Službeni glasnik BiH, broj 83/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 102/18, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 040799 17 Rev od 31. oktobra 2017. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo kao zakonski zastupnik, podnijela je 5. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 040799 17 Rev od 31. oktobra 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i opunomoćenika tužiteljice Branislavke Ždralić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 17. jula, odnosno 30. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i opunomoćenik tužiteljice su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. jula do 10. oktobra 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Predmetni parnični postupak radi naknade štete pokrenuo je Momčilo Ždralić (u daljnjem tekstu: tužiteljicin suprug) u statusu nosioca stanarskog prava na stanu u Mostaru, površine 52 m2, prizemlje (u daljnjem tekstu: sporni stan). Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je tužiteljicin suprug tokom postupka umro, tako da je postupak nastavila tužiteljica u svojstvu supruge i jedine zakonske nasljednice umrlog.

6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 040799 08 P od 17. januara 2014. godine apelantica je obavezana da tužiteljici naknadi štetu u iznosu od 104.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Apelantica je u odgovoru na tužbu, između ostalog, istakla prigovore o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije, prigovor zastare potraživanja, te prigovor da je u predmetnom slučaju otpao osnov za naknadu, jer su tužiteljicin suprug i tužiteljica izgubili stanarsko pravo na spornom stanu.

8. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza, koji su taksativno pobrojani na str. 2 i 3 obrazloženja presude, utvrdio da su istaknuti prigovori neosnovani. U vezi sa neosnovanošću prigovora o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužiteljice, Općinski sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je tužiteljicin suprug bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu (Odluka Komisije za imovinska prava raseljenih lica i izbjeglica broj 511-2358-1/1 od 3. septembra 2002. godine, u daljnjem tekstu: odluka Komisije kojom je potvrđeno da je tužiteljicin suprug bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu na dan 1. april 1992. godine), da je on umro tokom parničnog postupka, da je tužiteljica proglašena jedinim zakonskim nasljednikom, te da je živjela na adresi spornog stana od 1981. godine do 1992. godine, odnosno do napuštanja spornog stana uslijed ratnih dešavanja. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da tužiteljica primjenom člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), kao član porodičnog domaćinstva i supruga nosioca stanarskog prava, "ostvaruje svoje pravo na osnovu zajednice života sa svojim suprugom", te da je, shodno tome, aktivno legitimirana u predmetnom postupku.

9. U vezi sa prigovorom o nedostatku pasivne legitimacije na apelanticinoj strani, Općinski sud je neosnovanost prigovora utemeljio na odredbama Zakonа o odbrani BiH, kojima je propisano ko preuzima obaveze entitetskih ministarstava odbrane, citirajući odredbe čl. 72. i 73. navedenog zakona, te imajući u vidu Odluku V broj 738/05 od 29. decembra 2005. godine i Zaključak V broj 396/2006 od 27. jula 2006. godine (opširnije o tome na strani 3 obrazloženja).

10. Prilikom ocjene opravdanosti iznesenog prigovora o zastari potraživanja Općinski sud je pošao od činjenice da je tužiteljicin suprug bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu čiji posjed više nije moguć "zbog potpune rekonstrukcije zgrade, a što je imalo kao posljedicu da predmetni stan više ne postoji kao stambena jedinica". Potom je Općinski sud, pozivajući se na odluku Komisije, zaključio da "tužilac" trpi štetu koja mu se mora kompenzirati u novcu, jer je tužiteljici uskraćeno pravo da se koristi ekonomskom vrijednošću koju za nju predstavlja sporni stan, a što je u skladu sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), kao i Odlukom Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine. Prema ocjeni Općinskog suda, apelantica je imala obavezu da prije rekonstrukcije zgrade (član 52. ZOSO-a) tužiteljici osigura drugi odgovarajući stan, pa pošto apelantica to nije učinila, u konkretnom slučaju se ne bi radilo o zahtjevu za klasičnu naknadu štete, već zahtjevu za isplatu protivvrijednosti činjenja, odnosno ekvivalentnu naknadu za sporni stan, koji predstavlja imovinu tužiteljice. Prema ocjeni Općinskog suda, "ta protuvrijednost činjenja izražena kroz tržišnu vrijednost predmetnog stana (Odluka Ustavnog suda BiH broj 100/06), pa je prigovor tužene o zastari shodno navedenom odbijen kao neosnovan".

11. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je neosnovan i apelanticin prigovor da je tužiteljicinom suprugu prestalo stanarsko pravo (Rješenje nadležnog organa broj 07/II-3790/99 od 28. jula 2003. godine iz koga je vidljivo da je odbijen zahtjev tužiteljicinog supruga za priznavanje stanarskog prava i vraćanje u posjed spornog stana i uvjerenje nadležnog organa broj 06/3-25-12650/09 od 27. januara 2010. godine iz kojeg je vidljivo da tužiteljicin suprug nije podnio odluku Komisije na izvršenje nadležnom organu uprave), a sve zbog nedostavljanja na izvršenje odluke Komisije. Navedeno stoga, kako je pojasnio Općinski sud, što je odlukom Komisije tužiteljicinom suprugu priznato da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu, "a navedena odluka se nije mogla prezentirati na izvršenje upravnim organima jer povrat stana nije bio moguć zbog izvršene rekonstrukcije zgrade u kojoj ta stambena jedinica više nije postojala". U vezi s tim, Općinski sud je podsjetio na iskaz tužiteljice "da je zajedno sa suprugom živjela u Beogradu kao podstanar i da nisu imali nikakvih saznanja da je zgrada obnovljena, tek su do tog saznanja došli dolaskom u Mostar 2008. godine". Pri tome Općinski sud je imao u vidu da apelantica nije dokazala da je tužiteljicin suprug regulirao stambeno pitanje u Republici Srbiji, pa je prigovor u tom pravcu (da je tužiteljicinom suprugu prestalo stanarsko pravo) odbijen kao paušalan i ničim dokazan.

12. Uvidom u provedene dokaze Općinski sud je utvrdio da je zgrada u kojoj se nalazio sporni stan potpuno uništena tokom ratnih dešavanja, jer se nalazila na liniji borbenih djejstava, te da je nakon rata izgrađena nova zgrada sa 22 stambene jedinice umjesto 35, koliko ih je bilo ranije, a novoizgrađeni stanovi dodijeljeni su ratnim vojnim invalidima, djelatnim osobama i porodicama poginulih i nestalih. Općinski sud je u vezi s tim još podsjetio da je prijedlog Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) bio da se Vlada Federacije Bosne i Hercegovine uključi u rješavanje stambenih pitanja ranijih nosilaca stanarskih prava na način da se ranijim nosiocima stanarskih prava izgrade ili dodijele novi stanovi na mansardama zgrada u vlasništvu FMO ili odgovarajuća novčana naknada ili pomoć u donaciji građevinskog materijala za izgradnju kuća.

13. Na okolnost identifikacije spornog stana provedena su odgovarajuća vještačenja (o čemu se prvostepeni sud detaljnije izjasnio na strani 4 obrazloženja), a visinu naknade Općinski sud je utvrdio u iznosu od 104.000,00 KM, imajući u vidu da tržišna vrijednost novog stana iznosi 2.000,00 KM/m2. Općinski sud je primjenom odredbe člana 185. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koju je citirao, obavezao apelanticu na isplatu. Općinski sud je naveo da je, shodno citiranoj odredbi ZOO, tako postavljeni tužbeni zahtjev osnovan "a to je zahtjev za novčanu naknadu ekvivalentne naknade za stan", a pri činjenici da je tužiteljicin suprug prije rata bio nosilac stanarskog prava na stanu u rekonstruiranoj zgradi, pa mu shodno tome pripada pravo na naknadu štete, shodno odredbi člana 185. stav 3. ZOO.

14. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 040799 14 Gž od 27. februara 2017. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

15. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su u konkretnom slučaju neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je prvostepena presuda rezultat pogrešne ocjene dokaza i arbitrarnog tumačenja i primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda, te da je taj sud ponovio činjenice koje je i prvostepeni sud naveo u prvostepenoj presudi (strana 2 presude). Kantonalni sud je, dalje, naveo da među parničnim strankama nije sporno da su predmetni stan i cijela zgrada tokom rata uništeni, da je zgrada pretrpjela oštećenja V stepena i da je FMO na istom lokalitetu izgradilo novu zgradu sa drugačijim stanovima, te da prijeratni stanovi fizički više ne postoje. Kantonalni sud je naveo da je tužiteljicin suprug 1994. godine razriješen profesionalne vojne službe sa pravom na penziju, te da u Republici Srbiji nije riješio stambeno pitanje.

16. Potom je Kantonalni sud naveo da, u skladu sa članom 203. st. (1) i (2) Zakona o prostornom uređenju koji je važio u vrijeme rušenja zgrade u kojoj se nalazio predmetni stan, općinski organ uprave nadležan za poslove gradnje po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresiranog lica rješenjem određuje rušenje građevine za koju se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda ili većih oštećenja ne može da služi svojoj namjeni, ili da predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj, što se ne može izvršiti dok se nosiocu stanarskog prava, korisniku stana, odnosno vlasniku stana ne osigura drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuju stambeni odnosi. Kantonalni sud je naveo da član 52. stav (2) Zakona o stambenim odnosima propisuje da, kad se zgrada u kojoj je stan mora rušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa, korisnici stana se mogu iseliti tek pošto im zainteresirano lice, odnosno stambeni organ osigura drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja.

17. Kantonalni sud je naveo da u vrijeme rušenja zgrade tužiteljica i njen suprug sa djecom, zbog ratnih djejstava, nisu stanovali u spornom stanu, ali da su blagovremeno podnijeli zahtjev za vraćanje stana u posjed, a sve u skladu sa članom 5. stav (1) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Zbog navedenog se i dalje smatraju sunosiocima stanarskog prava na tom stanu, što proizlazi iz uvjerenja Službe za socijalne i stambene poslove, zdravstvo, raseljena lica i izbjeglice Grada Mostara od 12. marta 2013. godine. Kantonalni sud je naveo da je iz navedenog rješenja vidljivo da je navedena Služba rješenjem 28. jula 2003. godine odbila zahtjev tužiteljicinog supruga za priznavanje stanarskog prava i vraćanje u posjed spornog stana, jer nije dostavio odluku Komisije, kao ni zahtjev za njeno izvršenje, koju je, što je saglasno iskazu tužiteljice, primio u septembru 2003. godine. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da nema razloga da se ne udovolji tužbenom zahtjevu, jer su neosnovani apelanticini prigovori da tužiteljica i njen suprug nisu podnosili zahtjev za povrat i da su na taj način izgubili stanarsko pravo.

18. Kantonalni sud je potom istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju "ne radi o klasičnom zahtjevu za naknadu štete, te da bi isto zastario primjenom člana 376. ZOO". Navedeno zbog toga, kako je naglasio Kantonalni sud, što nije bilo moguće udovoljiti zahtjevu tužiteljice na predaju stana, pa zahtjev za novčanu protivvrijednost stana nije zahtjev za naknadu štete, pošto je u pitanju stanarsko pravo koje predstavlja sui generis vlasničke interese, pa je na izvjestan način stanarsko pravo izjednačeno sa pravom vlasništva.

19. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da apelantica nije u mogućnosti predati tužiteljici sporni stan i da joj nije osiguran drugi stan, a od 6. decembra 2000. godine, prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prestala je zakonska mogućnost dodjele stanarskog prava na nekom drugom stanu, pa je zbog toga apelantica dužna tužiteljici, koja je lišena stana koji je predstavljao njenu "imovinu", isplatiti novčanu protivvrijednost činidbe umjesto obaveze da joj osigura minimalne stambene uvjete u smislu Zakona o prostornom uređenju i ZOSO-a.

20. Apelantica je protiv navedene drugostepene presude izjavila reviziju koja je Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 040799 17 Rev od 31. oktobra 2017. godine odbijena.

21. U obrazloženju navedene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda, koje je potvrđeno navedenom presudom Kantonalnog suda (str. 2 i 3 presude). Dalje, Vrhovni sud je citirao zakonske odredbe člana 19. st. (2) i (3) ZOSO-a, te je naveo da je, u skladu sa tim zakonskim odredbama, tužiteljica nakon smrti supruga stekla status jedinog nosioca stanarskog prava na spornom stanu, a odredbom člana 3. stav (1) Zakona o prestanku primjene propisano je da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7. Okvirnog sporazuma. Naveo je da je članom 4. stav (1) istog zakona propisano da nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav (1) ovog zakona ima pravo da traži vraćanje stana u posjed.

22. Za Vrhovni sud se kao nužno postavilo pitanje kakva su prava tužiteljice u okolnostima kada je apelanticinom "krivicom" tužiteljici, kao nosiocu stanarskog prava, onemogućeno ostvarivanje tog prava, odnosno stupanje u posjed spornog stana, zbog toga što stan kao takav više ne postoji, zatim, pitanje da li je sporni stan bio dom tužiteljice, da li stanarsko pravo ima elemente imovinskog prava i da li je apelanticinim radnjama tužiteljici onemogućeno pravo na imovinu.

23. Dakle, odgovarajući na sporna pitanja Vrhovni sud je naveo da je nesporna činjenica da je tužiteljica do izbijanja ratnih djejstava u Bosni i Hercegovini koristila sporni stan sa porodicom, da je na njemu stekla stanarsko pravo, da je izbijanjem ratnih djejstava sporni stan napustila i otišla u Republiku Srbiju, da je prestankom ratnih djejstava ishodila odluku Komisije i da je namjeravala da se vrati da živi u Mostaru iz čega proizlazi da je sporni stan bio njen dom, u smislu člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je, dalje, naveo da tužiteljica, kao nosilac stanarskog prava, u statusu izbjeglice u Republici Srbiji, shodno odredbama člana II/5. Ustava BiH, ima pravo da se slobodno vrati u svoj dom, a to pravo joj je onemogućeno apelanticinom "krivicom".

24. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je neosnovan apelanticin prigovor da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer ni tužiteljica, kao ni njen suprug nisu podnijeli zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku propisanom članom 5. stav (2) Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u okolnostima kada je nesporno da zgrada u kojoj se nalazio sporni stan kao takva fizički više ne postoji i da njegovo vraćanje u posjed tužiteljici više nije moguće, činjenica da nije traženo prinudno izvršenje odluke Komisije nije od utjecaja na tužiteljicino pravo da traži i dobije adekvatnu protivvrijednost povrijeđenom pravu. Vrhovni sud je naveo da, ukoliko se ne bi udovoljilo tužbenom zahtjevu samo zbog toga što nadležnom organu nije podnesen zahtjev za prinudno izvršenje odluke Komisije, za tužioca bi bio nepravedan i prevelik teret, nepravda i nepotrebna radnja sa "unaprijed poznatim rezultatom", jer je apsurdno i iluzorno tražiti predaju u posjed nečega čega nema i fizički više ne postoji. Dakle, u okolnostima kada predaja stana u posjed nije moguća, odnosno kada uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće apelanticinom krivicom, apelantica ima obavezu da tužiteljici isplati odgovarajući novčani iznos kao adekvatnu ekonomsku protivvrijednost izgubljenom pravu, u skladu sa članom 185. stav (3) ZOO.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

25. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su tužiteljica i njen suprug izgubili stanarsko pravo na spornom stanu, u smislu člana 5. stav (3) Zakona o prestanku primjene, a samim tim i aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe. Navedeno stoga što su tužiteljicin suprug i tužiteljica propustili da podnesu u prekluzivnom roku, u smislu člana 5. stav (2) Zakona o izvršenju, zahtjev za izvršenje odluke Komisije. Proizvoljnom primjenom i tumačenjem Zakona o izvršenju i Zakona o prestanku primjene redovni sudovi su apelanticu obavezali na isplatu naknade štete iako je ex lege otpao osnov za bilo kakvu naknadu štete. Osim toga, tužiteljica i njen suprug su ostvarili stanarsko pravo u Republici Srbiji, odnosno tužiteljicin suprug je, kao vojni penzioner bivše JNA, dobio stan u Republici Srbiji iz istog stambenog fonda iz kojeg je dobio i sporni stan u Mostaru, čime su automatski izgubili pravo na vojni stan u BiH. Potom, apelantica tvrdi da je zahtjev za naknadu štete obuhvaćen apsolutnom zastarom potraživanja, u smislu člana 376. ZOO. U tom pravcu apelantica tvrdi da je odluka Komisije donesena 2002. godine, koju tužiteljica i njen suprug nisu dostavili na izvršenje nadležnom organu, pa ukoliko je tužiteljica znala, a znala je, da je zgrada u kojoj se nalazio sporni stan uništena uslijed rata, da je nakon rata rekonstruirana i da je zahtjev za naknadu štete podnesen 2008. godine, onda je više nego očigledno da je zahtjev obuhvaćen zastarom potraživanja. Apelantica se osvrnula i na visinu dosuđene naknade koja je odmjerena neadekvatno i bez valjanog osnova, te prigovor da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili njenu odgovornost za štetu.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su, između ostalog, naveli da ostaju pri obrazloženjima datim u osporenim presudama uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju podržala stavove redovnih sudova, smatrajući da su pravilni i na zakonu zasnovani, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

28. Zakon o obligacionim odnosima FBiH ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima FBiH ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

I – NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE

Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Potraživanje naknade štete

Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.

29. Zakon o stambenim odnosima FBiH ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 19.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

30. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.

Ovim zakonom regulira se, vraćanjem u posjed na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, upravno izvršenje odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija) koja je uspostavljena na osnovu Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 2. stav (1)

Odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja.

Član 3.

Izvršenje odluke Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4. stav 1. ili 2. (tražilac izvršenja).

Upravni organ nadležan za imovinsko-pravne poslove u općini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Komisije koje se odnose na nekretnine u svojini građana, po zahtjevu lica iz člana 4. stav 1. ovog zakona.

Upravni organ nadležan za stambene poslove u općini u kojoj se nalazi stan izvršava odluke Komisije koje se odnose na stan na kojem postoji stanarsko pravo, po zahtjevu lica iz člana 4. stav 2. ovog zakona.

Član 4. st. (2) i (3)

Pravo na podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke Komisije koja se odnosi na stan na kojem postoji stanarsko pravo imaju sljedeća lica:

nosilac stanarskog prava naveden u odluci Komisije,

lica koja se, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava iz odluke Komisije na dan naveden u dispozitivu odluke Komisije.

Ako je zahtjev za izvršenje odluke Komisije podnesen od strane osobe koja nije navedena u preambuli odluke, organ uprave će odlučiti da li se on/ona može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava navedenog u odluci.

Član 5.

Pravo na podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje pravo na privatnu imovinu ne zastarijeva.

Zahtjev za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko pravo mora se podnijeti u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke Komisije.

31. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09)

Za potrebe ove odluke primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 4.

Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se općinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove, ako zakonom kantona-županije nije drugačije određeno.

Zahtjev se podnosi pismeno, uz potpis nosioca stanarskog prava ili usmeno, lično ili putem punomoćnika.

Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/99) je 04. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 51/00) prestaje mu stanarsko pravo.

Član 18b. stav (1)

Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.

VI. Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 040799 17 Rev od 31. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Apelantica, između ostalog, tvrdi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili član 5. stav (2) Zakona o izvršenju i član 5. stav (3) Zakona o prestanku primjene kada su je obavezali da tužiteljici nadoknadi materijalnu štetu zbog nemogućnosti vraćanja u posjed spornog stana. Apelantica tvrdi da nije obavezna da nadoknadi materijalnu štetu, jer ne postoji valjan pravni osnov za to, niti njena odgovornost, jer tužiteljica, a ni njen suprug nisu podnijeli nadležnom upravnom organu odluku Komisije na izvršenje, zbog čega su ex lege izgubili stanarsko pravo na predmetnom stanu, a što je potvrdio i nadležni organ uprave za stambena pitanja koji je pravosnažno odbio zahtjev za povrat spornog stana u posjed i potvrđivanje stanarskog prava na spornom stanu. Apelantica prigovara da redovni sudovi nisu dali valjano obrazloženje za istaknute prigovore, uključujući i onaj u vezi sa zastarom potraživanja.

40. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazivao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

42. Ustavni sud zapaža da tužiteljica osnov na naknadu materijalne štete temelji na postojanju stanarskog prava na spornom stanu koje je njenom suprugu potvrđeno odlukom Komisije (vidi tačku 8. ove odluke). Budući da apelantica osporava postojanje pravnog osnova za potraživanu naknadu štete u situaciji kada je organ uprave odbio zahtjev za povrat spornog stana u posjed i potvrđivanje stanarskog prava, zbog nepodnošenja odluke Komisije na upravno izvršenje, Ustavni sud će, prije svega, ukazati na relevantni zakonski okvir koji regulira tu materiju.

43. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu počev od 1999. godine, koristeći se ovlaštenjima prema Aneksu 10. Okvirnog sporazuma i članu XI Zaključka sa konferencije Vijeća za implementaciju mira, održane 10. decembra 1997. godine, donio set zakona kojima je regulirao pitanje povrata imovine i stanarskih prava izbjeglicama i raseljenim licima, a sve radi implementacije Aneksa 7. Okvirnog sporazuma. Između ostalog, radi se o Zakonu o prestanku primjene i Zakonu o izvršenju (vidi Relevantne propise) koji se čine relevantnim u konkretnom slučaju.

44. Ustavni sud podsjeća da je Zakon o prestanku primjene nosiocima stanarskog prava ili članovima njihovog domaćinstva omogućio povrat stana (stanarsko pravo) u skladu sa Aneksom 7. Okvirnog sporazuma uz obavezu da se nadležnom organu uprave za stambena pitanja (i) ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija ili CRPC, kao skraćenica za engleski naziv Komisije) u roku propisanom zakonom podnese zahtjev za povrat. Članom 5. Zakona o prestanku primjene propisana je obaveza podnošenja zahtjeva u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona. Odredbom člana 18.b stav (1) istog zakona (Zakon o prestanku primjene) utvrđeno je da se odredbe navedenog zakona primjenjuju i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim, uključujući oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Navedena odredba upućuje na zaključak da Zakon o prestanku primjene ne pravi razliku između stanova osim u roku za podnošenje zahtjeva za povrat koji je bio obavezujući za sve stanove na kojima je postojalo stanarsko pravo. Posljedice nepodnošenja zahtjeva za povrat stana nadležnom organu (općinskom organu za stambena pitanja (i) ili Komisiji) bi ex lege dovele do gubitka stanarskog prava (član 5. stav (3) Zakona o prestanku primjene).

45. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju tužiteljicin suprug, kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu, podnio zahtjev za povrat stana Komisiji, koja je 2002. godine donijela odluku kojom je tužiteljicinom suprugu potvrđeno stanarsko pravo na spornom stanu, što ni za apelanticu nije sporno. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je Visoki predstavnik, koristeći se svojim ovlaštenjima, 1999. godine donio i Zakon o izvršenju (vidi Relevantne propise). Ustavni sud zapaža da navedeni zakon propisuje obavezu upravnog izvršenja odluka Komisije (član 1. Zakona o izvršenju). Ustavni sud, također, zapaža da navedeni zakon pravi razliku između privatne imovine i stanarskog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 5. stav (1) Zakona o izvršenju kojom je propisano: "Pravo na podnošenje zahtjeva za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje pravo na privatnu imovinu ne zastarijeva", dok stav (2) istog člana propisuje: "Zahtjev za izvršenje odluke Komisije kojom se potvrđuje stanarsko pravo mora se podnijeti u roku od osamnaest mjeseci od dana donošenja odluke Komisije."

46. Prema ocjeni Ustavnog suda, navedena zakonska odredba (član 5. stav 2) koja je imperativnog karaktera upućuje na zaključak da odluka Komisije kojom se potvrđuje stanarsko pravo ima vrijednost tek ukoliko se u roku propisanom zakonom dostavi na upravno izvršenje, u smislu člana 5. stav (2) Zakona o izvršenju. Takvu ocjenu potvrđuje i odredba člana 5. stav (3) Zakona o prestanku primjene koja glasi: "Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 51/00) prestaje mu stanarsko pravo."

47. U konkretnom slučaju iz raspoloživih dokumenata proizlazi da ni tužiteljica, niti njen suprug nisu postupili po odredbi člana 5. stav (2) Zakona o izvršenju. Upravo zbog tog razloga nadležni organ uprave (koji je bio nadležan za upravno izvršenje odluke Komisije) odbio je tužiteljicin zahtjev za povrat spornog stana u posjed i potvrđivanje stanarskog prava (vidi tačku 17. ove odluke).

48. Ustavni sud naglašava da Zakon o prestanku primjene i Zakon o izvršenju predstavljaju lex specialis. Prema ocjeni Ustavnog suda, radi se o jasnim zakonima, odnosno odredbama koje ne ostavljaju prostor za drugačije tumačenje.

49. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u vezi sa uvođenjem i primjenom prekluzivnih rokova u pravnom sistemu jedne države ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja propisa i odluka u vezi sa ovim pitanjem, koje može rezultirati lišavanjem imovinskih prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se oduzme imovina često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja prema kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštivati osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, stav 46). Određivanje zakonskih rokova u okviru kojih građani mogu ostvarivati svoja prava i obaveze, u principu, jeste u javnom interesu, i to prvenstveno radi zaštite i provođenja načela vladavine prava i pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se pravni odnosi odvijaju u određenim rokovima, ili da se zadržavaju ukoliko određeno vrijeme nema pravnih ili faktičkih promjena. Osim toga, s obzirom na to da se radi o odlukama u vezi sa povratom imovine, država ima interes da se te odluke izvršavaju što prije, kako bi se ispunili ciljevi iz Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te uspostavilo stanje onakvo kakvo je bilo prije ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1524/06 od 8. novembra 2007. godine, st. 30-31, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/08, i Odluka broj AP 3850/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

50. Shodno navedenom, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da su rokovi iz člana 5. stav (2) Zakona o izvršenju prekluzivni i da propuštanje tih rokova dovodi do odbacivanja zahtjeva za povrat stana u posjed od nadležnih organa i gubitka stanarskog prava i pored postojanja odluke Komisije kojom je potvrđeno stanarsko pravo na dan 1. april 1992. godine. Apelacije koje su podnesene Ustavnom sudu iz tog osnova, uglavnom, odbacivane su zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1358/05 od 9. februara 2006. godine, tač. 3. i 9, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

51. Ustavni sud, također, podsjeća da je u predmetu broj AP 1524/06 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1524/06 od 8. novembra 2007. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ispitujući navode o kršenju prava na imovinu u kontekstu činjenice da je apelantu odluka CRPC-a dostavljena izvan roka od 18 mjeseci, što ga je spriječilo da u roku propisanom zakonom podnese prijedlog za izvršenje odluke, između ostalog, naglasio "da zakonske odredbe koje reguliraju pitanje rokova moraju i stvarno dati mogućnost građaninu da ostvari svoje određeno pravo, čijim istekom gubi mogućnost ostvarivanja tog prava. Taj rok mora biti realan. Ovaj uvjet je ispunjen u svakom slučaju kada je od dana donošenja odluke CRPC-a do dana dostavljanja ove odluke ostalo toliko vremena da podnosilac prijave može pokrenuti postupak izvršenja. Međutim, u slučaju iz Odluke broj AP 1524/06, odluka CRPC-a je donesena 9. septembra 1999. godine, a CRPC ju je apelantu uputio 13. oktobra 2000. godine, dakle, po isteku roka od 13 mjeseci od dana donošenja, da bi je apelant zaprimio, dakle, saznao uopće za njeno donošenje, 17. jula 2001. godine, dakle, po isteku roka od 18 mjeseci od dana donošenja". U okolnostima tog slučaja Ustavni sud je zaključio da je došlo do kršenja prava na apelantovu imovinu, jer je u specifičnim okolnostima tog slučaja utvrdio "da se radi o zakonskoj odredbi koja ne ispunjava uvjet proporcionalnosti javnog interesa i interesa lica koja se nalaze u situaciji kao što je apelantova".

52. Ustavni sud zapaža da navedeni primjeri iz prakse nisu doveli u pitanje stav da je rok koji propisuje član 5. stav (2) Zakona o izvršenju prekluzivan i da se mora poštovati ukoliko je odluka Komisije (CRPC-a) o potvrđivanju stanarskog prava dostavljena blagovremeno, unutar roka od 18 mjeseci, kako bi se ispoštovao zakonski rok za njeno upravno izvršenje. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti obrazloženje redovnih sudova da tužiteljicin suprug i tužiteljica uopće nisu trebali podnositi odluku Komisije na izvršenje, koju su, prema njihovim tvrdnjama, primili 2003. godine, zbog činjenice da je zgrada u kojoj se nalazio sporni stan rekonstruirana, a do tog saznanja su došli tek 2008. godine. Ustavni sud naglašava da su zakonski propisi jasni i obavezujući za sve koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji kao tužiteljica i njen suprug, a nepoštivanje člana 5. stav (2) Zakona o izvršenju za sobom povlači gubitak stanarskog prava, kako to jasno propisuje član 5. stav (3) Zakona o prestanku primjene. Prema ocjeni Ustavnog suda, podnošenjem zahtjeva za izvršenje odluke Komisije tužiteljica i njen suprug bi u okolnostima konkretnog slučaja iskazali namjeru da žele da vrate u posjed sporni stan (bez obzira na činjenicu da je sporni stan u ratu uništen jer ni Zakon o prestanku primjene, niti Zakon o izvršenju odluka Komisije ne prave razliku između stanova), čime bi zadržali sva prava na spornom stanu, odnosno stanarsko pravo i sve benefite koje to pravo za sobom povlači. Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova da tužiteljica i njen suprug nisu ni morali podnijeti zahtjev za izvršenje odluke Komisije pokreće pitanje i pravne sigurnosti, jer se takvo obrazloženje kosi ne samo sa članom 5. stav (2) Zakona o izvršenju već i sa praksom Ustavnog suda i činjenicom da su mnogi nosioci stanarskog prava u Bosni i Hercegovini izgubili to pravo upravo zbog nepoštivanja zakonskog okvira kojim je regulirano pitanje povrata stanarskog prava, koji se morao poštovati, bez izuzetaka.

53. Štaviše, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je u slučaju tužiteljice i njenog supruga odluka Komisije donesena 3. septembra 2002. godine pod brojem 511-2358-1/1, te da ju je suprug tužiteljice primio u septembru 2003. godine. Dakle, odluka Komisije je dostavljena tužiteljici i njenom suprugu 12 mjeseci nakon njenog donošenja, ali još uvijek u okviru zakonskog roka od 18 mjeseci, pa Ustavni sud zapaža da su tužiteljica i njen suprug imali još šest mjeseci u okviru roka iz člana 5. stav (2) Zakona o izvršenju za podnošenje odluke Komisije na izvršenje, a oni to nisu učinili. Navedeno posebno u okolnostima da u tom trenutku (septembar 2003. godine, kada su tužiteljica i njen suprug primili odluku Komisije), prema tvrdnjama same tužiteljice, nisu ni znali da je "zgrada rekonstruirana". U takvim okolnostima je, prema mišljenju Ustavnog suda, nelogično obrazloženje redovnih sudova da tužiteljica i njen suprug nisu ni morali podnijeti odluku Komisije na upravno izvršenje zbog toga što je "zgrada rekonstruirana" zbog čega povrat spornog stana više nije moguć i da bi to bio preveliki teret za njih, u svjetlu činjenice da su do tog saznanja, prema tvrdnjama same tužiteljice, tužiteljica i njen suprug došli tek 2008. godine. Princip pravne sigurnosti ne dopušta takvo ponašanje u odnosu na prava čija se zaštita traži, već insistira na poštivanju zakonskih rokova i obavezi preduzimanja radnji propisanih zakonom kao što je podnošenje odluke Komisije na izvršenje. I to je praksa Ustavnog suda koju Ustavni sud kontinuirano provodi i slijedi, zbog čega nema razloga da Ustavni sud odstupi od svoje prakse.

54. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju pitanje osnova za naknadu bilo pitanje od ključnog značaja u ovom predmetu koje su redovni sudovi propustili da ispitaju poštujući odredbe imperativnog karaktera, i to člana 5. stav (2) Zakona o izvršenju i člana 5. stav (3) Zakona o prestanku primjene, i činjenicu da je nadležni organ uprave pravosnažno odbio zahtjev za povrat spornog stana u posjed i potvrđivanje stanarskog prava na spornom stanu upravo zbog nepoštivanja člana 5. stav (2) Zakona o izvršenju. Prema ocjeni Ustavnog suda, ukazani propust redovnih sudova je sasvim dovoljan da se zaključi da je u konkretnom slučaju nedostatak obrazloženja redovnog suda o ključnom pitanju koje se tiče osnova za potraživanu naknadu doveo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

55. Međutim, i pored činjenice da su redovni sudovi obavezali apelanticu na naknadu a da prethodno nisu ispitali postojanje osnova za naknadu (postojanje stanarskog prava) u svjetlu jasnog zakonskog okvira i odluke nadležnog organa uprave, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja uočava i proizvoljnost redovnih sudova u dijelu obrazloženja da je apelantica kao javna vlast odgovorna za štetu zato što zgrada u kojoj se nalazio sporni stan više ne postoji, odnosno da predaja spornog stana u posjed više nije moguća apelanticinom "krivicom", iako pri tome iz osporenih presuda proizlazi: "Uvidom u provedene dokaze Općinski sud je utvrdio da je zgrada u kojoj se nalazio sporni stan potpuno uništena tokom ratnih dešavanja, jer se nalazila na liniji borbenih dejstava…" Zapravo, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi apelanticinu odgovornost temelje na činjenici što je apelantica uništenu i srušenu zgradu tokom rata rekonstruirala/izgradila novu i što sporni stan zbog tog razloga fizički više ne postoji.

56. U tom kontekstu Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je zgrada u kojoj se nalazio sporni stan potpuno uništena tokom ratnih dešavanja, jer se nalazila na liniji borbenih djejstava, iz čega se nameće zaključak da su zgrada i sporni stan uništeni u ratu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj AP 2466/16 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka od 5. jula 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) da "nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo odbivši zahtjeve apelanata za naknadu materijalne štete na njihovim nekretninama, jer je utvrđeno da su objekti oštećeni u toku ratnih djejstava na liniji borbenih djejstava, tj. uslijed više sile koja nije propisana kao osnov odgovornosti za štetu, odnosno kad nije dokazano da su nekretnine koje se nisu nalazile na liniji borbenih djejstava stavljene pod upravu tužene općine, niti da je ona njima raspolagala". Ustavni sud podsjeća da su u citiranom predmetu apelanti u sudskom postupku od općine tražili isplatu naknade materijalne štete zbog uništenja nekretnina u privatnom vlasništvu tokom ratnih dešavanja.

57. Ustavni sud se poziva i na Odluku broj AP 1743/17 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 1743/17 od 8. maja 2019. godine, tačka 35, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, također, razmatrano pitanje naknade štete za imovinu koja je uništena u ratu. U citiranom predmetu je, između ostalog, navedeno: "…uvažavajući činjenicu da je apelantu, nesporno, porušena, tj. oštećena imovina i time nastala materijalna šteta, Ustavni sud ukazuje da se, i pored toga, takvo oštećenje ne može staviti na teret tuženoj s obzirom na to da, kako je već rečeno, nije ustanovljena uzročno-posljedična veza između radnji organa tužene i nastanka navedene štete, niti je utvrđeno da su štetu počinila lica koja su organi tužene imali ili mogli imati pod svojom kontrolom." Poredeći predmetni slučaj sa okolnostima iz citiranog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u citiranom predmetu riječ o pravu vlasništva (privatna imovina), a da se u konkretnom slučaju radi o stanarskom pravu.

58. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obavezali apelanticu na isplatu naknade štete, a da pri tome nisu ispitali ni uzročno-posljedičnu vezu između štete i apelanticinih radnji u okolnostima utvrđenim tokom postupka, i to da su zgrada i sporni stan uništeni u ratu uslijed ratnih dešavanja, da je zgrada srušena nakon rata na osnovu odluka nadležnih organa u Mostaru, jer je predstavljala opasnost po život i zdravlje ljudi, okolnih zgrada i saobraćaja i da je apelantica nakon toga izgradila novu, odnosno rekonstruirala zgradu za svoje potrebe u okolnostima kada tužiteljica i njen suprug nisu podnijeli odluku Komisije na izvršenje, odnosno kada je zbog toga i pravosnažno odbijen zahtjev za povrat spornog stana u posjed i potvrđivanje stanarskog prava od nadležnih organa u Mostaru. U takvim okolnostima Ustavnom sudu se čini neprimjerenim pozivanje redovnih sudova na relevantne odredbe ZOSO-a kojima je propisana obaveza stambenog organa da nosiocima stanarskog prava, zbog rušenja zgrade, osigura drugi stan. U momentu izgradnje/rekonstrukcije zgrade nadležnom organu uprave za stambena pitanja nije bila dostavljena odluka Komisije na izvršenje, što je bio razlog za odbijanje zahtjeva za povrat u posjed spornog stana i priznavanje stanarskog prava tužiteljicinom suprugu, u skladu sa važećim zakonskim propisima (o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke). U takvim okolnostima postavlja se pitanje kako je apelantica u kontekstu prava tužiteljice i njenog supruga i mogla postupiti u skladu sa odredbama ZOSO-a. Prema ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi nisu dali relevantno obrazloženje zašto na apelantici leži "krivica" za potraživanu štetu u svjetlu već ukazanih okolnosti, te ratnog stanja kao vis maior u koje vrijeme i od čijeg djelovanja je sporni stan uništen, pri čemu se djelovanje više sile u građanskom pravu sastoji u tome što njezino postojanje, u pravilu, isključuje odgovornost za štetu.

59. Konačno, Ustavni sud uočava proizvoljnost i u dijelu obrazloženja kojim je odbijen istaknuti prigovor zastare potraživanja od apelantice sve i kada bi postojao osnov za naknadu štete i kada bi apelantica bila odgovorna za štetu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili prigovor zastare potraživanja, a da suštinski prigovor nisu ispitali u svjetlu člana 376. ZOO. Ustavni sud podsjeća na to da zastarjelost predstavlja gubitak prava zahtijevati ispunjenje obaveze kada protekne vrijeme predviđeno zakonom. Odredba člana 376. ZOO propisuje rokove za zastaru potraživanja naknade štete (vidi Relevantne propise). Ustavni sud zapaža da je tužbeni zahtjev postavljen kao "naknada štete", što proizlazi iz osporenih odluka. Šteta se nadoknađuje uspostavljanjem ranijeg stanja kako je bilo prije štete i naknadom u novcu, pri čemu se naknada u novcu dosuđuje, između ostalog, ako oštećeni izričito zahtijeva dosuđenje naknade u novcu, kao u konkretnom slučaju.

60. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća na obrazloženje redovnih sudova koji su neosnovanost prigovora zastare potraživanja obrazložili tako što su naveli da se u konkretnom slučaju ne radi o "klasičnom zahtjevu za naknadu štete, već zahtjevu za isplatu protivvrijednosti činjenja, odnosno ekvivalentne naknade za stan, a koji predstavlja imovinu tužilaca i da ta protivvrijednost činjenja izražena kroz tržišnu vrijednost predmetnog stana predstavlja imovinsko pravo tužilaca", a pri tome su imali u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 100/06. Prije svega, Ustavni sud pozivanje na citiranu odluku Ustavnog suda u okolnostima konkretnog slučaja smatra neprimjerenim. Potom, u okolnostima konkretnog slučaja neprimjerenim se čine i sintagme koje koriste redovni sudovi ("protivvrijednost činjenja kroz tržišnu vrijednost stana" ili "ekvivalentna naknada za stan") kako bi obrazložili da se ne radi o "klasičnom zahtjevu za naknadu štete", izbjegavajući na taj način da prigovor zastare potraživanja ispitaju u smislu člana 376. ZOO. Prije svega, postavlja se pitanje šta znači sintagma "klasičan zahtjev za naknadu štete" koju odredbe ZOO ne poznaju. Potom, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu naknade štete (kako je to tužiteljica u tužbi i navela) iz osnova stanarskog prava, a ne o zahtjevu iz osnova privatnog vlasništva, koje ima u vidu Zakon o stvarnim pravima. Da se radi o dvije različite vrste prava, proizlazi i iz člana 5. Zakona o izvršenju koji pravi distinkciju između privatnog vlasništva i stanarskog prava u pogledu rokova za izvršenje odluka Komisije (vidi Relevantne propise i tačku 45. ove odluke). Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, tužbeni zahtjev je postavljen kao "naknada štete", a redovni sudovi su apelanticu obavezali na isplatu primjenom člana 185. stav (3) ZOO (naknada materijalne štete), što ih je obavezivalo da opravdanost iznesenog prigovora zastare ispitaju u svjetlu člana 376. ZOO, bez obzira na to o kojoj vrsti prava iz kog se crpi osnov za naknadu radi.

61. Konačno, i kada bi se moglo prihvatiti obrazloženje redovnih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o "klasičnom zahtjevu za naknadu štete, već o zahtjevu za isplatu protivvrijednosti činjenja, odnosno ekvivalentnoj naknadi za stan, a koji predstavlja imovinu tužioca i da ta protivvrijednost činjenja izražena kroz tržišnu vrijednost predmetnog stana predstavlja imovinsko pravo tužioca", prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su morali obrazložiti da li postoji zastara za takav "vid zahtjeva" i, ako postoji, kada počinje i čime je eventualno prekinuta.

62. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

63. Ustavni sud neće posebno razmatrati navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer se oni suštinski odnose na povredu prava na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi obavezali apelanticu na naknadu štete bez relevantnog ispitivanja osnova za takvu naknadu u svjetlu zakonskog okvira koji propisuje obavezu podnošenja zahtjeva za izvršenje odluke Komisije na upravno izvršenje u prekluzivnom roku, što, u suprotnom, dovodi ex lege do gubitka stanarskog prava, zbog čega sama odluka Komisije o potvrđivanju stanarskog prava ima značaj tek podnošenjem zahtjeva za njeno upravno izvršenje pred nadležnim organima uprave, o čemu je Ustavni sud u svojoj praksi usvojio jasan stav. Pri tome redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu dali ni relevantno obrazloženje o prigovoru zastare potraživanja, u smislu člana 376. ZOO, i apelanticinoj odgovornosti za potraživanu štetu u okolnostima kada je zgrada u kojoj se nalazio sporni stan devastirana uslijed više sile, odnosno ratnih dešavanja, što je bio razlog da se ta zgrada potpuno sruši nakon rata na osnovu odluka nadležnih organa u Mostaru.

65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.