Službeni glasnik BiH, broj 70/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 96/19, rješavajući apelaciju Željke Koralija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željke Koralija podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 084850 18 Gž od 1. novembra 2018. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Željka Koralija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 4. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 084850 18 Gž od 1. novembra 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tuženog "Avaz-roto press" DOO Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 20. jula i 5. augusta 2020. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 084850 17 P od 9. marta 2018. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantice i Davida Mandića (u daljnjem tekstu: drugotužitelj), pa je obavezan tuženi da zbog klevete i povrede njihovog ugleda i časti koje je nanio objavom dvije čitulje u dnevnim novinama "Dnevni avaz" od 17. decembra 2016. godine i 27. decembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: sporne čitulje) apelantici isplati naknadu štete u iznosu od 3.000,00 KM, a drugotužitelju u iznosu od 2.000,00 KM s kamatama i troškovima postupka kako je precizirano u izreci presude.

6. Osnovni sud je u obrazloženju, između ostalog, utvrdio da je apelantica kćerka preminulog Đure Koralije, a da je drugotužitelj njezin vanbračni suprug. Dalje, sud je utvrdio da je tuženi u dnevnim novinama "Dnevni avaz" od 17. decembra 2016. godine objavio čitulju s fotografijom preminulog, koja glasi: "Posljednji pozdrav dragom Đuri Koraliji, koji je preminuo 15. decembra 2016. godine u Novom Sadu nakon rana u srcu i duši, zbog premlaćivanja Davida Mandića iz Novog Sada. Tvoji: Duško, Zdravko, Avdo, Zlaja, kao tvoje Sarajevo i tvoj Novi Sad". Također, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi u istim novinama 27. decembra 2016. godine objavio i drugi spomen s fotografijom umrlog, koji glasi: "Pomen, danas 27. decembra 2016. godine se navršava sedam dana od tajne sahrane našeg plemenitog dipl. ing. Đure Koralije u Novom Sadu na Novom groblju. Po obdukcionom nalazu naš Đuro Koralija je preminuo u bolnici od posljedica premlaćivanja u Bijeljini 23. septembra 2016. godine, usljed odumiranja dijela mozga i sepse pluća. Testamentalna želja pokojnika o kremiranju i sahrani u Bosni i Hercegovini nije ispoštovana. Advokat i prijatelj Đure Koralije, Duško Tomić".

7. Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je tuženi sporne čitulje objavio po zahtjevu treće osobe – Duška Tomića iz Sarajeva, kao i da je apelantica poslije objave prve čitulje i posredstvom advokata tražila objavu demantija u skladu sa članom 8. Zakona o zaštiti od klevete, koji tuženi nije objavio. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da su nakon drugog objavljivanja čitulje apelantica i drugotužitelj dostavili drugi demanti, koji također nije objavljen, uz obrazloženje tuženog da je "preširoko postavljen i da prelazi okvir prostora čitulja". Prvostepeni sud je također naveo da se istinitost činjenica iznesenih u čituljama "mogla i trebala dokazivati jedinim mogućim dokazom, a to je dokazom da postoji pravosnažna sudska odluka u krivičnom postupku koja potvrđuje istinitost sadržaja posmrtnica ili dokazom da je tuženi preduzeo potrebne radnje i mjere da provjeri istinitost sadržaja posmrtnica", a ne saslušanjem osobe koja je podnijela zahtjev za objavu čitulja takvog sadržaja. Također, prvostepeni sud je naveo da se to na koji je način umro pok. Koralija nije nikako ni moglo dokazivati u parničnom, već u krivičnom postupku, te da tuženi "nije ni tvrdio, niti je dokazivao da je provjeravao činjenice objavljene u čitulji, niti je dokazivao da zaista postoji pravosnažna odluka krivičnog suda da je [drugotužitelj] pretukao na smrt pok. Koraliju, odnosno da je Koralija od njegovih premlaćivanja umro". Sud je također ukazao da nije bilo ni obdukcije i da sahrana pok. Koralije nije bila tajna, pa je zaključio da je sadržaj u čituljama neistinit i da je javno objavljen u novinama koje izdaje tuženi, kao i da su i apelantica i drugotužitelj pretrpjeli štetu u smislu povrede prava na poštovanje privatnog i porodičnog života. Prvostepeni sud je detaljno iznio standarde čl. 8. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukazujući naročito na to da su mediji dužni objavljivati "tačne, nepristrane i objektivne informacije zasnovane na provjerenim činjenicama ili bar uložiti razumne mjere i aktivnosti s ciljem provjere istinitosti tih činjenica, odnosno saopštenja drugih koja objavljuju", a da tuženi to nije učinio, odnosno da je "mogao zatražiti od nadležnih institucija obavještenje je li Mandić već osuđen za Koralijino premlaćivanje." Na osnovu toga, ali i detaljno interpretiranog nalaza vještaka neuropsihijatra o duševnim bolovima apelantice i drugotužitelja, te njihovih iskaza o tome, sud je odlučio da je tuženi obavezan naknaditi im štetu zbog klevete kako je to već navedeno, a odbio je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelantice i drugotužitelja koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu od podnošenja tužbe, uz obrazloženje da se, kada je u pitanju naknada nematerijalne štete, pravo na zakonsku zateznu kamatu može ostvariti počevši od dana presuđenja, imajući u vidu da se visina štete utvrđuje u vrijeme donošenja sudske odluke.

8. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 084850 18 Gž od 1. novembra 2018. godine odbio žalbu u odnosu na drugotužitelja i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu. Okružni sud je usvojio žalbu tuženog u odnosu na apelanticu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti, pa je shodno tome preinačio i odluku o troškovima postupka, kako je to navedeno u izreci drugostepene presude.

9. Obrazlažući odbijanje apelanticinog tužbenog zahtjeva, Okružni sud je, između ostalog, naveo da apelantica nije osoba koja se spominje u spornim čituljama, da njezino ime nije sadržano u objavi spornog teksta, niti da se činjenice koje se navode u tekstu na bilo koji način dovode u vezu s njom. Okružni sud je stoga zaključio da u odnosu na apelanticu nisu ispunjeni zakonski uvjeti na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je nanesena šteta njezinom ugledu, uslijed čega ne postoji ni odgovornost tuženog za klevetu u odnosu na apelanticu, u smislu člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete. U tom smislu, Okružni sud je obrazložio da bi za postojanje odgovornosti tuženog za naknadu štete po osnovu člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na osnovu koje odredbe je prvostepenom presudom apelantici dosuđena naknada nematerijalne štete, bilo neophodno da ona "trpi duševnu patnju zbog povrede vlastitog ugleda, a ne ugleda druge osobe". Da bi po osnovu povrede časti i ugleda ostvarila pravo na naknadu štete, apelantica je, kako je sud obrazložio, morala dokazati povredu vlastite časti i ugleda, a ne ugleda druge osobe. Osim toga, Okružni sud je naveo da je članom 5. stav 4. Zakona o zaštiti od klevete propisano da, ako se sporno izražavanje odnosi na preminulu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti tužbu u smislu ovog zakona "ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu." U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelantica u postupku nije dokazivala da je izneseno izražavanje o njezinom ocu na bilo koji način uzrokovalo povredu njezinog ličnog ugleda, dokazujući u toku cijelog postupka, u smislu člana 5. stav 4. Zakona o zaštiti od klevete, "irelevantne činjenice o duševnoj patnji koju trpi zbog klevete koja je njemu nanesena, zbog čega nema odgovornosti tuženog za klevetu u odnosu na [apelanticu] jer nije dokazala ispunjenje predviđenog uvjeta za naknadu štete po ovom zakonskom osnovu."

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. U suštini, apelantica povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da je u konkretnom slučaju nesporan materijalnopravni osnov za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpjela. U tom smislu, apelantica je ukazala na odredbe člana 200. ZOO-a i člana 5. stav 4. Zakona o zaštiti od klevete, istaknuvši da iz navedenih odredaba nesporno i nedvosmisleno proizlazi pravo nasljednika na naknadu štete, koja je zbog objave izražavanja koje se odnosi na njegovog prednika nastala po njegov vlastiti ugled. Smatra da je zaključak drugostepenog suda, prema kojem objavljena informacija da je apelanticin vanbračni suprug pretukao do smrti njezinog oca nije bila od utjecaja na stav društvene sredine prema apelantici i da stoga nije prouzrokovala povredu njezinog ugleda, ne samo proizvoljan nego i "krajnje apsurdan i suprotan elementarnoj logici", te da "u velikoj mjeri izlazi iz okvira slobodne ocjene i dopuštenih diskrecionih prava suda i ulazi na teren potpune proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i logiciranju suda".

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da ostaje pri svim razlozima navedenim u osporenoj presudi.

13. Osnovni sud je opisao hronologiju postupka, istaknuvši da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja je ukazala u apelaciji.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 37/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu. […]

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 084850 18 Gž od 1. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelantica je primila 7. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantica pobija osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

21. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1.  Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

22. Pravo na ugled pojedinca predstavlja element njegovog "privatnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije, kako to u svojoj praksi ističu i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4431/15 od 31. januara 2018. godine, tačka 36. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, apelantica je tužbom tražila zaštitu svog ugleda zbog izjava sadržanih u spornim čituljama o njezinom pokojnom ocu. Ustavni sud treba najprije utvrditi može li se sadržaj čitulje smatrati "izražavanjem" kojim može biti nanesena šteta ugledu pojedinca i za koji može odgovarati izdavač u smislu Zakona o zaštiti od klevete i člana 10. Evropske konvencije.

23. U vezi s tim, Ustavni sud najprije ističe da su čitulje objavljene u medijima uobičajen način objavljivanja da je neko preminuo, a za svrhu ima obavještenje rodbine, prijatelja i drugih o smrti njihovih rođaka, prijatelja i poznanika, kao i obavještenje o mjestu i vremenu sahrane, te spomena i drugih običaja u vezi sa smrću neke osobe. Sadržaj čitulje sastavljaju osobe koje od medija traže da te čitulje objave i za objavu plaćaju naknadu koju taj medij utvrđuje. To su najčešće članovi porodice koji čituljom obavještavaju druge o smrti nekog svog člana, o mjestu i vremenu sahrane itd., dok njegovi rođaci i prijatelji objavljuju čitulje u kojima izražavaju poštovanje prema preminulom i saosjećanje s porodicom. Ustavni sud zapaža da se u čituljama skoro nikada ne navode direktni uzroci smrti (vrste bolesti i sl.), a još manje imena osoba koje se, u slučajevima kada je neko preminuo zbog nekog krivičnog djela, smatraju odgovornim za nečiju smrt. Naročito, Ustavni sud želi istaći da ni medij niti izdavač nemaju bilo kakvu obavezu provjeravati istinitost sadržaja čitulje "kod nadležnih organa", kako je to u svojoj presudi naveo prvostepeni sud. Ipak, postavlja se pitanje može li se medij ili izdavač smatrati u cijelosti neodgovornim za prenošenje sadržaja koji treće osobe napišu u čituljama, a koji mogu povrijediti čast i ugled drugih.

24. U odgovoru na ovo vrlo specifično pitanje Ustavni sud ukazuje, mutatis mutandis, na skoriju praksu Evropskog suda kojom se uspostavlja standard u vezi s pitanjem odgovornosti za komentare trećih osoba na komercijalnim informativnim sajtovima (portalima), u kojem je zaključeno da je sajt odgovoran za komentare koji se kvalificiraju kao "govor mržnje" i "očigledno nezakoniti". U suštini, Evropski sud je u jednom konkretnom predmetu dao poseban značaj ekstremnoj prirodi komentara i činjenici da je Delfi internetski portal kojim se profesionalno upravlja, koji radi na komercijalnom osnovu i koji je želio privući veliki broj komentara na članke koje objavljuje. Evropski sud je potvrdio stav estonskog Vrhovnog suda da je Delfi imao ekonomski interes u postavljanju komentara, da stvarni autori komentara nisu mogli izmijeniti ili obrisati svoje komentare nakon postavljanja – jedino je Delfi mogao to učiniti. Također, iako Delfi nije bio stvarni autor komentara, to nije značilo da nije imao kontrolu nad njima i da je njegova umiješanost u to da komentari na njegov članak postanu javni bila daleko od uloge pasivnog i čisto tehničkog pružatelja usluga. Naprotiv, ocijenjeno je da su, iako Delfi jeste imao određene mehanizme za filtriranje govora mržnje, koraci koje je preduzeo kako bi spriječio ili bez odlaganja uklonio klevetničke komentare nakon njihovog objavljivanja bili nedovoljni (vidi Evropski sud, Delfi AS protiv Estonije, presuda od 16. juna 2015. godine, predstavka broj 64569/09). Uvažavajući sve razlike u odnosu na konkretni predmet, Ustavni sud smatra da standardi izneseni u presudi Delfi AS mogu, na odgovarajući način, predstavljati orijentir za odlučenje i u ovom predmetu.

25. Imajući to u vidu, Ustavni sud ističe da se čitulja svakako može smatrati vrstom javnog iznošenja ili pronošenja izražavanja i da u njoj mogu biti sadržani i navodi koji predstavljaju klevetu. Kleveta ne predstavlja nužno govor mržnje kao oblik "nezakonitog govora" kao što je to bio slučaj s vrlo ekstremnim komentarima trećih osoba u presudi Delfi AS. Međutim, Zakon o zaštiti od klevete propisuje da postoji odgovornost za klevetu, pa se stoga može reći da kleveta, pod uvjetima propisanim tim zakonom, predstavlja vrstu "nezakonitog izražavanja". Dalje, čitulja je objavljena u novinama "Dnevni avaz", koji nesumnjivo jeste komercijalna novina široko dostupna u BiH, na čijoj naslovnici stoji da je "najtiražniji i najutjecajniji printani i internet medij u BiH". Osim toga, čitulje, ali i odabrani sadržaji iz printanog izdanja dostupni su i u online izdanju, što znači da su dostupni i van BiH. Dalje, slično kao i u presudi Delfi AS, iako izdavač ne sastavlja tekst čitulja, stvarni autori čitulja ne mogu ni obrisati, niti izmijeniti tekst čitulje nakon što je objavljena, već to može samo tuženi. Osim toga, čitulje se, kako je već rečeno, objavljuju u posebno delikatnim trenucima, kada se rodbina i prijatelji suočavaju sa smrću osobe koja im je bila bliska, pa se ne može zaključiti da tuženi u takvoj situaciji može biti samo pasivni posmatrač i ne učiniti ništa da spriječi da se u čitulji objavljuju klevete o pokojniku koje bi mogle narušiti ugled članova njegove porodice ili klevete o članovima porodice preminulog, bez ikakve reakcije ili pokušaja da se takav sadržaj spriječi ili ukloni. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da može postojati odgovornost izdavača za klevetu koja može biti sadržana u tekstu čitulje koja se objavljuje u njegovim izdanjima, naročito kada izdavač ne preduzme ništa da onemogući ili naknadno ukloni klevetnički sadržaj objavljen u čitulji.

26. Drugo pitanje koje se postavlja jeste pitanje je li apelantica "žrtva" kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno predstavlja li odbijanje njezinog tužbenog zahtjeva za povredu časti i ugleda miješanje u njezino pravo na privatni i porodični život. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi već ukazao na praksu Evropskog suda o tome da su prava iz člana 8. Evropske konvencije prava lične prirode i da spadaju u kategoriju neprenosivih prava (vidi Evropski sud, Džugašvili protiv Rusije, presuda od 9. decembra 2014. godine, predstavka broj 41123/10, tačke 22–24. sa daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5204/15 od 13. marta 2018. godine, tačka 33). Ovo dalje znači da nasljednik nije aktivno legitimiran tražiti naknadu štete zbog povrede ugleda svog prednika, pa u odnosu na takve navode Evropski sud odbacuje aplikacije kao ratione personae neprihvatljive (idem. tačka 25). Također, Ustavni sud ukazuje i da je Evropski sud u svojoj praksi prihvatio i to da napadi na ugled umrle osobe mogu, u određenim slučajevima, imati štetan utjecaj na privatni život i identitet nekog člana porodice te osobe, te da takvi navodi ulaze u obim zaštite člana 8. Evropske konvencije (vidi Putistin protiv Ukrajine, presuda od 21. novembra 2013. godine, predstavka broj 16882/03, tačka 33).

27. U konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da su sudovi nesporno utvrdili da apelantica nije spomenuta u spornom tekstu čitulja, niti da se činjenice koje se navode u sadržaju čitulja na bilo koji način dovode u vezu s njom. Okružni sud je posebno naglasio da je apelantica u dokaznom postupku dokazivala duševnu bol koja nije bila usmjerena na njezin ugled, već na patnju zbog povrede očevog ugleda. U vezi s tim, Ustavni sud naročito ukazuje da u konkretnom slučaju u sadržaju spornih čitulja nema ništa što bi ukazalo da je apelanticin otac uradio bilo šta što bi dovelo u pitanje njegov, a posredno i ugled apelantice kao njegove kćerke ili "cijele familije". Naprotiv, apelanticin pokojni otac se spominje isključivo kao navodna žrtva navodnog premlaćivanja od drugotužitelja i kao neko čija testamentarna želja o načinu sahrane navodno nije ispoštovana. O svemu tome Okružni sud je dao zadovoljavajuće obrazloženje pozvavši se na član 5. stav 4. Zakona o zaštiti od klevete, uz zaključak da apelantica nije dokazala da je ispunjen zakonski uvjet iz te odredbe za naknadu štete, odnosno da je objavom spornog sadržaja u čituljama povrijeđen i njezin ugled.

28. S druge strane, ni spominjanje apelanticinog supruga kao nekoga ko je navodno premlatio njezinog oca ne predstavlja povredu apelanticinog ugleda niti miješanje u njezino pravo na privatni život budući da se radi, kako je već rečeno, o ličnom, neprenosivom pravu. U odnosu na to, apelanticin suprug je kao drugotužitelj uspio s tužbenim zahtjevom i dobio satisfakciju koju je sud smatrao odgovarajućom, pa su apelanticini navodi o tome da je i njoj na taj način nanesena šteta neosnovani.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do "miješanja" u apelanticin privatni i porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije, odnosno da se apelantica ne može smatrati "žrtvom" kršenja tog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelanticino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno i pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelantica te tvrdnje zasniva isključivo na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, a ne navodi bilo kakve suštinske elemente navedenih prava koji bi mogli biti prekršeni. Budući da su isti takvi navodi već ispitani u okviru prava iz člana 8. Evropske konvencije i da su odbijeni, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada sporno izražavanje izneseno u čituljama ne predstavlja "miješanje" u navedeno pravo, odnosno kada se ne može zaključiti da je apelantica "žrtva" kršenja tog prava.

32. Također, neosnovani su i navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da apelantica te navode zasniva isključivo na svom nezadovoljstvu osporenom odlukom u kojoj nema ništa što bi moglo ukazati na kršenje garancija prava na pravično suđenje ili prava na imovinu.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.