Službeni glasnik BiH, broj 96/16
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 1985/14, rješavajući apelaciju
Mladena Milanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Mladena Milanovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 000748 13 Kžž od 19. decembra 2013. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mladen Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, nastanjen u Austriji, kojeg zastupa Refik Serdarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 09 0 K 000748 13 Kžž od 19. decembra 2013. godine i 09 0 K 000748 11 Kžk od 15. februara 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) zatraženo je 12. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 14. i 19. oktobra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), Posebnog odjela za ratne zločine broj Kt-RZ-155/06 od 6. decembra 2007. godine apelantu je stavljeno na teret izvršenje krivičnih djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a) i c) u vezi sa članom 180. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a) i c) u vezi sa čl. 31. stav 1. i 180. stav 1. KZBiH.
6. Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) od 10. januara 2008. godine usvojen je prijedlog Tužilaštva, te je vođenje krivičnog postupka protiv apelanta preneseno na Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) kao mjesno nadležni sud.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 000748 08 K od 10. novembra 2008. godine apelant je na osnovu člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) oslobođen optužbe da je učinio krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 000748 09 Kž od 13. aprila 2011. godine, u vijeću sastavljenom od sutkinja Zorice Gogale kao predsjednice vijeća, Ljiljane Filipović i Nidžare Zlotrg kao članova vijeća, uvažena je žalba Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), pa je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 K 000748 08 K od 10. novembra 2008. godine ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalbom osnovano ukazano na nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka.
9. Vrhovni sud je nakon održanog pretresa na kojem su izvedeni dokazi preuzeti iz prvostepenog postupka pred Kantonalnim sudom i neposredno izvedenih dokaza donio Presudu broj 09 0 K 000748 11 Kžk od 15. februara 2013. godine kojom je apelant proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio produženo krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) koji je zakonom preuzet kao republički zakon, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine u koju mu je, na osnovu člana 50. stav 1. istog zakona, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 27. jula 2007. do 10. novembra 2008. godine. Ocjenom preuzetih i neposredno izvedenih dokaza Vrhovni sud je utvrdio da je u periodu od juna do jula 1992. godine apelant vršio dužnost stražara u logoru "Bunker" u Semizovcu u kojem su se nalazili zatočeni civili bošnjačke nacionalnosti, da je bio uniformisan i naoružan i da se u konkretnom slučaju radilo o nezakonito zatočenim civilima. Pri odmjeravanju kazne za djelo za koje je apelant proglašen krivim, Vrhovni sud je, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, uzeo u obzir sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne. S tim u vezi, kako je navedeno u obrazloženju presude, cijenjene su olakšavajuće okolnosti, pri čemu su uzete u obzir apelantove porodične prilike i ranija neosuđivanost, koje su u svojoj ukupnosti dobile karakter naročito olakšavajućih okolnosti u smislu člana 42. tačka 2. preuzetog KZSFRJ. Pri tome otežavajuće okolnosti nisu pronađene, pa je apelantu ublažena zakonom propisana kazna i uz primjenu člana 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Vrhovni sud je ocijenio da će se izrečenom kaznom postići ciljevi generalne i specijalne prevencije.
10. Apelant, njegov branilac i Federalno tužilaštvo su protiv presude Vrhovnog suda od 15. februara 2013. godine izjavili žalbe. Vrhovni sud je, u trećestepenom vijeću sastavljenom od sudije Malika Hadžiomerovića kao predsjednika vijeća, sutkinje Božidarke Dodik i sutkinje Nidžare Zlotrg kao članova vijeća, donio Presudu broj 09 0 K 000748 13 Kžž od 19. decembra 2013. godine kojom je apelantova i žalba njegovog branioca odbijena, dok je žalba Federalnog tužilaštva uvažena u odluci o krivičnopravnoj sankciji i presuda Vrhovnog suda od 15. februara 2013. godine preinačena tako što je apelant za produženo krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ za koje je tom presudom proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. U ostalom dijelu, drugostepena odluka je ostala neizmijenjena.
11. Trećestepeno vijeće Vrhovnog suda je na osnovu člana 321. ZKPFBiH ispitalo pobijanu drugostepenu presudu u granicama žalbenih navoda Federalnog tužilaštva, apelanta i njegovog branioca, te po službenoj dužnosti da li je na štetu apelanta povrijeđen krivični zakon. Nakon toga je u pogledu svih istaknutih navoda apelanta i njegovog branioca, analizom svakog žalbenog navoda, zaključilo da nisu osnovani i da je drugostepeni sud naveo sasvim jasne i određene razloge iz kojih je proizašao i pravilan zaključak drugostepenog suda o apelantovoj krivici.
12. U vezi sa odlukom o krivičnopravnoj sankciji i žalbenim prigovorima Federalnog tužilaštva, trećestepeno vijeće Vrhovnog suda je ocijenilo da je ovom žalbom osnovano ukazano da je izrečena kazna zatvora apelantu u trajanju od jedne godine preblago odmjerena. S tim u vezi je istaknuto da je pravilno drugostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanta cijenio njegovu raniju neosuđivanost, kao i porodične prilike, ne našavši otežavajućih okolnosti, kao i da je navedenim olakšavajućim okolnostima pravilno dao karakter naročito olakšavajućih. Međutim, osnovano je, prema mišljenju Vrhovnog suda, u žalbi Federalnog tužilaštva ukazano da je navedenim naročito olakšavajućim okolnostima drugostepeni sud dao preveliki značaj jer ne samo da je izrečenu kaznu ublažio ispod zakonom propisanog minimuma već ju je ublažio i do najniže zakonom propisane mjere. Stoga je, na osnovu člana 329. ZKPFBiH, trećestepeno vijeće donijelo presudu kojom su žalbe apelanta i njegovog branioca odbijene kao neosnovane, dok je žalba Federalnog tužilaštva djelimično uvažena i pobijana presuda preinačena u odluci o kazni tako što je, na osnovu čl. 41. stav 1, 42. tačka 2. i 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i cijeneći utvrđene olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Trećestepeno vijeće Vrhovnog suda je istaklo da smatra da izrečena kazna nije blago, a ni strogo odmjerena i da u svemu odgovara težini učinjenog krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti apelanta kao učinioca, koja je dovoljna, ali i potrebna za ostvarenje svrhe kažnjavanja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U iscrpnim navodima apelacije ukazuje na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu prava i na kršenje prava na suđenje pred nepristrasnim sudom s obrazloženjem da je ista sutkinja bila član vijeća Vrhovnog suda prilikom donošenja odluke o ukidanju oslobađajuće presude i vijeća Vrhovnog suda koje je odbilo njegovu i žalbu njegovog branioca, dok je žalba Federalnog tužilaštva uvažena u pogledu kazne. Osim toga, apelacijom se ukazuje na brojne propuste učinjene kako u drugostepenom tako i u trećestepenom postupku, prije svega na način utvrđivanja činjenica i zaključaka koji su na osnovu činjenica utvrđeni, ocjenu dokaza na njegovu štetu, kršenja načela
in dubio pro reo i konačno pogrešnu primjenu materijalnog prava.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije u odnosu na drugostepenu odluku Vrhovnog suda identični žalbenim prigovorima protiv te presude o kojima je odlučilo trećestepeno vijeće istog suda. U pogledu neosnovanosti navoda kojima je ukazano na nepristrasan sud, Vrhovni sud je istakao da je tačno da je kao član sudskog vijeća koje je donijelo rješenje kojim je ukinuta presuda Kantonalnog suda učestvovala sutkinja Nidžara Zlotrg. Sutkinja Nidžara Zlotrg je, kako je dalje navedeno, učestvovala i kao član trećestepenog vijeća koje je odlučivalo o žalbi protiv drugostepene presude. Međutim, ta činjenica, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne može automatski dovesti u sumnju nepristrasnost sutkinje, niti su u apelaciji ponuđeni konkretni argumenti za takav zaključak. Pitanje nepristrasnosti je potrebno sagledati u svjetlu postojećih zakonskih odredbi koje se odnose na izuzeće sudije, a propisane su u odredbi člana 39. ZKPFBiH. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra da ne postoji niti jedna okolnost koja bi izazivala razumnu sumnju u nepristrasnost sudije, a osim toga na postojanje takvih okolnosti potrebno je argumentirano ukazati. Prvostepena presuda na koju se apelant poziva je ukinuta zbog formalno-pravnih nedostataka, konkretno bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pri čemu se vijeće čiji je član bila sutkinja Nidžara Zlotrg nije upuštalo u bilo kakvo izjašnjenje o činjeničnim pitanjima, pa stoga ni u apelantovu krivicu. Stoga, Vrhovni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije da je učešćem sutkinje povodom žalbe protiv prvostepene presude i u trećestepenom postupku povodom žalbe protiv drugostepene presude došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje pred nepristrasnim sudom.
15. Federalno tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da su osporenom presudom Vrhovnog suda detaljno obrazloženi i precizirani razlozi na osnovu kojih su utvrđene odlučne činjenice, što je potkrijepljeno dokazima ocijenjenim pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti. U pogledu tvrdnji koje se tiču kršenja načela nepristrasnosti suda, Federalno tužilaštvo smatra da su te tvrdnje paušalne jer nisu obrazložene i argumentirane, već su samo konstatirane. Predloženo je da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
16. U
Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13) relevantne odredbe glase
:
Član 39.
Razlozi za izuzeće
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
[...]
e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.
Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
[...]
b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti;
[...]
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 000748 13 Kžž od 19. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda ukazujući da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku protiv apelanta koji je okončan osporenom presudom kojom je apelant proglašen krivim za produženo krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Dakle, ishod postupka je bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na koje je apelacijom ukazano.
24. Iz navoda apelacije proizlazi da apelacija, između ostalog, pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje sa aspekta nepristrasnosti suda s obzirom na to da je u postupku ista sutkinja Nidžara Zlotrg bila član vijeća Vrhovnog suda prilikom donošenja odluke o ukidanju presude Kantonalnog suda i član vijeća Vrhovnog suda koje je konačnom presudom odbilo njegovu i žalbu njegovog branioca, dok je žalba Federalnog tužilaštva uvažena u pogledu kazne.
25. U kontekstu navedenog, Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje takvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristrasnost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu s navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud,
Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj
71615/01, stav 27).
26. U konkretnom slučaju pravila u vezi sa izuzećem sudija konstituirana su u članu 39. ZKPFBiH, dakle relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristrasnost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, nije da ispituje ta pravila ili praksu
in abstracto, već da ispituje da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu, ili na koji su utjecala na ishod postupka prema apelantu, pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, Serija A, broj 255, stav 27. i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07).
27. Prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristrasnosti ocjenjuje se i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (
op. cit.,
Mežnarić, stav 29. i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).
28. Apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje subjektivnu nepristrasnost sutkinje Nidžare Zlotrg, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelant je ukazao na pristrasnost sutkinje prema objektivnom načelu jer je ista sutkinja Nidžara Zlotrg bila član vijeća Vrhovnog suda prilikom donošenja odluke o ukidanju oslobađajuće presude Kantonalnog suda i član vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo konačnu osuđujuću presudu, pri čemu je njegova žalba odbijena, a žalba Federalnog tužilaštva uvažena u pogledu kazne tako što je kazna povećana s jedne godine (drugostepena presuda) na jednu godinu i četiri mjeseca.
29. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (
op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi (vidi Evropski sud,
De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud,
Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, Serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.
30. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je sutkinja Nidžara Zlotrg u svojstvu člana sudskog vijeća učestvovala u donošenju Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 000748 09 Kž od 13. aprila 2011. godine kojim je uvažena žalba Kantonalnog tužilaštva i ukinuta presuda Kantonalnog suda kojom je apelant oslobođen optužbe da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, te je određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Nakon održavanja pretresa pred Vrhovnim sudom, apelant je Presudom broj 09 0 K 000748 11 Kžk od 15. februara 2013. godine proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Odlučujući o žalbama apelanta, njegovog branioca i Federalnog tužilaštva, Vrhovni sud je u trećestepenom vijeću, u čijem je sastavu bila sutkinja Nidžara Zlotrg kao član vijeća, donio Presudu broj 09 0 K 000748 13 Kžž od 19. decembra 2013. godine kojom je apelantova i žalba njegovog branioca odbijena, dok je žalba Federalnog tužilaštva uvažena i apelant za krivično djelo za koje je drugostepenom presudom proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.
31. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je potvrdio tačnost navoda prema kojima je sutkinja Nidžara Zlotrg učestvovala u vijeću u kojem je povodom žalbe Kantonalnog tužilaštva ukinuta presuda Kantonalnog suda i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom i u trećestepenom vijeću koje je donijelo presudu povodom žalbe protiv drugostepene presude, ali da ta činjenica ne može automatski dovesti u sumnju nepristrasnost sutkinje o kojoj je riječ, čime je, prema ocjeni Ustavnog suda, ukazano na subjektivnu nepristrasnost sutkinje koju apelant u apelacionim navodima nije doveo u pitanje. Osim naprijed navedenog, Ustavni sud primjećuje da iz odgovora Vrhovnog suda proizlazi i to da se pitanje nepristrasnosti suda treba sagledati sa aspekta postojećih odredbi koje se odnose na izuzeće sudije, prije svega odredbe člana 39. ZKPFBiH prema kojoj, kako je naveo Vrhovni sud, nije postojao niti jedan razlog za izuzeće navedene sutkinje. Naime, rješenje na koje se apelant poziva, kojim je ukinuta presuda Kantonalnog suda o oslobađanju od optužbe i određen pretres pred Vrhovnim sudom, ne sadrži nijedan navod iz kojeg bi se moglo posumnjati u postojanje predubjeđenja o njegovoj krivici.
32. Međutim, Ustavni sud zapaža da se, bez obzira na navode Vrhovnog suda iz odgovora na apelaciju, radi o istom krivičnom postupku protiv apelanta koji je osporenom presudom proglašen krivim za produženo krivično djelo i čiji je ishod bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u kojem je sutkinja Nidžara Zlotrg u svojstvu člana vijeća postupala dva puta povodom pravnih lijekova - žalbe protiv presude Kantonalnog suda koja je usvojena i određen pretres pred Vrhovnim sudom i žalbe protiv presude Vrhovnog suda, što je, prema ocjeni Ustavnog suda, u suprotnosti sa odredbom člana 39. tačka e) ZKPFBiH jer je u istom postupku dva puta učestvovala po pravnom lijeku. S tim u vezi, imajući pri tome u vidu već navedene stavove Evropskog suda, kao i relevantne odredbe ZKPFBiH koje se odnose na suđenje u pojedinim fazama postupka, Ustavni sud napominje da se načelo nepristrasnosti u objektivnom smislu ne može tumačiti samo u odnosu na odluku koja se osporava već i na prethodne faze postupka. U konkretnom slučaju je to postupanje povodom žalbe (Federalnog tužilaštva) i donošenja rješenja kojim je ukinuta presuda kojom je apelant bio oslobođen optužbe, a zatim, u sljedećoj fazi, povodom žalbe (apelanta, njegovog branioca i Federalnog tužilaštva) u donošenju presude kojom je uvažena žalba Federalnog tužilaštva i osuđujuća presuda protiv apelanta preinačena u odluci o kazni tako što je kazna povećana. Osim toga, Ustavni sud napominje da relevantna odredba člana 39. ZKPFBiH nalazi svoje opravdanje u nedopustivosti da sudija sam sebe kontrolira u radu, odnosno da dva ili više puta po pravnim lijekovima ispituje odluke u istom postupku, te s obzirom na sadržaj ove odredbe, Ustavni sud cijeni da je trećestepeno vijeće Vrhovnog suda koje je odlučivalo u konkretnom slučaju moralo paziti na svoj sastav, imajući pri tome u vidu načelo nepristrasnosti suda sa aspekta objektivnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kako bi se isključila i najmanja sumnja u njegovu objektivnost. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je činjenica da je ista sutkinja u istom predmetu dva puta učestvovala povodom pravnih lijekova, i to prvi put kao član sudskog vijeća u postupku povodom žalbe, pri čemu je presuda kojom je apelant bio oslobođen optužbe ukinuta te određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom i drugi put povodom žalbi svih stranaka u postupku kao član trećestepenog vijeća Vrhovnog suda, pri čemu je žalba Federalnog tužilaštva uvažena u odluci o kazni, stvorila situaciju koja može potaknuti legitimne sumnje u pogledu nepristrasnosti suda i dovesti u pitanje načelo nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud napominje da je pitanje prava na nepristrasan sud razmatrao u predmetima br. AP 504/08 i AP 2107/12 (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 504/08 od 12. oktobra 2011. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 99/11, tačka 48. i Odluka broj
AP 2107/12 od 24. aprila 2015. godine "Službeni glasnik BiH" broj 44/15 od 2. juna 2015. godine, dostupne i na www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku.
34. Analogno tome, imajući pri tome u vidu konkretne apelacione navode, kao i stav Ustavnog suda povodom razmatranja prava na nepristrasan sud u predmetima br. AP 504/08 i 2107/12, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na nepristrasan sud u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje sa aspekta prava na nepristrasnost suda, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda (kojom je apelant oslobođen optužbe da je počinio krivična djela) i određeno održavanje pretresa pred drugostepenim sudom, kao i u sastavu trećestepenog sudskog vijeća koje je odlučivalo o žalbi protiv drugostepene presude.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.