Službeni glasnik BiH, broj 48/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici odr�anoj 22. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2554/08, rješavajući apelaciju
Milene Škripina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (�Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija
Milene Škripina.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Kantonalnom administrativnom slu�bom u Sarajevu broj 1060911279 i Federalnim zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1060911279, a koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-07-000 486 od 23. juna 2008. godine.
Nala�e se Vladi Kantona Sarajevo da
Mileni Škripina,
u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nala�e se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija
Milene Škripina podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-07-000 486 od 23. juna 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1060911279 od 13. aprila 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne slu�be u Sarajevu broj 1060911279 od 8. februara 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine�, �Slu�benim novinama Federacije Bosne i Hercegovine�, �Slu�benom glasniku Republike Srpske� i u �Slu�benom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine�.
I. Uvod
1. Milena Škripina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ru�ica Topić, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 20. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-07-000 486 od 23. juna 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1060911279 od 13. aprila 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne slu�be u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalna slu�ba) broj 1060911279 od 8. februara 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Federalnog zavoda i Kantonalne administrativne slu�be, zatra�eno je 28. augusta 2008. godine i 28. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. septembra 2008. godine, a Federalni zavod je odgovorio 9. septembra 2008. godine. Kantonalna slu�ba je dostavila odgovor na apelaciju 20. januara 2001. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 16. decembra 2008. godine i 10. februara 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 24. jula 1998. godine Kantonalnoj slu�bi uputila zahtjev za nastavak isplate starosne penzije u Federaciji BiH. Apelantica je navela da je pravo na prijevremenu starosnu penziju ostvarila 1991. godine na teritoriji Federacije BiH u tadašnjem Društvenom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH. Nakon 30. aprila 1992. godine, isplatu apelanticine penzije je vršio Javni fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske, Filijala Banja Luka, a 31. januara 1995. godine navedeni fond je obustavio isplatu penzije.
7. S obzirom na to da nadle�na slu�ba nije postupala povodom apelanticinog zahtjeva od 24. jula 1998. godine, apelantica se 14. maja 2001. godine ponovo obratila slu�bi podnijevši zahtjev za isplatu penzije. Ovaj zahtjev je proslijeđen Javnom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske i od tada traje prepiska između ova dva nosioca osiguranja. Budući da Kantonalna slu�ba nije odlučila o apelanticinim zahtjevima, apelantica je 31. marta 2004. godine Federalnom zavodu podnijela �albu zbog �šutnje administracije�, a podneskom od 4. februara 2005. godine urgirala je donošenje rješenja povodom �albe.
8. Budući da ni drugostepeni organ nije donio rješenje o �albi, apelantica je 25. februara 2005. godine pokrenula upravni spor u tada nadle�nom Vrhovnom sudu FBiH, u smislu člana 22. Zakona o upravnim sporovima, a zbog nedonošenja odluke povodom zahtjeva za priznavanje statusa ponovnog korisnika penzije Federalnog zavoda. Odlučujući o tu�bi, Kantonalni sud, koji je u međuvremenu postao nadle�an, Presudom broj U-1057/05 od 14. februara 2006. godine uva�io je tu�bu i nalo�io Federalnom zavodu da u roku od 15 dana od dana prijema presude donese rješenje o apelanticinoj �albi od 24. januara 2005. godine a koja je izjavljena zbog �šutnje administracije�.
9. Federalni zavod je u izvršenju navedene presude donio Rješenje broj 02/1-1060911279 od 24. marta 2006. godine. Navedenim rješenjem Federalni zavod je nalo�io Kantonalnoj slu�bi da u roku od 15 dana rješenjem odluči o apelanticinom zahtjevu od 24. jula 1998. godine za ponovno uspostavljanje isplate starosne penzije.
10. Kantonalna slu�ba je dopisom od 17. aprila 2006. godine obavijestila apelanticu da je Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH na sjednici odr�anoj 29. marta 2005. godine donio zaključak da od Vlade Federacije BiH zahtijeva da kroz buduće razgovore sa Vladom Republike Srpske tra�i donošenje jedinstvenih zakona na nivou Parlamentarne skupštine BiH, kojim će se jedinstveno za cijelu BiH urediti penzijsko i invalidsko osiguranje. Do tada je nalo�eno Vladi Federacije BiH da putem Federalnog zavoda dosljedno poštuje i provodi Sporazum koji su prihvatile Vlada Federacije BiH i Vlada Republike Srpske.
11. Rješenjem Kantonalne slu�be broj 1060911279 od 17. aprila 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-1060911279 od 19. jula 2006. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za uspostavljanje isplate starosne penzije primjenom odredaba člana 2. stav 1. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (�Slu�bene novine FBiH� broj 24/00; u daljnjem tekstu: Sporazum).
12. U obrazlo�enju drugostepenog rješenja je navedeno da je apelantica u �albi istakla da, budući da je zahtjev za ponovno uspostavljanje isplate starosne penzije podnijela 24. jula 1998. godine, dakle prije stupanja na snagu Sporazuma (Sporazum je stupio na snagu 18. maja 2000. godine), nije bilo osnova da se njen zahtjev odbije pozivom na član 2. stav 1. Sporazuma, već joj je kao prijeratnoj korisnici penzije i povratnici u prijeratno mjesto �ivljenja trebalo uspostaviti isplatu starosne penzije u Federalnom zavodu. Dalje je navedeno da je apelantica, prema dokazima iz spisa, pravo na prijevremenu starosnu penziju ostvarila počevši od 4. aprila 1991. godine i da je isplatu, sve do 30. aprila 1993. godine, vršio Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH. Nakon toga, isplatu apelanticine penzije je vršio Javni fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske, odnosno od 30. aprila 1993. godine do 31. januara 1995. godine. Navedenim Sporazumom nosioci osiguranja u Bosni i Hercegovini su, između ostalog, uredili i način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, te je u članu 2. stav 2. Sporazuma propisano da će korisniku penzije kojem je vršena isplata penzije od aprila 1992. godine, ali je prekinuta prije stupanja na snagu Sporazuma, penziju isplaćivati nosilac osiguranja koji je posljednji isplatio penziju. Stoga, kako je apelantici isplatu starosne penzije posljednji izvršio Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, to, prema mišljenju Federalnog zavoda, apelantici ne pripada pravo na isplatu penzije u okviru Federalnog zavoda.
13. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tu�bu. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-U-06-000 961 od 7. februara 2007. godine uva�io tu�bu, osporeno Rješenje Federalnog zavoda broj 01/1-1060911279 od 19. jula 2006. godine i prvostepeno Rješenje Kantonalne slu�be broj 1060911279 od 17. aprila 2006. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
14. U obrazlo�enju presude je, između ostalog, navedeno da se u konkretnom slučaju radi o stečenom pravu čije korištenje se mo�e nastaviti kod nosioca osiguranja na teritoriji Federacije BiH, kako je propisano članom 146. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (�Slu�bene novine Federacije BiH� br. 29/98 i 32/01; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), pod uvjetom da osiguranik ima prebivalište na toj teritoriji. Dalje je navedeno da, kada je apelantica ostvarila pravo u Federalnom zavodu, ona ima pravo od navedenog zavoda tra�iti da joj se, nakon što je prijavila prebivalište na teritoriji Federacije BiH i na prijavljenoj adresi �ivi i stanuje, uz ispunjenje i drugih uvjeta, uspostavi isplata stečene penzije. Kantonalni sud je zaključio da prava utvrđena odredbama navedenog zakona ne mogu biti ograničena niti umanjena odredbama Sporazuma pozivajući se pri tome na čl. 3. i 4. Zakona o PIO-u.
15. Rješenjem Kantonalne slu�be broj 1060911279 od 8. februara 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-1060911279 od 13. aprila 2007. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za uspostavljanje isplate starosne penzije primjenom odredaba člana 2. st. 1. i 2. Sporazuma.
16. U obrazlo�enju drugostepenog rješenja od 13. aprila 2007. godine Federalni zavod se pozvao na član 2. stav 2. Sporazuma i zaključio da je u apelanticinom slučaju Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS nadle�an i za daljnju isplatu penzije.
17. Apelantica je tu�bom od 8. maja 2007. godine protiv drugostepenog rješenja Federalnog zavoda od 13. aprila 2007. godine u Kantonalnom sudu pokrenula upravni spor. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-U-07-000 486 od 23. juna 2008. godine apelanticinu tu�bu odbio kao neosnovanu.
18. U obrazlo�enju presude od 23. juna 2008. godine Kantonalni sud je naveo da je Sporazum zaključen 18. maja 2000. godine između Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavoda mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar (zajednički naziv posljednja dva nosioca osiguranja je sada Federalni zavod). Navedenim Sporazumom nosioci osiguranja u Bosni i Hercegovini su, između ostalog, uredili i način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, te su neosnovani navodi tu�be da Federalni zavod osporenim rješenjem nije mogao odlučivati o isplati već ostvarene penzije. Kantonalni sud je utvrdio da su upravni organi pravilnom primjenom člana 2. Sporazuma odlučili o apelanticinom zahtjevu kada su konačno odbili njen zahtjev da joj isplatu penzije vrši nosilac osiguranja iz Federacije BiH. Odlukama upravnih organa apelantici nije oduzeto ili uskraćeno pravo na penziju, kako to, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantica u tu�bi pogrešno smatra, nego je samo pravilno odlučeno o pravu na isplatu stečene penzije kod onog nosioca osiguranja koji je takvu obavezu prihvatio va�ećim Sporazumom. Kantonalni sud je ukazao i na nesporne činjenice da je od aprila 1991. godine apelantica bila korisnica penzije, da joj je isplata prekinuta prije stupanja na snagu Sporazuma, te da je Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske apelantici posljednji isplaćivao penziju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantica se �ali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Istakla je da, s obzirom na to da je isti sud pri istom činjeničnom i pravnom osnovu donio dvije potpuno različite presude, jednu kojom je tu�bu, prema apelanticinom mišljenju, pravilno uva�io, i drugu kojom je tu�bu odbio, više je nego očigledno da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje. Dalje je navela da su organi uprave i Kantonalni sud pogrešno primijenili član 2. stav 2. Sporazuma. Apelantica smatra da se u njenom slučaju treba primijeniti član 17. stav 2. Sporazuma, kojim je propisano da osiguranici koji su zahtjev za ostvarivanje prava podnijeli prije stupanja na snagu Sporazuma (apelantica je podnijela zahtjev prije toga, to jeste 24. jula 1998. godine) ali im zahtjev nije riješen do tog dana, kao i korisnici penzije koji su to pravo ostvarili prije stupanja na snagu Sporazuma, �a imaju sta�a osiguranja navršenog do 30. aprila 1992. godine kod više nosilaca osiguranja�, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Sporazuma podnijeti zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na penziju u skladu sa Sporazumom. Dalje je istakla da je smisao navedene odredbe da se osiguraniku da pravo, a pri tome ne nametne obaveza, da sam bira na koji način i kojem nosiocu osiguranja će podnijeti zahtjev za ostvarivanje svog prava. Apelantica se pozvala i na član 146. stav 1. Zakona o PIO-u, kojim je propisano da dr�avljani BiH, korisnici prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, nastavljaju koristiti stečena prava kod nosioca osiguranja na teritoriji Federacije BiH. Prema apelanticinom mišljenju, pri nespornoj činjenici da zakon ima veću pravnu snagu od Sporazuma, kao i pri upitnoj ustavnosti samog Sporazuma, u predmetnom slučaju je izostala pravilna primjena zakona na njenu štetu. Apelantica, također, smatra da je predmetni postupak predugo trajao i s tim u vezi ističe zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
20. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je povodom svih apelanticinih navoda dao obrazlo�enje u svojoj presudi. Posebno je istakao da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kako je apelantica navela u apelaciji.
21. Federalni zavod je u svom odgovoru naveo da rješenjem Federalnog zavoda nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava.
22. U odgovoru Kantonalne slu�be je navedeno da odbijanjem zahtjeva za ponovno uspostavljanje isplate starosne penzije nisu prekršena ljudska prava, kako je to apelantica istakla u apelaciji.
V. Relevantni propisi
23. U
Zakonu o upravnom postupku (�Slu�bene novine FBiH� br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Članak 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, du�ni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Članak 216. st. 1, 2. i 3.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po slu�benoj du�nosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne mo�e donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadle�ni organ je du�an donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po slu�benoj du�nosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po slu�benoj du�nosti, ako je to u interesu stranke, nadle�ni organ je du�an donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadle�ni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena �alba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog članka, stranka ima pravo izjaviti �albu nadle�nom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
Članak 243.
1. Ako je �albu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostupanjski organ nije donio rješenje u zakonskom roku (članak 216. st. 1. i 2), drugostupanjski organ je du�an odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema �albe tra�iti da mu prvostupanjski organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostupanjski organ je obavezan postupiti po tom tra�enju u roku koji odredi drugostupanjski organ s tim da taj rok ne mo�e biti du�i od pet dana. Ako drugostupanjski organ nađe da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostupanjskom organu rok za donošenje rješenja, koji ne mo�e biti du�i od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.
2. Ako drugostupanjski organ nađe da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne mo�e riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostupanjski organ nađe da će postupak br�e i ekonomičnije provesti prvostupanjski organ, nalo�it će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne mo�e biti du�i od osam dana, a prvostupanjski organ je obavezan postupiti po tom tra�enju. Nakon što prvostupanjski organ dostavi tra�ene podatke i dokaze, drugostupanjski organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostupanjskog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.
Članak 244. stavak 1.
Rješenje po �albi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje �albe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
24. U Zakonu o upravnim sporovima (�Slu�bene novine FBiH� broj 9/05) relevantna odredba glasi:
Član 20.
Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po �albi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka mo�e pokrenuti upravni spor kao da joj je �alba odbijena.
Na način propisan u stavu 1. ovog člana mo�e postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena �alba.
Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena �alba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka mo�e pokrenuti upravni spor, a mo�e ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.
25. U Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (�Slu�bene novine FBiH� broj 24/00) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu penzije, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije.
Korisniku penzije kojem je vršena isplata penzije od aprila 1992. godine, ali je prekinuta prije stupanja na snagu ovog sporazuma, penziju će isplaćivati Nosilac osiguranja koji je posljednji izvršio isplatu penzije.
Član 17. stav 2.
Osiguranici koji su zahtjev za ostvarivanje prava podnijeli prije stupanja na snagu ovog sporazuma, ali im zahtjev nije riješen do tog dana, kao i korisnici penzije koji su to pravo ostvarili prije stupanja na snagu ovog sporazuma, a imaju sta�a osiguranja navršenog poslije 30. aprila 1992. godine kod više Nosilaca, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog sporazuma podnijeti zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na penziju u skladu sa ovim sporazumom.
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000 486 od 23. juna 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantica je primila 5. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 20. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelantica smatra da su joj u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine u�ivaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optu�be protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
31. U konkretnom slučaju potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter �spora� u kojem su se utvrđivala apelanticina �građanska prava i obaveze�. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojima pojam �spora�, u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva �sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze� (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
32. Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelanticinom zahtjevu za nastavak isplate starosne penzije u okviru Federalnog zavoda. Dakle, rezultat predmetnog postupka je bio presudan za apelanticina privatna prava i obaveze. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku
33. Kako se apelanticini navodi odnose i na nedonošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, razumnost du�ine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava, a naročito o slo�enosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadle�nog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Analiza du�ine trajanja postupka
35. Ustavni sud zapa�a da je postupak povodom apelanticinog zahtjeva započeo 24. jula 1998. godine kada je apelantica podnijela zahtjev za nastavak isplate penzije, te da je predmetni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000 486 od 23. juna 2008. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadle�nost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak do donošenja presude Kantonalnog suda trajao ukupno devet godina i 10 mjeseci.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio slo�ene prirode, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
38. U pogledu apelanticinog doprinosa du�ini predmetnog postupka, Ustavni sud zapa�a da je apelantica, nakon što je 24. jula 1998. godine podnijela zahtjev prvostepenom upravnom organu, tek 31. marta 2004. godine podnijela �albu zbog nedonošenja odluke organa uprave u zakonskom roku, odnosno zbog �šutnje administracije�. Dakle, apelantica je navedenu �albu, za koju Ustavni sud smatra da je efikasno pravno sredstvo, podnijela tek nakon pet godina i šest mjeseci, iako je to u smislu rokova iz Zakona o upravnom postupku mogla uraditi ranije, odnosno ukoliko prvostepena odluka nije donesena, u roku od 60 dana od podnošenja zahtjeva. Dalje, s obzirom na to da drugostepeni upravni organ nije riješio o �albi podnesenoj 31. marta 2004. godine zbog �šutnje administracije�, apelantica je tu�bom pokrenula upravni spor 25. februara 2005. godine, dakle nakon devet mjeseci, iako je opet imala mogućnost da tu�bu podnese u roku od 60 dana od podnošenja �albe. Ustavni sud zaključuje da je apelantica svojim radnjama doprinijela ukupnoj du�ini predmetnog postupka jer nije u zakonom propisanim rokovima koristila raspolo�ive pravne lijekove.
39. U pogledu doprinosa upravnih organa i Kantonalnog suda, Ustavni sud nalazi da prvostepeni upravni organ od momenta podnošenja zahtjeva nije riješio predmetni zahtjev u roku propisanom članom 216. Zakona o upravnom postupku. Također, ni drugostepeni upravni organ nije u roku iz odredbe člana 234. Zakona o upravnom postupku riješio o apelanticinoj �albi zbog �šutnje administracije� od 31. marta 2004. godine zbog čega je apelantica pred sudom pokrenula upravni spor. Ustavni sud nalazi da je, u suštini, prvostepeni upravni organ o apelanticinom zahtjevu podnesenom 24. jula 1998. godine meritorno prvi put riješio 17. aprila 2006. godine, dakle nakon sedam godina i osam mjeseci. Pri tome Ustavni sud zapa�a da Federalni zavod i Kantonalna slu�ba nisu u odgovoru na apelaciju dali razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka pred upravnim organima. Ustavni sud, također, zapa�a da su upravni organi nakon rješenja Kantonalne slu�be od 17. aprila 2006. godine postupali u razumnim rokovima od dva mjeseca. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud povodom apelanticinih tu�bi rješavao u relativno kratkim rokovima.
40. Ustavni sud napominje da je slično pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 759/08 (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 759/08 od 9. februara 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojem je iskazao sljedeći stav: �Uzimajući u obzir sve relevantne faktore pa i činjenicu da apelant nije blagovremeno koristio raspolo�ive pravne lijekove, Ustavni sud, ipak, smatra da su za kašnjenje u rješavanju povodom apelantovog zahtjeva odgovorni upravni organi, a posebno prvostepeni upravni organ. Naime, da su upravni organi rješavali o apelantovom zahtjevu u zakonom predviđenim rokovima, apelant ne bi bio prinuđen da koristi �albu zbog �šutnje administracije" niti da tu�bom pokreće upravni spor. Stoga, iako apelant nije u kraćim rokovima podnosio �albu zbog šutnje administracije, odnosno tu�bu u upravnom sporu, Ustavni sud ne mo�e prihvatiti da je apelant značajno doprinio du�ini trajanja predmetnog postupka, posebno imajući u vidu činjenicu da nije bila riječ o radnjama koje je bilo neophodno da ih apelant preduzme da bi javne vlasti postupale. Naprotiv, apelant je bio prinuđen da koristi �rezervna pravna sredstva� kako bi javne vlasti prinudio da odluče o njegovom zahtjevu, što opet, i uz apelantove napore, nije učinjeno u razumnom roku." (
ibid.).
41. Imajući u vidu stav iz sličnog predmeta, Ustavni sud ističe da apelanticini propusti da preduzme određene pravne radnje zbog �šutnje administracije� u konkretnom slučaju ne umanjuju obavezu javne vlasti u odnosu na prava pojedinaca da postupa povodom zahtjeva koji su joj podneseni. Stoga, Ustavni sud smatra da su za kašnjenje u rješavanju povodom apelanticinog zahtjeva odgovorni prvostepeni i drugostepeni upravni organi. Pri tome Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je du�nost dr�ave da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
42. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju kašnjenjem upravnih organa povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
43. Apelantica je zatra�ila da joj se naknadi šteta zbog du�ine trajanja upravnog postupka i postupka upravnog spora. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
44. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 938/04, objavljena u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine� broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo da se isplati 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300 KM.
45. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju predmetni postupak trajao preko devet godina, te da nije hitan, apelantici se određuje naknada u visini od 1.350,00 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište prvostepenog upravnog organa, za koji je utvrđeno da je svojim propuštanjem presudno utjecao na ukupnu du�inu postupka, apelantici je du�na isplatiti Vlada Kantona Sarajevo.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
46. Apelantica, također, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, prema njenom mišljenju, upravni organi i Kantonalni sud pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava.
47. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u navedenoj Odluci broj AP 759/08, pa se umjesto posebnog obrazlo�enja merituma ovog dijela odluke u pogledu apelanticinih �albenih navoda Ustavni sud poziva na obrazlo�enje i razloge navedene u toj odluci. U navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: �Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud nalazi da su organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazlo�enje iz kojeg se, nasuprot apelantovim navodima, ne mo�e zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, osporene odluke zasnivaju se na odredbama člana 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, koje se, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti mogu primijeniti na činjenično stanje kakvo je utvrđeno u apelantovom slučaju. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazlo�enja odluka organa koji su odlučivali u upravnom postupku i obrazlo�enje presude Kantonalnog suda zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da apelantu tokom predmetnog postupka, osim prava na donošenje odluke u razumnom roku za šta je prethodno utvrđena povreda, nisu bila uskraćena ostala procesna prava koja garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese nezavisan i nepristran sud, te pravo na obrazlo�enje odluke)�, (
op. cit., AP 759/08). Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na istovjetno pravno i činjenično pitanje, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelanticine navode nego se u cijelosti poziva na obrazlo�enje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. Ustavni sud primjećuje da je apelantica navela da su joj povrijeđeni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, ali ničim nije potkrijepila svoje navode i nije navela u čemu se ogleda povreda. Iz sadr�aja apelacije proizlazi da ove povrede apelantica vidi u činjenici da o njenom zahtjevu nije odlučeno u razumnom roku i da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo. U svjetlu utvrđene povrede u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i odluke o ostalim aspektima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelanticine navode.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je prvostepeni upravni organ o apelanticinom zahtjevu i pored apelanticinih �albi zbog šutnje administracije riješio tek nakon sedam godina i osam mjeseci i da se ovakvo kašnjenje mo�e u potpunosti staviti na teret upravnim organima, a posebno prvostepenom upravnom organu, te kada ti organi nisu dali razumno i objektivno opravdanje za takvo kašnjenje. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zaključuje da je taj sud o apelanticinim tu�bama rješavao u roku koji se mo�e smatrati razumnim.
51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazlo�enjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava.
52. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.