Službeni glasnik BiH, broj 61/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2039/11, rješavajući apelaciju Sime Stojčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sime Stojčevića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 K 005734 10 Kž od 22. februara 2011. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 005734 10 Kv od 23. novembra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Simo Stojčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pelagićeva, kojeg zastupa Milan Romanić advokat iz Banje Luke, podnio je 6. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 005734 10 Kž od 22. februara 2011. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 005734 10 Kv od 23. novembra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje kazne zatvora koju apelant izdržava u KPZ Foča do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je nakon toga dostavio više urgencija, dok je 2. aprila 2014. godine dostavio dopunu apelacije

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je odlukama o privremenoj mjeri broj AP 2039/11 od 29. juna 2011. godine i 30. oktobra 2012. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog tužilaštva zatraženo je 18. maja 2011. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 26. maja 2011. godine, Federalno tužilaštvo 27. maja 2011. godine i Kantonalni sud 31. maja 2011. godine.

5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 005734 10 Kv od 23. novembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantovog branioca kojim je tražio "da se utvrdi da je nastupila zastarjelost izvršenja neizdržanog dijela kazne zatvora" apelantu u trajanju od četiri godine dva mjeseca i sedam dana po pravosnažnoj Presudi tog suda broj K.73/88 od 20. oktobra 1988. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Presudom tog suda broj K.73/88 od 20. oktobra 1988. godine, koja je preinačena Presudom Vrhovnog suda broj Kž.740/88 od 9. marta 1989. godine, apelant proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakona SR BiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 31. decembra 1987. godine pa do stupanja na izdržavanje kazne 19. aprila 1989. godine. Kantonalni sud je naveo je da je apelantov branilac dostavio tom sudu prijedlog da sud utvrdi da je nastupila zastarjelost izvršenja neizdržanog dijela kazne zatvora apelantu u trajanju od četiri godine, dva mjeseca i sedam dana jer je od navodnog bjekstva proteklo više od 15 godina te da je iz tog razloga nastupila zastarjelost izvršenja tog dijela kazne, a u smislu odredbe člana 97. stav 1. tačka 2. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ).

8. S tim u vezi, navedeno je da je članom 123. tačka 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) propisano da se izrečena kazna zatvora ne može izvršiti kada protekne 15 godina od osude na zatvor preko 10 godina, a članom 125. stav 2. istog zakona je propisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može preduzeti kao što je ratno stanje i druge slične okolnosti, te da je na isti način prekid toka zastare bio propisan i odredbom člana 99. stav 5. KZ SFRJ. Zatim, navedeno je da je apelant na izdržavanju kazne bio u KPZ Foča od 19. aprila 1989. godine do 8. aprila 1992. godine kada se nije vratio sa odobrenog odsustva, čime je samovoljno prekinuo izdržavanje kazne zbog ratnih dejstava, te da je u bjekstvu bio od 8. aprila 1992. godine do 23. septembra 2010. godine kada je lišen slobode po raspisanoj centralnoj i međunarodnoj potjernici od 7. septembra 2010. godine.

9. Prema obrazloženju rješenja, Zakonom o amnestiji BiH ("Službeni list BiH" broj 26/90) apelant "oslobođen je ¼ izdržane kazne zatvora, a Odlukom Predsjedništva BiH br. 08-248-429/91 od 30. aprila 1991. godine oslobođen je ¼ neizdržanog dijela kazne. Izdržavanje kazne mu je isticalo 08.06.1996. godine, a ostalo mu je da izdrži 4 (četiri) godine, 2 (dva) mjeseca i 7 (sedam) dana". Nakon što je apelant lišen slobode 23. septembra 2010. godine sproveden je u KPZ Foča na izdržavanje preostalog dijela kazne. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz dopisa KPZ Foča proizlazi da je za apelantom raspisana centralna i međunarodna potjernica zbog bjekstva apelanta te da se KPZ Foča obratio dopisom od 17. decembra 2001. godine Općinskom sudu u Tuzli uz koji je bio priložen spisak od 28 osuđenih lica koja su upućena na izdržavanja kazne po pravosnažnim presudama a koja nisu u cijelosti izdržala kaznu. Kantonalni sud je istakao da je u navedenom dopisu bilo navedeno da je, budući da KPZ Foča nije imao podataka da li su ta osuđena lica živa, da li se nalaze u inostranstvu i da li je za neka od tih lica nastupila zastarjelost izvršenja kazne, s tim da je na tom spisku pod rednim brojem pet bilo i ime apelanta, zatraženo je od Općinskog suda da provjeri navedene podatke. Kako nije bilo povratne informacije, prema obrazloženju iz rješenja, da li je između ostalih i apelant pozvan na izdržavanje preostalog dijela kazne, za apelantom je raspisana centralna i međunarodna potjernica 7. septembra 2010. godine.

10. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je upućivanjem podneska KPZ Foča Općinskom sudu u Tuzli traženo da se apelant uputi na izdržavanje preostalog dijela kazne. Navedeno je i da se rok zastarjelosti izvršenja kazne računa po izrečenoj kazni u pravosnažnoj presudi bez obzira na njeno smanjenje nastalo zbog uračunavanja pritvora i istražnog zatvora ili zbog amnestije ili pomilovanja, te da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost jer je prekinut tok zastarjelosti dostavljanjem dopisa KPZ Foča Općinskom sudu u Tuzli a nakon toga i raspisivanjem potjernice. Pri tom je Kantonalni sud naveo da je citiranim članom 125. tačka 3. KZ FBiH propisano da se zastarjelost prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne, a članom 125. tačka 5. KZ FBiH da zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne, a to je u konkretnom slučaju 9. marta 2019. godine pa je, zbog svega navedenog, riješeno kao u dispozitivu rješenja.

11. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 03 0 K 005734 10 Kž od 22. februara 2011. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je, po mišljenju tog suda, nižestepeni sud prilikom odlučivanja o zahtjevu apelantovog branitelja ispravno pošao od okolnosti da je u apelantovom slučaju prvenstveno u pitanju samovoljno prekidanje izdržavanja kazne i to tako da se sa odobrenog vikenda nije vratio u KPZ Foča gdje je kaznu izdržavao, te da je po nalaženju tog suda pravilno prvostepeni sud zaključio kako okolnost da je za apelantom raspisana centralna i međunarodna potjernica i da je po toj potjernici apelant lišen slobode, prekinut tok zastarjelosti izvršenja kazne. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo i da je prvostepeni sud pravilno na konkretan slučaj primijenio odredbe čl. 123. i 125. KZ FBiH, iz čega proizlazi da u osporenom rješenju prvostepenog suda nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je ukazivano žalbom niti je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno iz čega proizlazi da je žalba neosnovana.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant kršenje navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da se nije samovoljno udaljio iz KPZ Foča niti je bio u bjekstvu, a zbog opštepoznatih razloga jer je pušten kući na vikend, te zbog izbijanja ratnih sukoba u BiH nije mogao da se vrati na izdržavanje kazne zatvora jer su bile prekinute veze između Pelagićeva i Foče. Osim toga, apelant smatra da je nepravilan stav sudova da nije nastupila zastara jer se dopis KPZ Foča Općinskom sudu ne može smatrati radnjom organa ili ustanove koja je direktno usmjerena na hvatanje odbjeglog lica kojom bi došlo do prekida zastare. Apelant smatra da pogotovo nije došlo do prekida zastare raspisivanjem potjernice 2010. godine jer je "zastara tekla od 08.04.1992. g. pa sve do 07.09.2010. g., a to je period od 18 g. i gotovo 5 mjeseci, što je više od 15 godina, a koji period je predviđen primijenjenim materijalnim propisom FBiH odnosno SFRJ, tačnije Krivičnim zakonom. U konkretnom slučaju imamo relativnu zastaru, dakle, protek perioda više od 15 godina od dana navodnog bjekstva do dana raspisane potjernice." U dopuni apelacije apelant je dostavio Rješenje Općinskog suda broj 032-0-Su-12-000235 od 9. aprila 2012. godine kojim je udovoljeno njegovom zahtjevu za pristup informaciji i saopštena informacija koja glasi: "provjerom kroz "SU" upisnike za 2000, 2001. i 2002. godinu utvrđeno je da ovaj sud nije zaprimio dopis KPZ Foča broj 01-445/2001 od 17. decembra 2001. godine."

13. Prema apelantovim navodima, on nikada nije upoznat sa sadržajem akta koji je KPZ Foča uputio Općinskom sudu niti s potjernicom, i zbog toga nije ni imao mogućnost da se na sadržaj tog akta izjasni te da mu je zbog toga prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Pored toga, apelant navodi da nije bio u bjekstvu jer je svo vrijeme živio u Pelagićevu, imao ličnu kartu i znalo se da je živ i smatra da je trebao biti priveden na izdržavanje preostalog dijela kazne zatvora odmah nakon završetka rata, te da zbog toga nije ispoštovan princip prema kojem "osuđeno lice u razumnom roku bez dugog čekanja i neizvjestnosti treba da izdrži kaznu zatvora a isto nije dužno da se samo prijavi na izdržavanje kazne i nema nijedne pravne norme koja ga na to obavezuje".

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je radnja raspisivanja potjernice u svakom slučaju radnja kojom se prekida tok roka zastarjelosti.

15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana te da su i taj kao i Vrhovni sud dali odgovore na sva pitanja koja su pokrenuta apelacijom budući da ih je apelant isticao tokom postupka pred tim sudovima.

16. U odgovoru na apelaciju Federalno tužilaštvo je navelo da u postupku koji je vođen povodom apelantovog zahtjeva za utvrđivanje da je nastupila zastara izvršenja kazne zatvora na koju je bio osuđen, nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

V. Relevantni propisi

17. U Krivičnom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe (koje su identične odredbama člana 97. Krivičnog zakona SFRJ) glase:

Član 123. stav 1. tačka 2.

Ako u ovom zakonu nije drukčije određeno, izrečena kazna ne može se izvršiti kad protekne:

2) petnaest godina od osude na zatvor preko deset godina;

Član 125.

(1) Zastarijevanje izvršenja kazne počinje od dana kad je presuda postala pravomoćna, a ako je uvjetna osuda opozvana, od dana kad je odluka o opozivanju postala pravomoćna.

(2) Zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može preduzeti.

(3) Zastarijevanje se prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne.

(4) Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći.

(5) Zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne.

(6) Odredbe st. 2. do 5. ovog člana shodno se primjenjuju i na zastarjelost izvršenja mjera sigurnosti.

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 03 0 K 005734 10 Kž od 22. februara 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. marta 2011. godine a apelacija je podnesena 6. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz čl. II/3. e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i čl. 5. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe ranije važećeg KZ FBiH kojim je regulisana zastarjelost izvršenja kazne jer su, prema njegovom mišljenju, sudovi pogrešno utvrdili da dostavljanje dopisa Općinskom sudu i potjernica predstavljaju radnje organa zbog koje je prekinut zastarni rok.

26. U vezi s tim Ustavni sud prvo zapaža da predmet osporavanja nisu odluke kojim je direktno odlučeno o krivičnoj optužbi protiv apelanta, niti apelant osporava vrstu i visinu kazne, što su činjenice koje Ustavni sud ne razmatra pri odlučivanju o kršenju prava na pravično suđenje. Međutim, apelacija se odnosi na primjenu materijalnog prava u aspektu izvršenja sankcije izrečene pri odlučivanju o krivičnoj optužbi protiv apelanta, dakle radi se o jedinstvenom postupku utvrđivanja krivične optužbe jer odluka o dopuštenosti izvršenja ili zastarjelosti izvršenja izrečene kazne predstavlja sastavni dio suđenja odnosno utvrđivanja krivične optužbe (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4142/13 od 23. decembra 2013. godine, tač. 26. i 27, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Prema navedenom, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju primjenjive garancije prava na pravično suđenje.

27. U vezi s ovim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

29. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je citiranim odredbama člana 125. ranije važećeg KZ FBiH (koje su, kako su konstatirali redovni sudovi, identične odredbama člana 97. KZ SFRJ koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presuda kojim je apelant osuđen na kaznu zatvora od 15 godina), propisano, između ostalog, da se tok zastarnog roka prekida svakom radnjom nadležnog organa vezanom za izdržavanje kazne (stav 3) i nakon toga nastavlja ponovno teći (stav 4) te da zastarni tok ne teče u vrijeme kada po zakonu nije moguće izvršenje kazne (stav 2). Ustavni sud zapaža da su, s tim u vezi, redovni sudovi odbili apelantov prijedlog za utvrđivanje da je izvršenje kazne zatvora na koju je osuđen zastarjelo jer su utvrdili da je apelant samovoljno napustio izdržavanje kazne zatvora 1992. godine jer se nije vratio sa odobrenog dopusta, da zastarni rok nije tekao u specifičnim okolnostima kakva je rat na prostorima BiH te da je prekinut slanjem službenog dopisa KPZ Foča Općinskom sudu a nakon toga, kako je obrazloženo, i podizanjem međunarodne potjernice za apelantom 7. septembra 2010. godine.

30. Dovodeći u kontekst navedene činjenice konkretnog predmeta s citiranim zakonskim odredbama Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova u pogledu odbijanja apelantovog prijedloga argumentirana i jasna, te da su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, suprotno apelantovim navodima, prekid toka zastarnog roka nisu vezali samo za dostavljanje dopisa Općinskom sudu, nego i za podizanje međunarodne potjernice za apelantom. S tim u vezi Ustavni sud smatra da obje navedene radnje i dostavljanje dopisa vezanog za nastavak izvršenja kazne kao i raspisivanje potjernice nesumnjivo predstavljaju radnje nadležnih organa poduzete s ciljem osiguranja izvršenja pravosnažno izrečene kazne zatvora. Pri tom Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 125. stav 3. ranije važećeg KZ FBiH propisano da se zastarni rok prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne, odnosno da tom odredbom nisu specificirane samo neke radnje kojima bi zastarjelost bila prekinuta već da svaka radnja koja se preduzima radi izvršenja kazne prekida zastaru.

31. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je presuda kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina postala pravosnažna 9. marta 1989. godine, te da je tog datuma počeo teći zastarni rok koji, shodno relevantnoj odredbi člana 123. stav 1. tačka 2. ranije važećeg KZ FBiH, za konkretnu kaznu iznosi 15 godina (relativna zastara) odnosno, shodno odredbama člana 125. stav 5. istog zakona, kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne (apsolutna zastara) što u konkretnom slučaju iznosi 30 godina. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju relativni zastarni rok trebao isteći u martu 2004. godine, a apsolutni u martu 2019. godine, kako su to i konstatirali redovni sudovi. Međutim, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 123. stav 2. istog zakona propisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može preduzeti (i koje nakon otklanjanja uzroka zastoja nastavlja teći kao da zastoja nije bilo - zastoj zastarijevanja) koju okolnost u konkretnom slučaju predstavlja rat na teritoriji BiH te da, s tim u vezi, uzimajući u obzir i da je apelant samovoljno napustio izdržavanje kazne 8. aprila 1992. godine (do kada je proteklo tri godine zastarnog roka), zastarni rok nije tekao u toku rata. Dakle, nakon što je zastarni rok nakon okončanja rata nastavio teći bio je, prvi put, prekinut 2001. godine slanjem dopisa KPZ Foča Općinskom sudu dostavljenom s ciljem nastavka izdržavanja kazne apelanta i još 27 lica, nakon čega je zastarni rok počeo iz početka teći, a nakon toga je ponovno prekinut podizanjem međunarodne potjernice za apelantom 7. septembra 2010. godine. Osim toga Ustavni sud smatra da dokument-rješenje Općinskog suda o odobrenom uvidu u informaciju po pitanju postojanja i prijema spornog dopisa KPZ-a upućenog Općinskom sudu nije od uticaja na postupak pred Ustavnim sudom, budući da je činjenica da li je sporni dopis primljen ili ne, činjenica koju su shodno svojoj nadležnosti propisanoj zakonom utvrđivali redovni sudovi i to u postupku koji je vođen po zahtjevu apelanta da se utvrdi da je izvršenje kazne na koju je osuđen zastarjelo. Ovo zbog toga što su redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza nesporno utvrdili da upravo slanje spornog dopisa od KPZ Foča od 17. decembra 2001. godine, koji je upućen Općinskom sud, u smislu člana 125. stav 3. KZ FBiH, predstavlja radnju nadležnog organa koja je preduzeta radi izvršenja kazne kojom je zastarijevanje prekinuto. Pri tome Ustavni sud zapaža da je upravo sam apelant, kao dio dokumentacije dostavljene uz apelaciju i nekoliko urgencija za donošenje privremene mjere, dostavio i dopis KPZ Foča od 7. decembra 2011. godine kojim KPZ, na traženje Općinskog suda od 24. decembra 2010. godine, tom sudu ponovno dostavlja sporni dopis od 17. decembra 2001. godine čime je njegovo postojanje, faktički, potvrđeno. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, kako su to zaključili i redovni sudovi, nije protekao zastarni rok izvršenja pravosnažne kazne izrečene apelantu te su iz tog razloga neosnovani apelantovi navodi da je u njegovom slučaju zastarni rok protekao

32. Pored toga, redovni sudovi su dali obrazloženje vezano i za nemogućnost ranijeg pokretanja pitanja izdržavanja kazne zatvora za 28 lica među kojima je i apelant a koje je, prema mišljenju Ustavnog suda, također u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Osim toga Ustavni sud u obrazloženju odluka redovnih sudova niti u predmetnom postupku ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi pogrešno ili proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

33. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

34. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na zaključak o nepostojanju kršenja prava na pravično suđenje, te kako apelant i kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti vezuje za primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje identične navode apelanata u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

35. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer nije imao mogućnost da se izjasni na dopis koji je KPZ Foča uputio Općinskom sudu kao ni na potjernicu koja je za njim raspisana.

36. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da niti jednom zakonskom odredbom nije propisana obaveza dostavljanja službenih dopisa i potjernica na izjašnjenje licima na koja se odnosi. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant u konkretnom postupku koristio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju (žalba protiv prvostepenog rješenja) shodno zakonskim odredbama, te da činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao odlukom u njegovom interesu ne vodi sama po sebi ka kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog toga Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali argumentirano obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije zastarjelo izvršenje kazne zatvora koja je izrečena apelantu budući da je zastarni rok prekinut slanjem dopisa KPZ Foča 17. decembra 2001. godine i izdavanjem potjernice za apelantom u septembru 2010. godine, i kada su se pri tom pozvali na relevantne odredbe čl. 123. i 125. ranije važećeg KZ FBiH.

39. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant u postupku koristio pravni lijek predviđen zakonom i kada ne postoji zakonska obaveza za dostavljanje službenih dopisa i potjernice na izjašnjenje apelantu.

40. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.