Službeni glasnik BiH, broj 42/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
AP 2789/08, rješavajući apelaciju
Jadranka Palije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko Knežević, sudija
na sjednici održanoj 28. marta 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranka Palije podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRŽ-06/290 od 24. aprila 2008. godine i X-KR-06/290 od 28. novembra 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jadranko Palija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 12. septembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KR-06/290 od 28. novembra 2007. godine i X-KRŽ-06/290 od 24. aprila 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 2. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 16. i 19. decembra 2008. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 2. februara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Suda BiH broj X-KR-06/290 od 28. novembra 2007. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način bliže opisan pod tač. 1. i 2. izreke presude počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a), e), g) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), te pod tačkom 3. izreke presude krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a), c) i e) u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH. Primjenom navedenih zakonskih odredaba i čl. 39, 42. i 48. KZBiH apelantu je za krivično djelo iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a), e), g) i k) KZBiH utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina, a za krivično djelo iz člana 173. stav 1. tač. a), c) i e) KZBiH kazna zatvora u trajanju od 10 godina. Primjenom člana 53. stav 2. tačka a) KZBiH apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ocjenom provedenih dokaza (koji su navedeni u presudi od 4. do 8. stranice) pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti utvrdio da je apelant, u okviru širokog i sistematičnog napada Vojske Srpske republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSRBiH) 31. maja 1992. godine, zajedno sa drugim vojnicima VSRBiH, učestvovao u napadu na zaselak Begići - sela Kljevci. Utvrđeno je da je tom prilikom zatečeno civilno stanovništvo dovedeno pred kuću K. I. gdje su žene i djeca zatvoreni u kuću, a muškarci odvedeni, te da je apelant potom na više lokacija i na način bliže opisan u tački 1. izreke presude izvršio ubistvo pet poimenično navedenih lica, a zajedno sa drugim vojnicima učestvovao u ubijanju 14 poimenično navedenih lica, te da je tom prilikom preživio svjedok R. B. Sud BiH je zaključio da je apelant navedenim radnjama, odnosno nezakonitim zatvaranjem, ubistvima i drugim nečovječnim djelima počinio progon civilnog stanovništva, što predstavlja krivično djelo obuhvaćeno članom 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. e), a) i k) KZBiH. Osim toga, Sud BiH je utvrdio da je apelant neutvrđenog datuma u ljeto 1992. godine radnjama bliže navedenim u tački 2. izreke presude silovao lice "A", odnosno da je silovanjem i mučenjem počinio progon civilnog stanovništva, što predstavlja krivično djelo obuhvaćeno članom 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. g) i k) KZBiH.
8. Također, utvrđeno je da je apelant radnjama bliže navedenim u tački 3. izreke presude, postupajući suprotno odredbama člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), u periodu od 1993. do 1995. godine, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Naime, Sud BiH je utvrdio da je apelant, između ostalog, zaustavljao civile muslimanske nacionalnosti, vršio zastrašivanja i premlaćivanja, učestvovao u nezakonitom hapšenju civila i odvođenju u zatvor vojne policije, legitimirao civile koji su prolazili kroz punkt, vrijeđao ih na razne načine, zastrašivao i premlaćivao.
9. U pogledu provedenih dokaza Sud BiH je naveo da je, na osnovu odredaba člana 4. Zakona o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju), djelomično prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH da formalno primi na znanje činjenice utvrđene pravosnažnom odlukom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) u presudi donesenoj u predmetu broj IT-99-36 (Tužilac protiv Radoslava Brđanina, presuda Pretresnog vijeća od 28. novembra 2003. godine), te da je od 18 predloženih činjenica, utvrđenih u postupcima pred MKSJ, kao dokazane prihvatio 11 u cijelosti i još dvije djelomično. Sud BiH je istakao da su prihvaćene činjenice konkretne i da se mogu identificirati, te da su po svojoj prirodi uopćene i da ne upućuju na pojedinačnu apelantovu krivičnu odgovornost, ali su od značaja za navedeni predmet, budući da se apelant tereti za krivična djela koja su izvršena u okviru široko rasprostranjenog ili sistematskog napada na nesrpsko stanovništvo koje su izvele VSRBiH, policija i paravojne formacije na širem području općine Sanski Most. Nasuprot tome, u odnosu na činjenice koje nije prihvatio Sud BiH je istakao da su previše konkretne i isuviše usko povezane sa pojedinačnim činjeničnim navodima protiv apelanta i da kao takve imaju tendenciju da indirektno potvrđuju njegovu krivičnu odgovornost, te da se radi o činjenicama koje se ponavljaju i koje su od malog značaja za konkretni predmet.
10. Sud BiH je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su ispunjeni svi osnovni elementi krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH. Dalje, u odnosu na radnje bliže opisane u tački 1. izreke presude Sud BiH je naveo da se iz iskaza svjedoka optužbe i odbrane nespornom pokazala činjenica da se opisani napad dogodio upravo u navedeno vrijeme i da je u njemu učestvovao apelant. Pri tome je Sud BiH naveo da je posebno ocijenio iskaz svjedoka R. B., jedine preživjele žrtve strijeljanja, zatim, svjedokā koji su potvrdili apelantov identitet i svjedokā C. M., Z. H., M. R., K. A. i E. F., te je zaključio da nema sumnje da je upravo apelant bio jedan od vojnika VSRBiH koji je učestvovao u predmetnom napadu. Također je utvrđeno da je apelant tom prilikom učestvovao u razdvajanju žena i djece od muškaraca, te da je tokom sprovođenja zarobljenih muškaraca ubio njih pet, a zajedno sa drugim vojnicima učestvovao u ubijanju preostalih 14 zarobljenih muškaraca. Navedeno je da su ovakav zaključak Suda BiH potvrdili i iskazi svjedoka odbrane, i to M. R., K. R. i S. Đ., za koje je navedeno da su, nastojeći da apelantu pruže alibi, proizveli potpuno nelogične okolnosti, položaj i apelantovu ulogu u inkriminirano vrijeme. Pored toga, Sud BiH je naglasio da je posebnu pažnju poklonio iskazu svjedoka R. B. za koji je navedeno da je potpuno uvjerljiv i logičan, ali i potkrijepljen drugim posrednim i neposrednim dokazima. U obrazloženju presude je potom Sud BiH detaljno interpretirao iskaz svjedoka R. B., navodeći da takav detaljan opis kritičnog događaja smatra neophodnim, budući da je taj svjedok jedina preživjela žrtva strijeljanja kome je prethodilo nezakonito zatvaranje i drugo nečovječno postupanje.
11. U odnosu na radnje bliže opisane u tački 2. izreke presude Sud BiH je zaključak o apelantovom inkriminiranom ponašanju donio na osnovu iskaza svjedoka "A", direktne žrtve apelantovih radnji, te tri poimenično navedena svjedoka. Sud je naveo da je, također, ocijenio i iskaze saslušanih svjedoka i oštećene "A" koji su dati tokom istrage, a provedeni su kao dokaz odbrane, koja je iz tih iskaza proizašlim nesuglasicama nastojala pobiti navode tačke 2. optužnice. Pri tome Sud BiH je naveo da je posebno ocijenio činjenicu da sama žrtva - svjedokinja "A", nije poznavala lice koje ju je silovalo, koje je, kako je potvrđeno iskazima svjedoka D. A., S. S. i R. Š., upravo apelant. Za iskaze navedenih svjedoka, ali i oštećene "A", date tokom glavnog pretresa i istrage, Sud BiH je zaključio da su vjerodostojni, imajući u vidu njihovu saglasnost, ali i očiglednu objektivnost koja negira svaku namjeru da apelanta neosnovano tereti.
12. Osim toga, u pogledu apelantovih radnji koje su navedene u tački 3. izreke presude Sud BiH je naveo da je postojanje osnovnih elemenata krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, za koje je apelant optužen, bilo nesporno. Međutim, spornim se, kako je istakao Sud BiH, pokazalo postojanje četvrtog osnovnog elementa ovog krivičnog djela, odnosno da li je apelant naredio ili počinio inkriminirane radnje. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je ocjenom svih dokaza izvedenih na okolnosti opisane u ovoj tački, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, ustanovio da je apelantova uloga nesporna. Navedeno je da to proizlazi iz saglasnih izjava kako oštećenih, tako i 15 poimenično navedenih svjedoka, ali i materijalne dokumentacije. Naglašeno je da je iz iskaza saslušanih svjedoka optužbe Sud BiH utvrdio da apelantov identitet nije sporan. Osim toga, navedeno je da na osnovu iskaza svjedoka optužbe Sud BiH smatra dokazanim da je apelant svojim radnjama žrtvama prouzrokovao tešku fizičku i psihičku bol. Stoga je Sud BiH zaključio da je apelant počinio i krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva sa direktnim umišljajem, svjestan djela koje čini i voljan da ga počini.
13. Sud BiH je, dalje, naveo da nije prihvatio apelantov prijedlog da se kao svjedok sasluša njegova supruga. U vezi s tim, navedeno je da je 14. novembra 2007. godine, tokom glavnog pretresa, pri kraju izvođenja dokaza odbrane, apelantov branilac za svjedoka predložio apelantovu suprugu Tatjanu Palija, koja bi, kako je navedeno, svjedočila na okolnosti "predbračnog i bračnog poznanstva i porodičnih prilika". Dalje, Sud BiH je naveo da odbrana, najavljujući raspored svojih dokaza, nije najavila i ovog svjedoka. Osim toga, istaknuto je da je, odbijajući ovaj prijedlog odbrane, Sud BiH imao u vidu odredbe ne samo člana 258. stav 3. ZKPBiH, koji nalaže da svjedoci do momenta njihovog saslušanja budu smješteni van sudnice, u prostorijama u kojima ne mogu biti u međusobnom kontaktu, nego i člana 81. stav 1. ZKPBiH koji propisuje da se svjedoci saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavijesti o krivičnom djelu, učinitelju i o drugim važnim okolnostima. Također, Sud BiH je naveo da je imao u vidu i odredbu člana 83. ZKPBiH, koja apelantovom bračnom drugu omogućava da odbije da svjedoči. Ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja, posebno da je apelantova supruga prisustvovala saslušanju mnogih svjedoka i optužbe i odbrane, uslijed čega bi svoj iskaz mogla prilagoditi, Sud BiH je istakao da je njen iskaz neprihvatljiv i irelevantan s obzirom na to da se informacije koje bi dala tiču apelantovog porodičnog života, i to u vremenu znatno poslije inkriminiranih događaja.
14. U pogledu primjene materijalnog zakona Sud BiH je naveo da je prihvatio pravnu kvalifikaciju Tužilaštva BiH i apelanta osudio zbog krivičnih djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. (za radnje navedene u tač. 1. i 2. izreke presude) i ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. KZBiH (za radnje navedene u tački 3. izreke presude). U vezi sa primjenom materijalnog zakona, Sud BiH je naveo da je članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) propisano da krivično djelo mora biti propisano, odnosno mora predstavljati krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu, te da se za krivično djelo ne može izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je djelo počinjeno. Međutim, Sud BiH je naveo da su od citiranog pravila u oba spomenuta dokumenta propisani izuzeci, i to članom 7. stav 2. Evropske konvencije, odnosno članom 15. stav 2. Međunarodnog pakta. Sud BiH je naveo da je isti izuzetak propisan i članom 4.a. KZBiH, kojim je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZBiH, odnosno odstupanje od obaveze da se primijeni blaži zakon u postupcima koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu. Naime, Sud BiH je zaključio da se krivično djelo zločini protiv čovječnosti u svakom slučaju može podvesti pod "opća načela međunarodnog prava" iz člana 4a. KZBiH s obzirom na to da je u vrijeme izvršenja, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili sa stanovišta "principa međunarodnog prava", nedvojbeno predstavljalo krivično djelo, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. Također, Sud BiH je istakao da je na osnovu odredaba člana 4a. KZBiH i običajnog međunarodnog prava apelantovo ponašanje iz 1992. godine predstavljalo krivično djelo, te je navedeno da Sud BiH nije trebalo da pronalazi komparativne odredbe u KZSFRJ koji je u inkriminiranom periodu bio na snazi kako bi opravdao svoju presudu. Dovoljno je da običajno međunarodno pravo obuhvata ponašanje zabranjeno čl. 172. i 173. KZBiH, kako bi te odredbe zakona bile osnova za donošenje presude u ovom predmetu.
15. Sud BiH je apelantu za krivična djela za koja ga je proglasio krivim tač. 1. i 2. izreke presude utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina. Pri tome je, kako je Sud BiH istakao, naročito ocijenjena apelantova brutalnost i, između ostalog, i to da je u jednom danu ubijeno 19 muškaraca iz zaseoka Donji Begići. Pored toga, kako je dalje istakao Sud BiH, upornost i bezobzirnost koje je apelant pokazao u izuzetno dugom vremenskom periodu, dakle višestrukim vršenjem zabranjenih radnji u periodu od 1993. do 1995. godine, i to u statusu vojnog policajca, svjesnog svog položaja i moći u odnosu na civile, naročito ugroženu grupu koju je bio dužan štititi, opredijelile su Sud BiH da apelantu izrekne kaznu zatvora u trajanju od 10 godina za radnje opisane u tački 3. izreke presude. Na kraju Sud BiH je zaključio da je izrečena kazna proporcionalna težini krivičnih djela, stepenu apelantove krivične odgovornosti i okolnostima u kojim su krivična djela počinjena, te apelantovim motivima da počini predmetna krivična djela i da će izrečena kazna ispuniti svrhu kažnjavanja iz člana 39. KZBiH, u smislu posebne i opće prevencije.
16. Vijeće Apelacionog odjela Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj X-KRŽ 06/290 od 24. aprila 2008. godine žalbe apelantovih branitelja odbilo i Presudu broj X-KR 06/290 od 28. novembra 2007. godine potvrdilo.
17. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je istaklo, između ostalog, da je Sud BiH za odbijanje apelantovog prijedloga za saslušanje njegove supruge dao ubjedljive razloge, koje u svom odgovoru afirmira i Tužilaštvo BiH, kada logički primjećuje za slučaj da je Tatjana Palija u to vrijeme poznavala apelanta, svakako da njeni prijatelji, poput snahe D. A., ne bi strahovali kada bi se apelant pojavio na ulici – zašto smatra irelevantnim provođenje ovog dokaza, pa se suprotna gledišta žalbe, pa ni ono kojim se tvrdi da je došlo do povrede prava apelantove odbrane, prema ocjeni Apelacionog vijeća, ne mogu prihvatiti kao tačna. Osim toga, Apelaciono vijeće je istaklo da dokazi provedeni na glavnom pretresu, na koje se sud poziva u obrazloženju pobijane presude, na nesumnjiv način potvrđuju zaključak prvostepenog suda da je apelant počinio krivična djela na način opisan u izreci presude, tako da, i u slučaju da je Tatjana Palija saslušana kao svjedok, njen iskaz, prema zaključku Apelacionog vijeća, ne bi u bitnom izmijenio zaključak pobijane presude o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Apelaciono vijeće je, također, istaklo, osvrćući se na apelantove tvrdnje da je Sud BiH propustio da upozori publiku u sudnici na okolnost "da svjedoci do saslušanja treba da budu smješteni van sudnice", da sud ne upozorava publiku u sudnici, već svjedoke, a saznanje o tome ko su svjedoci crpi iz člana 260. stav 2. ZKPBiH u kojem se kaže da će tužilac, nakon čitanja optužnice, ukratko iznijeti dokaze na kojima temelji optužnicu, odnosno iz najave odbrane o dokazima koje će ponuditi u svojoj odbrani, kako stoji u članu 260. stav 3. ZKPBiH. Budući da odbrana nije najavila da će kao svjedoka saslušati Tatjanu Palija, Sud BiH nije ni mogao imati saznanje o toj mogućnosti da bi je mogao udaljiti iz sudnice, niti je, s obzirom na načelo javnosti glavnog pretresa, za to imao potrebu.
18. Dalje, u pogledu žalbenih tvrdnji da prvostepeni sud nije mogao prihvatiti kao utvrđene određene činjenice u skladu sa članom 4. Zakona o ustupanju, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud, rukovodeći se kriterijima uspostavljenim praksom MKSJ koja se odnosi na Pravilo 94 (B) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, utvrdio da činjenice iz pravosnažnih presuda MKSJ, koje je prihvatio, u cijelosti ispunjavaju postavljene kriterije. U vezi s tim, navedeno je da je iz pravosnažne presude MKSJ preuzet pravni zaključak o postojanju rasprostranjenog ili sistematskog napada, koji, ustvari, predstavlja element djela, iako je iz daljnjih navoda predmetne tačke očigledno da je prvostepeni sud prihvatio samo činjenice i na osnovu toga, mada koristeći nepravilnu terminologiju iz pravilno utvrđenih činjenica, ispravno donio pravni zaključak o postojanju širokog ili sistematskog napada.
19. Dalje, u pogledu žalbenih navoda koji se odnose na identifikaciju apelanta u sudnici, jer, između ostalog, ključni svjedoci poput R. B. i svjedok "A" apelanta nisu prepoznali u sudnici, Apelaciono vijeće je istaklo da se i o tim prigovorima Sud BiH u prvostepenoj presudi izjasnio. Navedeno je da u tvrdnji svjedoka R. B., kako mu apelant po sadašnjem obliku ne liči "tom čovjeku koji je tih dana bio na mjestu događaja", Apelaciono vijeće ne nalazi nikakvu protivrječnost sa kategoričnom tvrdnjom tog svjedoka - žrtve da je siguran da je to bio apelant. Naime, ovaj svjedok je na glavnom pretresu dao logično objašnjenje zašto mu apelant u sudnici ne liči na onog čovjeka koji je bio vinovnik kritičnog događaja upravo imajući u vidu ključne riječi koje apelantov lik vezuje za sadašnji oblik, kada je apelant deblji nego što je bio u vrijeme događaja, na što s pravom ukazuje tužilac u svom odgovoru na žalbu. U pogledu identifikacije apelanta u sudnici, Apelaciono vijeće je istaklo da identifikacija apelanta u sudnici od svjedoka ne predstavlja uopće radnju dokazivanja na način kako je predviđen članom 85. stav 3. ZKPBiH. Da li je svjedok prepoznao apelanta u sudnici ili ne, to se ne može smatrati identifikacijom u smislu citirane zakonske odredbe, nego se može samo posmatrati u smislu ocjene validnosti i relevantnosti samog svjedoka (ocjene njegovog iskaza), a situacija da svjedok u sudnici ne prepoznaje apelanta ne umanjuje činjenicu da je upravo apelant lice koje je počinilo krivična djela koja mu se stavljaju na teret.
20. Dalje je u presudi navedeno da, za razliku od stava iznesenog u žalbama, Apelaciono vijeće smatra da je Sud BiH, na osnovu rezultata izvedenih dokaza na glavnom pretresu i na njima utvrđenih činjenica, na koje se poziva u obrazloženju presude, na pouzdan način utvrdio da je apelant počinio krivičnopravne radnje opisane u tač. 1. do 3. izreke presude, te pravilno zaključio da se u opisanim radnjama stječu sva zakonska obilježja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a), e), g) i k) KZBiH (tač. 1. i 2. izreke presude) i krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a), e) i f) KZBiH (tačka 3. izreke presude). Naime, u pogledu ocjene dokaza na kojima se temelji odluka o apelantovoj odgovornosti, prvostepena presuda, prema ocjeni Apelacionog vijeća, daje sasvim valjane i iscrpne razloge zbog čega određene činjenice uzima kao dokazane, te na zadovoljavajući način pojašnjava i obrazlaže na koji način je ocijenila iskaze svjedoka, ali i druge provedene dokaze. Navedeno je da činjenica da prvostepeno vijeće nije ocijenilo dokaze na način koji je odgovarao odbrani, te da nije posebno analiziralo svaku rečenicu iskaza koji su svjedoci dali bilo u toku saslušanja u fazi istrage, bilo na glavnom pretresu ne čini prvostepenu presudu manjkavom i nepotpunom, već jasnom i koncentriranom na bitne elemente krivičnog djela za koje se sudi. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je ocijenilo da se prvostepeno vijeće detaljno bavilo činjeničnim stanjem u predmetu pri čemu je uvijek uzimalo standard pristupa u navođenju dokaza na koje se pozivalo, analiziralo dokaze pojedinačno i u cjelini, te izvodilo dokaze o činjeničnom stanju iz kojih razloga pobijana presuda sadrži valjanu analizu svih odlučnih činjenica, pa Apelaciono vijeće smatra da nema mjesta za prigovor da izvedeni dokazi nisu ocijenjeni na način propisan ZKP, kako žalba ukazuje. Navedeno je da, ukoliko se iskazi analiziraju u svojoj cjelokupnosti i u vezi sa ostalim dokazima, a ne fragmentarno i izvan konteksta, kako se čini u žalbama, sasvim se jasnim ukazuje da provedeni dokazi - prvenstveno iskazi svjedoka, saglasno potvrđuju činjenično utvrđenje navedeno u izreci presude, kako prvostepeno vijeće pravilno i zaključuje.
21. U pogledu žalbenih prigovora kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Apelaciono vijeće je istaklo da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je ona u ovom dijelu utemeljena na odredbi člana 4.a. KZBiH, koji navodi "opće principe međunarodnog prava". Apelaciono vijeće je, dalje, obrazložilo da je primjenom odredbe člana 4a. KZBiH u konkretnom slučaju učinjen izuzetak od općih načela navedenih u čl. 3. i 4. KZBiH, u smislu da navedeni članovi ne dovode u pitanje suđenje i kažnjavanje nekog lica za svako činjenje ili nečinjenje koji uključuju i krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret,
koje kao takvo nije bilo propisano zakonom koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Dakle, kako je dalje navelo Apelaciono vijeće, budući da su u obrazloženju prvostepene presude dati valjani razlozi koji potvrđuju da su "zločini protiv čovječnosti i zločini protiv civilnog stanovništva" o kojima se radi u ovom predmetu bili dio međunarodnog običajnog prava, te da običajno međunarodno pravo obuhvata ponašanje zabranjeno čl. 172. i 173. KZBiH, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe KZBiH. Na kraju Apelaciono vijeće je naglasilo da je izrečena kazna apelantu pravilno odmjerena.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije, te člana 15. Međunarodnog pakta. Apelant je, u suštini, ponovio navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude. Naime, apelant smatra da je redovni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje u pogledu načina utvrđivanja činjenica, te da je sud očigledno proizvoljno ocijenio iskaze svjedoka optužbe slijedom čega je činjenično stanje utvrđeno na "njegovu štetu". Pri tome apelant ponavlja šta je utvrđeno u presudi i naročito prigovara da je tačka 1. izreke presude zasnovana na iskazu "jednog jedinog svjedoka R.B." za kojeg navodi da je prilikom svjedočenja u sudnici izjavio da apelant ne liči "tom čovjeku koji je tih dana bio na mjestu događaja". Apelant prigovara i "prepoznavanju" od svjedoka pod pseudonimom "A". Apelant potom interpretira iskaze svjedoka, ukazujući pritom na, prema njegovom mišljenju, kontradiktornosti u iskazima za koje je Sud BiH ukazao da se radi o očigledno istinitim iskazima, te ističe da su u toku cijelog postupka i prvostepeno i drugostepeno vijeće u slučaju sumnje utvrđivali činjenično stanje na njegovu štetu zbog čega je povrijeđen princip
in dubio pro reo. Apelant naročito ističe da je redovni sud, "teško povrijedio" njegovo pravo na odbranu time što nije dozvolio da svjedoči Tatjana Palija, njegova supruga. Osim toga, smatra da je u toku postupka povrijeđen princip "jednakosti u postupanju", jer je odlukom suda o prihvaćanju dokazanim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ povrijeđeno njegovo "pravo da ispita svjedoke", koje je garantirano članom 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Apelant prigovara i primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, apelant je naveo, između ostalog, da je "djelo koje mu se stavlja na teret" bilo obuhvaćeno i zakonima iz 1992. godine, odnosno KZSFRJ, mada ne u navedenom terminološkom obliku. Stoga, apelant smatra da je Sud BiH u njegovom predmetu trebalo da primijeni odredbe krivičnog zakona koji je važio u vrijeme kada je djelo počinjeno, dakle, odredbe KZSFRJ, a ne KZBiH. S tim u vezi, apelant je naveo da je Sud BiH, primjenjujući odredbe KZBiH prekršio odredbe člana 3. (načelo zakonitosti) i člana 4. KZBiH (načelo vremenskog važenja krivičnog zakona), jer smatra da za njega nije bila najblaža primjena odredaba KZBiH u odnosu na propisanu kaznu. Naime, apelant se pozvao na praksu redovnih sudova u kojoj su pravosnažno okončani predmeti "ratni zločini u BiH" u kojima su primijenjene odredbe KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, odnosno odredbe KZFBiH ili KZSFRJ, jer su, prema njegovom mišljenju, ti zakoni bili najpovoljniji za počinioce krivičnih djela "ratni zločin" u odnosu na propisanu kaznu.
b) Odgovor na apelaciju
23. Sud BiH je naglasio da su svi prigovori iz apelacije već isticani u toku redovnog postupka pred prvostepenim vijećem i u žalbama apelantovih branilaca, te da su osporene presude pravilne i zakonite, a navodi iz apelacije neosnovani.
24. Tužilaštvo BiH je navelo, između ostalog, da je Sud BiH pravilno odbio da sasluša apelantovu suprugu. Također je istaklo da je Sud BiH pravilno zaključio da krivično djelo zločini protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava zbog čega je nesporno da su krivičnopravne radnje koje je apelant preduzeo 1992. godine predstavljale krivična djela po međunarodnom pravu.
V. Relevantni propisi
25.
Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme suđenja u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 16.
Princip akuzatornosti
Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu Tužitelja.
Član 17.
Princip legaliteta krivičnog gonjenja
Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 85. stav 1.
Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje
(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.
Član 258. stav 3.
Utvrđivanje identiteta optuženog i davanje uputa
(3) Nakon utvrđivanja identiteta optuženog, sudija, odnosno predsjednik vijeća će uputiti svjedoke i vještake u prostoriju van sudnice za njih određenu, gdje će čekati dok budu pozvani da svjedoče. Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti svjedoke da dok čekaju, o svojim iskazima ne razgovaraju s drugim svjedocima. [].
26.
Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07) u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme suđenja u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Načelo zakonitosti
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.
Član 4.
Vremensko važenje krivičnog zakona
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Član 4.a.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava
Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Član 53. st. 1. i 2. tačka a)
Sticaj krivičnih djela
(1) Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:
a) ako je za neko od krivičnih djela u sticaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu;
Član 172. stav 1. tač.a),d), e), h i k)
Zločini protiv čovječnosti
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo);
d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
Član 173. stav 1. tač. a), c) i e)
Ratni zločini protiv civilnog stanovništva
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:
a) napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, a taj je napad imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu ozljedu ili teško narušavanje zdravlja ljudi,
c) [ ], namjerno nanošenje licu snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, [ ], nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja,
e) [ ] primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protupravno odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, [ ],
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
27.
Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 37. stav 2.
Smrtna kazna može se izreći samo za najteže slučajeve teških krivičnih djela za koje je zakonom propisana.
Član 38. st. 1, 2. i 3.
(1) Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina.
(2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.
(3) Ako je za krivično djelo učinjeno sa umišljajem propisan zatvor u trajanju od petnaest godina, može se za teške oblike tog djela propisati i zatvor od dvadeset godina.
Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, [ ], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje [ ]; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, [ ], ili ko izvrši neko od navedenih djela,
kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
28.
Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ
Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ 06/290 od 24. aprila 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 12. septembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant je osporio navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije, te člana 15. Međunarodnog pakta.
a) Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. st. 1, 2. i 3.d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
36. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
37. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
38. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
39. Ispitujući postupak pred redovnim sudovima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Tužilaštvo BiH, u skladu sa načelom akuzatornosti i legaliteta, provelo istragu protiv apelanta i utvrdilo da postoji osnovana sumnja da je apelant radnjama bliže opisanim u optužnici počinio krivična djela zločini protiv čovječnosti i ratni zločin protiv civilnog stanovništva čiji su elementi propisani u odredbama čl. 172. i 173. KZBiH. Naime, optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-RZ 123/06 od 28. decembra 2006. godine apelantu je stavljeno na teret da je počinio dva krivična djela, i to zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH i ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH, za koja je poslije održanog glavnog pretresa, odnosno nakon održane sjednice Apelacionog vijeća, Sud BiH utvrdio da ih je apelant počinio i za koja ga je proglasio krivim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, prilikom odmjeravanja kazne za krivična djela za koja je apelanta proglasio krivim, primijenio institut sticaja koji je propisan odredbama člana 53. KZBiH. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 53. st. 1. i 2. tačka a) propisano da, ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu (stav 1) i da će jedinstvenu kaznu sud izreći na način da će: a) ako je za neko od krivičnih djela u sticaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu. Ustavni sud primjećuje da iz predmetne zakonske odredbe proizlazi da je za postojanje "sticaja" potrebno da budu ispunjeni sljedeći uvjeti: da postoje dva ili više krivičnih djela, da je djela učinilo isto lice, da se za sva djela učiniocu istovremeno sudi i izriče jedna presuda. Dovodeći ovu odredbu u kontekst sa predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim zato što je radnjama bliže opisanim u tri tačke izreke presude počinio dva krivična djela, i to (tač. 1. i 2) zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, koje je počinio u vremenu od maja do 31. decembra 1992. godine, te (tačka 3) ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH, koji je počinio u periodu od 1993. do oktobra 1995. godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da se ova dva krivična djela razlikuju u više elemenаta, ali da je najvažnija razlika u njihovim općim elementima. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su opći elementi krivičnog djela zločini protiv čovječnosti: 1. postojanje široko rasprostranjenog i sistematskog napada na civilno stanovništvo, 2. svijest optuženog o postojanju takvog napada i 3. da su radnje optuženog predstavljale dio napada, kao i da je on bio svjestan da njegove radnje predstavljaju dio napada. Nasuprot tome, opći elementi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva su: da je djelo počinioca suprotno pravilima međunarodnog prava (najčešće Ženevskih konvencija I-IV iz 1949. godine), da je djelo učinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije i da je u vezi sa njima, te da počinilac mora narediti ili izvršiti djelo koje mu se stavlja na teret. Slijedeći to, budući da su apelantu stavljena na teret dva navedena krivična djela, koja je apelant počinio u različitom vremenu, te uz postojanje (u sklopu) različitih općih elemenata, za kojа je Sud BiH utvrdio da su ispunjena u jednom postupku i za koja je utvrdio pojedinačne kazne a potom izrekao jedinstvenu kaznu, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni instituta sticaja u konkretnom slučaju, budući da su ispunjeni svi uvjeti iz odredaba člana 53. KZBiH.
40. Dalje, u pogledu principa da samo zakon može ustanoviti krivično djelo i propisati kaznu (
nullum crimen, nulla poena sine lege), Ustavni sud podsjeća da je prvi zadatak suda da provjeri da li je, u vrijeme kada je optuženi počinio radnju koja je dovela do optuživanja i kažnjavanja, bila na snazi odredba domaćeg ili međunarodnog prava koja je takav akt činila kažnjivim. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa općim pravnim principima, okrivljeni ne mogu opravdavati ponašanje koje je dovelo do njihove osude jednostavno ukazujući da je, ustvari, takvo ponašanje, time što se dogodilo, postalo praksa. Stoga, praksa države da tolerira ili ohrabruje određena ponašanja koja se smatraju krivičnim djelima prema domaćim ili međunarodnim instrumentima i dojam nekažnjivosti koji ovakva praksa uliva kod počinilaca takvih djela ne sprečavaju njihovo privođenje pravdi i kažnjavanje (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Strletz, Kessler i Krenz, presuda,
st. 74, 77-79. i 87-88).
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je nesporno da je u vrijeme kada je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH, to djelo bilo propisano u domaćem zakonu (KZSFRJ). Međutim, krivično djelo zločini protiv čovječnosti, za koje je apelant proglašen krivim da ga je počinio tokom 1992. godine, nije bilo propisano u domaćem zakonu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je uvođenjem u krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine pravne norme 4a. KZBiH kojom je propisano suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava omogućeno procesuiranje i kažnjavanje za krivična djela koja su bila propisana prema općim principima međunarodnog prava. Ustavni sud ukazuje da je na taj način ponuđeno rješenje na pitanje povratnog djejstva pravnih normi u skladu sa međunarodnim pravom, a koje su prihvatili svi civilizirani narodi i koje je potvrdila Generalna skupština Ujedinjenih naroda prihvaćanjem Nirnberških principa. Naime, Ustavni sud ukazuje da je krivično djelo zločini protiv čovječnosti prije 2003. godine, kada je kao krivično djelo propisano u KZBiH, bilo propisano u više međunarodnih dokumenata, što je utvrdio i Evropski sud u predmetu
Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), broj 51552/10, u tač. 8-13. S obzirom na to da je Evropski sud istakao da je krivično djelo zločini protiv čovječnosti postojalo prema međunarodnom pravu, Ustavni sud ukazuje na dio odluke iz tač. 8. do 13. iz predmeta povodom aplikacije broj 51552/10, Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine, u kojoj su nabrojani međunarodni dokumenti iz kojih to proizlazi: Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950) koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo 1950. godine, Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine.
42. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je i Sud BiH u obrazloženju osporene odluke istakao da se krivično djelo zločini protiv čovječnosti u svakom slučaju može podvesti pod "opća načela međunarodnog prava" iz člana 4a. KZBiH s obzirom na to da je u vrijeme izvršenja, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili sa stanovišta "principa međunarodnog prava", nedvojbeno predstavljalo krivično djelo, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. Također, Sud BiH je istakao da je, na osnovu odredaba člana 4a. KZBiH i običajnog međunarodnog prava, apelantovo ponašanje iz 1992. godine predstavljalo krivično djelo, te je navedeno da Sud BiH nije trebalo da pronalazi komparativne odredbe u KZSFRJ koji je u inkriminiranom periodu bio na snazi kako bi opravdao svoju presudu. Dovoljno je, kako je naglasio Sud BiH, da običajno međunarodno pravo obuhvata ponašanje zabranjeno čl. 172. i 173. KZBiH, kako bi te odredbe zakona bile osnova za donošenje presude u ovom predmetu.
43. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je i Evropski sud u presudi aplikantima Abduladhimu Maktoufu i Goranu Damjanoviću (vidi, Evropski sud,
Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 2312/08 i 34179/08, presuda od 18. jula 2013. godine, u daljnjem tekstu: predmet
Maktouf i Damjanović), u tački 55. jasno naglasio da "teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja spadaju u nadležnost Suda BiH mogu se podijeliti u dvije kategorije. Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima (vidi međunarodne materijale koji se citiraju u tač. 31. i 32. u gornjem tekstu). S tim u vezi, Sud potcrtava da se u predmetu
Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), brој 51552/10, 10. april 2012, aplikant žalio na osuđujuću presudu iz 2007. godine za zločine protiv čovječnosti, a u odnosu na djela koja su se dogodila 1992. godine. Sud je ispitao taj predmet, između ostalog, i prema članu 7. Konvencije proglasio ga očigledno neosnovanim. Sud je smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-95.
s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu".
44. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci prvostepene presude, preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnih djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH i ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. KZBiH. Za ovakvo utvrđenje Sud BiH je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenim krivičnim djelima koja su apelantu stavljena na teret. Dalje, prvostepeni sud je jasno obrazložio da je na nesumnjiv način utvrđeno da postoji saglasnost iskaza svih svjedoka kada su u pitanju apelantove radnje i njegovo učešće u izvršenju krivičnih djela koja su mu stavljena na teret. Isto tako, prvostepeni sud je dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu svih provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto nije prihvatio navode odbrane. U tom kontekstu, a budući da apelant naročito problematizira iskaze određenih svjedoka, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene iskaza svjedoka R. B., S. Š., D. A., kao i drugih svjedoka, te svih drugih provedenih dokaza u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud koji je u svojoj odluci naveo razloge zašto su neosnovani žalbeni navodi u vezi s tim, koji se ni Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim niti nelogičnim. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u svojoj presudi razmotrilo sve apelantove žalbene prigovore i da se o njima izjasnilo jasno i detaljno, pri tome dajući odgovore zašto su istaknuti navodi neosnovani, koji su, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
45. Dalje, u odnosu na apelantove prigovore da ga "ključni" svjedoci poput R. B. i svjedoka "A" nisu prepoznali u sudnici, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Apelaciono vijeće, ispitujući iste apelantove žalbene navode, detaljno analiziralo način na koji su pojedini svjedoci prepoznali ili ne apelanta, te da je, s obzirom na činjenično utvrđenje, zaključilo da se ova procesna radnja ne može podvesti pod radnju "prepoznavanja" koja je propisana članom 85. stav 3. ZKPBiH. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da identifikacija apelanta u sudnici od svjedoka ne predstavlja uopće radnju dokazivanja na način kako je predviđeno članom 85. stav 3. ZKPBiH. Također, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda ni u ovom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo, već da sadrže jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih je ocijenjeno da se činjenica da li je svjedok prepoznao apelanta u sudnici ili ne ne može smatrati prepoznavanjem u smislu citirane zakonske odredbe, nego se može posmatrati samo u smislu ocjene validnosti i relevantnosti samog svjedoka i ocjene njegovog iskaza. Imajući sve navedeno u vidu, Ustavni sud ne može utvrditi nikakvu proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka u vezi sa dokazima koje je sud prihvatio, te zaključuje da osporene presude suštinski ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o povredi prava na ravnopravnost strana u postupku u smislu odbijanja njegovog prijedloga da se sasluša Tatjana Palija, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su izneseni njima, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi,
inter alia, Evropski sud za ljudska prava,
Barbеra, Messequе i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija "pod jednakim uvjetima" i uz "jednakost oružja". Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34).
47. U tom smislu Ustavni sud primjećuje, suprotno apelantovim navodima, da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao detaljno obrazloženje zašto nije prihvatio apelantov prijedlog da se sasluša njegova supruga, te zašto taj dokaz, sve i da je proveden, kako je navedeno, nije mogao dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Dakle, time su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao.
48. U pogledu daljnjih apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na odbranu budući da mu, prema njegovoj tvrdnji, nije data mogućnost da valjano osporava činjenice utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku o prihvatanju činjenica koje su utvrđene pravosnažnom presudom MKSJ, koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao bitnog elementa krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zasnovao na odredbi člana 4. Zakona o ustupanju. Ustavni sud ukazuje da navedeni zakon kao
lex specialis daje mogućnost za takvo postupanje suda. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u obrazloženju presude jasno naveo da je u toku postupka pred tim sudom data razumna mogućnost apelantu i njegovoj odbrani da osporavaju zaključak o prihvatanju navedenih činjenica dokazanim, te da su ti prigovori odbrane odbijeni kao paušalni. Pri tome Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je zaključak o dokazanosti tih činjenica potkrijepljen i ostalim provedenim dokazima, prvenstveno iskazima saslušanih svjedoka optužbe koji su, prema mišljenju suda, opisujući način na koji su i gdje protjerani iz svojih domova, dodatno potvrdili istinitost presude MKSJ. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove individualne krivice, a osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane u smislu člana 4. Zakona o ustupanju, već su sudovi, kako je već rečeno, ocijenili i druge provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud obrazložio da je od 18 predloženih činjenica, utvrđenih u postupcima pred MKSJ, kao dokazanih, prihvatio 11 u cijelosti i još dvije djelomično, odnosno da je prihvatio samo one činjenice koje su značajne za navedeni predmet, budući da se apelant tereti za krivična djela koja su izvršena u okviru široko rasprostranjenog ili sistematskog napada na nesrpsko stanovništvo koji su izvele VSRBiH, policija i paravojne formacije na širem području općine Sanski Most, a da, s druge strane, nije prihvatio utvrđene činjenice za koje je ocijenio da su previše konkretne i isuviše usko povezane sa pojedinačnim činjeničnim navodima protiv apelanta i da kao takve imaju tendenciju da indirektno potvrđuju njegovu krivičnu odgovornost, te da se radi o činjenicama koje se ponavljaju i koje imaju mali značaj za konkretni predmet. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu ili da je apelantu onemogućeno da ravnopravno učestvuje u raspravi u konkretnom predmetu. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.
49. Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo na presumpciju nevinosti, odnosno princip
in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud uočava da apelant nije posebno obrazložio ove navode, a imajući u vidu prethodne zaključke, odnosno da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je sud imao sumnji u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje bilo kojeg od krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljnjiji za apelanta kao optuženog, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
51. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije, jer je u konkretnom slučaju primijenjen KZBiH, a ne KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
52. Član 7. Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.
53. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH za krivično djelo zločini protiv čovječnosti apelantu utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina, a za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva kaznu zatvora od 10 godina, te da je, u konačnici, primjenom odredaba kojima je propisano izricanje kazne (član 53. stav 2. tačka a. KZBiH) za krivična djela počinjena u sticaju apelanta osudio na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina. Stoga, uzimajući u obzir istaknute činjenice, Ustavni će ispitati da li je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 7. Evropske konvencije.
U odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti
54. U vezi sa apelacionim prigovorima na retroaktivnu primjenu KZBiH u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, Ustavni sud ukazuje da je istovjetna pravna pitanja već razmatrao u više svojih odluka, počevši od Odluke broj
AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 20/10). U toj odluci Ustavni sud je obrazložio primjenu prava u odnosu na tumačenje člana 7. Evropske konvencije. Između ostaloga, u Odluci broj
AP 519/07, u tački 69, Ustavni sud je analizirao noviju praksu Suda BiH i istakao:... "u citiranoj presudi i Sud BiH konstatira (vidi tač. 120. i 121. citirane presude) da je član 4.a) KZBiH primjenjiv na krivično djelo zločini protiv čovječnosti, kao krivično djelo prema općim principima međunarodnog prava, učinjeno u vrijeme kada je bio na snazi preuzeti Krivični zakon, jer taj zakon uopće nije propisivao ovo krivično djelo. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je potrebno direktno primijeniti član 7. stav 2. Evropske konvencije, koja se, na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim drugim zakonima. Također, navedeni član ne dopušta da, ako se određene radnje ne inkriminiraju u nacionalnom zakonodavstvu kao krivična djela, a koje su kao takve prepoznate prema općim principima međunarodnog prava, njihovi počinioci izbjegnu suđenje i kažnjavanje." Također je naveo da, imajući u vidu i primjenu člana 4.a. KZBiH u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, zaključuje da u konkretnom slučaju primjena KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije.
55. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu
Šimšić protiv Bosne i Hercegovine donio odluku o dopustivosti (vidi, Evropski sud,
Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine od 10. aprila 2012. godine, aplikacija broj 51552/10) kojom je odbacio kao očigledno neosnovanu aplikaciju u kojoj se aplikant žalio, pozivajući se na član 7. Evropske konvencije, da krivično djelo zločini protiv čovječnosti, za koje je proglašen krivim i kažnjen, u vrijeme rata od 1992. do 1995. godine nije predstavljalo krivično djelo prema domaćem pravu. U toj odluci Evropski sud je, između ostalog, naveo da djela za koja je apelant osuđen nisu predstavljala zločine protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na pravnu snagu KZBiH 2003. godine, ali je evidentno da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu (stav 23. odluke), da je aplikant, vršeći profesionalnu dužnost kao policijski službenik, morao postupati s visokim stepenom opreza pri obavljanju svoje dužnosti zbog čega se od njega očekivalo da postupa s posebnom pažnjom prilikom procjene rizika koji njegove aktivnosti povlače. Ocjenjujući navedeno, kao i očitu nezakonitu prirodu aplikantovih djela, Evropski sud je ukazao da je aplikant i na osnovu površne procjene mogao shvatiti da ova djela predstavljaju zločine protiv čovječnosti za koje bi se on mogao smatrati odgovornim (stav 24. odluke). Najzad, u navedenoj odluci Evropski sud je zaključio da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu, pa je aplikantove navode u odnosu na član 7. Evropske konvencije odbacio kao neosnovane (stav 25. odluke).
56. Imajući u vidu da je i pobijana presuda utemeljena na odredbama člana 4.a. KZBiH u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, te da je apelant proglašen krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti, koje je učinjeno u vrijeme kada je na snazi bio KZSFRJ, koji uopće, kako je već navedeno, nije propisivao predmetno krivično djelo, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj
AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Slijedeći to, Ustavni sud zaključuje, podržavajući i stavove Evropskog suda u predmetu
Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine, koji je sa ovog aspekta pokretao gotovo identična pravna pitanja, da u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti za koje je apelant proglašen krivim u tač. 1. i 2. izreke osporene presude nema povrede člana 7. Evropske konvencije, jer stav 2. tog člana, odnosno član 4a. KZBiH, dopušta izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kojima se krši međunarodno humanitarno pravo, koje su prihvatili "civilizirani narodi", a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.
57. U prilog navedenom Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud 18. jula 2013. godine donio presudu u predmetu
Maktouf i Damjanović u kojoj je, između ostalog, konstatirao da su neki zločini
, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon uvedeni tek 2003. godine, pa da sudovi nemaju nikakvu drugu mogućnost nego da u takvim predmetima primjenjuju KZBiH iz 2003. godine.
U odnosu na krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva
58. U pogledu krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH, koje je, kako proizlazi iz osporenih presuda, apelant počinio u sticaju sa krivičnim djelom zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH (za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nije postojalo u KZSFRJ), Ustavni sud treba utvrditi da li je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine u konkretnom slučaju u odnosu na ovo krivično djelo inkompatibilna sa članom 7. Evropske konvencije.
59. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je u svojoj najnovijoj praksi (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 325/08 od 27. septembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, u daljnjem tekstu: predmet Damjanović), koja slijedi praksu Evropskog suda u odluci
Maktouf i Damjanović, koji su, također, proglašeni krivim da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva (kao i apelant), utvrdio da je došlo do kršenja člana 7. stav 1. Evropske konvencije, zato što je postojala realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH bila na štetu aplikanata/apelanta u pogledu mogućnosti izricanja blaže kazne, što je protivno članu 7. stav 1. Evropske konvencije.
60. Pri tome Ustavni sud naglašava da je u citiranim odlukama konstatirano da zadatak Evropskog suda [kao što je i Ustavnog suda] nije da razmotri
in abstracto da li je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine u predmetima ratnih zločina sama po sebi inkompatibilna sa članom 7. Evropske konvencije, te da se ovo pitanje mora procjenjivati za svaki predmet pojedinačno, uzimajući u obzir konkretne okolnosti svakog predmeta, a posebno da li su domaći sudovi primijenili zakon čije su odredbe najpovoljnije za optuženog (tačka 65).
61. U citiranim odlukama je, dalje, istaknuto da je definicija ratnih zločina ista u članu 142. stav 1. KZSFRJ iz 1976. godine, koji se primjenjivao u vrijeme izvršenja predmetnih krivičnih djela, i u članu 173. stav 1. KZBiH, koji je u konkretnom slučaju primijenjen retroaktivno. Međutim, ukazano je da ova dva zakona pružaju različit raspon kazni za ratne zločine. Slijedeći izvršenu analizu visine kazni na koje su aplikanti osuđeni i kazni koje bi im eventualno mogle biti izrečene, zavisno od toga koji zakon bi bio primijenjen u njihovim slučajevima, Evropski sud je zaključio da je, s obzirom na mogućnost izricanja kazne zatvora u kraćem trajanju, povoljniji KZSFRJ. U predmetnoj odluci Evropski sud je, dalje, naveo da su kazne koje su izrečene aplikantima bile unutar raspona kažnjavanja koji je propisan i KZSFRJ i KZBiH i da se, stoga, ne može sa sigurnošću tvrditi da bi ijedan od aplikanata bio blaže kažnjen da je primijenjen KZSFRJ iz 1976. godine. I pored toga, Evropski sud je ukazao da:
"Međutim, ono što je od ključnog značaja jeste da su aplikanti mogli dobiti niže kazne da je taj zakon (napomena: KZSFRJ) primijenjen u njihovim predmetima"(tačka 70). Dovodeći u vezu apelantov slučaj sa citiranim odlukama, Ustavni sud najprije zapaža da se apelantov slučaj kako u pogledu činjeničnog supstrata, tako i u pogledu pravnog pitanja razlikuje od predmeta
Maktouf i Damjanović, koji je razmatrao Evropski sud u citiranoj odluci, te predmeta
Damjanović, koji je razmatrao Ustavni sud u Odluci broj
AP 325/08. Naime, Ustavni sud ukazuje da je apelant proglašen krivim i osuđen za više krivičnih djela, te da se u konkretnom slučaju radi o realnom sticaju krivičnih djela, slijedom čega je apelantu izrečena jedinstvena kazna. Stoga, Ustavni sud, uzimajući u obzir i ovu činjenicu treba utvrditi da li je, u odnosu na krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, došlo do povrede apelantovog prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset godina prema odredbama člana 173. stav 1. tačka c) KZBiH. Utvrđena kazna ulazi u raspon kazne za navedeno krivično djelo, kako je ona propisana i KZBiH i KZSFRJ. Prema KZSFRJ, zaprijećena kazna je bila kazna zatvora od pet do petnaest godina ili, u najtežim slučajevima, smrtna kazna, umjesto koje se mogla izreći i kazna zatvora od dvadeset godina. Prema KZBiH, zaprijećena kazna je kazna zatvora u trajanju od deset do dvadeset godina ili, u najtežim slučajevima, kazna dugotrajnog zatvora od dvadeset do četrdeset pet godina. Apelantu je utvrđena najniža kazna zatvora koju propisuje KZBiH za ratne zločine (deset godina) iz čega se može zaključiti da je opredjeljenje suda bilo da se apelant blaže kazni.
62. Ustavni sud podsjeća da garancije sadržane u članu 7. Evropske konvencije predstavljaju jedan od osnovnih činilaca vladavine prava i zauzimaju istaknuto mjesto u sistemu ostvarivanja prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Značaj člana 7. Evropske konvencije ogleda se i u činjenici da, u skladu sa članom 15. Evropske konvencije, nije dopušteno odstupanje od primjene garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije ni u vrijeme rata ili u vrijeme druge javne opasnosti. Član 7. Evropske konvencije se mora tumačiti i primjenjivati na način kojim se osigurava uspješna zaštita od arbitrarnog gonjenja, osude i kazne. Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 7. stav 1. Evropske konvencije ne garantira samo princip zabrane retroaktivne primjene strožijeg krivičnog zakona već, također, implicite, princip retroaktivne primjene blažeg krivičnog zakona. Taj princip je sadržan u pravilu da, kad postoji razlika između krivičnog zakona koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i krivičnih zakona koji su doneseni i koji su stupili na snagu nakon toga, a prije donošenja pravosnažne presude, sudovi moraju primijeniti zakon čije odredbe su najpovoljnije za optuženog (vidi, Evropski sud,
Scoppola protiv Italije broj 2, presuda od 17. septembra 2009. godine, tačka 109). Najzad, prema stavu Evropskog suda, države su slobodne da odlučuju o vlastitim politikama kažnjavanja, ali u tome se i dalje moraju pridržavati člana 7. Evropske konvencije (vidi,
Maktouf i Damjanović, tačka 75).
63. Dovodeći u vezu navedene stavove sa apelantovim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH apelantu za radnje navedene u tač. 1. i 2. izreke presude utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora. Dalje, Sud BiH je proglasio krivim apelanta i da je radnjama navedenim u tački 3. izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH, koje je bilo predviđeno i u KZSFRJ, i za koje je apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset godina, te da mu je izrekao jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u vrijeme donošenja osporene presude primjenjivala odredba člana 53. stav 2. tačka a) KZBiH, kojom je bilo predviđeno da, u slučaju kada je za neko krivično djelo u sticaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, ta kazna apsorbuje sve druge kazne prilikom odmjeravanja kazne. Ustavni sud naglašava da je predmetni slučaj specifičan po tome što realno ne postoji bilo kakva mogućnost da se, s obzirom na to da mu je za krivično djelo zločini protiv čovječnosti utvrđena kazna dugotrajnog zatvora, apelantu u konačnici izrekne drugačija kazna od one koja mu je utvrđena za to krivično djelo. Ustavni sud, također, naglašava da na apelanta nikako ne bi mogao biti primijenjen princip koji je Evropski sud usvojio u odluci
Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, kada je istakao da: "Međutim, ono što je od ključnog značaja jeste da su aplikanti mogli dobiti niže kazne da je taj zakon (napomena: KZSFRJ) primijenjen u njihovim predmetima." U konkretnom slučaju apelant nije ni mogao biti kažnjen nižom kaznom, jer mu je za krivično djelo u sticaju izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 28 godina i ona je apsorbovala kaznu zatvora od 10 godina koja mu je izrečena za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva
.
64. Također, Ustavni sud ukazuje da je, slijedeći praksu u predmetu Damjanović, donio više odluka povodom identičnog pravnog pitanja, tj. retroaktivne primjene zakona u krivičnim postupcima u kojima se apelantima sudilo za krivična djela koja su bila propisana i u KZSFRJ (zakonu koji se primjenjivao u vrijeme izvršenja krivičnog djela) i u KZBiH (zakonu koji se primjenjivao u vrijeme suđenja apelantu/ima) u skladu sa principima iz tog predmeta (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu br.
AP 116/09, AP 503/09, AP 2948/09 i AP 4100/09 od 22. oktobra 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U svim tim odlukama Ustavni sud je zaključio da je prekršeno pravo apelanata iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, jer je u konkretnim slučajevima retroaktivna primjena KZBiH bila na njihovu štetu u pogledu izricanja kazne.
65. Pri tome Ustavni sud ukazuje, u skladu sa svojom već citiranom praksom, da je postojala teoretska mogućnost da se apelantu za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva utvrdi niža kazna od 10 godina i da je Sud BiH za to djelo trebalo da primijeni KZSFRJ umjesto KZBiH, da je apelantu suđeno samo za to krivično djelo i da je proglašen krivim da je počinio samo to krivično djelo. Međutim, Ustavni sud ponovno naglašava da u apelantovom slučaju nije postojala realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH bila na njegovu štetu u pogledu izricanja kazne. Naime, čak i da je na ovo krivično djelo primijenjen KZSFRJ, apelant nije mogao biti kažnjen nižom kaznom, jer mu je za krivično djelo zločini protiv čovječnosti (koje nije bilo propisano KZSFRJ) izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 28 godina i da je ta kazna, prema relevantnim odredbama člana 53. stav 2. tačka a) KZBiH koje su se primjenjivale u vrijeme donošenja osporenih presuda, apsorbovala kaznu zatvora od 10 godina koja je apelantu izrečena za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
66. Iz navedenih razloga, Ustavni sud ponovno naglašava da, zbog specifičnosti konkretnog predmeta, ne odstupa od svoje prakse u predmetima u kojima je utvrdio povredu člana 7. Evropske konvencije usljed retroaktivne primjene zakona.
67. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne, pa se ne može reći ni da apelantu nije osigurana djelotvorna zaštita od nametanja više kazne, zbog čega Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema povrede člana 7. Evropske konvencije.
c) Ostali navodi
68. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana 15. Međunarodnog pakta, Ustavni sud podsjeća da se tim članom, također, garantira pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona. Slijedeći navedeno, Ustavni neće posebno razmatrati pozivanje na navedeni član, budući da je istaknute navode, u okviru razmatranja prava iz člana 7. Evropske konvencije, već razmotrio.
VIII. Zaključak
69. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka utvrdio da apelantova krivica za krivična djela zločini protiv čovječnosti i ratni zločin protiv civilnog stanovništva nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, niti povredom principa
in dubio pro reo. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede principa ravnopravnosti strana u postupku, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu kada je Sud BiH za odluku da ne dozvoli saslušanje jednog svjedoka i da prihvati, odosno ne prihvati činjenice utvrđene pred MKSJ dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge.
70. Ustavni sud, također, zaključuje da, u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, za koje je apelant proglašen krivim tač. 1. i 2. osporene presude, nema povrede člana 7. Evropske konvencije, jer stav 2. tog člana, odnosno član 4a. KZBiH, dopušta izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili "civilizirani narodi", a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije, jer krivično djelo zločini protiv čovječnosti nije bilo predviđeno kao krivično djelo u domaćem pravu u vrijeme počinjenja, već je prvi put propisano kao krivično djelo u KZBiH iz 2003. godine.
71. Također, Ustavni sud zaključuje da ni u odnosu na krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZBiH, za koje je apelant proglašen krivim tačkom 3. osporene presude, nije došlo do kršenja člana 7. stav 1. Evropske konvencije, tj. retroaktivnom primjenom KZBiH, iako je ovo krivično djelo u vrijeme počinjenja bilo propisano kao krivično djelo KZSFRJ, jer u apelantovom slučaju ne postoji realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH bila na apelantovu štetu u pogledu utvrđivanja kazne, budući da čak i da je na ovo krivično djelo primijenjen KZSFRJ, apelant nije mogao biti kažnjen nižom kaznom, jer mu je za krivično djelo u sticaju izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 28 godina, i da je ta kazna, prema relevantnim odredbama ZKPBiH koje su se primjenjivale u vrijeme donošenja osporenih presuda, apsorbovala kaznu zatvora od 10 godina koja je apelantu izrečena za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa se ne može reći da apelantu nije osigurana djelotvorna zaštita od nametanja više kazne.
72. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.