelanta kao stanovnika te lokalne zajednice, medij putem kog je apelant objavio sadržaj, način komunikacije i svrha tog medija, te, najzad, vrijeme i dužina trajanja tog sadržaja na predmetnom mediju.

32. Imajući u vidu navedene relevantne kriterije, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom odlučivanja o žalbi tužilaca imao u vidu nesporne činjenice koje su utvrđene u prvostepenom postupku i kao takve ponovljene u obrazloženju drugostepene presude. Pri ocjeni da li u konkretnom slučaju postoji osnov da se tužiocima dosudi naknada štete zbog klevete, Okružni sud je imao u vidu nespornu činjenicu iz koje proizlazi da je sporni put asfaltiran novčanim sredstvima građana (sela Pirkovići), a ne djelomično i sredstvima Općine (kako je zaključeno u prvostepenom postupku). Dalje, prilikom ocjene da li je apelant tekstom koji je nesporno objavljen na facebook-stranici Općine Lopare o tužiteljima namjerno iznio nešto neistinito i na taj način im klevetom prouzrokovao štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, Okružni sud je zaključio da iz stanja spisa proizlazi da je apelant u dijelu teksta namjerno iznio neistine o tužiocima (da su kao nosioci lokalne vlasti asfaltirali puteve do svojih kuća) i da se u konkretnom slučaju ne može smatrati da je apelant na to imao pravo, jer pravo na slobodu izražavanja i mišljenja ne podrazumijeva da su tužioci "kao nosioci lokalne vlasti na navedeni način praktično izvršili krivično djelo zloupotrebe službene dužnosti na štetu Opštine Lopare". Pri izvođenju takvog zaključka Okružni sud je imao u vidu da u spisu nema dokaza iz kojih bi proizlazilo da je apelant zbog opravdanih razloga imao takvo uvjerenje (da su tužioci na štetu Općine asfaltirali puteve do svojih kuća), već je u navedenom tekstu, kako je zaključio, tu činjenicu namjerno neistinito naveo. U vezi s tim je pojašnjeno da sloboda izražavanja nije beskrajna i da sama po sebi ne podrazumijeva povredu časti i ugleda drugog, u konkretnom slučaju tužilaca kao nosilaca lokalne vlasti, budući da je apelant imao pravo na spomenuti način tvrditi da "koalicija političkih partija, SDS i PDP, u opštini Lopare složno radi na štetu naroda", što bi, prema ocjeni Okružnog suda, predstavljalo dozvoljenu kritiku kako nosilaca lokalne vlasti, tako i prava na slobodu izražavanja i mišljenja apelanta, ali ne i tužitelja lično. U vezi sa navedenim stavom Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je postojanje namjere, odnosno odsustvo apelantove nepažnje obrazloženo nedostatkom dokaza u pogledu apelantovog postupanja "iz opravdanih razloga", što se u okolnostima konkretnog slučaja, u smislu apelantove odgovornosti za štetu učinjenu klevetom, čini nedovoljnim za stav prema kom je apelant postupao namjerno, pogotovo što je prvostepeni sud na osnovu istih dokaza izveo potpuno suprotan zaključak prema kojem apelant nije ni namjerno ni nepažnjom naškodio ugledu i časti tužilaca, nego je postupao u dobroj namjeri.

33. Međutim, iako Ustavni sud prihvata da je u konkretnom slučaju u pitanju činjenica (dokaziva), a ne vrijednosni sud, postavlja se pitanje da li je Okružni sud navedenu činjenicu doveo u kontekst svih ostalih relevantnih kriterija, prije svega onih koji se tiču statusa tužilaca i apelanta, odnosno njegove namjere ili nepažnje, te načina apelantovog izražavanja putem medija na kom je objavljen sporni sadržaj, a naročito svrhe tog medija, kog je, kako proizlazi iz činjeničnog stanja, uspostavila Općina radi dijaloga nosilaca lokalne vlasti sa građanima te lokalne zajednice.

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da izvještavanje o javnim ličnostima podrazumijeva mnogo šire granice prihvatljivog kriticizma, pri čemu je neophodno utvrditi da li se radilo o postupanju u dobroj namjeri i da li je to izvještavanje imalo legitiman interes da se javnost izvijesti o nečem važnom. Međutim, status lica kao političara ili druge javne ličnosti ne otklanja potrebu za dovoljnom činjeničnom osnovom za izjave koje štete njegovoj ili njenoj reputaciji čak i kada se takve izjave tiču vrijednosnih sudova, a ne činjenica (vidi, Evropski sud, Lavric protiv Rumunije, presuda od 14. januara 2014. godine, stav 42).

35. U tom smislu, Ustavni sud naglašava da u postupku pred redovnim sudovima nije bila sporna funkcija tužilaca koju su obavljali u vrijeme kada je apelant objavio sporni komentar, dakle, da su u pitanju lica nosioci lokalne vlasti, i to prvotužilac načelnik Općine, a drugotužilac predsjednik SO Lopare, te su, stoga, granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njih mnogo šire. Također, nije bilo sporno da je apelant građanin (stanovnik) te iste lokalne zajednice i da je putem facebook-stranice Općine Lopare objavio tekst koji se ticao aktivnosti koje su preduzele općinske strukture vlasti u Loparama počev od 2006. godine pa dalje, te o stanju putne infrastrukture u vrijeme kada su tužioci obavljali funkcije lokalne vlasti. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da aktivnost općinskih struktura vlasti na realizaciji određenih projekata komunalne infrastrukture nesumnjivo može izazvati interes stanovnika te lokalne zajednice, te u tom smislu postoji legitimni cilj da se lokalna zajednica (javnost) upozna s tim aktivnostima ili neaktivnostima. Apelant je, dakle, kao građanin te lokalne zajednice, nesumnjivo imao interes da, kao i ostali građani, učestvuje u debati povodom određenih projekata od interesa za lokalnu zajednicu (opći interes), te se tekst koji je sačinio apelant može smatrati doprinosom toj javnoj debati.

36. Međutim, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude nije mogao ocijeniti da se Okružni sud ovim kriterijima uopće bavio (prihvatljivom kritikom i javnim interesom), budući da su žalbene tvrdnje tužilaca, pa, prema tome, i osnov za naknadu štete učinjene klevetom prihvaćeni isključivo zbog zaključka o apelantovom namjernom postupanju zbog kojeg su tužioci pretrpjeli štetu, što, kako je prethodno zaključeno, u okolnostima konkretnog slučaja nije uopće obrazloženo kako u smislu relevantnih odredaba ZZK i ZOO, tako ni standarda uspostavljenih u članu 10. Evropske konvencije.

37. Što se tiče apelacionih navoda kojima je ukazano na sredstvo putem kojeg je sporni tekst objavljen (facebook-stranica) i njegovo trajanje, Ustavni sud napominje da je u pitanju društvena mreža koju je u konkretnom slučaju uspostavila Općina (web-stranica Općine), odnosno facebook- stranica kao dio te mreže, radi lakšeg načina komunikacije između građana i nosilaca lokalne vlasti. To, dalje, znači da bi način komunikacije putem web-stranice trebalo da doprinese debati koja je od značaja i interesa za zajednicu (u konkretnom slučaju općinu Lopare), a ne sprečavati je. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da se Okružni sud ni ovim kriterijem nije bavio sa aspekta jasnog navođenja broja korisnika navedene mreže, kao i trajanjem teksta na spomenutoj mreži, iako je pri ponavljanju nespornih činjenica iz prvostepenog postupka navedeno da je apelantov tekst na facebook-stranici Općine bio najviše pola dana, a sve u kontekstu pretrpljene štete tužilaca, dakle osnova tužbenog zahtjeva.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, propuštajući da ocijeni da su tužioci u okolnostima konkretnog slučaja nosioci lokalne strukture vlasti (načelnik i predsjednik Skupštine), dakle javne ličnosti, i da li je postojao legitimni interes da se lokalna zajednica (javnost) obavijesti o tim aktivnostima, kao i da navede jasne razloge i obrazloženje za zaključak o apelantovom namjernom postupanju kao građanina i stanovnika konkretne lokalne zajednice pri iznošenju činjenice, prekoračio granice "slobodne procjene" koju, u smislu člana 10. Evropske konvencije, apelant uživa, što je rezultiralo miješenjem u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, koje ne zadovoljava princip proporcionalnosti iz stava 2. ovog člana.

39. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je Okružni sud, propuštajući da ocijeni da su tužioci u okolnostima konkretnog slučaja nosioci lokalne strukture vlasti (načelnik i predsjednik Skupštine), dakle javne ličnosti, i da li je postojao legitimni interes da se lokalna zajednica (javnost) obavijesti o tim aktivnostima, kao i da navede jasne razloge i obrazloženje za zaključak o apelantovom namjernom postupanju kao građanina i stanovnika konkretne lokalne zajednice pri iznošenju činjenice, prekoračio granice "slobodne procjene" koju, u smislu člana 10. Evropske konvencije, apelant uživa, što je rezultiralo miješenjem u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, koje ne zadovoljava princip proporcionalnosti iz stava 2. ovog člana.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.