Službeni glasnik BiH, broj 17/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5865/10, rješavajući apelaciju Zdenka Andabaka na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija Zdenka Andabaka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 004902 11 Rev od 3. augusta 2011. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zdenka Andabaka, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 004902 11 Rev od 3. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 004902 10 Gz 2 od 26. oktobra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 004902 10 P 2 od 25. juna 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Zdenko Andabak iz Livna (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 27. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 004902 10 P 2. Apelacija je registrirana pod brojem AP 5865/10.

2. Apelant je 22. septembra 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv u međuvremenu donesenih Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 004902 11 Rev od 3. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 004902 10 Gz 2 od 26. oktobra 2010. godine i Presude Općinskog suda broj 68 0 P 004902 10 P 2 od 25. juna 2010. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3736/11. Apelant je dopunio apelaciju 21. januara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Ministarstva unutrašnjih poslova Livno (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Livno, zatraženo je 6. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Ustavni sud je 4. decembra 2013. godine zatražio od Općinskog suda da mu dostavi predmetni spis. Općinski sud je spis dostavio 11. decembra 2013. godine. Nakon ostvarenog uvida spis je vraćen 23. decembra 2013. godine.

5. Vrhovni sud je odgovor dostavio 10. decembra 2013. godine, a Kantonalni sud 19. decembra 2013. godine. Općinski sud i tuženi su odgovore dostavili 16. decembra 2013. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 25. decembra 2013. godine.

7. S obzirom da se predmetne apelacije odnose isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5865/10.

III. Činjenično stanje


8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Apelant je 15. januara 1998. godine pred Općinskim sudom pokrenuo spor protiv tuženog radi utvrđenja i isplate. Tužba je registrirana pod brojem P-4/98.

10. Općinski sud je zakazao ročište 12. januara 1999. godine koje je odloženo na neodređeno vrijeme uz nalog tuženom da se očituje na apelantove navode, što je ovaj i učinio 8. marta 1999. godine.

11. Općinski sud je zakazao pripremno ročište 7. septembra 2005. godine, čije odgađanje je zatražio apelant jer nije bio u stanju da pribavi potrebne dokaze. Na ročištu održanom 6. oktobra 2005. godine sud je, na apelantov prijedlog, donio rješenje da se postupak prekida do okončanja postupka po tužbi I. K. koji se tiče istog predmeta spora. Na ročištu zakazanom za 8. juni 2006. godine donijeto je rješenje da se pripremno ročište zakazuje za 20. juni 2006. godine. Na ročištu održanom 20. juna 2006. godine opozvano je rješenje o određivanju pripremnog ročišta, s nalogom apelantu da uredi tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, da navede brojeve rješenja čije poništenje traži, da precizira tužbeni zahtjev, da označi vrijednost spora, te da pravilno označi tuženog. Apelant je podneskom od 23. juna 2006. godine odredio vrijednost spora, te označio tuženog. Pripremno ročište je ponovno zakazano i održano 22. juna 2007. godine, te je donijeto rješenje da se glavna rasprava zakazuje za 13. septembar 2007. godine. Nakon održane glavne rasprave navedenog dana stranke su obaviještene da će presuda biti donijeta 10. oktobra 2007. godine.

12. Općinski sud je Presudom broj P-4/1998 od 10. oktobra 2007. godine apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Apelant je protiv ove presude izjavio žalbu 19. oktobra 2007. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj 010-0-Gž-07-000-556 od 6. marta 2008. godine prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju je ukazao da u spisu ne postoji rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, da prvostepeni sud ne navodi koje dokaze je proveo, niti obrazloženje presude sadrži njihovu ocjenu, te da je pogrešnom primjenom materijalnog prava nepotpuno utvrdio činjenično stanje, tj. da li je apelant bio zaposlenik tuženog do 4. oktobra 1996. godine.

13. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj 68 0 P 004902 08 P od 28. oktobra 2008. godine od apelantа ponovo zatražio, u skladu s rješenjem Kantonalnog suda od 6. marta 2008. godine, da ispravi i dopuni tužbu, što je apelant i učinio 31. oktobra 2008. godine. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 23. februar 2009. godine. Na pripremnom ročištu donijeto je rješenje da se glavna rasprava zakazuje za 2. april 2009. godine, a ono je odgođeno za 11. maj 2009. godine. Ovo ročište za glavnu raspravu je odloženo za 12. jun 2009. godine, jer apelant nije priložio u spis sve materijalne dokaze. Na ročištu za glavnu raspravu, održanom 12. juna 2009. godine, sud je raspravu zaključio i obavijestio stranke da će presuda biti donijeta 13. jula 2009. godine.

14. Općinski sud je Presudom broj 68 0 P 004902 08 P od 13. jula 2009. godine apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Apelant je protiv ove presude izjavio žalbu 20. jula 2009. godine. Kantonalnom sudu je dostavljen spis na odlučivanje 20. septembra 2009. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj 68 0 P 004902 09 Gž od 29. decembra 2009. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da se u suštini radi o istim razlozima na koje je ovaj sud ukazao i u svom rješenju od 6. marta 2008. godine kojim je ukinuta prvobitna prvostepena presuda.

15. Općinski sud je u ponovnom postupku pripremno ročište zakazao za 19. april 2010. godine i na njemu je donio rješenje da će se glavna rasprava održati 25. maja 2010. godine.

16. Općinski sud je Presudom broj 68 0 P 004902 10 P 2 od 25. juna 2010. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je u periodu od 1. oktobra 1996. godine do 30. juna 1998. godine bio uposlenik kod tuženog, pa da mu na temelju utvrđenog pripadaju sva prava po osnovu rada, i to označeni iznosi ličnog dohotka i doprinosi za PIO, te da se tuženi obaveže da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je ukazano da je apelant rješenjem HRHB MUP od 10. oktobra 1996. godine raspoređen na radno mjesto pomoćnika za policiju u PS Glamoč s 1. oktobrom 1996. godine, ali da je tuženi tvrdio da apelantu ovo rješenje nikad nije uručeno. Dalje, na temelju uvida u akt PU Livno od 18. oktobra 1996. godine utvrđeno je da je MUP-u HRHB predloženo da izradi rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu jer je počinio težu povredu radne discipline. Zatim, ukazano je da je apelant rješenjem Kantonalnog suda od 6. marta 2008. godine i rješenjem ovog suda od 28. oktobra 2008. godine pozvan da sudu dostavi podatke od kada je bio uposlen kod tuženog, ali da apelant to nije učinio, pa je njegov tužbeni zahtjev u skladu s čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbijen kao neosnovan.

17. Apelant je protiv prvostepene presude žalbu izjavio 30. juna 2010. godine.

18. Kantonalni sud je Presudom broj 68 0 P 004902 10 Gz 2 od 26. oktobra 2010. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, je pored ostalog, ukazano da se radni odnos zasniva ugovorom o radu kao i danom stupanja uposlenika na rad. Zatim, ukazano je da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije primio rješenje od 10. oktobra 1996. godine kojim je raspoređen na poslove pomoćnika za policiju u PU Glamoč počevši od 1. oktobra 1996. godine jer je to rješenje odmah vraćeno na poništenje, kao i da apelant nije stupio na rad 1. oktobra 1996. godine. U vezi s tim je ukazano da apelant u postupku nije dokazao da je preuzeo dužnost pomoćnika za policiju i stupio na rad 1. oktobra 1996. godine, kao i da to ne proizlazi iz provedenih dokaza. Najzad, ukazano je i na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je i saslušan pred prvostepenim sudom, a koji je potvrdio da apelantu nije isplaćena plaća, niti su mu uplaćeni doprinosi za PIO za utuženi period. Prema navedenom, zaključeno je da apelant nije bio uposlenik tuženog u periodu od 1. oktobra 1996. do 30. juna 1998. godine.

19. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju 15. novembra 2010. godine.

20. Vrhovni sud je Presudom broj 68 0 P 004902 11 Rev od 3. augusta 2011. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud se saglasio s činjeničnim utvrđenjem nižestepenih sudova, ukazujući pri tom da iz priloženih i provedenih dokaza (uvida u evidenciju tuženog) proizlazi da u spornom periodu apelant nije bio u radnom odnosu kod tuženog, da nije primao plaću niti su mu uplaćivani doprinosi. Prema navedenom, po ocijeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev da se utvrdi da je u navedenom periodu bio u radnom odnosu kod tuženog, te da mu prema tome pripada pravo na plaću i uplatu doprinosa za PIO. Također je ukazano da je pravilno primijenjeno i pravilo o teretu dokazivanja u skladu s čl. 123. i 126. ZPP s obzirom da na više zahtjeva suda apelant nije dostavio podatke u kojem periodu je bio uposlenik tuženog. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da je neosnovana apelantova tvrdnja da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na lica koja su vodila postupak protiv istog tuženog i uspjela s postavljenim tužbenim zahtjevom. U vezi s tim je ukazano da se u navedenim predmetima radi o drugačijem činjeničnom utvrđenju sudova (u spisu postoji rješenje o prestanku radnog odnosa čije poništenje je traženo), a što nije slučaj u ovom predmetu.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


21. Apelant je u apelaciji podnesenoj 27. decembra 2010. godine istakao da su mu Ustavom garantirana prava povrijeđena zbog "nepravilnog suđenja, povrede postupka pred sudom, neravnopravnosti i nejednakosti pred sudom i zbog nepravovremenog odlučivanja". Zatim, apelant je naveo da je protiv njega te još četiri lica vođena istraga u povodu istog događaja, a zbog sumnje da su počinili krivično djelo protiv službene dužnosti, da je istraga obustavljena, da su ostali učesnici događaja ostvarili ista prava koja je i on tražio, a da je to jedino njemu onemogućeno.

22. U apelaciji podnijetoj 22. septembra 2011. godine apelant je osporio presude Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, navodeći da mu je ovim odlukama povrijeđena "jednakost građana pred zakonom, jednakost građana pred sudom i jednaka sudska zaštita". Apelant je istakao da u spisu postoji dokaz da je primao plaću od tuženog preko blagajne, kao i naknadu za topli obrok, a iz čega, po njegovom mišljenju, proizlazi da je bio uposlenik tuženog. Apelant je ponovo ukazao da je njegova situacija identična situaciji ostala četiri policajaca protiv kojih je također vođena istraga u povodu istog događaja da su počinili krivično djelo, a koji su u postupku pred sudom ostvarili ista prava koja i on traži. Zbog navedenog, po apelantovom mišljenju se postavlja pitanje ravnopravnosti građana pred zakonom i sudom.

23. U dopuni apelacije od 21. januara 2013. godine apelant je ponovio navode iz apelacije od 22. septembra 2011. godine o neravnopravnosti građana pred zakonom i sudom.

b) Odgovor na apelaciju


24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da u cijelosti ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje odluke, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Kantonalni sud je ukazao da iz apelantovih navoda nije jasno u čemu je ovaj sud navodno kršio njegova prava, te je ukazano da su neosnovane apelantove tvrdnje o neravnopravnosti stranaka pred sudom i zakonom.

26. Općinski sud je istakao da apelant nije naveo niti jednu činjenicu koju je ovaj sud pogrešno utvrdio pa da slijedom toga nije pravilno primijenio materijalno pravo. Po ocijeni ovog suda na dužinu postupka je u odlučujućoj mjeri uticao apelant jer nije dostavio rješenje čije poništenje je u postupku tražio.

27. Tuženi je u odgovoru na apelaciju ukazao da apelant u apelaciji ne navodi nikakve nove razloge i ne objašnjava na koji način su povrijeđene odredbe Ustava i u kojem pogledu je povrijeđena njegova ravnopravnost i jednakost kao građanina pred zakonom i sudom, a zbog čega smatra da je apelantova apelacija neutemeljena.

V. Relevantni propisi


28. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.


Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogučiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.


(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.


Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217. stav 2


(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 228.


Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

Član 420.


U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost


29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju, apelant je u apelaciji koju je uložio 27. decembra 2010. godine, pored ostalog, ukazao da su mu Ustavom garantirana prava povrijeđena i zbog "nepravovremenog odlučivanja" o njegovom tužbenom zahtjevu. Prema navedenom, Ustavni sud je zaključio da se apelant pozvao na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što, u vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu tj. 27. decembra 2010. godine, nije bilo odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu od 15. januara 1998. godine. Iako je u međuvremenu postupak po apelantovom zahtjevu okončan Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 004902 11 Rev od 3. augusta 2011. godine, apelacija je bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda.

32. Zatim, u apelacije podnijetoj 22. septembra 2011. godine apelant je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 68 0 P 004902 11 Rev od 3. augusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja presude i datum podnošenja apelacija očigledno je da je apelacija podnesena u roku od 60 dana u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


34. Ustavni sud najprije ukazuje da apelant u apelaciji nije izričito naveo koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije smatra da mu je povrijeđeno. Naime, apelant je u prvobitno podnesenoj apelaciji istakao da su njegova prava povrijeđena zbog "nepravilnog suđenja, povrede postupka pred sudom, neravnopravnosti i nejednakosti pred sudom i zbog nepravovremenog odlučivanja", a u apelaciji koju je podnio nakon okončanja postupka je istakao da je povrijeđena "jednakost građana pred zakonom, jednakost građana pred sudom i jednaka sudska zaštita". Prema navedenom, iako apelant to nije eksplicitno naveo, Ustavni sud je zaključio da se apelantovi navodi suštinski odnose na garancije ustanovljene pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje


35. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje


36. Apelant je u prilog tvrdnji o povredi njegovih prava u postupku okončanom osporenim odlukama istakao da su redovni sudovi u identičnoj situaciji kao njegovoj, tj. u pogledu ostala četiri policajca uvažili identične tužbene zahtjeve kao što je bio i njegov.

37. U vezi s ovim apelacionim navodima Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbom kod nadležnog suda pokrenuo postupak protiv tuženog, tvrdeći da je u relevantnom periodu bio njegov uposlenik pa da je ovaj obavezan da mu isplati plaće i uplati doprinose za PIO za relevantni period. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je apelant u dva navrata pozivan od sudova da predoči dokaze na kojim je temeljio svoje tvrdnje da je bio uposlenik tuženog, ali da to nije učinio. Dalje, apelant u apelaciji tvrdi da se iz potvrde tuženog iz 2007. godine, a koja je, kako navodi, uložena u spis Općinskog suda, "vidi" da je primao plaću i topli obrok od tuženog preko blagajne, ali apelant ne navodi kada odnosno na koji period se odnosi ova potvrda, niti ju je predočio uz apelaciju. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na ovu okolnost, tj. da li je apelant primao plaću kako je tvrdio, provedeno vještačenje vještaka finansijske struke koji je u postupku i saslušan, a koji je također potvrdio da apelantu nikada nije isplaćen novčani iznos u vidu plaće u mjesecu oktobru 1996. godine. Također, na temelju uvida u spis Općinskog suda utvrđeno je da postoji potvrda MUP-a iz 1999. godine u kojoj je navedeno da je plaća zaposlenog na mjestu pomoćnik zapovjednika za policiju u PU Glamoč u oktobru 1996. godine iznosila 1.426,00 Kn, ali ne i da je to bila plaća koja je apelantu isplaćena u ovom mjesecu. Najzad, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na predočenim materijalnim dokazima i na temelju uvida u evidenciju zaposlenih tuženog, a na temelju čega su zaključili da apelant u relevantnom periodu nije bio zaposlenik tuženog, pa da mu ne pripada pravo na naknadu plaće i uplatu doprinosa za PIO. Prema navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje budući da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije dokazao svoje tvrdnje da je u relevantnom periodu bio uposlenik tuženog, a zbog čega su redovni sudovi, prema čl. 123. i 126. ZPP, njegov tužbeni zahtjev i odbili kao neosnovan.

38. Najzad, u vezi s apelantovom tvrdnjom da su u identičnoj situaciji za druga četiri policajca redovni sudovi identične tužbene zahtjeve usvajali, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda izričito navedeno da se apelantova situacija činjenično razlikuje od slučaja na koji ukazuje, odnosno da je u ovim slučajevima postojalo rješenje o prestanku radnog odnosa čije poništenje se tražilo a što nije apelantov slučaj. Apelant u apelaciji ovaj zaključak Vrhovnog suda nije doveo u pitanje niti ga je osporio. Prema navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane ni apelantove navode u ovom dijelu.

39. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine povrijeđeno jer je narušen princip ravnopravnosti stranaka pred zakonom i sudom neosnovani.

Suđenje u razumnom roku


40. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer u trenutku podnošenja apelacije, tj. 27. decembra 2010. godine, postupak po njegovom tužbenom zahtjevu od 15. januara 1998. godine nije bio okončan.

a) Relevantni principi


41. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir


42. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant tužbom od 15. januara 1998. godine pokrenuo postupak protiv tuženog kao, kako je tvrdio, svog poslodavca. Ovaj postupak je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 3. augusta 2011. godine. Prema navedenom, proizlazi da je postupak trajao 13 godina, šest mjeseci i 18 dana.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka


43. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant tužbenim zahtjevom tražio da se tuženi obaveže da mu isplati plaće i uplati doprinose za vremenski period za koji je tvrdio da je bio uposlenik tuženog. Dakle, proizlazi da je u postupku kao odlučnu činjenicu trebalo utvrditi da li je apelant bio uposlenik tuženog u relevantnom periodu. Prema navedenom, Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnom slučaju pokrenuta naročito složena činjenična i pravna pitanja koja bi mogla biti od odlučujućeg značaja za trajanje postupka.

44. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud po apelantovoj tužbi iz 1998. godine prvi put donio presudu 2007. godine, tj. gotovo nakon devet godina. Pri tome, u periodu od 1999. godine do 2005. godine sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, a na temelju uvida u spis nije moguće utvrditi da su postojale bilo kave smetnje za to. Nadalje, nakon što je Kantonalni sud 2008. godine ukinuo ovu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje, Općinski sud je, propustivši da provede procesne radnje na koje mu je u rješenju ukazano, ponovo donio presudu 2009. godine, koja je, iz istih razloga kao i prethodna, ukinuta rješenjem Kantonalnog suda također iz 2009. godine.

45. Ustavni sud prvenstveno primjećuje da se u konkretnom slučaju u ukupnoj dužini postupka izdvaja period od 1999. godine do 2005. godine kada Općinski sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju a ne može se zaključiti da je postojala prepreka za to. Također je evidentno da je Kantonalni sud u dva navrata ukidao prvostepene presude iz istih razloga i predmet vraćao na ponovno odlučivanje, jer je Općinski sud propustio da postupi po njegovim uputama. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Stoga je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, budući da svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Prema navedenom, iako su sudovi u apelantovom slučaju nakon 2007. godine u relativno razumnim rokovima preuzimali procesne radnje i donosili odluke, Ustavni sud smatra, imajući u vidu period neaktivnosti Općinskog suda, kao i njegov propust da postupi po uputama Kantonalnog suda nakon što je ukinuta prva presuda, ne mogu opravdati trajanje postupka od više od 13 godina, koji je pri tom zakonom određen kao hitan. Na ovakav zaključak ne utiče ni činjenica da je trajanju postupka u određenoj mjeri doprinio i apelant (od kojeg je u više navrata traženo da uredi tužbeni zahtjev te da predoči dokaze o statusu zaposlenika tuženog), međutim, Ustavni sud smatra da ovi propusti, imajući u vidu navedeno, nisu u odlučujućoj mjeri doprinijeli trajanju postupka kao cjeline.

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je, zbog trajanja postupka od 13 godina, šest mjeseci i 18 dana, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak


47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je postupak koji se ticao apelantovog radnopravnog statusa, a koji je zakonom određen kao hitan, trajao 13 godina, šest mjeseci i 18 dana, a ovako dugom trajanju postupka doprinijela je potpuna neaktivnost nadležnog suda u trajanju od gotovo šest godina u vezi s čim nije ponuđen niti jedan razlog ili obrazloženje, te u dva navratа ukidanje prvostepene presude iz istih razloga, a zbog propusta prvostepenog suda da postupi po uputama višeg suda.

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant u postupku pred redovnim sudovima nije uspio da dokaže osnovanost svog tužbenog zahtjeva, a u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da mu je bila uskraćena mogućnost da u prilog svojih navoda predlaže i provodi dokaze ali je to propustio da učini i pored upozorenja suda, te kada su redovni sudovi zaključili da se okolnosti konkretnog slučaja činjenično razlikuju od slučajeva koje je već razmatrao a zbog čega je i donio različite odluke.

49. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!