Službeni glasnik BiH, broj 2/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4343/10, rješavajući apelaciju Božidara Vekovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





OBRAZLOŽENJE


Odbija se kao neosnovana apelacija Božidara Vekovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000244 od 22. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 000079 09 Gž od 16. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 000079 06 P od 3. novembra 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko BiH".

I. Uvod


1. Božidar Veković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Goražda, koga zastupa Esad Muminović, advokat iz Goražda, podnio je 7. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000244 od 22. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 000079 09 Gž od 16. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 000079 06 P od 3. novembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobranilaštva Goražde, koje je u postupku zastupalo Bosansko-podrinjski kanton Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 31. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 7. i 8. novembra 2013. godine. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 13. novembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog su dostavljeni apelantovom opunomoćeniku 21. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 000079 06 P od 3. novembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 000079 09 Gž od 16. januara 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati naknadu za korištenje poslovnog prostora.

7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelant u tužbi naveo da je bio vlasnik, odnosno da se ima smatrati imaocem poslovnog prostora koji se nalazi u naselju Panorama, pov. 710 m2, označene kao k.č. broj 1022, upisane u pl. broj 1305/05 k.o. Goražde, koji je stekao gradnjom sa Mješovitom zadrugom "Staza" iz Goražda (u daljnjem tekstu: MZ "Staza") i ugovorom o poravnanju obaveza zaključenim 15. juna 2002. godine. Dalje je naveo da je u predmetnom poslovnom prostoru u toku rata i kasnije odložena veća količina medicinsko-farmaceutskog i nefarmaceutskog otpada-lijekova čiji je rok trajanja istekao, koja je nakon niza apelantovih intervencija i njegovog obraćanja Vladi Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, kao i međunarodnim institucijama izmještena početkom septembra 2004. godine. Apelant je tražio naknadu za korištenje poslovnog prostora za period od 15. juna 2002. godine do 30. augusta 2004. godine.

8. Općinski sud je naveo da apelant svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbi člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je navedeno da je tuženi osporio osnov tužbenog zahtjeva prigovorom pasivne legitimacije. Ocjenjujući istaknuti prigovor pasivne legitimacije, sud je ustanovio da je osnovan, budući da, prema mišljenju Općinskog suda, iz svih utvrđenih činjenica nijedna činjenica ne upućuje na bilo koji pravni odnos, niti na bilo koju radnju iz koje bi se moglo zaključiti da je tuženi upotrijebio predmetni poslovni prostor u svoju korist.

9. Općinski sud je naveo da je, ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke i akte Porezne uprave - Kantonalni ured Goražde - Ispostava Goražde od 18. aprila 2008. godine, kao i ugovor o poravnanju obaveza od 15. juna 2008. godine ustanovio da nije dokazana ni apelantova aktivna legitimacija. U tom pogledu Općinski sud je ukazao da je članom 7. ugovora o poravnanju obaveza od 15. juna 2008. godine utvrđeno da se MZ "Staza" obavezuje da izvrši čišćenje i uklanjanje zidova u poslovnom prostoru u suterenu, tako da one čine jednu cjelinu. Imajući u vidu navedenu odredbu ugovora, kao i cijeli sadržaj ugovora, ne proizlazi da je u faktičkom posjedu poslovnog prostora bio tuženi, već, naprotiv, MZ "Staza" koja se obavezala da će izvršiti čišćenje, te slijedeći to, ona je bila titular obaveze da preda apelantu očišćeni predmetni poslovni prostor tim prije što apelant u podnesku od 23. decembra 2002. godine potvrđuje da su mu, usljed neotklanjanja otpadnog materijala, povrijeđena prava na povrat i slobodno korištenje imovine, a u podnesku od 13. augusta 2003. godine, kojim se obratio Uredu Visokog predstavnika u Sarajevu (OHR), tražio da se preduzmu aktivnosti radi ulaska u posjed i uklanjanja odloženog medicinskog otpada. Prema mišljenju Općinskog suda, navedenim apelant nije dokazao svoj status imaoca stvari, tj. poslovnog prostora.

10. Dalje je Općinski sud naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra od 28. oktobra 2008. godine proizlazi da apelant u zemljišnim knjigama, odnosno katastarskom operatu povodom predmetne nekretnine nije upisan ni kao titular, ni kao pravni sljednik, a niti kao pravni prethodnik, kao i da nije dokazano da je za promet nekretnina plaćen porez. Iz svih navedenih činjenica Općinski sud je ustanovio da apelant u predmetnom postupku nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju. Prema tome, sud je u konkretnom slučaju odlučio primjenjujući odredbe člana 219. ZOO.

11. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud nalaze da apelant ponuđenim i izvedenim dokazima nije dokazao da je tuženi predmetni poslovni prostor koristio na način što je u njega odlagao-deponirao farmaceutski i drugi otpad. Istaknuto je da se na osnovu provedenih dokaza može sa sigurnošću samo utvrditi da je u predmetnom poslovnom prostoru bio odložen farmaceutski otpad, a ne može se sa sigurnošću zaključiti ko je izvršio deponiranje predmetnog otpada, odnosno ko je na taj način bespravno koristio predmetni prostor.

12. Kantonalni sud je naveo da je apelant postavio tužbeni zahtjev po osnovu upotrebe tuđe stvari u svoju korist iz odredbe člana 219. ZOO kojom je propisano da, kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelant i tuženi nisu zaključili ugovor o zakupu, odnosno korištenju predmetnog poslovnog prostora, da nisu postigli ni usmenu saglasnost o bitnim elementima ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, kao i da je sporno da je tuženi koristio predmetni poslovni prostor, imajući u vidu činjenicu da je tuženi osporio navode iz tužbe da je on koristio poslovni prostor u predmetnom periodu.

13. Kantonalni sud je naveo da je apelant činjenicu da je tuženi bio korisnik predmetnog poslovnog prostora dokazivao odlukom tuženog o isplati novčanih sredstava članovima tima za realizaciju projekta sortiranja i izmještanja farmaceutskog i nefarmaceutskog otpada, odlukom Federalnog ministarstva odbrane Sarajevo, izjavama saslušanih svjedoka N.U. i M.R., te drugim pismenim aktima iz kojih je vidljivo da je tuženi preduzimao određene mjere radi izmještanja otpada iz predmetnog poslovnog prostora.

14. Prema mišljenju Kantonalnog suda, sama isplata novčanih sredstava tuženog formiranom timu je samo dokaz da je proveden i realiziran projekt uklanjanja otpada, što nije dokaz, kako je ranije navedeno, da je tuženi bio korisnik predmetnog poslovnog prostora. Kantonalni sud je naveo da je tuženi u odgovoru na tužbu naveo da ima saznanja da je predmetni otpad u poslovni prostor odložila ratna bolnica Goražde, koja u vrijeme dok je postojala nije bila u sastavu tadašnjeg Okruga Goražde, čiji je pravni sljednik tuženi. Istaknuto je da je ratna bolnica Goražde bila vojna jedinica u sastavu Armije BiH, pa bi za nju, odnosno za obaveze koje je stvorila odgovarala tadašnja RBiH, a dalje, prema pravnom sljedbeništvu, FBiH. Ukazano je da u prilog navedenom ide odluka Federalnog ministarstva odbrane Sarajevo od 10. januara 2003. godine kojom je naloženo da se preduzmu mjere s ciljem uklanjanja predmetnog otpada, te posebno tačka 3. te odluke kojom se utvrđuje da će po okončanju ovih aktivnosti predmetni otpad preuzeti Vojska FBiH i izmjestiti ga i deponirati u depo posebnog otpada Komande logistike Visoko, te tačka 5. kojom je za provođenje ove odluke odgovorna Zajednička komanda Vojske FBiH.

15. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije dokazao da je tuženi predmetni otpad izmjestio-deponirao u predmetni poslovni prostor, te na taj način koristio poslovni prostor što je uvjet za pružanje pravne zaštite u smislu odredbe člana 219. ZOO. Pored navedenog, ukazano je da na osnovu akata-odluke Federalnog ministarstva odbrane, te preduzetih aktivnosti navedenog ministarstva postoje indicije da su predmetni poslovni prostor koristili organi za koje je odgovorno ovo ministarstvo, pa dalje i FBiH, usljed čega se kao osnovan pokazuje prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog.

16. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-09-000244 od 22. jula 2010. godine odbio kao neosnovanu.

17. U obrazloženju revizione presude se navodi da apelant revizijom tvrdi da se drugostepena presuda zasniva na pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza i da je time učinjena povreda parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 8. ZPP. Pri tome je apelant naveo da svi provedeni dokazi upućuju na zaključak da je on vlasnik i imalac predmetnog poslovnog prostora koji je tuženi koristio sve dok farmaceutski otpad nije izmjestio. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je ukazao da se revizijom ne može pobijati sudska ocjena izvedenih dokaza kada takav prigovor uključuje ili prikriva prigovor o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju iz kojih razloga se ne može izjaviti revizija.

18. Vrhovni sud je naveo da, prema njegovoj ocjeni, nema povrede odredbe člana 209. ZPP u vezi sa odredbom člana 8. ZPP u postupku pred drugostepenim sudom. Naime, sama okolnost da je tuženi vršio aktivnosti oko izmještanja farmaceutskog otpada, koji se nesporno nalazio u predmetnom poslovnom prostoru, te da je u tom pravcu formirao komisiju i da je kao rezultat tih aktivnosti farmaceutski otpad izmješten ne ukazuje da je tuženi otpad deponirao u predmetni poslovni prostor. Prema tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, utvrđenje nižestepenih sudova je pravilno kada nalaze da apelant nije dokazao da je tuženi pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari. Stoga nemaju utjecaj ostali revizioni prigovori kojima apelant osporava utvrđenja nižestepenih sudova na okolnost njegove aktivne legitimacije.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da su sudovi u predmetu tužioca MZ "Staza" Goražde protiv tuženog usvojili tužbeni zahtjev tužioca i isplatili mu sredstva po osnovu korištenja njegovih spornih nekretnina od tuženog. Ističe da je u spisu postojala ista materijalna dokumentacija kao i u tom predmetu. Stoga smatra da se nije mogao prihvatiti prigovor pasivne legitimacije, te da je u postupku dokazano da je tuženi sve vrijeme vodio aktivnosti da se isprazni poslovni prostor i da je to finansirao. Poziva se, također, na ustavnu podjelu nadležnosti između Federacije BiH i kantona u domenu zdravstva, odnosno prometa i uvoza lijekova.

b) Odgovor na apelaciju


20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci, te da njome nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je u svojoj odluci dao jasne i potpune razloge pri kojim ostaje, te da njome nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

22. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je prvostepena presuda utemeljena na dokazima i činjenicama koje je sud prihvatio i poklonio im punu vjeru i pažnju, kao i da je donesena u skladu sa važećim zakonskim propisima i proceduri, te da njome nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.

23. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da osporenim presudama nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Istakao je da tuženi nije odgovoran za lagerovanje lijekova u toku rata, te da je preduzeo sve mjere za uklanjanje opasnosti za sve građane grada koje su prijetile od odloženog farmaceutskog otpada. Prema mišljenju tuženog, poređenje ishoda predmetnog postupka sa drugim presudama je neosnovano posebno ako se ima u vidu odredba člana 7. stav 1. ZPP.

V. Relevantni propisi


24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.


Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.


Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.


(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist

Član 219.


Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

VI. Dopustivost


25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000244 od 22. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. augusta 2010. godine, a apelacija je podnesena 7. oktobra 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepr

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Predmetni postupak se odnosi na postupak naknade za korištenje poslovnog prostora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

31. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.

32. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelant svoj tužbeni zahtjev postavio iz osnova upotrebe tuđe stvari u smislu odredbe člana 219. ZOO, te je u prilog tome i predložio izvođenje brojnih dokaza kojima je nastojao dokazati da je tuženi u toku rata i kasnije odlagao veću količinu farmaceutskog i drugog otpada u predmetni poslovni prostor. Rješavajući po apelantovom tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je proveo brojne dokaze, navodeći detaljno šta je tim dokazima utvrđeno (str. 3-11. prvostepene presude). Nakon tako provedenog postupka, ocjenjujući sve izvedene dokaze u smislu odredbe člana 8. ZPP, prvostepeni sud je ustanovio da je prigovor tuženog u pogledu pasivne legitimacije osnovan, budući da se iz utvrđenih činjenica u postupku ne može utvrditi bilo kakav pravni odnos, niti bilo koja pravna radnja iz kojih bi se moglo zaključiti da je tuženi upotrijebio predmetni poslovni prostor u svoju korist (član 219. ZOO). Navedeno je potvrdio i drugostepeni sud, kao i Vrhovni sud. Dakle, prema mišljenju redovnih sudova, apelant na kome je bio teret dokazivanja (član 7. stav 1. ZPP) nije dokazao da je tuženi farmaceutski i drugi otpad izmjestio-deponirao u predmetni poslovni prostor, te ga na taj način koristio, a što je uvjet za pravnu zaštitu u smislu odredbe člana 219. ZOO. Okolnost da je tuženi vršio aktivnost radi izmještanja farmaceutskog otpada, koji se nesporno nalazio u predmetnom poslovnom prostoru, zbog čega je formirao komisiju, te da je kao rezultat toga farmaceutski otpad izmješten, prema mišljenju redovnih sudova, ne ukazuje da je tuženi deponirao navedeni otpad u predmetni poslovni prostor.

34. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud primjećuje da su, rješavajući po apelantovoj tužbi, redovni sudovi donijeli zakonite i pravilne odluke, te dali jasna i precizna obrazloženja za svoje zaključke u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je u toku cijelog postupka apelant imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza i da svoje argumente suprotstavlja argumentima tuženog, čime je zadovoljen princip "jednakosti oružja" kao važnog segmenta prava na pravično suđenje. Dakle, iz osporenih presuda redovnih sudova ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog. Stoga, pošto apelant u konkretnom slučaju u predmetnom postupku nije dokazao da je tuženi koristio predmetni poslovni prostor za odlaganje farmaceutskog otpada, prema mišljenju Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 219. ZOO, kao ni relevantnih odredaba ZPP. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi odlučili dugačije u drugom predmetu na način da je usvojen tužbeni zahtjev tužioca protiv tuženog, Ustavni sud naglašava da ovaj sud odlučuje u okolnostima svakog konkretnog predmeta. Stoga, pošto je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke, analizirajući predmetni postupak u cjelini, odnosno osporene presude, utvrdio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, proizlazi da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani posebno imajući u vidu odredbe čl. 7. stav 1. i 8. ZPP.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


37. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak


38. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu, te kada su za svoje odlučenje dali jasne i precizne razloge.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odbija se kao neosnovana apelacija Božidara Vekovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000244 od 22. jula 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 000079 09 Gž od 16. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 000079 06 P od 3. novembra 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko BiH".


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!