Službeni glasnik BiH, broj 23/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2615/08, rješavajući apelaciju Radomira Kundačine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 18. januara 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radomira Kundačine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1957/05 od 4. juna 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Radomir Kundačina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1957/05 od 4. juna 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. septembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federalnog pravobranilaštva koje zastupa Federaciju Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te Kadrije Tvice (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 5. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda je 21. jula i 23. augusta 2011. godine zatraženo da Ustavnom sudu dostavi spis na uvid. Dalje, na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od apelantovog punomoćnika i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba) zatražena je 8. septembra 2011. godine informacija i dostava dokumentacije koja se odnosi na otkup stana.
3. Drugotuženi i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 26. septembra 2008. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud je 5. septembra 2011. godine dostavio kopiju spisa. Služba je dostavila traženu informaciju i dokumentaciju 20. septembra 2011. godine. Apelantov punomoćnik nije dostavio tražene informacije.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. februara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom i dopunskom presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-304/04 od 17. i 23. maja 2005. godine usvojen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev pa je utvrđeno da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnine broj 20/456-408 od 11. novembra 1991. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), zaključen između apelanta kao kupca i države SFRJ-SSNO-VZ "Orao" Rajlovac kao prodavca (u daljnjem tekstu: prednik prvotuženog), kojim je, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, apelant kupio stan koji se nalazi u Sarajevu, Marijin Dvor, ul. Tešanjska broj 5, Kvadrant A, sprat IV, broj stana 36, površine 69,45 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan). Slijedom navedenog, Općinski sud je utvrdio da je prvotuženi dužan trpjeti da se apelant uknjiži u zemljišnim knjigama Općinskog suda kao vlasnik spornog stana sa dijelom 1/1, te je obavezan da apelanta uvede u posjed spornog stana, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Osim toga, Općinski sud je naložio drugotuženom da se iseli iz spornog stana i da ga, ispražnjenog od lica i stvari, preda apelantu.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud utvrdio da su ispunjeni procesni uvjeti za vođenje predmetnog postupka, u skladu sa odredbama čl. 39.a-39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Naime, sud je, kao nesporno, utvrdio da se apelant prije podnošenja tužbe obraćao prvotuženom 20. januara 2004. godine, na osnovu člana 39.a Zakona o prodaji stanova, zahtjevom za izdavanje naloga za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, te da je prvotuženi od apelanta pismenom od 13. februara 2004. godine zatražio dopunu dokumentacije, uz napomenu da će se, ukoliko apelant u ostavljenom roku ne dostavi traženu dokumentaciju, smatrati da zahtjev nije podnesen.
8. Osim toga, utvrđeno je da je apelant, na osnovu Ugovora o korištenju stana zaključenog sa Stambenim preduzećem Sarajevo broj 07/4-26-504/72 od 2. februara 1972. godine, uselio u stan koji se nalazi u Sarajevu, u ulici Dženetića čikma broj 16/IV/11 (u daljnjem tekstu: stan u Dženetića čikmi), u kojem je sa porodicom živio do 1992. godine. Nakon rata, apelant je 29. septembra 1998. godine podnio zahtjev za povrat tog stana. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-3391/98 od 5. jula 2002. godine potvrđeno je apelantovo stanarsko pravo i utvrđeno pravo na vraćanje u posjed stana, te je apelant 9. septembra 2002. godine uveden u posjed stana u Dženetića čikmi.
9. Dalje je utvrđeno da su prednik prvotuženog kao apelantov poslodavac i SOUR "Feroelektro" (poslodavac apelantove supruge) 1989. godine zaključili Ugovor o udruživanju novčanih sredstva sa omjerom 55% – 45%, radi kupovine jednog dvoiposobnog stana u Sarajevu (spornog stana), zbog zajedničkog rješavanja stambenog pitanja apelanta, građanskog lica u službi JNA, i njegove supruge. U ugovoru je konstatirano da je stan osigurao prednik prvotuženog na osnovu Ugovora int. broj 465-3/2 od 18. aprila 1989. godine zaključenog sa Vojno-građevinskom direkcijom Sarajevo kao nadležnim organom za kupovinu stanova koji ulaze u vlasništvo Stambenog fonda JNA. U članu 8. predmetnog ugovora je konstatirano da stan predstavlja vlasništvo Stambenog fonda JNA, te davalac stana, kako je navedeno: "[…] na korišćenje biće VZ 'Orao' koji će u svom rješenju o dodjeli ovoga stana za nosioca stanarskog prava odrediti [apelanta]". Osim toga, na osnovu potvrde "Feroelektra" d.d. Sarajevo, utvrđeno je da je njegov pravni prednik (poslodavac apelantove supruge) učestvovao u sufinansiranju za kupovinu spornog stana.
10. Navedeno je da je nakon toga apelant kao kupac (član 1) 11. novembra 1991. godine zaključio predmetni ugovor kojim je kupio sporni stan. Objekt u kojem se nalazio sporni stan, u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji, bio je u izgradnji i upotrebnu dozvolu je dobio 12. februara 1999. godine, zbog čega apelant nije mogao useliti u sporni stan. Osim toga, navedeno je da je kupoprodajna cijena stana iznosila 975.859,00 YU dinara, koja je umanjena po osnovu uplaćenog stambenog doprinosa u iznosu od 857.149,00 YU dinara i po osnovu popusta za gotovinsko plaćanje u iznosu od 29.677,00 YU dinara, tako da je konačna "otkupna" cijena stana utvrđena u iznosu od 89.033,00 YU dinara. Dalje, navedeno je da je Općinski sud, na osnovu uvida u uplatnice od 10. i 13. februara 1992. godine, utvrdio da je apelant uplatio iznos od 89.033,00 YU dinara na ime kupoprodajne cijene stana u korist prodavca. Osim toga, utvrđeno je da su apelant i prodavac nakon zaključenja ugovora ovjerili predmetni ugovor u Općinskom sudu I u Sarajevu, pod brojem Ov-452/92 od 14. februara 1992. godine, te prijavili ugovor Gradskoj upravi društvenih prihoda, Odjeljenje Centar, pod brojem 04-05-413-261/92 od 13. februara 1992. godine.
11. Također je navedeno da je nesporno da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za povrat spornog stana, te da je Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 511-2525-1/I od 8. oktobra 2002. godine potvrđeno apelantovo pravo vlasništva na spornom stanu. Međutim, nakon toga je Komisija donijela Odluku broj R 511-2525-1/1-90-1233 od 24. aprila 2003. godine kojom je utvrđeno da sporni stan ne može biti tretiran kao stan na kojem je potvrđeno stanarsko pravo, zbog čega je apelantov zahtjev odbačen kao nedopušten.
12. Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u Dženetića čikmi i da mu to pravo nije prestalo ni na jedan od načina propisanih odredbama Zakona o stambenim odnosima. Navedeno je da je u postupku bio sporan osnov apelantovog zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva na spornom stanu. Sud je istakao da je nesporno da apelant na spornom stanu, za koji traži utvrđenje prava vlasništva, nikada nije stekao stanarsko pravo, niti je fizički ni faktički koristio taj stan, a među strankama je nesporno i da drugotuženi koristi sporni stan i da za osnov korištenja, u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije sudu ponudio dokaze, zbog čega se njegovo korištenje po zaključku suda ima smatrati bespravnim.
13. Osim toga, Općinski sud je, na osnovu Rješenja Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 25-31-4168-E-/03 od 13. septembra 2003. godine i Rješenja Službe za imovinskopravne, geodetske poslove i katastar Općine Stari Grad od 25. juna 2003. godine, utvrdio da je donesenim rješenjima odbijena žalba Milovana Čabrila na rješenje kojim je utvrđeno da Milovan Čabrilo nije bio savjestan posjednik stana u Dženetića čikmi, te da se odbija njegov zahtjev za izvršenje Odluke Komisije broj 402-971-1/I od 9. juna 2002. godine.
14. Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan jer je apelant sa prednikom prvotuženog zaključio valjan pismeni ugovor o otkupu nekretnine, u smislu člana 9. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti, koji ispunjava zakonom propisanu formu, jer je citiranim članom zakona propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nekretnini mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu (što ugovor sadrži). Članom 2. predmetnog ugovora među ugovaračima je ugovorena cijena, te je stavom 5. člana 2. precizirano da obaveza kupca iz tog ugovora predstavlja cijenu iz člana 4. ugovora. Apelant je izvršio tu svoju obavezu ali prednik prvotuženog nije izvršio svoju obavezu jer nije izdao saglasnost za uknjižbu, što je suprotno članu 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
15. Dalje, Općinski sud je istakao da se izvršena kupoprodaja spornog stana zasniva na odredbama člana 9. Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, pa je apelant zajedno sa svojom suprugom imao pravo da putem kupovine stana vlastitim sredstvima otkupom stana riješi svoje stambeno pitanje. Osim toga, Općinski sud je istakao da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari irelevantno pozivanje tuženih na to da je apelant pri zaključenju predmetnog ugovora trebao prvobitno da ispunjava uvjete u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, koja odredba se odnosi na način sticanja stanarskog prava, te da su se stanovi iz Stambenog fonda JNA mogli otkupiti pod uvjetima i na način strogo utvrđen odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i Pravilnikom o otkupu stanova iz Stambenog fonda JNA. Navedeno je da apelant nije morao biti nosilac stanarskog prava da bi svoje stambene potrebe zadovoljio vlastitim sredstvima i to izgradnjom, kupovinom i otkupom stana, kako to propisuje član 9. Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA. Dakle, kako je naveo sud, apelant je mogao kupiti stan i u izgradnji, tj. dok je gradnja bila u toku, pa se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti odredbe Zakona o stambenim odnosima i odredbe Zakona o prodaji stanova na koje su se pozivali prvotuženi i drugotuženi. Općinski sud je istakao da su neosnovani i navodi da je predmetni ugovor ništavan u smislu člana 103. ZOO-a, u vezi sa članom 109. ZOO-a, jer takav zahtjev, u smislu utvrđenja ništavnosti ili raskida predmetnog ugovora, u smislu člana 133. ZOO-a, tuženi nisu postavili u parničnom postupku niti u eventualnom drugom posebnom postupku u sudu.
16. Općinski sud je naveo da sporni stan predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da mu, slijedom toga, treba pružiti zaštitu u sudskom postupku, pa je osporavanje tuženih tužbenog zahtjeva iz osnova da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u Dženetića čikmi irelevantno za konkretni postupak.
17. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1957/05 od 4. juna 2008. godine kojom je uvažio žalbe tuženih i prvostepenu presudu preinačio, te odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, Kantonalni sud je obavezao apelanta da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.956,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da Općinski sud za svoju odluku nije imao uporište u provedenim dokazima i nespornim navodima stranaka, zbog čega je prvostepena presuda donesena uz nepravilnu primjenu materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo da je tačna konstatacija da je predmetni ugovor o otkupu spornog stana ispunjavao sve uvjete propisane odredbom člana 9. u to vrijeme važećeg Zakona o prometu nepokretnosti, jer je zaključen u pismenoj formi, ovjerila ga je nadležna porezna uprava i kupoprodajna cijena je isplaćena. Dalje je Kantonalni sud istakao da, nezavisno od razloga zbog kojih apelant nije uselio u sporni stan, sve to nije bilo dovoljno da se apelantu na osnovu takvog pravnog posla prizna pravo vlasništva na spornom stanu. Naime, Kantonalni sud je istakao da je neprihvatljiv pravni stav Općinskog suda da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova.
18. Kantonalni sud je naglasio da, suprotno takvom pravnom stavu Općinskog suda, bez obzira na postojanje formalnopravno valjanog ugovora o otkupu stana, apelant nije mogao, samo na osnovu takvog ugovora a bez ispunjavanja ostalih uvjeta predviđenih u odredbi člana 39.a Zakona o prodaji stanova, steći valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornom stanu. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je i Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA, na koji se Općinski sud poziva, u članu 20. bilo propisano: "Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje". Pravilnikom o otkupu stanova iz Stambenog fonda JNA u članu 2. bilo je propisano: "Zahtjev za otkup stana iz stambenog fonda JNA podnosi nosilac stanarskog prava odnosno lice kojem je ustupljen stan iz stambenog fonda JNA uz obavezu otkupa". Kantonalni sud je istakao da, dakle, oba propisa podrazumijevaju nosioca stanarskog prava kao lice kojem pripada pravo na otkup stana iz Stambenog fonda JNA. S obzirom na to da apelant nikada nije uselio u sporni stan, nije ni mogao steći stanarsko pravo, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, pa se u toku prvostepenog postupka postavljalo i pitanje valjanosti ugovora o otkupu stana sa aspekta člana 103. u vezi sa članom 109. ZOO-a.
19. Kantonalni sud je, također, naglasio da, sve i kada bi se pokazao ispravnim stav Općinskog suda da je predmetni ugovor pravno valjan, apelantu ne bi pripadalo pravo na otkup stana, u smislu Zakona o prodaji stanova, jer je u njemu upravo nedostajao osnovni preduvjet za nastavak postupka otkupa spornog stana, u smislu odredbe člana 15. navedenog zakona, a to je zakonito useljenje u sporni stan. Kantonalni sud je naveo: "U toku prvostepenog postupka nesporno [je] utvrđeno da je apelantu vraćen stan u Dženetića Čikmi koji je i otkupio, samim tim se njegovi zahtjevi pokazuju u potpunosti neosnovanim". Kantonalni sud je zaključio da, s obzirom na to da apelant nikada nije uselio u sporni stan, nije ni mogao steći stanarsko pravo na njemu, pa ga nije mogao ni otkupiti po važećim materijalnopravnim propisima, te je, stoga, odbijen njegov zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti predmetnog ugovora, a i zahtjev za iseljenje drugotužnog i predaju u posjed i raspolaganje spornim stanom.
20. Kantonalni sud je naglasio da bi donošenjem presude kojom se usvaja apelantov tužbeni zahtjev apelantu bilo omogućeno da otkupi dva stana, što je suprotno članu 10. Zakona o prodaji stanova, i na taj način bi bila povrijeđena prava tuženih na imovinu. Stoga je Kantonalni sud, na osnovu člana 229. tačka 4. ZPP, preinačio presudu Općinskog suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant navodi da su mu presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelacionih navoda svodi se na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni prava. Apelant je, između ostalog, naveo da se, postupajući u skladu sa članom 39.a Zakona o prodaji stanova, zahtjevom obratio nadležnom organu odbrane Općine Centar radi izdavanja naloga za uknjižbu prava vlasništva na kupljenom stanu, ali je taj organ odbio dati saglasnost. Apelant smatra da je prvostepeni sud, postupajući povodom njegove tužbe koju je podnio nakon što mu je odbijen zahtjev za izdavanje naloga za uknjižbu, pravilno usvojio njegov tužbeni zahtjev, a da je drugostepeni sud nepravično proveo drugostepeno suđenje. Nepravičnost suđenja se, prema apelantovim navodima, ogleda u tome što je Kantonalni sud u svojoj presudi zanemario činjenične i pravne razloge prvostepenog suda, za koje apelant smatra da su apsolutno pravilni i osnovani. U tom smislu, apelant je istakao da je pravilan zaključak Općinskog suda da je on kupljenim stanom u Tešanjskoj ulici konačno zadovoljio svoje potrebe još u "fazi izgradnje stana, što je bila i smetnja da useli u stan" i da se u ovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova, jer sporni stan predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud potpuno neosnovano primijenio propise koji su doneseni u poslijeratnom periodu u BiH, tj. retroaktivno u odnosu na predmet spora i na taj način nepravičnim suđenjem ugrozio njegova prava. Osim toga, apelant navodi da se Kantonalni sud koristi i netačnom činjenicom kada ističe da bi na taj način apelantu bilo omogućeno da otkupi dva stana. Pri tome, Kantonalni sud, kako ističe apelant: "[…] zaboravlja da je prethodni stan apelanta, koji sada koristi, dodijeljen i prodat Čabrilo Milovanu, koji je u toku 2003. godine zahtijevao iseljenje apelanta iz tog stana, dok je trajao spor po tužbi apelanta, ali je nadležni organ Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, svojim Rješenjem od 13. septembra 2003. godine odbio zahtjev Čabrilo Milovana za iseljenje apelanta iz korištenog stana". Imajući u vidu navedeno, apelant traži da Ustavni sud ukine presudu Kantonalnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je istakao da donesenom odlukom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava i da ostaje pri činjeničnom i pravnom stavu iz donesene presude.
23. Drugotuženi je naveo da apelant nikada nije stekao status nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Također je naveo da apelant nema valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornom stanu, odnosno, osim posjedovanja formalnopravnog ugovora o otkupu stana, nema niti jedan drugi potreban obligatoran uvjet predviđen odredbama člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Osim toga, još je i Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA predviđeno da samo nosilac stanarskog prava može otkupiti stan na kojem je nosilac stanarskog prava. Dalje, i Pravilnikom o otkupu stanova iz Stambenog fonda JNA je također predviđeno da je obavezno postojanje svojstva nosioca stanarskog prava da bi se pristupilo otkupu stana.
24. Služba je navela da je uvidom u apelantov predmet (koji je preuzela od prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane) utvrdila da su apelant i njegova supruga, nakon što je utvrđeno da im pripada pravo na vraćanje i uvođenja u posjed stana u ulici Dženetića čikma, 7. novembra 2002. godine podnijeli zahtjev za kupovinu stana, prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Navedeno je: "Između prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane, kao prodavca i Kundačina Radomira i Marice kao kupaca zaključen [je] 16. juna 2003. godine Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj: 20-06-34-9-3475. Ugovor je potpisan od obje ugovorne strane, ovjeren od strane Pravobranilaštva prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane, te je na ugovoru potpis prodavca ministra Miroslava Nikolića ovjeren od strane Općinskog suda u Sarajevu Ov.I br. 315/04 od 20. jula 2004. godine." Osim toga, navedeno je da je Federalno ministarstvo odbrane 13. augusta i 8. septembra 2004. godine uputilo poziv apelantu da preuzme predmetne ugovore kako bi u Općinskom sudu u Sarajevu na njima ovjerio potpis i da se apelant nije odazvao pozivu.
25. Služba je navela da je, u vezi sa predmetnim stanom, u Općinskom sudu vođen postupak povodom tužbe Milovana Čabrila, radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji i prava vlasništva na predmetnom stanu, te da je postupak okončan Presudom broj P:257/03 od 23. jula 2004. godine, kojom je tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je prvostepenu presudu potvrdio Presudom broj Gž-455105 od 16. aprila 2008. godine, a Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je Presudom broj 070-0-Rev-09-000053 od 2. marta 2010. godine odbio reviziju.
V. Relevantni propisi
26. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
[...]
Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.
Član 12.
Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu.
Član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član tog domaćinstva a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1) ne može biti istovremeno i nosilac stanarskog prava na drugom stanu.
Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana.
27. U Zakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA, koji je u navedenom periodu primjenjivan na teritoriji Republike BiH ("Službeni list SFRJ" broj 84/90), relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se zadovoljavanje stambenih potreba [...] građanskih lica na službi u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA) [...]
Član 9.
Aktivna vojna lica i građanska lica u službi JNA zadovoljavaju svoje lične i porodične stambene potrebe sopstvenim sredstvima: izgradnjom, kupovinom i otkupom stana.
[...]
Član 20.
(1) Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje.
[...]
Član 21.
(1) Otkupna cijena stana iz stambenog fonda JNA utvrđuje se prema revalorizovanoj građevinskoj vrijednosti stana, zavisno od kvaliteta i opremljenosti stana, lokacije zgrade, položaja stana u zgradi i drugih elemenata utvrđenih propisanom metodologijom. Tako utvrđena otkupna cijena stana umanjuje se za iznos amortizacije stana, najviše do 50% od pune amortizacije.
(2) Ako stan iz stambenog fonda JNA otkupljuje aktivno vojno lice, građansko lice na službi u JNA...otkupna cijena stana iz stava 1. ovog člana umanjuje se za:
1) revalorizovani iznos troškova pribavljanja i komunalnog opremanja zemljišta;
2) revalorizovani iznos sredstava doprinosa za stambenu izgradnju koji je za lice koje otkupljuje stan, odnosno člana njegovog porodičnog domaćinstva koji je na službi u JNA i zajedno s njim rješava stambeno pitanje, ako je to za njega povoljnije, uplaćen u stambeni fond JNA. Revalorizacija se obavlja prema kretanju ličnih dohodaka lica za koja je doprinos uplaćivan za period u kome je doprinos uplaćivan.
Član 23.
(1) Lice koje otkupljuje stan dužno je da, u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana, podnese zahtjev za upis prava svojine i hipoteke ili druge zabilježbe u zemljišne knjige, odnosno druge javne knjige o evidenciji nepokretnosti i pravima na njima.
(2) Članovi porodičnog domaćinstva lica koje otkupljuje stan imaju pravo stanovanja u tom stanu u skladu sa zakonom.
28. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07 i 72/08) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Nositelj stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg obiteljskog domaćinstva mogu pod uvjetima iz ovog zakona otkupiti samo jedan stan.
Ugovor zaključen suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana ništavan je.
Član 15.
Prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO, u skladu sa ovim zakonom, vrši Vlada Federacije Bosne i Hercegovine.
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži i kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.d
Lice koje ne ostvari kod Vlade Federacije Bosne i Hercegovine pravo iz ovog zakona može pokrenuti postupak kod nadležnog suda.
Član 39.e, st. 2. i 3.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije BiH, u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj GŽ-1957/05 od 4. juna 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 28. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
36. Ustavni sud smatra nespornim da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i stoga su član 6. stav 1. Evropske konvencije i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjivi.
37. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
38. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je način na koji je Kantonalni sud primijenio zakon bio proizvoljan ili ne. Predmetni slučaj, kada je u pitanju pravo na pravično suđenje, tiče se mogućnosti primjene člana 39.a Zakona o prodaji stanova na konkretan slučaj (predmetna odredba je objavljena u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, "Službene novine FBiH" broj 27/99, koji je stupio na snagu 5. jula 1999. godine). Prema tome, radi se o sporu nastalom tumačenjem te odredbe, što je isključivo pravno pitanje.
39. Ustavni sud primjećuje da je apelant započeo postupak koji je predmet ove apelacije pozivajući se na primjenu člana 39.a Zakona o prodaji stanova iako u apelaciji tvrdi da se Zakon o prodaji stanova, kao zakon koji je donesen nakon rata, ne može primjenjivati na njegov slučaj jer je ugovor za koji je zahtijevao da se utvrdi da je pravno valjan zaključio prije rata. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je za primjenu odredbe člana 39.a Zakona o prodaji stanova, prema kojoj Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu, neophodno da budu kumulativno ispunjeni određeni uvjeti i to: da je lice nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu; da taj stan koristi legalno i da je prije 6. aprila 1992. godine zaključilo pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO), u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. Zakona o otkupu stanova.
40. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da apelant nije ispunio uvjet iz člana 39.a Zakona o prodaji stanova, tj. da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant zaključio ugovor o otkupu stana na kojem nikada nije imao stanarsko pravo (stan je bio u izgradnji i apelant nikada u njega nije uselio a stan je upotrebnu dozvolu dobio tek 1999. godine), a prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora, stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog tim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
41. Kada je riječ o uvjetima da lice predmetni stan koristi legalno i da je prije 6. aprila 1992. godine zaključilo pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO), u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. Zakona o otkupu stanova, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da apelant ne ispunjava ni ove uvjete. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je tačna konstatacija da je predmetni ugovor o otkupu spornog stana ispunjavao sve uvjete propisane odredbom člana 9. u to vrijeme važećeg Zakona o prometu nepokretnosti, jer je zaključen u pismenoj formi, ovjerila ga je nadležna porezna uprava i kupoprodajna cijena je isplaćena. Kantonalni sud je, međutim, zaključio da sve to nije bilo dovoljno da prvostepeni sud, nezavisno od razloga zbog kojih apelant nije uselio u sporni stan, apelantu na osnovu takvog pravnog posla prizna pravo vlasništva na spornom stanu. Naime, Kantonalni sud je istakao da je neprihvatljiv pravni stav Općinskog suda da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova, prema kojima je ključni uvjet za otkup stana da je građanin nosilac stanarskog prava na stanu koji je predmet otkupa i da ga koristi u vrijeme zaključenja ugovora, jer predmetni ugovor ni u vrijeme zaključenja, kada su bili na snazi Zakon o stambenim odnosima prema kojem se određivao nosilac stanarskog prava i Zakon o stambenom obezbjeđenju u JNA, nije ispunjavao pretpostavke da bude pravno valjan. Osim činjenice da apelant u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije koristio predmetni stan, niti je bio nosilac stanarskog prava na tom stanu, prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima, Kantonalni sud je podsjetio na to da je i članom 20. Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, na koji se apelant poziva, a kojim je bilo propisano: "Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje.", kao neophodan uvjet za zaključenje pravno valjanog ugovora o otkupu stana iz fonda JNA bio da je lice koje stan otkupljuje nosilac stanarskog prava na tome stanu i da taj stan koristi u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu stana.
42. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da oba propisa o otkupu stana, kako prijeratni, tako i poslijeratni, podrazumijevaju svojstvo nosioca stanarskog prava i de facto korisnika stana kao lice kojem pripada pravo na otkup stana iz Stambenog fonda JNA, te da, s obzirom na to da apelant nikada nije uselio u sporni stan, nije ni mogao steći stanarsko pravo u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, pa se u toku prvostepenog postupka postavljalo i pitanje valjanosti ugovora o otkupu stana i sa aspekta člana 103. u vezi sa članom 109. ZOO-a.
43. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da apelant ne ispunjava uvjete da se utvrdi da ugovor koji je zaključio sa prednikom prvotuženog bude utvrđen pravno valjanim, a time ni kumulativno postavljene uvjete za primjenu člana 39.a Zakona o prodaji stanova, tj. da mu Vlada FBiH izda saglasnost za uknjižbu.
44. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naveo da je u toku prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da je apelantu vraćen stan u Dženetića čikmi, koji je i otkupio, pa se time njegovi zahtjevi pokazuju u potpunosti neosnovanim. Ustavni sud, naime, zapaža da je Kantonalni sud podsjetio na to da ni u vrijeme zaključenja spornog ugovora jedan građanin nije mogao biti nosilac stanarskog prava na dva stana. Apelant je u vrijeme zaključenja spornog ugovora već bio nosilac stanarskog prava na stanu u Dženetića čikmi, koji je nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu vratio u posjed i otkupio ga. Slijedom toga, Kantonalni sud je ukazao i na član 10. Zakona o prodaji stanova, koji se tiče mogućnosti otkupa samo jednog stana na kojem postoji stanarsko pravo, kojim je propisano: "Nositelj stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg obiteljskog domaćinstva mogu pod uvjetima iz ovog zakona otkupiti samo jedan stan. Ugovor zaključen suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana ništavan je". Dalje je navedeno da bi donošenjem presude kojom se usvaja apelantov tužbeni zahtjev apelantu bilo omogućeno da otkupi dva stana, što je suprotno članu 10. Zakona o prodaji stanova, te bi na taj način bila povrijeđena prava tuženih na imovinu. Kantonalni sud je zaključio da je zbog navedenih razloga apelantov zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti predmetnog ugovora i zahtjev za iseljenje drugotuženog i predaju u posjed i raspolaganje spornog stana apelantu neosnovan, pa ga je kao takvog odbio.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti da se primjenom člana 39.a Zakona o prodaji stanova udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu.
46. Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da apelantu ne bi pripadalo pravo na otkup stana u smislu Zakona o prodaji stanova jer mu je upravo nedostajao osnovni preduvjet za nastavak postupka otkupa spornog stana, u smislu odredbe člana 15. navedenog zakona, a to je zakonito useljenje u sporni stan.
47. Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge svojih stavova, te dao logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava (konkretno Zakona o prodaji stanova, Zakona o stambenim odnosima i Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA), koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je uvažio žalbe tuženih i preinačio presudu Općinskog suda na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio i preinačio presudu i dopunsku presudu Općinskog suda broj P-304/04 od 17. i 23. maja 2005. godine. Kantonalni sud je, također, pojasnio da je svoju odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 229. tačka 4. ZPP, prema kojima će drugostepeni sud, ukoliko utvrdi da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, usvojiti žalbu i preinačiti ožalbenu presudu. Iz navedenog proizlazi, što je jasno i nedvosmisleno navedeno u osporenoj presudi, da Kantonalni sud nije, nasuprot navodima apelacije, osporenu odluku donio na način da je zanemario činjenične i pravne razloge prvostepenog suda.
48. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije arbitrarno protumačio pozitivnopravne propise. Dalje, Ustavni sud zaključuje da obrazloženje osporene presude zadovoljava standarde "obrazložene presude" u smislu garancija prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom
49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
50. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
51. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na dom, koje garantiraju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31).
52. Pri određivanju toga da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
53. Kada je riječ u konkretnom slučaju o pitanju da li se sporni stan može smatrati apelantovim "domom", Ustavni sud zapaža da je nesporno da apelant nikad nije uselio niti živio u spornom stanu u Tešanjskoj ulici, niti je na bilo koji način bio u posjedu tog stana. Naime, apelant je sa porodicom prije i poslije rata živio u stanu koji se nalazi u Dženetića čikmi, a u vrijeme vođenja konkretnog sudskog postupka u spornom stanu živi drugotuženi.
54. S obzirom na navedeno, a budući da je u toku postupka nespornim utvrđeno da apelant nikada nije živio u spornom stanu, Ustavni sud zaključuje da sporni stan ne predstavlja apelantov "dom", te da, stoga, nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
55. U pogledu apelantovih navoda o kršenju ustavnog prava na imovinu, odnosno da se u ovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova jer sporni stan predstavlja apelantovu imovinu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na to da je u ovoj odluci, prilikom razmatranja poštivanja prava na pravično suđenje, već donio zaključak u vezi sa primjenom materijalnog prava u okviru redovnih sudova, te, stoga, smatra da nije neophodno posebno razmatranje istog pitanja i u okviru ustavnog prava na imovinu.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da odlukom Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer Kantonalni sud nije na arbitraran način primijenio materijalno pravo.
57. Ustavni sud, također, zaključuje da odlukom Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer apelant nikad nije stanovao niti bio u posjedu spornog stana, zbog čega se taj stan ne može smatrati njegovim domom.
58. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.