Službeni glasnik BiH, broj 8/15
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 4319/14, rješavajući apelaciju
Gorana Zupca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) i stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija
Gorana Zupca.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku utvrđivanja "krivične optužbe" u vezi s izjavama javnih zvaničnika:
- Dragana Lukača, direktora Federalne uprave policije, koji je u centralnom dnevniku "Face" televizije od 16. februara 2014. godine, na pitanje novinara: "Smatrate da je Goran Zubac odgovoran?", odgovorio: "Apsolutno, apsolutno. Čak ja mislim da tu ima i krivične odgovornosti."
- Šemsudina Mehmedovića, poslanika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, čiju izjavu je objavio sedmični magazin "Dani" 27. februara 2014. godine: "Ukoliko bude pravde u BiH, Zubac će završiti u zatvoru."
- Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, čiju izjavu je objavio dnevni list "Oslobođenje" 27. augusta 2014. godine: "Govoreći o potrebnom jačanju državnih institucija, naveo je da SIPA, odnosno njen čelnik Goran Zubac, nije adekvatno reagovao kad je prilikom građanskog bunta u februaru gorjela zgrada državnog Predsjedništva. Mi ćemo njega poslati vjerovatno u zatvor kao što smo smijenili 'ministra za (ne)sigurnost'."
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija
Gorana Zupca, podnesena u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Goran Zubac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 29. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog navodnog kršenja prava na pretpostavku nevinosti u postupku utvrđivanja "krivične optužbe" u vezi s izjavama javnih zvaničnika.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 15. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Sud BiH je dostavio 24. oktobra 2014. godine, dok Tužilaštvo BiH nije u ostavljenom roku dostavilo odgovor.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilaštvo BiH je podiglo Optužnicu broj T20 0 KTK 0008435 14 od 26. maja 2014. godine protiv apelanta u kojoj je navedeno da postoji osnovana sumnja da je 7. februara 2014. godine u Sarajevu, u vrijeme održavanja demonstracija građana, tokom kojih su zahtijevane nasilne promjene ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, ispred zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Titovoj ulici u kojoj su, pored Predsjedništva Bosne i Hercegovine, smještene i druge institucije Bosne i Hercegovine, te Federacije Bosne i Hercegovine, radeći u svojstvu direktora Državne agencije za istrage i zaštitu, protivno članu 8. stav 1. tač. c) i e) u vezi s članom 3. stav 1. tačka 1) Zakona o državnoj agenciji za istrage i zaštitu i članu 11. Zakona o direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za podršku policijskoj strukturi Bosne i Hercegovine, odbio pružiti traženu pomoć Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine u zaštiti objekta Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Arhiva Bosne i Hercegovine. Da je, i pored prethodnog saznanja da su oko 15:00 sati agresivni demonstranti napali, a kasnije zapalili zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, svjesno ignorišući višekratne pozive policijskih službenika, ministra Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine i dežurnog tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine koji su ga zvali tražeći informacije u vezi s angažovanjem Jedinice za specijalnu podršku Državne agencije za istrage i zaštitu, a dežurnom zaposleniku Operativnog centra Državne agencije za istrage i zaštitu, koji ga je obavijestio o zahtjevima za angažovanje Jedinice za specijalnu podršku, zabranio da ga ponovo zove "po istom pitanju" i da neće dozvoliti upotrebu te jedinice u tražene svrhe, dok je istovremeno izdao usmenu naredbu zapovjedniku Jedinice za specijalnu podršku da ta jedinica bude pripravna ukoliko se demonstracije prošire prema Ambasadi Sjedinjenih Američkih Država, ustrajavajući u odbijanju da angažuje Jedinicu za specijalnu podršku, i pored urgentnog pisanog zahtjeva direktora Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine, iako je ta jedinica, u skladu s članom 18. stav 2. Zakona o državnoj agenciji za istrage osposobljena da obavlja najzahtjevnije i najsloženije taktičke i operativno-tehničke policijske radnje, primjenjujući policijske ovlasti u visoko rizičnim situacijama, te u skladu s članom 29. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Državne agencije za istrage i zaštitu obučena i opremljena za samostalno djelovanje protiv raznih oblika terorizma, protiv svih vidova kriminala i u situacijama kada nije dovoljna ili je nepouzdana upotreba osnovnih policijskih i kriminalističkih snaga u bezbjednosnom, kriminalno-taktičkom i materijalno-tehničkom smislu. To je situacija u kojoj se malobrojni, i za suprotstavljanje nasilnim demonstrantima neopremljeni pripadnici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine, nisu mogli uspješno suprotstaviti agresivnim demonstrantima koji su kamenjem i zapaljivim smjesama (tzv. Molotovljevim koktelima) gađali zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine i prouzrokovali požar u Arhivu Bosne i Hercegovine i na vozilima direkcije, kao i brojna materijalna oštećena na zgradi i tehničkoj opremi, inventaru i dokumentaciji u institucijama Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno nastupanje štete u ukupnom iznosu od 398.365,18 KM. Dakle, da je apelant kao službena osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa, očigledno nesavjesno postupio u vršenju dužnosti, uslijed čega je došlo do nastupanja materijalne štete koja prelazi iznos od 10.000,00 KM, čime je učinio krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).
6. Sud BiH je 16. juna 2014. godine potvrdio optužnicu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je došlo do kršenja člana 18. Evropske konvencije u vezi s čl. 6. i 17. Evropske konvencije.
8. Apelant navodi da je Sud BiH 16. juna 2014. godine potvrdio Optužnicu Tužilaštva BiH broj T20 0 KTK 0008435 14 od 26. maja 2014. godine kojom se apelanta tereti da je počinio krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Apelant navodi da je ta optužnica rezultat neprimjerene političke i medijske kampanje koju su protiv njega započeli odmah nakon što je postao direktor Državne agencije za istrage i zaštitu predstavnici jedne političke stranke ili pojedinci u toj stranci, sve s ciljem njegovog uklanjanja s mjesta direktora Državne agencije za istrage i zaštitu. Naime, apelant navodi da su pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu vršili istragu krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na području Tešnja kojom je, kao jedan od osumnjičenih, obuhvaćen i Šemsudin Mehmedović, poslanik Stranke demokratske akcije (u daljnjem tekstu: SDA) u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je zatim uslijedio njegov "progon" od visokih javnih zvaničnika, čije izjave su putem medija i drugih dostupnih sredstava prenesene širokoj javnosti, sve s ciljem njegovog uklanjanja s mjesta direktora Državne agencije za istrage i zaštitu. U vezi s tim, apelant navodi da je Šemsudin Mehmedović, nakon što je na neki način saznao da je predmet istrage, putem poslaničkih pitanja od 14. marta i 5. decembra 2013. godine (koja se odnose na to da li je apelant bio predmet sigurnosnih provjera u skladu s postupkom za izdavanje dozvole za pristup tajnim podacima određenog stepena tajnosti, kao i po čijem zahtjevu je vršena sigurnosna provjera za apelanta, tražeći da mu se dostavi broj sigurnosne dozvole za pristup podacima stepena "vrlo tajno") počeo da dovodi u pitanje apelantov integritet. Apelant navodi da je portal "Klix.ba", u okviru vijesti 22. jula 2013. godine, objavio izjavu tadašnjeg predsjednika SDA Sulejmana Tihića: "Kada je u pitanju hapšenje, zaključili smo da zahtijevamo parlamentarnu istragu i odgovornost direktora SIPA-e Gorana Zupca zbog zloupotrebe položaja prilikom nezakonitog hapšenja državnog poslanika Šemsudina Mehmedovića. Zloupotreba položaja direktora SIPA-e je očita jer je hapšenje bilo bez naloga i uz protivljenje tužioca. Tražimo suspenziju direktora SIPA-e." Apelant navodi da je portal "Vijesti.ba" (za agenciju Anadolija) 24. jula 2013. godine objavio da je Šemsudin Mehmedović izjavio da će podnijeti tužbu protiv direktora Agencije za istrage i zaštitu, te "nema sumnje da će on završiti upravo onako kako je želio da ja završim", te "mi ćemo iskoristiti sve zakonom predviđene mogućnosti da tražimo suspenziju Zupca, SDA je to već zatražila, jer će on i dalje ometati istragu i u ovom pitanju nelegalnog hapšenja zastupnika države BiH". Također, apelant navodi da su dnevne novine "Dnevni avaz" 25. jula 2013. godine objavile, između ostalog, da je Asim Sarajlić, šef Kluba poslanika SDA u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, uputio poslaničko pitanje Vijeću ministara i Ministarstvu sigurnosti BiH da li će smijeniti Gorana Zupca, direktora SIPA-e, zbog, kako je kazao, nezakonitog hapšenja Šemsudina Mehmedovića. U očekivanju odgovora, kako je kazao Sarajlić, SDA očekuje suspenziju Gorana Zupca sa sadašnje pozicije.
9. Apelant dalje navodi da je nakon dešavanja tokom protesta građana u Sarajevu od 7. februara 2014. godine, koje su i predstavnici SDA okarakterisali kao opravdane, Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu s obzirom da je za vrijeme protesta oštećena zgrada Predsjedništva BiH. Apelant navodi da je Tužilaštvo BiH radnje koje su izvršili učesnici protesta okvalifikovalo kao terorizam, s isključivim ciljem da pokušaju zasnovati apelantovu odgovornost za nastalu štetu, te kako je to isforsirana pravna kvalifikacija najbolje govori činjenica da su navodni "teroristi" identifikovani prije više mjeseci (od kojih su dva lica bila lišena slobode), ali da do tog trenutka nisu procesuirani. Apelant navodi da je indikativno da je i u tom predmetu, kao i njegovom predmetu, istražne radnje provodilo Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, Federalna uprava policije, čiji je direktor Dragan Lukač, a ne Državna agencija za istrage i zaštitu iako se radi o krivičnim djelima iz nadležnosti Suda BiH. Apelant navodi da je u centralnom dnevniku "Face" televizije od 16. februara 2014. godine Dragan Lukač, direktor Federalne uprave policije, izjavio: "Ovo što je bilo nije dobro, nije dobro. Imali smo pokušaj državnog udara... Konkretno maloprije smo govorili o SIPA-e, znači čelni čovjek ili čelni ljudi u Agenciji." Novinar: "Smatrate da je Goran Zubac odgovoran?" Lukač: "Apsolutno, apsolutno. Čak ja mislim da tu ima i krivične odgovornosti. Znate, mi moramo se, pravna država mora imati mehanizme kojim se štiti, to je jedna dimenzija. Druga dimenzija, pravna država mora dovesti pitanja odgovornosti onih ili onoga u vezi sa djelima kojima je ta država ugrožena." Apelant dalje navodi da je novinska agencija "Patria" 22. februara 2014. godine objavila izjavu Šemsudina Mehmedovića: "Očigledno je da je Zubac dio tog tala i u najmanju ruku nije mu mrsko što je Predsjedništvo BiH zapaljeno." Također, sedmični magazin "Dani" je 27. februara 2014. godine objavio izjavu Šemsudina Mehmedovića: "Protiv Zupca postoji nekoliko ozbiljnih krivičnih prijava i da ima minimum moralne odgovornosti do sada bi podnio ostavku. Očigledno je došao na poziciju kako bi u ime određenih političkih centara moći odradio posao i da bi nakon toga bio unaprijeđen/premješten u neki drugi dio BiH. Klub poslanika SDA u državnom Parlamentu 13. februara je uputio inicijativu da se po hitnom postupku sazove komisija za odbranu i sigurnost, koja je kontrolni organ SIPA-e, da se ispitaju sve okolnosti do kojih je došlo tokom opravdanog protesta građana BiH i zbog čega je povrijeđen toliki broj ljudi, ko je djelovao, ko nije djelovao, zbog čega je došlo do napada na Predsjedništvo BiH i zbog čega su zapaljene zastave BiH. Očekujemo cjelovitu informaciju o (ne)djelovanju određenih agencija za provođenje zakona, nakon čega možemo donositi zaključke. Ukoliko bude pravde u BiH, Zubac će završiti u zatvoru."
10. Zatim, apelant navodi da su tokom samog postupka istrage i podizanja optužnice, te nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta, brojni zvaničnici dali ogroman broj izjava za javnost, kojima su opštu javnost u Bosni i Hercegovini, ali i šire, informisali o svojim stavovima o apelantovom predmetu. Apelant navodi da ono što je mnogo bitnije jeste da je javnost, koja je na taj način upoznata s viđenjem dokaza, situacije, pa i pravnih propisa koji se tiču događaja za koji se apelanta tereti, uključila i sudije koje trebaju nepristrasno suditi u apelantovom predmetu. U vezi s tim, apelant navodi da je portal "Klix.ba" 6. juna 2014. godine objavio izjavu Šefika Džaferovića: "Nakon donošenja optužnice i nakon što ona eventualno bude potvrđena, smatram da će Zubac morati biti suspendiran. To je okolnost kada, prije svega, treba reagirati SIPA. Samim nastupanjem okolnosti koje se vežu za direktora, on praktično prestaje biti direktor. To je zakonska materija." Apelant navodi da je novinska agencija "Patria" 16. juna 2014. godine prenijela da je press služba nezavisnog kandidata za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine Mustafe Cerića saopštila: "Ukoliko domaće institucije i nosioci vlasti neće ili nemaju hrabrosti to učiniti, onda pozivamo međunarodnu zajednicu i visokog predstavnika da ispune svoju obavezu i spriječe optuženog Zupca da i dalje rukovodi najvažnijom policijskom agencijom." Apelant navodi da je 19. juna 2014. godine u televizijskoj emisiji TV info, OBN televizije, Šefik Džaferović izjavio: "Radi se o situaciji kada je najviši policijski službenik, dakle rukovodeća osoba u situaciji da se protiv te osobe vodi istraga i ne samo da se vodi istraga, nego je podnesena i optužnica. U takvim situacijama mora doći do suspenzije." Apelant dalje navodi da su dnevne novine "Nezavisne novine" 21. jula 2014. godine objavile da je glavni tužilac Tužilaštva BiH Goran Salihović izjavio: "Ne bi trebalo da ima pravo pristupa tajnim podacima jer se radi na predmetima ratnih zločina, korupcije i samo podizanje optužnice dovodi ga da je u sukobu interesa." Apelant navodi da su dnevne novine "Glas Srpske" 23. jula 2014. godine objavile izjavu Šemsudina Mehmedovića: "Protiv njega je podignuta optužnica i kao takav prema zakonskim propisima ne bi smio da bude na čelu ove institucije. Ne samo da je Nezavisni odbor prekršio zakon, već je doveo u pitanje bezbjednosni sistem BiH. Očigledno je da se Nezavisni odbor stavio u njegovu političku zaštitu i neko će zbog toga morati snositi odgovornost."
11. Apelant navodi da su, osim toga, uslijed uticaja i pritiska koji je SDA ostvarila na Tužilaštvo BiH, narušeni odnosi između SIPA-e i Tužilaštva BiH, te da se narušeni odnosi mogu isključivo dovesti u vezu sa situacijom koja se tiče istrage za ratne zločine protiv Šemsudina Mehmedovića i njegovo lišenje slobode. U vezi s tim, apelant navodi da je SIPA, odnosno apelant dopisima od 2. decembra 2013. godine i 15. januara 2014. godine, pokušala riješiti tu situaciju, radi nastavka do tada izuzetno uspješne saradnje. Apelant navodi da je Tužilaštvo BiH odgovorilo samo na jedan poziv, i to tako što je obavijestilo SIPA-u da ne prihvataju tražene radne sastanke iz, kako oni kažu, razloga da Tužilaštvo BiH vodi "ozbiljne" istrage, što implicira da se SIPA bavi nevažnim stvarima. Apelant navodi da ako Tužilaštvo BiH, a posebno glavni tužilac, ne skrivajući svoj lični animozitet prema apelantu, nije u stanju da s njim kao direktorom Agencije za istrage i zaštitu, od koje direktno zavisi i rad Tužilaštva BiH, riješi probleme koji su, očito, nastali hapšenjem i istragom protiv Šemsudina Mehmedovića, kako onda očekivati da to tužilaštvo ispuni prema apelantu zahtjeve iz člana 14. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Pri tome, apelant navodi da istražna komisija Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nije došla do zaključka da su pripadnici SIPA-e prilikom istrage i lišenja slobode Šemsudina Mehmedovića prekršili zakonske odredbe ili ovlaštenja, što očito nije odobrovoljilo glavnog tužioca da u razgovoru s apelantom nađe rješenje "iskonstruisanog" problema.
12. Apelant navodi da se opšta atmosfera kakva je kreirana u odnosu na njegovo suđenje nabolje vidi iz načina na koji je Federalna radio televizija u svom "Dnevniku 1" od 21. augusta 2014. godine prenijela javnosti činjenicu da je taj dan u Sudu BiH održano ročište za izjašnjavanje o apelantovoj krivici, u kojem prilogu ta televizija zna da će svjedoci Tužilaštva BiH potvrditi da je apelant kriv i da će biti smijenjen s mjesta direktora SIPA-e. Apelant navodi da je najočitija i vrlo eksplicitna potvrda njegovih tvrdnji intervju s članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine i zamjenikom predsjednika SDA Bakirom Izetbegovićem, objavljen u dnevnom listu "Oslobođenje" od 27. augusta 2014. godine, gdje se navodi: "Govoreći o potrebnom jačanju državnih institucija, naveo je da SIPA, odnosno njen čelnik Goran Zubac, nije adekvatno reagovao kad je prilikom građanskog bunta u februaru gorjela zgrada državnog Predsjedništva. Mi ćemo njega poslati vjerovatno u zatvor kao što smo smijenili 'ministra za (ne)sigurnost'." U vezi s tim, apelant navodi da se pažljivom analizom navedene izjave lako dolazi do zaključka da član Predsjedništva Bosne i Hercegovine zna ishod postupka protiv apelanta. Apelant navodi da se u zatvor ne ide s oslobađajućom presudom, dakle, apelant je kriv, biće osuđen, a samim tim i smijenjen. Također, apelant navodi da je 20. augusta 2014. godine upućena prijava/žalba građana Bosne i Hercegovine zabrinutih za svoju sigurnost i to visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini, Tužilaštvu BiH, Odboru za žalbe građana na rad policijskih službenika u policijskim tijelima Bosne i Hercegovine, Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministru/zamjeniku ministra bezbjednosti Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je taj dokument sastavljen s istim ciljem i s istog mjesta, možda i od nekih spomenutih lica u apelaciji, te da je cijeli dokument usmjeren na uklanjanje apelanta s pozicije direktora Državne agencije za istrage i zaštitu. Apelant navodi da pravo na pravično suđenje garantuje i pravo na ravnopravan tretman stranaka, te da, također, uključuje pravo na kontradiktornost postupka. U vezi s tim, apelant navodi da se postavlja pitanje kakva je uopšte svrha krivičnog postupka i njegovog pojavljivanja pred Sudom BiH. Naime, apelant navodi da je, ako član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i zamjenik predsjednika jedne od najjačih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini javno kaže da će apelant završiti u zatvoru, iluzorno očekivati da će Sud BiH, sa svojom trenutnom nacionalnom strukturom i organizacijom po principu "kadija te tuži, kadija ti sudi", ispoštovati navedena načela prava na pravično suđenje i omogućiti apelantu jednakost oružja koja bi dovela do toga da Sud BiH donese odluku povoljnu za apelanta, a kojom bi bio narušen dignitet i kredibilitet člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
13. U vezi s navedenim apelant se poziva, između ostalih, na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu
Allenet de Ribemont protiv Francuske u kojoj je navedeno: "Sud primjećuje da je u ovom slučaju jedan od najviših rangiranih zvaničnika francuske policije govorio o g. Alenet de Ribemontu, bez ikakvih kvalifikacija ili rezervi, kao o podstrekaču ubistva i stoga kao o saučesniku u ubistvu… Ovo je jasno bilo izjašnjenje o krivici podnosioca predstavke koja je, kao prvo, ohrabrila javnost da vjeruje da je kriv i, drugo, prejudicirala ocjenu činjenica od strane kompetentnih sudskih vlasti. Stoga je došlo do kršenja člana 6. stav 2." (Presuda od 10. februara 1995. godine, stav 41.) Apelant se dalje poziva na presudu Evropskog suda u predmetu
Peša protiv Hrvatske u kojoj je navedeno: "Sud smatra da su ove izjave javnih funkcionera predstavljale izjavu o krivici podnosioca predstavke i prejudicirale ocjenu činjenica sudske vlasti. S obzirom da su funkcioneri o kojima je riječ bili na visokim položajima, oni su trebali postupati s posebnim oprezom u svom izboru riječi za opisivanje krivičnog postupka protiv podnosioca predstavke koji je u toku. Međutim, s obzirom na sadržaj njihovih izjava, kako je to podvučeno u prednjem tekstu, Sud nalazi da su njihove izjave sigurno ohrabrile javnost da vjeruje da je podnosilac zahtjeva kriv prije nego mu je krivica dokazana u skladu sa zakonom. U skladu sa navedenim, Sud nalazi da je došlo do povrede prava podnosioca predstavke da se smatra nevinim. Stoga je došlo do povrede člana 6. stav 2. Konvencije (presuda od 8. aprila 2010. godine, st. 150. i 151)." Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je uslijed izjava zvaničnika, uključujući i glavnog tužioca Tužilaštva BiH, cjelokupna javnost u Bosni i Hercegovini izvrgnuta konstantnom ubjeđivanju u činjenicu da je apelant osoba koja je izvršila krivično djelo, te da, s obzirom na utisak koji se stvara u javnosti u odnosu na njega, više ne može imati pravično suđenje. Na kraju, apelant smatra da je obrazac političkog i medijskog progona, čiji je dio i optužnica Tužilaštva BiH, imala druge, a ne pravne motive. Naime, apelant smatra da je optužnica, koja je potvrđena protiv njega, pripremljena u svrhu odmazde jer je Državna agencija za istrage i zaštitu, na čijem je čelu apelant, lišila slobode visokopozicioniranog zvaničnika SDA Šemsudina Mehmedovića, kao i u svrhu sprečavanja drugih istraga koje provodi Državna agencija za istrage i zaštitu. U vezi s tim, apelant smatra da su povrijeđene odredbe člana 18. Evropske konvencije u vezi s čl. 6. i 17. Evropske konvencije. Stoga, apelant traži od Ustavnog suda da utvrdi kršenje navedenih prava, da odluči o meritumu slučaja i o tome obavijesti Sud BiH, te da apelantu dosudi odštetu u pravičnom iznosu. Apelant je u prilogu apelacije dostavio video snimke i fotokopije novinskih članaka na koje je ukazao u apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je naveo da je pred tim sudom u toku krivični postupka protiv apelanta zbog krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Sud BiH je naveo da se predmetni postupаk vodi po Optužnici Tužilaštva BiH broj T20 0 KTK 0008435 14 od 26. maja 2014. godine, koja je potvrđena 16. juna 2014. godine, te da se postupak nalazi u fazi glavnog pretresa. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je sudija za prethodno saslušanje tog suda, postupajući u skladu s odredbama člana 228. ZKPBiH, nakon proučavanja činjeničnog opisa optužnice i dokaza dostavljenih uz nju, utvrdio da postoji osnovana sumnja za krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, slijedom čega je optužnica potvrđena. Sud BiH je naveo da se, suprotno apelantovim navodima, postupak protiv apelanta vodi uz poštovanje svih procesnih garancija, te prava i sloboda koje mu kao optuženom pripadaju, uz poštovanje načela pravičnosti krivičnog postupka u skladu sa ZKPBiH, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Slijedom navedenog, Sud BiH predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, odnosno da se odbaci kao preuranjena.
V. Relevantni propisi
15. U
Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
VI. Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U skladu a članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije
19. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je krivični postupak protiv apelanta u toku pred Sudom BiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da će apelant imati mogućnost da svoje navode u vezi s pravima koja garantuju st. 1. i 3. člana 6. Evropske konvencije ističe u predmetnom sudskom postupku, te u eventualno podnesenoj apelaciji protiv odluka Suda BiH, ukoliko budu nepovoljne za apelanta. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena (vidi,
mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj
AP 580/07 od 24. juna 2009. godine, tač. 19. i 20; dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije
21. U pogledu apelantovih navoda o kršenju člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se član 6. stav 2. Evropske konvencije ne primjenjuje samo na krivične postupke u njihovoj cijelosti, već i na pretpretresni postupak i na vrijeme po okončanju krivičnog postupka, i to bez obzira na fazu postupka, pa čak bez obzira i na njihov ishod (vidi Evropski sud,
Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, Serija A broj 62, st. 25-41; vidi Ustavni sud,
inter alia, Odluka o dopustivosti broj
AP 580/07 od 24. juna 2009. godine i Odluka o dopustivosti broj
AP 3715/09 od 11. februara 2010. godine; dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi ispitivao dopustivost predstavki u kojima su podnosioci predstavki tvrdili da je uslijed izjava javnih zvaničnika, koje su date u toku krivičnog postupka protiv podnosioca predstavke ili prije nego što je podnosilac predstavke uhapšen i formalno optužen za krivično djelo, te koje su objavljene u medijima, došlo do kršenja njihovog prava na pretpostavku nevinosti. Tako je Evropski sud u presudi
Peša protiv Hrvatske, prilikom ispitivanja dopustivosti predstavke u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije, kada je Vlada tvrdila da su prigovori podnositelja predstavke na temelju člana 6. stav 2. Evropske konvencije preuranjeni jer je krivični postupak protiv podnosioca predstavke još uvijek u toku i on može istaknuti iste prigovore koristeći razna pravna sredstva predviđena domaćim pravom, ukazao da se pravna sredstva, koja su dostupna podnosiocu predstavke u kontekstu krivičnog postupka protiv njega, mogu koristiti u odnosu na presude i druge odluke donesene u tom postupku, a ne u odnosu na izjave koje su dali javni zvaničnici u medijima, pa je predstavku u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije proglasio dopustivom (vidi Evropski sud,
Peša protiv Hrvatske, predstavka broj 40523/08, presuda od 8. aprila 2010. godine, stav 132). Također, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu
Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana zaključio da je član 6. stav 2. Evropske konvencije primjenjiv u odnosu na zajedničku izjavu za štampu Ureda Tužilaštva i Ministarstva unutrašnjih poslova koja je objavljena prije nego što je podnosilac predstavke uhapšen i formalno optužen za krivična djela, budući da je jasno da su navodi u izjavi u direktnoj vezi s krivičnom istragom pokrenutom protiv podnosioca predstavke i drugih lica u vezi s Ismayilli događajima (vidi Evropski sud,
Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, predstavka broj 15172/13, presuda od 22. maja 2014. godine, stav 121). Dovodeći u vezu navedeno s konkretnim predmetom, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na člana 6. stav 2. Evropske konvencije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant smatra da mu je, uslijed citiranih izjava javnih zvaničnika, povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
[…]
2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
[…]
26. Apelant smatra da je uslijed izjava javnih zvaničnika, koje su objavljene u medijima, kod javnosti u Bosni i Hercegovini formirano predubjeđenje o njegovoj krivici, čime mu je prekršeno pravo na pretpostavku nevinosti.
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantuje da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže
. Ustavni sud ukazuje da nisu samo sudovi, već su i ostali državni organi obavezni da poštuju načelo pretpostavke nevinosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu
Allenet de Ribemont protiv Francuske, na koji se pozvao i apelant, ukazao da je jedan visoki policijski zvaničnik na konferenciji za štampu, održanoj dok je podnosilac predstavke bio u policijskom pritvoru, ukazao na njega kao na podstrekača ubistva. Evropski sud je smatrao da član 6. stav 2. Evropske konvencije nije važio samo za sudove, već i za druge javne vlasti i to od trenutka kad je podnosilac predstavke bio optužen za krivično djelo. Izjava o krivici koju je dao policajac bez ikakvih kvalifikacija ili rezervi podstakla je javnost da povjeruje da je podnosilac predstavke kriv i prije nego što je nadležni sud procijenio sve činjenice. Utvrđeno je da je time prekršeno načelo pretpostavke nevinosti i da to nije moglo biti ispravljeno činjenicom da je sudija kasnije oslobodio podnosioca predstavke zbog nedostatka dokaza (vidi Evropski sud,
Allenet de Ribemont protiv Francuske, predstavka broj 15175/89, presuda od 10. februara 1995. godine).
28. Ustavni sud dalje podsjeća da je Evropski sud u predmetu
Matijašević protiv Srbije ukazao da će pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije biti povrijeđena ako sudska odluka ili, čak, izjava zvaničnika koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo, odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da, u odsustvu zvanične odluke, postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili zvaničnik koji je u pitanju smatra optuženog krivim (vidi Evropski sud,
Matijašević protiv Srbije, predstavka broj 23037/04, presuda od 19. septembra 2006. godine, stav 45). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud ukazao da "javni zvaničnik" ne mora biti već izabrani predstavnik ili službenik državnih organa u tom vremenu. Taj pojam može obuhvatiti i lica koja imaju poznat i priznat položaj u javnosti, bilo da su na nekom važnom javnom položaju ili da su imali takav položaj, ili da se kandiduju za dužnost izabranog predstavnika (vidi Evropski sud,
Kouzmin protiv Rusije, predstavka broj 58939/00, presuda od 18. marta 2010. godine, st. 59-69).
29. Ustavni sud dalje podsjeća da je Evropski sud u presudi
Peša protiv Hrvatske, na koju se pozvao i apelant, u st. 138-141. ukazao na osnovne principe prava na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud je ukazao, između ostalog, da član 6. stav 2. Evropske konvencije u svom relevantnom aspektu ima za cilj spriječiti podrivanje pravičnog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a koje su date u bliskoj vezi s postupkom. Njime se zabranjuje samom sudu da preuranjeno izražava mišljenje da je osoba "optužena za krivično djelo" kriva prije nego što joj je to dokazano prema zakonu, ali također obuhvata i izjave državnih zvaničnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičeni kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica nadležne sudske vlasti (vidi naprijed citirani predmet
Allenet de Ribemont, stav 41. i predmete
Daktaras protiv Litvanije, broj 42095/98, st. 41-43, ECHR 2000-X i
Butkevičius protiv Litvanije, broj 48297/99, stav 49, ECHR 2002-II). Evropski sud je dalje ukazao da sloboda izražavanja, zajamčena članom 10. Evropske konvencije, uključuje slobodu da se primaju i daju informacije. Stoga, član 6. stav 2. ne može spriječiti vlasti da informišu javnost o krivičnim istragama koje su u toku, ali traži da to čine uz svu potrebnu diskreciju i oprez, ako će biti poštovana pretpostavka nevinosti (vidi naprijed citirani predmet
Allenet de Ribemont stav 38. i predmet
Karakaş i Yeşilırmak protiv Turske, broj 43925/98, stav 50, 28. juna 2005).
30. Također, Evropski sud je ukazao da treba učiniti temeljno razlikovanje između izjave da je neko tek osumnjičen da je počinio krivično djelo i jasne izjave, dok nema pravosnažne osude, da je pojedinac počinio krivično djelo o kojem je riječ. Evropski sud je naveo da je dosljedno naglašavao važnost biranja riječi javnih zvaničnika u njihovim izjavama prije nego što je nekoj osobi suđeno i ta osoba proglašena krivom za neko određeno krivično djelo (vidi naprijed citirani predmet
Daktaras i predmete
Böhmer protiv Njemačke, broj 37568/97, st. 54. i 56, 3. oktobra 2002. i
Nešťák protiv Slovačke, broj 65559/01, st. 88. i 89, 27. februara 2007). Također je naglasio važnost da državni zvaničnici poštuju pretpostavku nevinosti tokom konferencije za štampu (vidi naprijed citirani predmet
Butkevičius, st. 50-52. i predmete
Lavents protiv Letonije, broj 58442/00, stav 122, 28. novembar 2002. i
Y. B. i drugi protiv Turske, br. 48173/99 i 48319/99, st. 49. i 51, 28. oktobra 2004). Evropski sud je ukazao da, ipak, pitanje predstavlja li neka izjava javnog dužnosnika povredu načela pretpostavke nevinosti mora biti utvrđeno u kontekstu konkretnih okolnosti u kojima je data pobijana izjava (vidi predmet
Adolf protiv Austrije, 26. marta 1982, st. 36-41, Serija A broj 49). Evropski sud je ukazao da, u svakom slučaju, izražena mišljenja ne mogu predstavljati izjave javnog zvaničnika o tome da je podnosilac predstavke kriv, što bi ohrabrilo javnost da vjeruje da je on ili ona kriv i prejudiciralo ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti (vidi naprijed citirani predmet
Butkevičius, stav 53).
31. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud, primjenjujući navedene principe na predmet podnosioca predstavke, zaključio da su izjave koje su dali javni zvaničnici (direktor policije, glavni državni odvjetnik, predsjednik Vlade i predsjednik Republike) predstavljale izjavu o krivici podnosioca predstavke i prejudicirale ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti. Evropski sud je naveo da su, budući da su zvaničnici o kojima je riječ bili na visokim položajima, oni trebali postupati s posebnim oprezom u svom izboru riječi za opisivanje krivičnog postupka protiv podnosioca predstavke koji je u toku. Međutim, s obzirom na sadržaj njihovih izjava, kako je to naglašeno u prednjem tekstu (st. 145-149), Evropski sud je zaključio da su njihove izjave sigurno ohrabrile javnost da vjeruje da je podnosilac predstavke kriv prije nego što mu je krivica dokazana u skladu sa zakonom. U skladu s navedenim Evropski sud je zaključio da je došlo do povrede prava podnosioca predstavke da se smatra nevinim, te je stoga došlo do povrede člana 6. stav 2. Evropske konvencije (st. 150. i 151. presude Peša
protiv Hrvatske).
32. Također, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj presudi
Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana ukazao da u tom predmetu osporeni navodi nisu dati unutar okvira krivičnog postupka, nego kao dio zajedničke izjave za štampu Tužilaštva i Ministarstva unutrašnjih poslova namijenjene javnosti. Evropski sud je naveo da je uzeo u obzir podnesak Vlade da je svrha osporene izjave da informiše javnost o koracima koje su poduzele vlasti u vezi sa Ismayilli događajima, a naročito da je njihova namjera da istraže umiješanost podnosioca predstavke u te događaje. Međutim, po mišljenju Evropskog suda, izjava, uzeta u cjelini, nije data s neophodnom diskrecijom i pažnjom. Naime, iako su vlasti na kraju relevantnog stava naveli da će radnje podnosioca predstavke biti detaljno istražene i biti pravno okvalifikovane ta je izjava negirana prethodnom jasnom izjavom, u istoj rečenici, da su te radnje podnosioca predstavke bile nezakonite. Zatim, navodeći u istom stavu da je utvrđeno da je podnosilac predstavke apelirao na lokalne stanovnike kao što su pozivi da se odupiru policiji, da ne poštuju službena lica i blokiraju ceste, Evropski sud je ukazao da su time vlasti u suštini prejudicirale sudsku ocjenu činjenica. Evropski sud je zaključio da je kao takva osporena izjava samo mogla uvjeriti javnost da je podnosilac predstavke kriv prije nego što je i dokazana njegova krivica prema zakonu, te da je stoga došlo do povrede člana 6. stav 2. Evropske konvencije (st. 127. i 128. presude
Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana).
33. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, primjenjujući osnovne principe prava na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, ispitati da li je uslijed izjava javnih zvaničnika, na koje apelant ukazuje u apelaciji, došlo do kršenja apelantovog prava garantovanog članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da su nakon događaja od 7. februara 2014. godine u Sarajevu (kada je zapaljena zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a povodom kojeg događaja se trenutno vodi krivični postupak protiv apelanta pred Sudom BiH zbog krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH), pojedini javni zvaničnici davali izjave u medijima koje su se odnosile na apelanta.
34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelant u prilogu apelacije dostavio video snimke i fotokopije novinskih članaka na koje je ukazao u apelaciji, te u koje je Ustavni sud, prilikom razmatranja apelacionih navoda, izvršio uvid. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Dragan Lukač, direktor Federalne uprave policije, u centralnom dnevniku "Face" televizije od 16. februara 2014. godine, na pitanje novinara: "Smatrate da je Goran Zubac odgovoran?", odgovorio: "Apsolutno, apsolutno. Čak ja mislim da tu ima i krivične odgovornosti." U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu prakse Evropskog suda, potrebno da se, čak i prije nego što je pokrenut krivični postupak protiv određene osobe, ne daju nikakvi javni navodi koji bi se mogli tumačiti kao da, po mišljenju određenih važnih javnih zvaničnika, potvrđuju krivicu tog lica (vidi,
mutatis mutandis, naprijed citirani predmet
Butkevičius, stav 51). Međutim, iz navedene izjave Dragana Lukača, direktora Federalne uprave policije, proizlazi da je apelant "krivično odgovoran" u vezi s predmetnim događajem, iako u tom trenutku nije bio ni pokrenut krivični postupak protiv apelanta, čime je prejudicirao ocjenu činjenica nadležne sudske vlasti u vezi s događajem. Ustavni sud dalje zapaža da je sedmični magazin "Dani" 27. februara 2014. godine objavio izjavu Šemsudina Mehmedovića, poslanika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, u kojoj je, između ostalog, navedeno: "Ukoliko bude pravde u BiH, Zubac će završiti u zatvoru." Ustavni sud ukazuje da iz navedene izjave proizlazi da je davalac izjave siguran da je apelant kriv, te da će kao takav završiti u zatvoru "ukoliko bude pravde". Po mišljenju Ustavnog suda, navedena izjava nesumnjivo predstavlja izjavu o apelantovoj "krivici" u vezi s predmetnim događajem, koja je prejudicirala ocjenu "apelantove krivične odgovornosti" od nadležne sudske vlasti. Također, Ustavni sud zapaža da je dnevni list "Oslobođenje" 27. augusta 2014. godine objavio tekst u vezi s Bakirom Izetbegovićem, članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kako slijedi: "Govoreći o potrebnom jačanju državnih institucija, naveo je da SIPA, odnosno njen čelnik Goran Zubac, nije adekvatno reagovao kad je prilikom građanskog bunta u februaru gorjela zgrada državnog Predsjedništva. 'Mi ćemo njega poslati vjerovatno u zatvor kao što smo smijenili "ministra za (ne)sigurnost'" - rekao je." U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da davalac izjave smatra da apelant "nije adekvatno reagovao" u toj situaciji, iako o tome tek treba da odluči nadležni sud u krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta, čime je prejudicirao ocjenu činjenica od nadležnog suda. Također, Ustavni sud ukazuje da iz izjave "Mi ćemo njega poslati vjerovatno u zatvor kao što smo smijenili 'ministra za (ne)sigurnost'," proizlazi da je apelant "vjerovatno kriv", što opet predstavlja prejudiciranje ocjene nadležnog suda u pogledu apelantove "krivične odgovornosti".
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navedene izjave Dragana Lukača - direktora Federalne uprave policije, Šemsudina Mehmedovića - poslanika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i Bakira Izetbegovića - člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine predstavljale izjavu o apelantovoj "krivici", te da su kao takve prejudicirale ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda povodom tog pitanja, smatra da su navedeni javni zvaničnici, prilikom davanja svojih izjava, trebali postupati s posebnim oprezom u svom izboru riječi za opisivanje apelantove krivične odgovornosti u vezi s predmetnim događajem. Međutim, s obzirom na sadržaj njihovih izjava, Ustavni sud smatra da su te izjave, kako to osnovano navodi i apelant, ohrabrile javnost da vjeruje da je apelant kriv prije nego što je i dokazana njegova krivica u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da je, uslijed izjava navedenih javnih zvaničnika, došlo do povrede apelantovog prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
36. S druge strane, Ustavni sud smatra da sve ostale izjave javnih zvaničnika, na koje je apelant ukazao u apelaciji, s obzirom na njihov sadržaj ne predstavljaju izjave o apelantovoj "krivici", te da kao takve ne dovode u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. Apelant smatra da je optužnica, koja je potvrđena protiv njega, pripremljena u svrhu odmazde jer je Državna agencija za istrage i zaštitu, na čijem je čelu apelant, lišila slobode visokopozicioniranog zvaničnika SDA Šemsudina Mehmedovića, kao i u svrhu sprečavanja drugih istraga koje provodi Državna agencija za istrage i zaštitu. Stoga, apelant smatra da je došlo do kršenja člana 18. u vezi s čl. 6. i 17. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim iznošenja svog mišljenja u tom pogledu, nije ponudio odgovarajuće argumente i dokaze u prilog takvim tvrdnjama, tako da se Ustavni sud neće posebno baviti ispitivanjem navodne povrede člana 18. u vezi s čl. 6. i 17. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
38. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, određivanje naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak a ne pravilo, te imajući u vidu da Ustavni sud za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju za apelanta adekvatna satisfakcija utvrđivanje kršenja ustavnog prava i to u fazi kada krivični postupak protiv njega još uvijek traje odnosno nije okončan, čime je blagovremeno ukazano na kršenje apelantovog prava na pretpostavku nevinosti, te spriječene eventualne negativne posljedice kršenja navedenoga prava.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje kako postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u odnosu na izjave javnih zvaničnika Dragana Lukača - direktora Federalne uprave policije, Šemsudina Mehmedovića - poslanika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i Bakira Izetbegovića - člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine jer su predstavljale izjavu o apelantovoj "krivici", te su kao takve prejudicirale ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti i ohrabrile javnost da vjeruje kako je apelant kriv prije nego što je i dokazana njegova krivica u skladu sa zakonom.
40. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
