Službeni glasnik BiH, broj 12/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 466/14, rješavajući apelaciju Marinka Anđelića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Marinka Anđelića, Ruže Anđelić, Luce Kaleb, Ivanke Medunić, Ljubice Kralj, Šime Andrić, Ivana Anđelića, Mire Anđelić, Anđe Stojanović i Ive Stojanović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 019968 12 Rev od 12. decembra 2013. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od dva mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marinko Anđelić, Ruža Anđelić, Luca Kaleb, Ivanka Medunić, Ljubica Kralj, Šima Andrić, Ivan Anđelić, Mira Anđelić, Anđa Stojanović i Iva Stojanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijeli su 29. januara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 019968 12 Rev od 12. decembra 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 019968 11 Gž od 7. juna 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda kao i od Moamera Topalovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 20. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju, a 27. decembra 2016. godine od Federacije BiH je zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 27. jula, odnosno 17. augusta 2016. godine, dok drugotuženi nije odgovorio. Federacija BiH je odgovor na apelaciju dostavila 29. decembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 P 019968 08 P od 24. januara 2011. godine obavezani su Federacija BiH (u daljnjem tekstu: prvotužena) i drugotuženi da solidarno isplate apelantu Marinku Anđeliću precizirane novčane iznose na ime duševnih bolova zbog gubitka oca i sestara, zatim naknade štete zbog umanjenja opće životne aktivnosti i naknade štete zbog pretrpljenog straha i bola. Istom presudom tuženi su obavezani ostalim apelantima (osim mldb. Ive Stojanović) solidarno naknaditi precizirane novčane iznose na ime duševnih bolova zbog gubitka bliskog srodnika. U odnosu na mldb. Ivu Stojanović tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan. Navedenom presudom tuženi su obavezani apelantima naknaditi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. U odnosu na državu BiH istom presudom odlučeno je da se tužba smatra povučenom.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je predmet konkretnog spora zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete u vidu duševnih bolova zbog smrti bliskih srodnika, a apelanta Marinka Anđelića i za naknadu nematerijalne štete u vidu duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti i pretrpljenog straha i bola. Dalje je navedeno da se zahtjev zasniva na činjenici da je drugotuženi u događaju od 24. decembra 2002. godine lišio života tri bliska srodnika apelanata i teško tjelesno povrijedio apelanta Marinka Anđelića, zbog čega apelanti trpe duševne bolove, a apelant Marinko Anđelić i strah i fizički bol. Nadalje je istaknuto da je drugotuženi pravomoćnom Presudom Vrhovnog suda broj Kž-414/03 od 21. januara 2004. godine oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 35 godina zbog počinjenog krivičnog djela ubistvo iz vjerskih i nacionalnih pobuda iz člana 171. stav 2. tačka 4) Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

7. U odnosu na prigovor prvotužene da ona nije pasivno legitimirana (odnosno da za naknadu štete apelantima u konkretnom slučaju mogu odgovarati jedino kantonalne vlasti Hercegovačko-neretvanskog kantona), Općinski sud je zaključio da su takvi navodi neosnovani pozivajući se na Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Aneks 7). Istaknuto je da su se strane potpisnice tog sporazuma, to jeste BiH, prvotužena i RS dogovorile da sve izbjeglice i prognanici imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove uz obavezu potpisnica da osiguraju navedenim licima siguran povratak bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, naročito zbog njihovog etničkog porijekla, vjeroispovijesti ili političkog uvjerenja. Nadalje je istaknuto da je članom II.A.2. (Ljudska prava i slobode) Ustava Federacije BiH prvotužena obavezana da osigura primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda među kojima su, pored ostalog, i pravo na zabranu diskriminacije, zasnovana na, između ostalog, religiji ili vjerovanju, slobodi religije itd. Također, navedeno je da je članom III.2. (Podjela ovlasti između federalne i kantonalne vlasti) Ustava Federacije BiH utvrđeno da federalna vlast i kantoni, između ostalog, jamče i provođenje ljudskih prava. Općinski sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da postupak drugotuženog predstavlja akt nasilja i terora jer se pod terorističkim aktima podrazumijevaju akti nasilja koji su izvršeni iz političkih pobuda i neselektivnim izborom žrtava. Naveo je da iz iskaza drugotuženog kojeg je dao u krivičnom postupku proizlazi da je zbog osjećaja nepravde prema muslimanima u svijetu, BiH i Mostaru odlučio da javnosti skrene pažnju na istu, te je stoga odlučio da zaplaši neku hrvatsku povratničku porodicu na Božić. Stoga je kao predmet napada probrao kuću pred kojom je bila okićena jelka jer je tako zasigurno znao da se u njoj nalaze Hrvati. Po ocjeni Općinskog suda predmet napada je bila sama država BiH, odnosno prvotužena kao entitet države BiH i njen poredak utvrđen Ustavom, te prava građana zagarantirana Ustavom i Aneksom 7, kao što je pravo na održivi povratak svih izbjeglih i raseljenih lica u predratne domove, te sloboda religije, uključujući privatno i javno vjeroispovijedanje. Imajući u vidu citirane odredbe Aneksa 7 i Ustava FBiH, Općinski sud je zaključio da su u nadležnosti prvotužene suzbijanje i sprečavanje nasilja i terorizma kao i zaštita prava povratnika, te je prvotuženu na osnovu člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a drugotuženog na osnovu člana 154. stav 1, čl. 155, 158. ZOO-a u skladu sa članom 206. ZOO-a, obavezao da apelantima solidarno naknade nastalu štetu.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 P 019968 11 Gž od 7. juna 2012. godine žalba prvotužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu u cijelosti odbijen. Istom presudom žalba drugotuženog je odbijena i prvostepena presuda je u odnosu na drugotuženog potvrđena.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u odnosu na tužbeni zahtjev apelanata protiv prvotužene izrazio pravni stav da budući da je sud u parničnom postupku u skladu sa odredbom člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom je optuženi oglašen krivim, te budući da je drugotuženi u konkretnom slučaju oglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz vjerskih i nacionalnih pobuda iz člana 171. stav 2. tačka 4) KZFBiH, a ne za krivično djelo terorizam, stoga, po ocjeni tog suda, prvotužena u smislu člana 180. ZOO-a nije pasivno legitimirana. Kantonalni sud je smatrao da bi prvotužena bila pasivno legitimirana samo pod uvjetom da je u krivičnom postupku utvrđeno da je drugotuženi počinio krivično djelo terorizam iz člana 146. KZFBiH i da su zbog tog krivičnog djela apelanti pretrpjeli nematerijalnu štetu.

10. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelanti su podnijeli reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 56 0 P 019968 12 Rev od 12. decembra 2013. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnoj fazi revizionog postupka sporno pravno pitanje da li je prvotužena pasivno legitimirana za naknadu štete koju su apelanti pretrpjeli u vezi sa štetnim događajem od 24. decembra 2002. godine. Istaknuto je da je odredbama člana 180. stav 1. ZOO-a regulirano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica uslijed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih manifestacija i demonstracija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Dakle, kako je smatrao Vrhovni sud, zakon veže odgovornost države za akte terora i nasilja, a ne samo za krivično djelo terorizam, na što su apelanti u reviziji osnovano ukazali. Način izvršenja krivičnog djela od drugotuženog, kada bez ikakvog povoda od žrtava, čak i ne poznavajući ih, lišava života tri člana porodice Anđelić i jednog člana teško povređuje, može se u širem smislu, po ocjeni Vrhovnog suda, podvesti pod akte terora i nasilja. Vrhovni sud je smatrao da je u takvoj situaciji ključno pitanje za utvrđivanje pasivne legitimacije prvotužene, u skladu sa članom 180. stav 1. ZOO-a, da li su njeni organi po važećim propisima bili dužni da spriječe konkretne akte terora i nasilja.

12. Vrhovni sud je utvrdio da u skladu sa odredbom člana III.1. tačka g) Ustava FBiH u isključivoj nadležnosti prvotužene je suzbijanje međunarodnog i međukantonalnog kriminala, posebno terorizma, neovlaštene trgovine drogom i organiziranog kriminala, te saradnja sa Interpolom, a odredbom člana III.4. a) Ustava FBiH je propisano da kantonima pripadaju sva ovlaštenja koja nisu izričito dodijeljena federalnoj vlasti, a posebno uspostava i nadziranje snaga policije. Nadalje je utvrđeno da je odredbom člana 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH propisano da su unutrašnji poslovi iz nadležnosti Federalnog ministarstva pored ostalog sprečavanje i otkrivanje krivičnog djela terorizam. Nadalje je utvrđeno da je odredbom člana 3. istog zakona propisano da se "terorizam" odnosi na "terorizam" kako je definiran u KZFBiH, dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, samo na krivično djelo terorizam iz člana 146. KZFBiH. Iz navedenog Vrhovni sud je zaključio da nije u nadležnosti organa prvotužene da sprečavaju akte terora i nasilja koji istovremeno ne predstavljaju krivično djelo terorizam, pa prvotužena nije pasivno legitimirana za naknadu štete koja je nastala uslijed takvih akata terora i nasilja.

13. U odnosu na pozivanje apelanata na stav Vrhovnog suda koji je zauzeo u Presudi tog suda broj Rev-280/05 od 21. marta 2006. godine, Vrhovni sud je utvrdio da navedeni stav nije primjenjiv na konkretan slučaj. Vrhovni sud je istakao da je u spomenutom predmetu utvrđeno da je šteta nastala kao posljedica krivičnog djela terorizam, a ne samo akata terora i nasilja koji se ne mogu podvesti pod krivično djelo terorizam.

14. Vrhovni sud je, također, utvrdio, da u slučaju kada bi se i prihvatio stav revizije apelanata da bi u skladu sa međunarodnim pravom po principu društvene solidarnosti i pravičnosti, u situaciji kada se naknada štete ne bi mogla dobiti od neposrednog počinioca štete, postojala odgovornost države za naknadu takve štete, opet bi izostala pasivna legitimacija prvotužene kao entiteta u sastavu države BiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega je u predmetnom postupku tužbeni zahtjev apelanata protiv prvotužene u konačnici odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije. Apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radi o njihovim pravima iz Aneksa 7, te da je Općinski sud pravilno odlučio kada je odgovornost prvotužene zasnovao na odredbama Aneksa 7 i člana 180. ZOO-a kada za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi bili dužni spriječiti takvu štetu. Nasuprot tome, po mišljenju apelanata, pogrešno je pozivanje Vrhovnog suda na odredbe Ustava FBiH i odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima iz čega je izveden zaključak da prvotužena u konkretnom slučaju nije pasivno legitimirana. Također, naveli su da su se tokom postupka pozivali na Deklaraciju Ujedinjenih naroda o osnovnim načelima pravednosti prema žrtvama zločina i zloupotrebe vlasti i Evropsku konvenciju o obeštećenju žrtava nasilja, kao međunarodne dokumente koje je ratificirala i prvotužena i prema kojima postoji odgovornost države po osnovu društvene solidarnosti i pravičnosti prema žrtvama nasilja. Navedene dokumente je po mišljenju apelanata trebalo primijeniti i u konkretnom slučaju, pogotovo kod činjenice da drugotuženi nema imovine iz koje bi se naknadila šteta apelantima. Nadalje apelanti smatraju da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da je pozivanje apelanata na drugi predmet Vrhovnog suda, to jeste odluku tog suda broj Rev-280/05, u kojem je bila utvrđena odštetna odgovornost prvotužene, neprimjenjiv u konkretnom predmetu apelanata, budući da se i u navedenom predmetu radilo o aktima nasilja i terora. Apelanti su naveli da je parnični sud u postupku utvrđivanja odštetne odgovornosti ovlašten da utvrđuje ispunjenje procesnih pretpostavki za odgovornost za štetu, osnov odgovornosti, uvjete odgovornosti i obavezu naknade štete, i s tim u vezi da izvodi dokaze koji su od pravnog značaja za odluku o tim pitanjima, kao što je to u konkretnom slučaju pravilno učinio prvostepeni sud. Smatraju da su oni u nepovoljnijem položaju u situaciji kada je u krivičnom postupku procesuiran i kažnjen počinilac krivičnog djela, u odnosu na spomenuti predmet Vrhovnog suda gdje je počinilac krivičnog djela ostao nepoznat, a parnični sud je utvrdio da se radilo o krivičnom djelu terorizam.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod razloga datih u odluci tog suda, te da su tvrdnje apelanata o povredi prava na koja su se pozvali u apelaciji neosnovane. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava dajući za istu razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Federacija BiH je u odgovoru na apelaciju istakla da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju donio pravilnu i na važećim propisima zasnovanu odluku. Smatraju da navedenom odlukom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. U Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH relevantne odredbe glase:

Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima

Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska ("Strane") dogovorile su se o sljedećem:

Prvo poglavlje

Zaštita

Član 1. st. 2. i 3.

Strane će osigurati da se izbjeglicama i raseljenim osobama omogući siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, naročito zbog njihovog etničkog porijekla, vjeroispovijesti ili političkog uvjerenja.

Strane će preduzeti sve potrebne korake za sprečavanje aktivnosti, unutar svoje teritorije, koje bi ugrozile ili spriječile siguran i dobrovoljan povratak izbjeglica i raseljenih osoba. (…)

20. U Ustavu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, 60/02, 18/03, 63/03, 9/04, 20/04, 33/04, 71/05, 72/05,32/07 i 88/08) relevantne odredbe glase:

II. Ljudska prava i osnovne slobode

A. Opće odredbe

Član 2.

Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog Ustava. Posebno:

1) Sve osobe na teritoriji Federacije uživaju prava na:

(…)

d) zabranu svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom i socijalnom porijeklu;

(…)

III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti

Član 2.

Federalna vlast i kantoni nadležni su za:

a) jamčenje i provođenje ljudskih prava;

b) (…)

21. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Društveno politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 56 0 P 019968 12 Rev od 12. decembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 30. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelanti pobijaju osporene odluke tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su apelanti potraživali naknadu nematerijalne štete, te apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju navedene presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava.

31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

33. Ustavni sud zapaža da su apelanti u konkretnom parničnom postupku tražili da se prvotužena i drugotuženi obavežu na naknadu štete koju su pretrpjeli u vezi sa štetnim događajem od 24. decembra 2002. godine u kojem je, prema utvrđenju redovnih sudova, troje članova porodice Anđelić smrtno stradalo i u kojem je prvoapelant teško povrijeđen. U pogledu odgovornosti prvotužene (Federacija BiH) apelanti su se pozvali na odredbe člana 180. ZOO-a.

34. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da je odgovornost države u smislu člana 180. ZOO-a zasnovana na dva principa: principu objektivne odgovornosti i principu pravičnosti.

35. Naime, država se u ovom slučaju ne obavezuje na naknadu štete zbog krivice, ne traži se njeno dokazivanje, odnosno ne polazi se od pretpostavke njenog postojanja. ZOO samo zahtijeva da je šteta nastala uslijed terorističkog akta koji je usmjeren prema državi, a ne i da je njegov izvršilac poznat i da je za takav akt proglašen odgovornim, s obzirom da se na odgovornost za štetu poziva država, a ne sam izvršilac terorističkog akta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da ZOO izričito i ne propisuje da oštećeni može tražiti naknadu štete od počinioca akta terora, iako ne postoji prepreka da to bude i učinjeno, u skladu sa općim pravilima o odgovornosti u smislu člana 154. ZOO-a. Shodno navedenom, odgovornost države za štetu uslijed akta terora u smislu člana 180. ZOO-a, a time i pravo oštećenog da traži naknadu štete po ovom osnovu, ne zasnivaju se i ne zavise od utvrđenja da akt terora predstavlja i konkretno krivično djelo, ko je takvo djelo počinio, te da li je država preduzela efektivne mjere da bi takav akt istražila i eventualno procesuirala i kaznila počinioca istog. S obzirom da odgovara po principu objektivne odgovornosti, država se može osloboditi odgovornosti samo ako dokaže da je šteta nastala isključivim djelovanjem oštećenog. Također, država se ne može pozivati na činjenicu da nije mogla spriječiti ili otkloniti akt terora, jer u svakom momentu mora biti sposobna da bar spriječi oštećenje nedužnih lica i njihove imovine od akata terora, ako već sam akt nije mogla spriječiti. U tom smislu, u članu 180. ZOO-a je izričito i navedeno da država odgovara za štetu koju su njeni organi "bili dužni" spriječiti, a ne zato što su njeni organi "krivi jer štetu nisu spriječili".

36. Nadalje, Ustavni sud zapaža da ZOO ne definira šta se smatra aktom terora. Iz člana 182. stav 2. ZOO-a proizlazi da se mora raditi o aktima nasilja i terora koji su usmjereni na podrivanje ustavom utvrđenog uređenja. S obzirom da je akt terora ljudska radnja, koja se preduzima voljno od lica koje u njoj učestvuje, odnosno koje je skrivilo, tj. privatnog lica za čije postupke država nije direktno odgovorna, odgovornost države u smislu člana 180. ZOO-a ne predstavlja odgovornost za drugoga. U tom smislu ovo zakonsko rješenje predstavlja pogodnosti na strani oštećenog, koji na ovaj način izbjegava neizvjesnost u kojoj bi se našao kada bi zahtjev za naknadu štete morao istaći prema počiniocu akta terora ili licu koje za njega odgovara, tj. da li će to lice biti otkriveno, da li će protiv njega biti pokrenut krivični postupak (u kojem, također, može biti istaknut imovinski zahtjev), da li ovo lice ima imovinu iz koje bi šteta mogla da se nadoknadi. Slijedom navedenog, proizlazi da tužbeni zahtjev za naknadu štete u smislu člana 180. ZOO-a može biti istaknut odmah po nastanku ili saznanju za štetu nezavisno od toga da li je krivični postupak pokrenut protiv počinioca, odnosno može biti istaknut u parničnom postupku koji se uporedo vodi sa krivičnim postupkom.

37. U vezi s pozivanjem apelanata na sličan predmet Vrhovnog suda, Ustavni sud ističe da je u citiranom predmetu Vrhovnog suda broj Rev-280/05 od 21. marta 2006. godine odbijena kao neosnovana revizija tužene Federacije BiH protiv presude Kantonalnog suda kojom je Federacija BiH obavezana da tužitelju F. R. iz Mostara na ime naknade neimovinske štete isplati precizirane iznose. Navedeno je da i po mišljenju tog suda okolnosti pod kojima je 23. februara 1996. godine povrijeđen tužitelj mogu se podvesti pod akt nasilja ili terora koji ima u vidu odredba člana 180. ZOO-a, kad za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom predviđa odgovornost društveno-političke zajednice (sada države, entiteta ili federalne jedinice – kantona) čiji su organi bili dužni da spriječe takvu štetu. Vrhovni sud nije prihvatio revizione tvrdnje Federacije BiH da konkretni događaj u kojem je tužitelj pretrpio tešku tjelesnu povredu ne predstavlja akt nasilja ili terora usmjeren protiv države, odnosno Federacije, već samo atak pojedinca na tužitelja lično, jer, kako je smatrao Vrhovni sud, prema utvrđenom činjeničnom stanju u nižestepenom postupku sve okolnosti događaja, te opća klima u Mostaru iz tog vremena pouzdano upućuju na pravilnost zaključka nižestepenih sudova – da je nepoznato lice napad na tužitelja izvršilo iz političkih pobuda u cilju zadržavanja postojećeg stanja podjele grada, a protiv društvenog poretka utvrđenog Ustavom države BiH i Federacije, te protiv slobode kretanja građana i prava na povratak svih izbjeglih i raseljenih. Vrhovni sud je zaključio da se postupak nepoznatog učinioca u konkretnom događaju u cijelosti može podvesti pod definiciju terorizma kao namjernog ugrožavanja Ustavom utvrđenog državnog i društvenog uređenja i sigurnosti aktom nasilja kojim je stvoreno osjećanje nesigurnosti kod građana (član 125. Krivičnog zakona SFRJ koji je kao preuzeti republički zakon bio na snazi u to vrijeme), te da su federalni (a ne kantonalni) organi unutrašnjih poslova bili dužni spriječiti predmetnu štetu.

38. Ustavni sud zapaža da je u provedenom parničnom postupku utvrđeno da su apelanti povratnici u svoj prijeratni dom u općini Konjic u kojem su kritičnog dana kada se dogodio štetni događaj (24. decembar 2002. godine) proslavljali svoj vjerski praznik kojeg su manifestirali i spoljnjim znacima (okićeni bor) pred svojom kućom. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o pravima apelanata koja su zagarantirana Aneksom 7, čijim potpisivanjem se Federacija BiH obavezala da će "osigurati da se izbjeglicama i raseljenim licima omogući siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, naročito zbog njihovog etničkog porijekla, vjeroispovijesti ili političkog uvjerenja, kao i da će u tom smislu preduzeti sve potrebne korake za sprečavanje aktivnosti, unutar svoje teritorije, koje bi ugrozile ili spriječile siguran i dobrovoljan povratak izbjeglica i raseljenih lica". Nadalje Ustavni sud ističe da je Federacija BiH na osnovu Ustava FBiH obavezana da osigura primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu Ustava FBiH, među kojima je i Evropska konvencija, te da su federalna vlast i kantoni obavezani da jamče i provode ljudska prava (član II.A. 2. i član III.2. Ustava FBiH). Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da se u radnjama drugotuženog stiču obilježja akta nasilja i terora koje podrazumijeva član 180. ZOO-a. Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud u provedenom postupku u konačnici odbio tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotužene Federacije BiH obrazlažući to odredbama Ustava FBiH kojim je regulirana nadležnost Federacije BiH, odnosno kantona. Nasuprot tome, Općinski sud je svojom odlukom usvojio tužbeni zahtjev apelanata protiv Federacije BiH koja je solidarno sa drugotuženim obavezana da apelantima naknadi potraživanu štetu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud za svoje zaključke dao detaljna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni akt nasilja i terora bio usmjeren protiv same Federacije BiH, odnosno njenog Ustavom utvrđenog društvenog poretka, te prava građana zagarantiranih Ustavom i Aneksom 7 posebno imajući u vidu pravo na održivi povratak svih izbjeglih i raseljenih lica u predratne domove, te slobodu religije, uključujući privatno i javno vjeroispovijedanje. Polazeći od odredaba člana 180. ZOO-a kojim je propisana objektivna odgovornost države u slučaju nastanka štete uslijed akta nasilja ili terora usmjerenog prema državi, te da se odgovornost države u tom slučaju ne zasniva i ne zavisi od utvrđenja da akt terora predstavlja i konkretno krivično djelo, a imajući u vidu posebne okolnosti konkretnog slučaja u kojem su aktom nasilja ili terora narušena prava apelanata za koja jamči i odgovara Federacija BiH shodno Ustavu FBiH i Aneksu 7, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud, u okolnostima konkretnog slučaja i pored okolnosti da je i sam konstatirao da ZOO veže odgovornost države za akte terora i nasilja, a ne samo za krivično djelo terorizam, proizvoljno primijenio važeće propise kada je, zasnivajući svoju odluku na odredbama Ustava FBiH kojim je regulirana nadležnost Federacije BiH odnosno kantona, a zanemarujući obaveze koje je Federacija preuzela u vezi sa Aneksom 7. kao i odredbe Ustava BiH iz kojih proizilazi da se Federacija obavezala "da će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda" i da je, prema članu 2. Ustava FBiH navedeno i u njenoj nadležnosti, Federaciju BiH ekskulpirao od objektivne odgovornosti za nastalu štetu. Stoga je po ocjeni Ustavnog suda u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud osporenom odlukom proizvoljno primijenio važeće propise kada je prvotuženu ekskulpirao od objektivne odgovornosti za nastalu štetu, a u vezi sa Aneksom 7, zbog čega je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. S obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja, na činjenicu da se štetni događaj dogodio 2002. godine, a da apelanti još uvijek nisu dobili konačnu odluku, Ustavni sud smatra cjelishodnim naložiti Vrhovnom sudu da, shodno članu 72. stav (4) Pravila Ustavnog suda u roku od dva mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, donese odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da, s obzirom na prethodni zaključak o povredi prava na pravično suđenje, nije neophodno posebno razmatrati ostale apelacione navode.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud proizvoljno primijenio važeće propise i prvotuženu ekskulpirao od objektivne odgovornosti za nastalu štetu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.