Službeni glasnik BiH, broj 41/11




ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 759/08, rješavajući apelaciju Milana Vukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je




Djelimično se usvaja apelacija Milana Vukića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Kantonalnom administrativnom službom u Bihaću broj 1007210007 i Federalnim zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 01/1-1007210007, a koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine.

U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Milanu Vukiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Vukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1007210007 od 3. jula 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Bihać broj 1007210007 od 9. maja 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Milan Vukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 10. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1007210007 od 3. jula 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Bihać broj 1007210007 od 9. maja 2007. godine.

2. Dopisom od 13. aprila 2009. godine apelantova supruga Anka Vukić je obavijestila Ustavni sud da je 18. marta 2009. godine apelant umro i da želi nastaviti sa postupkom pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) i Kantonalne administrativne službe Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba), učesnici u postupku, zatraženo je 17. aprila 2008. godine i 7. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Federalni zavod su dostavili odgovore na apelaciju 23. aprila i 6. maja 2008. godine. Kantonalna služba nije dostavila odgovor na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. maja 2008. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 4. februara 2003. godine Kantonalnoj službi uputio zahtjev za nastavak isplate invalidske penzije u Federaciji BiH. Apelant je naveo da je pravo na penziju stekao na teritoriji Federacije BiH, a da mu penziju isplaćuje Fond Republike Srpske. Apelant se pozvao na Odluku Doma za ljudska prava broj CH/02/8923.

8. S obzirom na to da nadležna služba nije postupila u skladu sa njegovim zahtjevom, apelant je 24. januara 2005. godine Federalnom zavodu podnio žalbu zbog "šutnje administracije", a podneskom od 15. marta 2005. godine urgirao je donošenje rješenja povodom žalbe.

9. Budući da ni drugostepeni organ nije donio rješenje povodom žalbe, apelant je 2. juna 2005. godine u Kantonalnom sudu pokrenuo upravni spor zbog "šutnje administracije". Navedenu tužbu apelant je, na poziv suda, dopunio 8. februara 2006. godine. Kantonalni sud je Presudom broj U-493/05 od 9. novembra 2006. godine uvažio tužbu i naložio Federalnom zavodu da, u roku od 30 dana od dana prijema presude, donese rješenje povodom apelantove žalbe od 24. januara 2005. godine, a koju je izjavio zbog šutnje administracije.

10. Presuda Kantonalnog suda broj U-493/05 od 9. novembra 2006. godine dostavljena je Federalnom zavodu 20. decembra 2006. godine. Federalni zavod je u izvršenju navedene presude donio Rješenje broj 02/1-1007210007 od 9. januara 2007. godine. Navedenim rješenjem Federalni zavod je naložio Kantonalnoj službi da u roku od 15 dana rješenjem odluči o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na isplatu penzije od 4. februara 2003. godine.

11. S obzirom na to da Kantonalna služba u ostavljenom roku nije donijela rješenje, apelant je 16. februara 2007. godine podnio žalbu zbog šutnje administracije. Dopisom od 3. aprila 2007. godine Kantonalna služba je obavijestila apelanta da nije u mogućnosti odlučiti o apelantovoj žalbi jer nije dobila potrebnu dokumentaciju od Fonda za PIO Republike Srpske, Filijale u Prijedoru, koju su više puta zahtijevali.

12. Rješenjem Kantonalne službe broj 1007210007 od 9. maja 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-1007210007 od 3. jula 2007. godine, primjenom odredaba člana 2. stav 1. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine FBiH" broj 24/00; u daljnjem tekstu: Sporazum), odbijen je apelantov zahtjev za uspostavljanje isplate invalidske penzije.

13. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je Sporazum zaključen 18. maja 2000. godine između Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar i Zavoda mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar. Navedenim Sporazumom nosioci osiguranja u Bosni i Hercegovini su, između ostalog, uredili i način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, te je u članu 2. stav 1. Sporazuma propisano da će nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu Sporazuma nastaviti isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. Budući da je apelantu na dan stupanja na snagu Sporazuma penziju isplaćivao Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, prema mišljenju Federalnog zavoda, apelantu ne pripada pravo na isplatu penzije Federalnog zavoda. U pogledu apelantovog pozivanja na odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), donesenu u predmetima CH/02/8923, CH/02/8924 i CH/02/9364, navedeno je da je ona obavezujuća za Federalni zavod samo za navedene predmete.

14. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu 10. augusta 2007. godine, koju je Kantonalni sud Presudom broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine odbio kao neosnovanu.

15. U obrazloženju presude se, između ostalog, navodi da je isplatu penzije do dana podnošenja predmetnog zahtjeva apelantu vršio Fond za PIO Republike Srpske, što je utvrđeno iz podneska navedenog Fonda broj 06-1685/07 od 23. aprila 2007. godine u kojem je navedeno da je apelant korisnik tog Fonda od 1. aprila 1992. godine, te da mu se penzija i dalje isplaćuje.

16. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je našao da je tuženi upravni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev jer je apelantu na dan stupanja na snagu Sporazuma isplatu starosne penzije vršio Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, pa mu ne pripada pravo na isplatu penzije kod nosioca osiguranja - Federalnog penzijskog i invalidskog osiguranja.

17. Istaknuto je da je u članu 2. stav 1. navedenog Sporazuma, koji je stupio na snagu 18. maja 2000. godine, propisano da nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog Sporazuma nastavlja isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. Stoga, Kantonalni sud nije utvrdio povredu postupka u toku donošenja osporenog akta, zbog čega je apelantova tužba odbijena.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


18. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa povredom prava na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant ističe da Federalni zavod povodom njegovog zahtjeva za nastavak isplate penzije koju je ostvario i primao u Sanskom Mostu nije riješio u roku koji je predviđen Zakonom o upravnom postupku, te da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku. U pogledu diskriminacije apelant navodi da je osporenom odlukom stavljen u različit položaj u odnosu na druge penzionere iz Federacije BiH koji su kao i on ostvarili pravo na penziju prije rata u BiH ali za vrijeme rata nisu napuštali svoje prebivalište u Federaciji BiH i onih koji su otišli u druge zemlje u toku oružanog sukoba. Kao rezultat različitog tretmana apelant ističe da on prima manju penziju u odnosu na one koji nisu napuštali svoja prebivališta samo zbog toga što se u vrijeme izbjeglištva, ne svojom voljom, privremeno nastanio na teritoriji Republike Srpske i Republike Srbije i jer je do povratka u Sanski Most primao penziju od Fonda PIO Republike Srpske. Smatra da oni penzioneri koji su ostali uživaju veća prava na penziju od njega samo zato što je on bio raseljeno lice a sada je povratnik, iako su bili identično situirani prije rata. Stoga, apelant smatra da njegov status povratnika ne može opravdati različito postupanje, posebno zbog toga što takav različit tretman ima konotacije diskriminacije po nacionalnom osnovu. Prema apelantovom mišljenju, osporene odluke ne daju opravdanje za apelantov različit tretman u odnosu na navedenu populaciju penzionera u pogledu isplate njegove penzije. Ističe da je Dom u predmetu broj CH/02/8923 od 6. januara 2003. godine utvrdio povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi sa članom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i naredio Federaciji BiH da preduzme potrebne korake da podnosioci prijava više ne budu diskriminirani, te da im se isplati razlika između penzije koju bi primali iz Federalnog zavoda i one koju primaju prema Sporazumu.

19. Apelant smatra da su upravni organi i Kantonalni sud u konkretnom slučaju primijenili odredbu člana 2. stav 1. Sporazuma umjesto da su, kako je apelant to od njih tražio, primijenili odredbu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa odredbom člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kako je to učinio Dom. Apelant, također, podnosi zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju


20. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud se posebno osvrnuo na apelantove navode u pogledu dužine predmetnog postupka navodeći da je Kantonalni sud zaprimio tužbu 10. augusta 2007. godine, a već 10. januara 2008. godine donio odluku, iz čega proizlazi da je odluka donesena u razumnom roku.

21. Federalni zavod je u svom odgovoru naveo da njegovim rješenjem nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.

V. Relevantni propisi


22. U Ustavu Republike Srpske relevantna odredba glasi:

Član 68.

Član 68. zamijenjen je Amandmanom XXXII, koji glasi:

Republika uređuje i obezbjeđuje:

12) radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku zaštitu, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih dobara, fizičku kulturu;

Š...Ć

23. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine relevantna odredba glasi:

III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti

Član 2.

Ovlasti su federalne vlasti i kantona slijedeće:

e) socijalna politika;

Š...Ć

24. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Članak 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog članka, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

Članak 243.

(1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostupanjski organ nije donio rješenje u zakonskom roku (članak 216. st. 1. i 2), drugostupanjski organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostupanjski organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostupanjski organ je obvezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostupanjski organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostupanjski organ nađe da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostupanjskom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.

(2) Ako drugostupanjski organ nađe da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostupanjski organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostupanjski organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostupanjski organ je obvezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostupanjski organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostupanjski organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostupanjskog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.

Članak 244.

(1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

25. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine FBiH" broj 9/05) relevantna odredba glasi:

Član 20.

(1) Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

(2) Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.

(3) Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

26. U Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine FBiH" broj 24/00) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim sporazumom Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar (u daljem tekstu: Nosioci osiguranja) uređuju način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavanja penzijskog staža u postupku ostvarivanja prava na penziju, određivanja srazmjerne penzije, ostvarivanja prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjelu tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na sprovođenje penzijskog i invalidskog osiguranja i ovog sporazuma.

Član 2.

Nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu penzije, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije.

27. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 106/05 - Prečišćeni tekst) relevantna odredba glasi:

Član 162.

(1) Penzije koje se utvrđuju u skladu sa odredbama ovog zakona usklađuju se mjesečno, a prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu penzija.

28. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantna odredba glasi:

Član 117.

(1) Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, Budžeta Bosne i Hercegovine, prihoda po osnovu dobrovoljnog osiguranja, prihoda od imovine kojom raspolaže nosilac osiguranja, sredstava od gotovinskog dijela privatizacije u skladu sa zakonom koji reguliše oblast privatizacije preduzeća, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osiguranja i drugih prihoda.

(2) Najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nosioca osiguranja utvrdit će Vlada Federacije.

(3) Za pokriće penzija koje se ostvaruju pod povoljnijim uvjetima u odnosu na uvjete utvrđene Zakonom, osigurat će se sredstva u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine.

29. U Zakonu o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 32/01) relevantne odredbe glase:

Član 2.

(1) Za poslove penzijskog i invalidskog osiguranja osniva se Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: Federalni zavod).

(2) Obavljanje pravnih, ekonomskih, administrativnih i drugih poslova Federalnog zavoda organizuje se u Središnjoj administrativnoj službi penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljem tekstu: Središnja služba) i kantonalnim administrativnim službama penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljem tekstu: kantonalna služba).

Član 3.

(1) Federalni zavod je javna ustanova koja će djelovati u skladu sa propisima koji regulišu rad ustanova, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

(2) Federalni zavod je pravna osoba s pravima, obavezama i odgovornošću utvrđenim ovim zakonom, drugim zakonima i Statutom Federalnog zavoda (u daljem tekstu: Statut).

(3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru.

(4) Federalni zavod ima jedan žiro-račun.

(5) Rad Federalnog zavoda je javan.

30. U Statutu Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 68/03) relevantne odredbe glase:

Član 1.

(1) Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljem tekstu: Fond) osnovan je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljem tekstu: Zakon) radi obezbjeđivanja i ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.

(2) Fond je osnovan za teritoriju Republike Srpske. Š...Ć

(3) Sjedište Fonda je u Bijeljini.

Član 2.

(1) Fond ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim Zakonom i ovim statutom i upisuje se u registar kod nadležnog suda.

(2) Fond je nosilac svih prava, obaveza i odgovornosti u okviru sredstava kojima raspolaže.

31. U Statutu Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje ("Službene novine FBiH" broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 2.

(1) Federalni zavod obavlja svoju djelatnost i sudjeluje u pravnom prometu pod nazivom:

Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje.

Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje.

(2) Naziv Federalnog zavoda mora biti istaknut na zgradi u kojoj je sjedište, odnosno u kojoj obavlja svoju djelatnost.

(3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru, ulica Dubrovačka b.b.

Član 4.

(1) Federalni zavod organizuje i provodi penzijsko i invalidsko osiguranje.

(2) Federalni zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja.

VI. Dopustivost


32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 17. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


36. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

37. U konkretnom slučaju potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter "spora" u kojem su se utvrđivala apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojima pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).

38. Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom zahtjevu za nastavak isplate invalidske penzije u Federalnom zavodu. Dakle, rezultat predmetnog postupka je bio presudan za apelantova privatna prava i obaveze. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku


39. Kako se apelantovi navodi odnose i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, što bi bilo suprotno zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Analiza dužine trajanja postupka


41. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantovog zahtjeva započeo 4. februara 2003. godine kada je apelant podnio zahtjev za nastavak isplate penzije, te da je predmetni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak do donošenja presude Kantonalnog suda trajao ukupno četiri godine i 11 mjeseci.

42. S obzirom na navedeno, te polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, što bi bilo suprotno zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.

44. U pogledu apelantovog doprinosa dužini predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da je apelant, nakon što je podnio zahtjev 4. februara 2003. godine, tek 24. januara 2005. godine podnio žalbu zbog "šutnje administracije" jer organi uprave nisu donijeli odluku u zakonskom roku. Dakle, apelant je navedenu žalbu, za koju Ustavni sud smatra da je efikasno pravno sredstvo, podnio tek nakon jedne godine i 11 mjeseci, iako je to u smislu rokova iz Zakona o upravnom postupku mogao uraditi ranije, odnosno ukoliko prvostepena odluka nije donesena u roku od 60 dana od podnošenja zahtjeva. Dalje, s obzirom na to da drugostepeni upravni organ nije riješio o žalbi podnesenoj 24. januara 2005. godine zbog "šutnje administracije", apelant je tužbom pokrenuo upravni spor 2. juna 2005. godine, dakle nakon četiri mjeseca, iako je opet imao mogućnost da tužbu podnese u roku od 60 dana od podnošenja žalbe. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelant svojim radnjama doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka jer nije u zakonom propisanim rokovima koristio raspoložive pravne lijekove.

45. U pogledu doprinosa upravnih organa i Kantonalnog suda, Ustavni sud nalazi da prvostepeni upravni organ od momenta podnošenja zahtjeva nije riješio predmetni zahtjev u roku koji je propisan članom 216. Zakona o upravnom postupku, odnosno ni nakon više od dvije godine. Također, ni drugostepeni upravni organ nije u roku iz odredbe člana 234. Zakona o upravnom postupku riješio o apelantovoj žalbi zbog šutnje administracije od 24. januara 2005. godine. Zbog toga je apelant bio prinuđen da pred Kantonalnim sudom pokrene upravni spor. Ustavni sud nalazi da je prvostepeni upravni organ povodom apelantovog zahtjeva podnesenog 4. februara 2003. godine meritorno prvi put riješio 9. maja 2007. godine, dakle nakon četiri godine i tri mjeseca. Pri tome, Ustavni sud zapaža da prvostepeni upravni organ nije dostavio odgovor na apelaciju, a Federalni zavod nije dao razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka pred upravnim organima. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud o prvoj tužbi od 2. juna 2005. godine odlučio 9. novembra 2006. godine, a o drugoj, podnesenoj 10. augusta 2007. godine, odlučio 10. januara 2008. godine, što je u roku koji se može smatrati razumnim.

46. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore pa i činjenicu da apelant nije blagovremeno koristio raspoložive pravne lijekove, Ustavni sud, ipak, smatra da su za kašnjenje u rješavanju povodom apelantovog zahtjeva odgovorni upravni organi, a posebno prvostepeni upravni organ. Naime, da su upravni organi rješavali o apelantovom zahtjevu u zakonom predviđenim rokovima, apelant ne bi bio prinuđen da koristi žalbu zbog "šutnje administracije" niti da tužbom pokreće upravni spor. Stoga, iako apelant nije u kraćim rokovima podnosio žalbu zbog šutnje administracije, odnosno tužbu u upravnom sporu, Ustavni sud ne može prihvatiti da je apelant značajno doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, posebno imajući u vidu činjenicu da nije bila riječ o radnjama koje je bilo neophodno da ih apelant preduzme da bi javne vlasti postupale. Naprotiv, apelant je bio prinuđen da koristi "rezervna pravna sredstva" kako bi javne vlasti prinudio da odluče o njegovom zahtjevu, što opet, i uz apelantove napore, nije učinjeno u razumnom roku. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je kašnjenjem upravnih organa, posebno prvostepenog upravnog organa, u postupanju povodom apelantovog zahtjeva povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete


48. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

49. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a 300,00 KM ukoliko se radi o hitnom postupku.

50. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju predmetni postupak trajao ukupno četiri godine i jedanaest mjeseci, te da nije hitan, apelantu je određena naknada u visini od 600,00 KM. S obzirom na sjedište prvostepenog upravnog organa za koji je utvrđeno da je svojim propuštanjem presudno utjecao na ukupnu dužinu postupka, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje


51. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava.

52. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

53. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud nalazi da su organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, osporene odluke zasnivaju se na odredbama člana 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, koje se, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti mogu primijeniti na činjenično stanje kakvo je utvrđeno u apelantovom slučaju. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja odluka organa koji su odlučivali u upravnom postupku i obrazloženje presude Kantonalnog suda zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da apelantu tokom predmetnog postupka, osim prava na donošenje odluke u razumnom roku za šta je prethodno utvrđena povreda, nisu bila uskraćena ostala procesna prava koja garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese nezavisan i nepristran sud, te pravo na obrazloženje odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

54. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđeni ostali aspekti apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na nediskriminaciju


55. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

Član 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi:

Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na socijalno obezbjeđenje, uključujući tu socijalno osiguranje.

56. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere Š...Ć u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

57. Apelant smatra da je u predmetnom postupku različito tretiran u odnosu na penzionere sa teritorije Federacije BiH koji nisu napuštali svoja prebivališta, što, prema njegovom mišljenju, poprima konotacije diskriminacije po nacionalnom osnovu. Pri tome se apelant poziva na odluku Doma donesenu u predmetima CH/02/8923, CH/02/8924 i CH/02/9364 od 6. januara 2003. godine. Podnosioci prijava u ovom predmetu su bili Đoko Kličković, Anka Pašalić i Duško Karanović. U navedenoj odluci Dom je zaključio da se prema podnosiocima prijava različito postupalo, te da su prema tome diskriminirani u uživanju prava na socijalno osiguranje zagarantirano članom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U svojoj odluci, u dijelu o meritumu koji se ticao diskriminacije, Dom je istakao da se situacija podnosilaca prijava (a vjerovatno i drugih lica u Federaciji koja su raseljena u Republiku Srpsku u toku oružanog sukoba) može porediti sa onim penzionerima SR Bosne i Hercegovine koji su ostvarili svoje pravo na penziju prije izbijanja sukoba 1992. godine i ostali u Federaciji. Istaknuto je da su obje grupe penzionera plaćale svoje doprinose u Fond SR Bosne i Hercegovine u toku svog radnog vijeka i stoga su ostvarile pravo na penziju iz tog Fonda, u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju SRBiH, koji je bio na snazi kada su oni penzionirani. Dalje je navedeno da su, prema sadašnjoj praksi, penzije bivših penzionera Federacije, koje sada isplaćuje Fond Republike Srpske jer se on/ona izmjestio u Republiku Srpsku u toku oružanog sukoba, znatno niže od prosječne penzije penzionera SRBiH koji su u sličnoj poziciji, a ostali su u Federaciji. Tačno je naveden primjer za svakog od podnosilaca prijava koji bi primali veće penzije ako bi primali penzije Federalnog zavoda. Dalje je navedeno da se kao jedini razlog za različit tretman podnosilaca prijava navodi Sporazum o penzijama koji status raseljenog lica čini osnovom za različito postupanje. Istaknuto je da status raseljenog lica ne može opravdati različito postupanje, posebno kada, kao u konkretnom slučaju, nosi konotacije diskriminacije po etničkim osnovima. Stoga je Dom zaključio da različito lošije postupanje prema podnosiocima prijava u pogledu isplate njihovih penzija nema objektivno opravdanje.

58. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci, u dijelu koji se odnosi na činjenice, Dom naveo da je u Bosni i Hercegovini nakon ratnih dešavanja došlo do promjena u penzijskom sistemu na način da su nastala prvobitno tri posebna fonda: Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar i Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske. Fond u Sarajevu i Zavod u Mostaru su se kasnije, a nakon odluke Visokog predstavnika iz novembra 2000. godine, koji je tom odlukom nametnuo Zakon o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji ("Službene novine FBiH" broj 49/00), spojili u Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, koji je počeo sa radom 1. januara 2002. godine. Rezultat toga jeste jedan penzijski fond u Federaciji i jedan u Republici Srpskoj i čitavo zakonodavstvo koje se tiče penzijskih sistema se donosi na nivou entiteta. Dalje je navedeno da je osnovni obračunski plan za određivanje prava na penzijsko-invalidsko osiguranje različit u svakom od entiteta. Istaknuto je da je sistem penzijskog osiguranja u Bosni i Hercegovini, naslijeđen od bivše SFRJ, zasnovan na principu "plati i idi", tako da se doprinosima iz plaća trenutno zaposlenih radnika isplaćuju penzije sadašnjih penzionera. Dakle, kada novac uđe u sistem kao doprinos, on se odmah isplaćuje kao penzija, umjesto da postane kapital koji donosi dobit, odakle se dobit isplaćuje kao penzija. Kada se trenutno zaposleni radnik penzionira, doprinosi iz plaća buduće generacije radnika će isplaćivati penzije sadašnjih radnika. Zbog toga je penzijski sistem kao cjelina imao karakter sistema općeg socijalnog osiguranja. To je, također, slučaj sa sadašnjim fondovima Federacije i Republike Srpske.

59. Ustavni sud podsjeća na to da je Dom u svojoj odluci konstatirao da nakon cijepanja bivšeg jedinstvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, koji je egzistirao do početka oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, nije došlo do formiranja jednog jedinstvenog fonda koji bi bio univerzalni sukcesor bivšeg fonda, već su, u suštini, nastala dva nova, potpuno samostalna entitetska fonda. U dijelu odluke koji se odnosi na meritum u pogledu diskriminacije, Dom je istakao da se Fond Republike Srpske izmjestio u Republiku Srpsku. Ustavni sud zapaža da, kada se uzme u obzir činjenični dio odluke Doma, proizlazi da nakon cijepanja bivšeg jedinstvenog fonda nije došlo do preuzimanja prava i obaveza u okviru jednog novog fonda već su osnovani potpuno novi samostalni fondovi koji su na sebe preuzeli obavezu isplate penzija licima koja su se u momentu osnivanja tih fondova zatekla na njihovoj teritoriji. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da su novonastali fondovi sredstva za isplatu penzija na svojoj teritoriji osiguravali doprinosom za penzijsko-invalidsko osiguranje koji su uplaćivali svi zaposleni sa teritorije koju je "pokrivao" novonastali fond. Dakle, doprinosi koji su u vrijeme postojanja jedinstvenog fonda (prije izbijanja ratnih sukoba) bili uplaćivani u jedan fond sa cijele teritorije Bosne i Hercegovine nisu više bili prihod jednog fonda nego je svaki fond iznova počeo prikupljati doprinose iz plaća zaposlenih na svojoj teritoriji (bilo da su i ranije tu živjeli, ili su se nastanili kao raseljena lica) i opet prema principu međugeneracijske solidarnosti, a ne akumuliranog kapitala.

60. Ustavni sud, također, zapaža da su upravo ti novonastali fondovi 2000. godine svojom voljom zaključili i Sporazum o penzijama kako bi pobliže regulirali upravo i ova pitanja. Dom je, također, primijetio da fondovi funkcioniraju prema principu "plati i idi", pri čemu nema kapitaliziranih sredstava, što je princip naslijeđen od bivše SFRJ. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da kapitaliziranih sredstava nije imao ni bivši jedinstveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje u koji su svoje doprinose uplaćivali sadašnji penzioneri u toku svog radnog vijeka. Dalje, i čitavo zakonodavstvo u vezi sa penzijskim sistemom donosi se na nivou entiteta (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske i Zakon o PIO/MIO FBiH, Statut Fonda Republike Srpske, Statut Fonda FBiH, Zakon o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja FBiH i drugi zakonski i podzakonski akti kojima se regulira ova oblast). Iz navedenog proizlazi da su entiteti potpuno samostalni u pogledu uređivanja svojih penzijskih sistema. Dalje, razlika u penzijskom sistemu zasnovana je i na odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i entitetskih ustava prema kojima je oblast penzijskog i invalidskog osiguranja ostavljena u nadležnost entiteta. Upravo su entitetski penzijski fondovi na osnovu svojih ustavnih i zakonskih ovlaštenja zaključili Sporazum koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Sve navedeno ima za posljedicu različit iznos mjesečnih pojedinačnih penzija po entitetima, što je u svojoj odluci primijetio Dom.

61. Ustavni sud podsjeća na to da upravo taj mjesečni iznos pojedinačnih penzija varira u zavisnosti od društveno-ekonomske situacije u entitetu, te raspoloživih sredstava u fondovima entiteta. Proizlazi da je taj mjesečni iznos pojedinačne penzije promjenjiva kategorija koja zavisi od mnogo faktora. Naime, prema zakonskim rješenjima oba entiteta, za razliku od perioda prije 2000. godine kada su se gomilali dugovi uslijed neisplaćenih penzija kako su bile utvrđene u skladu sa entitetskim zakonima o PIO-u, usklađivanje penzija utvrđenih u skladu sa odredbama zakona o PIO-u vrši se mjesečno, po potrebi, na osnovu sredstava prikupljenih za isplatu penzija. To znači da, ukoliko za neki mjesec bilo koji fond prikupi više sredstava, penzije će se u tom mjesecu isplatiti u većem iznosu. Ne postoje garancije da će penzije u jednom od sadašnja dva entitetska fonda uvijek biti više. Naprotiv, svjedoci smo najava sveobuhvatne reforme penzijskog sistema na principima efikasnosti, finansijske održivosti i maksimalnog osiguranja privatnog učešća, kako bi se osigurale redovne isplate penzija, spriječila akumulacija neisplaćenih obaveza i izbjegla neodgovorna praksa povećanja neodrživih iznosa penzija, odnosno činjenice da javne vlasti i naslijeđene i poslijeratne probleme nezaposlenosti, odnosno prekobrojnih radnika kao rezultat nemogućnosti rada privrede ili bilo koje reforme pokušavaju "smjestiti u penzijske fondove". Štaviše, Ustavni sud zapaža da u gotovo svim oblastima u dva entiteta postoje različita rješenja a time i postupanja prema pojedincima. To je evidentno i kada je riječ o statusu radnika koji su ostali bez zaposlenja uslijed ratnih sukoba u BiH; i kada je riječ o visini plaća u istim oblastima, porezima na plaće i porezima iz plaća, pravima na naknade � u Federaciji BiH čak od kantona do kantona i sl.

62. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da apelant kao argument da je diskriminiran ističe da kao rezultat primjene Sporazuma prima manju penziju, te da je za to kriv njegov raseljenički status jer je, ne svojom voljom, morao napustiti svoje prijeratno prebivalište ali da je sada povratnik. Apelant se, s ciljem dokazivanja da je diskriminiran, u predmetnom postupku pozvao na odluku Doma. Ustavni sud nalazi da je navedena odluka Doma donesena u spomenutim pojedinačnim slučajevima i uzimajući u obzir okolnosti tih predmeta. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena odluka nije sistematski utvrdila diskriminaciju u uživanju prava na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u svakom drugom slučaju ove vrste. Prema tome, apelantovo pozivanje na navedenu odluku ne znači da automatski postoji diskriminacija u svim drugim slučajevima, pa i u apelantovom, već da je potrebno razmotriti svaki konkretan slučaj.

63. U vezi sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelantov zahtjev za prelazak iz Fonda Republike Srpske u Fond FBiH odbijen na osnovu relevantnih odredaba Sporazuma. Ustavni sud je, razmatrajući ostale aspekte prava na pravično suđenje, utvrdio da u predmetnom postupku nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava kada su organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud, rješavajući o apelantovom zahtjevu, u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe važećeg Sporazuma. Ustavni sud napominje da je Sporazum, čijom je primjenom odbijen apelantov zahtjev, rezultat novonastalog rješenja u penzijskom sistemu u Bosni i Hercegovini. Navedeni Sporazum je zaključen između dva potpuno samostalna fonda (Fond FBiH i Fond Republike Srpske), saglasnošću njihovih volja, kako bi se uredio način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija. Tako je članom 2. Sporazuma, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, propisano da nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma (18. maj 2000. godine) nastavlja isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. U smislu navedene odredbe, u predmetnom postupku je utvrđeno da je apelant od 1. aprila 1992. godine korisnik Fonda Republike Srpske koji mu je do momenta podnošenja predmetnog zahtjeva, a i dalje, isplaćivao penziju. Iz navedenog proizlazi da apelantu ni u kojem slučaju osporenim odlukama nije uskraćeno pravo na penziju već je apelantov prelazak iz jednog fonda u drugi ograničen primjenom Sporazuma.

64. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno ograničenje je u javnom interesu a ogleda se u tome da ne dođe do preopterećenja bilo kojeg fonda, što se očigledno događalo prije nego je zaključen Sporazum između fondova. Međutim, primjenjujući odredbe Sporazuma nesporno dolazi do razlike u mjesečnim pojedinačnim iznosima penzija u entitetima. Pri tome, Ustavni sud naglašava da treba imati u vidu da je mjesečni iznos pojedinačne penzije promjenjiva kategorija koja varira od društveno-ekonomske situacije i sredstava u fondovima. Ove razlike ne bi bilo jedino u slučaju kada bi postojao jedinstven penzijski fond za penzionere oba entiteta i Distrikta Brčko BiH, što bi podrazumijevalo isti zakon, iste plaće za iste poslove na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, istu stopu doprinosa i sl., što je predmetom raznih studija u vezi sa reformom postojećeg penzijskog sistema u Bosni i Hercegovini. Dalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji proporcionalnost između navedenog javnog interesa i interesa apelanta kao pojedinca jer apelantu nije uskraćeno pravo na penziju već je ograničen u pogledu prelaska iz jednog fonda u drugi i to u javnom interesu i u skladu sa postojećim relevantnim ustavno-zakonskim rješenjima u Bosni i Hercegovini. Dalje, za razliku od Doma koji je u svojoj odluci našao da različito postupanje prema podnosiocima prijava nosi konotacije diskriminacije po etničkim osnovima, u apelantovom predmetu to nije slučaj. U konkretnom slučaju su primijenjene odredbe Sporazuma koji je rezultat postojećeg zakonskog rješenja u oba entiteta, u kojem nema niti naznaka bilo kakve diskriminacije ili različitog tretmana, suprotno članu 14. Evropske konvencije, u odnosu prema apelantu, pogotovo što se u Sporazumu uopće ne spominje niti primjenjuje nacionalna ili etnička pripadnost lica koja su ostvarila pravo na penziju. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da primjena Sporazuma u konkretnom slučaju, slijedom čega je odbijen apelantov zahtjev za prelazak iz penzijskog fonda RS u penzijski fond FBiH, nije dovela do apelantove diskriminacije u uživanju prava na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

65. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima neosnovana.

VIII. Zaključak


66. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je prvostepeni upravni organ o apelantovom zahtjevu, i uz apelantove žalbe zbog šutnje administracije, riješio tek nakon četiri godine i tri mjeseca, što se u potpunosti može staviti na teret upravnim organima, a posebno prvostepenom upravnom organu, koji nisu dali razumno i objektivno opravdanje za takvo kašnjenje. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zaključuje da je taj sud povodom apelantovih tužbi rješavao u roku koji se može smatrati razumnim.

67. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima jer je Sporazum koji je primijenjen u konkretnom slučaju rezultat ustavne i zakonske regulative penzijskog sistema u Bosni i Hercegovini, a čijom je primjenom nužno došlo do razlika u pojedinačnim mjesečnim iznosima penzija.

68. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!