Službeni glasnik BiH, broj 9/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
ČETVRTI ODJEL
ODLUKA
Aplikacije br. 28223/08, 56190/08 i 239/11
Miroslav KUDUMIJA protiv Bosne i Hercegovine i Srbije
i
Jordan REMENOVIĆ i Smajo MAŠOVIĆ protiv Bosne i Hercegovine
Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel) na zasjedanju od 4. juna 2013., u vijeću sastavljenom od sljedećih sudija:
Ineta Ziemele,
predsjednice
David Thor Björgvinsson,
Päivi Hirvelä,
Ledi Bianku,
Vincent A. De Gaetano,
Paul Mahoney,
Faris Vehabović,
sudije
i Fatoş Araci,
zamjenice registrara Odjela
u vezi s naprijed navedenim aplikacijama uloženim između 28. aprila 2008. i 10. decembra 2010.,
te u vezi sa izjašnjenjima koja je podnijela tužena Vlada i izjašnjenjem koje su u odgovoru na njega podnijeli aplikanti,
razmotrivši aplikacije, odlučuje, kako slijedi:
ČINJENICE
1. Aplikanti: gospodin Miroslav Kudumija, gospodin Jordan Remenović i gospodin Smajo Mašović su građani Bosne i Hercegovine koji su rođeni 1945., 1934. i 1934. godine, po redu kako su navedeni, te žive u Sarajevu (prvi aplikant) i Tuzli (drugi i treći aplikant).
2. Prvog i trećeg aplikanta, kojima je dodijeljena pravna pomoć, pred sudom je zastupala gđa A. Mujčinović, advokatica iz Sarajeva. Vladu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) zastupala je gđa Z. Ibrahimović, zamjenica agenta Vlade.
I. UVOD
3. Aplikanti su služili u JNA, oružanim snagama bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ), nakon čega su penzionisani prije aprila 1992. godine.
4. Njihove vojne penzije određene su u skladu s njihovim činom i godinama službe i isplaćivane su iz Zavoda (Fond) za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, u Beogradu (Fond JNA). Isplate iz tog fonda JNA prestale su ubrzo nakon izbijanja rata od 1992. do 1995. godine za penzionere koji su prebivali na onoj teritoriji koja je danas Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).
5. Od tada pa sve do potpisivanja Sporazuma o pitanjima sukcesije (vidjeti ispod), bilo je nejasno ko je odgovoran za isplate penzija JNA. U međuvremenu, u septembru 1992. godine
1, Bosna i Hercegovina izdala je uredbu
2 kojom se utvrđuje pravo penzionera JNA da primaju penzije od fonda čiji će sljednik kasnije postati Penzijski fond Federacije Bosne i Hercegovie (u daljnjem tekstu: Fond FBiH) u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od onoga što bi inače bila njihova penzija JNA. Ova odredba kasnije je uvrštena u Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine
3, koji je stupio na snagu 31. jula 1998. (vidjeti tačku 35.).
6. Dana 29. juna 2001. Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija (koju je 2006. godine naslijedila Srbija), Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija i Slovenija potpisale su Sporazum o pitanjima sukcesije (u daljnjem tekstu: Sporazum o sukcesiji) koji je stupio na snagu 2. juna 2004. U okviru Aneksa E, zemlje sljednice preuzele su odgovornost za redovnu isplatu penzija svojim građanima koji su bili civilni ili vojni službenici bivše SFRJ, bez obzira na njihovo trenutno prebivalište, ako su te penzije bile finansirane iz saveznih fondova.
II. RELEVANTNA PRETHODNA DOGAĐANJA
A. Građanske penzije u bivšoj SFRJ
7. Osnovna prava radnika u bivšoj SFRJ u vezi s penzijama i socijalnim osiguranjem utvrđena su u Ustavu SFRJ iz 1974. godine (član 281. tačka 3.). Ova ustavna odredba provedena je putem Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja iz 1982. godine.
4
8. Uređivanje penzijskog sistema van pravila utvrđenih zakonom SFRJ bilo je odgovornost republika, tako da je svaka republika imala svoje penzijsko zakonodavstvo i društveni penzijski fond. Penzije su se u Bosni i Hercegovini određivale prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1990. godine.
5 Svi zaposleni, osim osoblja JNA, bili su obavezni uplaćivati doprinose u penzijski fond u republici prebivališta. Ovo se odnosilo i na zaposlene saveznih ministarstava i agencija. Penzijski fondovi republika su međusobno blisko sarađivali. Ako je neki pojedinac radio i doprinosio penzijskom fondu u jednoj republici, on ili ona mogli bi odabrati da se penzionišu u drugoj republici, a da ipak primaju svoju penziju iz penzijskog fonda prve republike putem sistema raspodjele druge republike. Ako je pojedinac živio i radio, te stoga plaćao i svoje doprinose u više od jedne republike tokom cijelog svog radnog vijeka, po penzionisanju imao je pravo primati svoju penziju od fonda kojem je uplatio najviši iznos doprinosa.
B. Vojne penzije u bivšoj SFRJ
9. Penzijska prava vojnog osoblja uređivale su i osiguravale savezne vlasti (član 281. tačka 6. Ustava SFRJ iz 1974. godine). Vojno osoblje JNA uplaćivalo je svoje doprinose i primalo svoje penzije iz Fonda JNA. Ovo je bio jedini penzijski fond koji je postojao na saveznom nivou.
10. Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika iz 1985. godine
6 uređivani su specifični aspekti vojnih penzija. Njime je propisivano nekoliko mehanizama koji su osiguravali da tretman vojnih penzionera JNA bude povoljniji nego tretman drugih grupa. Naprimjer, pri određivanju prava na penziju, ovim zakonom općenito je dodjeljivano 15 mjeseci službe za svaku godinu dana stvarne službe. Štaviše, iznos penzije temeljio se na plaći primljenoj posljednjeg decembra aktivne službe, dok se kod drugih grupa temeljio na prosječnoj plaći u periodu od 10 uzastopnih godina s najvišim plaćama.
C. Status Fonda JNA nakon raspada SFRJ
11. U skladu sa Zakonom o Vojsci Jugoslavije iz 1994. godine
7, Fond JNA transformiran je u Fond za socijalno osiguranje vojnih službenika Savezne Republike Jugoslavije, koju je 2006. godine naslijedila Srbija (u daljnjem tekstu: Fond Srbije). Prema ovom zakonu, Fond Srbije trebalo je da nastavi isplate penzija JNA. Nejasno je, međutim, kako se ta aktivnost izvršavala u praksi (da li je prebivalište u R Srbiji i /ili neposjedovanje prebivališta u jednoj od bivših republika SFRJ bio uslov za ove isplate). Međutim, Fond JNA, te kasnije Fond Srbije nastavili su isplaćivati penzije penzionerima JNA koji žive na teritoriji (BiH) koja je danas Republika Srpska tokom cijelog rata 1992.-1995. godine i kasnije. Čini se da je ovaj aranžman baziran na
ad hoc sporazumu između Republike Srpske i Srbije.
III. OKOLNOSTI PREDMETA
Činjenice ovih predmeta, prema podnescima stranaka u postupku, mogu se rezimirati, kako slijedi:
A. Činjenice koje se tiču gosp. Miroslava Kudumije
12. Aplikant je bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA sve do marta 1992. godine kada je otišao u penziju. Svoju penziju primao je od Fonda JNA sve do augusta 1992. godine.
13. U oktobru 1992. godine aplikant je počeo primati penziju od onoga što je kasnije postalo Fond FBiH u iznosu koji je odgovorao 50% od onog što bi bila njegova penzija JNA.
14. Na zahtjev aplikanta, 1. juna 1998. godine, Fond JNA izdao je rješenje kojim se ukida penzija aplikanta na osnovu toga što je primao isplate iz Fonda FBiH. Potvrđeno je da je aplikant primio svoju posljednju penziju iz Fonda JNA u augustu 1992. godine.
15. U nekoliko navrata aplikant je išao u Fond FBiH i raspitivao se o punoj isplati svoje vojne penzije. Svaki put bio je obaviješten o tome da je njegovo pravo na penziju utvrdio Fond JNA, te da stoga ne može imati neposredna potraživanja od Fonda FBiH, koji je samo osiguravao isplate nakon što je Fond JNA prestao isplaćivati njegovu penziju.
16. Dana 6. jula 1998. aplikant se žalio Domu za ljudska prava (domaće tijelo za ljudska prava koje je osnovano prema Aneksu 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir iz 1995. godine) o spornoj situaciji. Dana 7. decembra 2001. Dom za ljudska prava odbacio je žalbu aplikanta (zajedno s devet ostalih penzionera JNA; vidjeti odluku broj
CH/98/744 i ostali) kao očigledno neosnovanu, prema utvrđenoj sudskoj praksi vezanoj za penzionere JNA (vidjeti tačku 36.).
17. Dana 5. decembra 2008. aplikant je zatražio od Ministarstva rada i socijalne politike FBiH da razjasni status penzionera JNA nakon što je na snagu stupio Sporazum o sukcesiji. Dana 16. decembra 2008. ovo ministarstvo obavijestilo je aplikanta da je preduzelo korake ka provođenju Sporazuma o sukcesiji zajedno s Ministarstvom civilnih poslova BiH. Međutim, Ministarstvo nije dalo neke detaljnije informacije o preduzetom djelovanju.
18. Dana 24. decembra 2008. aplikant je zatražio iste informacije od Ministarstva civilnih poslova BiH koje je njegov zahtjev uputilo Fondu FBiH. Dana 6. januara 2009. Fond FBiH obavijestio je aplikanta da nema ovlaštenje da neposredno primjenjuje Sporazum o sukcesiji, te da će do donošenja novog zakonodavstva o penzijama nastaviti primjenjivati odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine.
19. Dana 17. februara 2009. Ministarstvo civilnih poslova BiH obavijestilo je aplikanta da se svi zakoni koji se tiču penzijskog sistema donose na nivou entiteta (i Federacija i Republika Srpska nazivaju se "entitet").
B. Činjenice koje se tiču gosp. Jordana Remenovića
20. Aplikant je bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA sve do januara 1987. godine, kada je otišao u penziju. Svoju penziju primao je od Fonda JNA do aprila 1992. godine.
21. U oktobru 1992. godine aplikant je počeo primati penziju od onoga što je kasnije postalo Fond FBiH u iznosu koji je odgovorao 50% od onog što bi bila njegova penzija JNA.
22. Dana 25. decembra 1998. aplikant je zatražio od Fonda FBiH da isplaćuje njegovu vojnu penziju. Dana 13. januara 1999. Fond FBiH odgovorio je da je njegovo pravo na penziju utvrdio Fond JNA, te da stoga ne može imati nikakva neposredna potraživanja od Fonda FBiH koji je samo osiguravao isplate nakon što je Fond JNA prestao isplaćivati njegovu penziju.
23. Nepoznatog datuma 1999. godine aplikant se žalio Domu za ljudska prava. Dana 3. maja 2004. Komisija za ljudska prava (pravni sljednik Doma za ljudska prava) odbacila je žalbu aplikanta (zajedno s još 21 žalbom drugih penzionera JNA; vidjeti odluku broj
CH/99/1420 et al) kao očigledno neosnovanu, u skladu s utvrđenom sudskom praksom vezanom za penzionere JNA (vidjeti tač. 36. i 37.).
24. Dana 24. oktobra 2008. aplikant se raspitivao u Ministarstvu civilnih poslova BiH o provođenju Sporazuma o sukcesiji u dijelu koji se tiče penzija JNA. Ovo ministarstvo njegov zahtjev uputilo je Fondu FBiH, koje je potom obavijestilo aplikanta 12. novembra 2008. da nema ovlaštenja da direktno primjenjuje odredbe Sporazuma o sukcesiji, te da će u odsustvu novog zakonodavstva o penzijama nastaviti primjenjivati odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine.
C. Činjenice koje se tiču gosp. Smaje Mašovića
25. Aplikant je bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA sve do januara 1988. godine, kada je otišao u penziju. Svoju penziju primao je iz Fonda JNA do maja 1992. godine.
26. U oktobru 1992. godine aplikant je počeo primati penziju od onoga što je kasnije postalo Fond FBiH u iznosu koji je odgovorao 50% od onoga što bi bila njegova penzija JNA.
27. Dana 23. februara 1999. aplikant je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Fonda FBiH tražeći isplatu svoje vojne penzije. Dana 26. maja 2004. Općinski sud odbio je ovaj zahtjev kao neosnovan. Ovu su odluku u žalbenom postupku potvrdili Kantonalni sud u Tuzli i Ustavni sud 16. maja 2005., te 9. februara 2006.
28. Dana 16. augusta 2004. aplikant je pokrenuo postupak kod Ureda Fonda FBiH u Tuzli tražeći da se njegove godine službe u JNA uključe u penzijsku evidenciju. Dana 1. aprila 2010. Ured Fonda FBiH u Tuzli odbio je njegov zahtjev. Obrazložili su da je aplikant bio evidentiran kod Fonda JNA, koji je utvrdio njegovo pravo na penziju. Ovu odluku u postupku po žalbi potvrdilo je nadležno drugostepeno upravno tijelo i Kantonalni sud u Tuzli 21. jula 2010., te 14. novembra 2011.
29. Dana 2. oktobra 2004. aplikant je zatražio od Fonda FBiH da isplaćuje njegovu vojnu penziju u skladu s Aneksom E Sporazuma o sukcesiji. Dana 5. novembra 2004. Fond FBiH ga je obavijestio o tome da Fond kao institucija nema ovlaštenje da neposredno primjenjuje odredbe Sporazuma o sukcesiji, te da će do daljnjeg i donošenja novog zakonodavstva o penzijama nastaviti primjenjivati odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine.
30. Dana 10. aprila 2006. Ministarstvo finansija i trezora BiH obavijestilo je aplikanta da je, prema Ustavu BiH, penzijski sistem reguliran na nivou entiteta, te da je, u skladu s tim, Vijeće ministara BiH usvojilo odluku 27. septembra 2001. kojom se utvrđuje da će provođenje Aneksa E Sporazuma o sukcesiji biti odgovornost entitetskih penzijskih fondova. Ministarstvo je također navelo da je bilo pokušaja da se ovo pitanje riješi na državnom nivou, ali da entiteti nisu bili voljni prenijeti nadležnost u vezi s penzijama na državni nivo.
31. Dana 11. februara 2009. aplikant je, zajedno s još 22 druga penzionera JNA, uložio žalbu Ustavnom sudu navodeći da je država propustila izvršiti svoju obvezu prema Sporazumu o sukcesiji kršeći pritom čl. 14. i 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
U izjašnjenju koje je podnio Ustavnom sudu 1. juna 2009. Fond FBiH obrazložio je da se u Aneksu E ne navodi tačan iznos penzije koja se isplaćuje penzionerima JNA. Stoga je isplaćivanjem određenih iznosa prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine Fond FBiH ispunio svoje obveze prema penzionerima JNA.
U svom izjašnjenju podnesenom Ustavnom sudu 3. juna 2009. Vlada Federacije BiH navela je da se, kao jedan od dva entiteta, Federacija ne može smatrati odgovornom za provođenje Sporazuma o sukcesiji, jer je strana potpisnica Sporazuma bila država Bosna i Hercegovina. Dalje su navodili da su osim toga tokom 2009. godine preduzimali korake da usklade postojeće zakonodavstvo s Aneksom E. Konkretno, član 139. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine izmijenjen je na način da penzioneri JNA mogu primati isplate iz Fonda FBiH bez obzira na mjesto stanovanja, te da će se te isplate finansirati iz budžeta entiteta (vidjeti tačku 35.). Vlada je također navela da se Aneksom E ne definira iznos penzija JNA koje države sljednice treba da isplaćuju.
U svom mišljenju od 3. juna 2009. pravobranilac Bosne i Hercegovine nalazi da nije sporno da je pravo na penziju penzionera JNA utvrđeno na osnovu Aneksa E. Međutim, pitanje visine iznosa penzije je u zakonodavnoj nadležnosti entiteta, a ne Sporazuma o pitanjima sukcesije. On je uz to predložio da se žalba odbaci na osnovu toga što nisu iscrpljeni svi pravni lijekovi, jer su tužioci propustili da iskoriste domaće pravne lijekove u postupku pred Fondom FBiH.
32. Dana 15. juna 2010. Ustavni sud odbacio je žalbu na osnovu neiscrpljivanja pravnih lijekova držeći da domaći pravni lijekovi (žalba protiv "šutnje administracije") nisu iscrpljeni u postupku pred Fondom FBiH.
33. Dana 2. decembra 2011. aplikant je podnio zahtjev Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) za vanredno preispitivanje odluke Kantonalnog suda u Tuzli od 14. novembra 2011. (vidjeti tačku 28.). Dana 9. augusta 2012. Vrhovni sud prihvatio je ovaj zahtjev, izmijenio odluku Kantonalnog suda u Tuzli od 14. novembra 2011. ukidanjem odluka organa uprave od 1. aprila 2010. i 21. jula 2010., te je predmet uputio Uredu Fonda FBiH u Tuzli na ponovni postupak. Dana 20. marta 2013. Ured Fonda FBiH u Tuzli odbio je zahtjev aplikanta. Dana 22. aprila 2013. on se žalio protiv ove odluke. Čini se da ovaj postupak još nije riješen.
IV. RELEVATNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
A. Ustav BiH
34. Ustav BiH (Aneks 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir) stupio je na snagu 14. decembra 1995. U skladu s članom 1. tačka 3. Ustava BiH, Bosna i Hercegovina sastoji se od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.
U članu 3. tačka 1. Ustava BiH utvrđuju se pitanja koja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine. Ustav BiH također kaže da su sve funkcije vlasti i ovlaštenja koja nisu izričito Ustavom dodijeljena institucijama Bosne i Hercegovine u nadležnosti entiteta. Penzijski sistem nije među pitanjima koja su navedena u ovom članu.
Prema članu 3. tačka 2 (a) Ustava BiH, entiteti imaju pravo uspostavljati posebne paralelne odnose sa susjednim državama u skladu sa suverenošću i integritetom Bosne i Hercegovine.
B. Zakon o penzijama i invalidskom osiguranju iz 1998. godine
35. U članu 139. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine iz 1998. godine
8, koji je stupio na snagu 31. jula 1998., propisuje se da će penzioneri koji su bili građani Bosne i Hercegovine i koji su imali prebivalište u Federaciji BiH primati penzije u iznosu umanjenom za 50% od onog iznosa kolika bi bila njihova penzija JNA. Član 139. je izmijenjeno 26. januara 2009. tako da penzioneri JNA mogu primati penzije iz Fonda FBiH bez obzira na njihovo mjesto prebivališta, te da će ove penzije biti isplaćene iz entitetskih budžeta.
C. Praksa Doma za ljudska prava o penzionerima JNA
36. Dom za ljudska prava donio je u svoju prvu odluku o penzionerima JNA 9. marta 2000. (vidjeti
Šećerbegović i drugi, brojevi CH/98/706 i drugi). Dom je zauzeo stav da prava aplikanata na mirno uživanje njihove imovine prema članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju nisu bila povrijeđena i da nije bilo diskriminacije u uživanju njihovih prava na socijalnu sigurnost prema članu 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Obrazloženje koje je bilo dato, u smislu relevantnog dijela, glasi kako slijedi:
"Dom zapaža da podnosioci prijava nisu uplaćivali svoje doprinose u PIOBiH u Sarajevu, niti ijednom drugom penzijskom fondu Republike Bosne i Hercegovine, ili u Federaciji BiH. Oni nisu imali zakonski odnos sa PIOBiH prije donošenja Uredbe sa zakonskom snagom o penzijskom i invalidskom osiguranju tokom ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti iz 1992. godine. Štaviše, nadležne vlasti Federacije BiH nemaju pristup podacima o bivšim uposlenicima JNA, pa nisu u poziciji da utvrde prava tih penzionera i iznos na koji imaju pravo prema odredbama drugačijim od člana 139. do člana 141. federalnog zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
Dom zaključuje da podnosioci prijava nemaju potraživanja kod PIOBiH ili Federacije BiH, osim onih koja su im data Uredbom iz 1992. godine i Zakonom iz 1998. godine, koji bi se mogli smatrati imovinom prema članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Potraživanja podnosilaca prijava prema Penzijskom fondu JNA, koja nisu u pitanju pred Domom, izgleda ostaju nedirnuta navedenim zakonodavstvom. U skladu s tim, Dom zaključuje da prijave ne otkrivaju bilo kakvo miješanje Federacije BiH u imovinska prava podnosilaca prijava i, prema tome, ni povredu člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
U svjetlu navedenih razmatranja, Dom zaključuje da različit tretman penzionera JNA s jedne strane i penzionera Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Federacije BiH s druge strane, uključujući i bivše pripadnike JNA koji su služili u navedenim oružanim snagama, ima objektivno opravdanje u činjenici da su pripadnici druge grupe bivši vojnici oružanih snaga zemlje ili vlade čiji penzijski fond isplaćuje njihove penzije. Pošto podnosioci prijava još uvijek primaju penzije koje su veće od prosječne penzije koju isplaćuje PIOBiH, Dom ne nalazi da je federalna vlada prekoračila svoju slobodu odlučivanja time što nije proširila povoljniji tretman dodijeljen svojim penzionerima na penzionere JNA. Stoga, Dom zaključuje da nema diskriminacije protiv podnosilaca prijava u uživanju prava na socijalnu sigurnost u poređenju s vojnim penzionerima Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Federacije BiH."
37. Dana 4. jula 2003. Dom za ljudska prava donio je odluku u predmetu
Timotije Bavčić i 285 drugih penzionera JNA (br. CH/02/10046). Zauzeo je stav da je u procesu ratifikacije Sporazuma u sukcesiji od 31. decembra 2001. Bosna i Hercegovina preuzela odgovornost za isplatu penzija JNA. Međutim, kako Sporazum o sukcesiji nije bio na snazi u to vrijeme, aplikanti se nisu mogli žaliti protiv Bosne i Hercegovine da imaju pravo na zaštićenu imovinu u okviru značenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Dom je dalje zapazio da bi Bosna i Hercegovina/ili Federacija BiH trebalo da usvoje zakon kako bi osigurale da obaveze koje proizilaze iz Sporazuma o sukcesiji budu operativne i izvršive kada on stupi na snagu.
V. RELEVANTNO MEĐUNARODNO PRAVO
38. Sporazum o sukcesiji bio je rezultat skoro deset godina neprekidnih pregovora pod okriljem Međunarodne konferencije bivše Jugoslavije i visokog predstavnika (koji je imenovan prema Aneksu 19. Općeg okvirnog sporazuma za mir). On je stupio na snagu nakon što su ga 2. juna 2004. potpisale Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (koje je sljednica Srbija 2006.), Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija i Slovenija Član 2. Aneksa E ugovora, u onom dijelu koji je relevantan, glasi kako slijedi:
"svaka država se također obavezuje da će isplaćivati penzije svojim državljanima koji su bili javni ili vojni službenici SFRJ bez obzira gdje im je prebivalište ili gdje su udomljeni ako su se takve penzije i doprinosi namirivali iz saveznog budžeta ili drugih sredstava SFRJ..."
ŽALBE
39. Aplikatni su se žalili da je isplatom njihovih penzija u umanjenom iznosu od 50% tužena Vlada povrijedila njihovo pravo na imovinu prema članu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju i da ih je diskriminirala što je u suprotnosti s članom 14. Konvencije i članom 1. Protokola br.12 uz Konvenciju.
Član 1. Protokola br. 1 glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva. Niko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uslove predviđene zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnim da bi uredila korištenje vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
Član 14. Konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda koji su priznati u ovoj konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što su: spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost"
Član 1. Protokola br. 12 glasi:
"1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su: spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Niko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi kako je navedeno u stavu 1.
Aplikatni su se također žalili na nedostatak djelotvornih domaćih lijekova za navedene žalbe, oslanjajući se na član 13. Konvencije koji glasi:
"Svako čija su prava i slobode, priznati ovom konvencijom, narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti. "
40. Gosp. Kudumija se također žalio da je Srbija bila odgovorna za isplatu penzija JNA sve dok Sporazum o sukcesiji nije stupio na snagu.
PRAVO
I. SPAJANJE APLIKACIJA
41. Uzimajući u obzir slično faktičko i pravno stanje, Sud je odlučio da spoji ove aplikacije, prema Pravilu 42. tačka 1. Pravilnika Suda.
II. ŽALBE PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE
42. Vlada je tvrdila da su aplikacije bile podnesene prije više od šest mjeseci nakon isteka datuma konačnih domaćih odluka u slučajevima aplikanata (vidjeti tačke 16., 23. i 27.).Vlada dalje tvrdi da su slučajevi očigledno neosnovani. Penzije JNA bile su regulirane na federalnom nivo i sve do disolucije SFRJ doprinosi su se plaćali jednom federalnom fondu u Beogradu. Nadalje, do 1991. godine, penzioneri JNA bili su u veoma privilegiranoj poziciji u poređenju s drugim penzionerima, što je odraz privilegiranog statusa pripadnika JNA uopće. Osim toga, penzije JNA bile su povećane za 40% u decembru 1991. godine, dakle u vrijeme kada je
de facto došlo do disolucije bivše države. Aplikanti su već na samom početku 1992. godine, kada je prestala isplata iz fonda JNA bili integrirani u postojeći penzijski sistem, koji je i danas na snazi u Federaciji BiH.Oni su uživali sve beneficije koje su išle uz status penzionera, kao što je puno zdravstveno osiguranje. Od 2009. godine, oni su imali pravo primati penziju od Fonda FBiH čak iako su se preselili u drugu državu.
Iznos penzije utvrđene u Fondu JNA koristio se kao osnovica za utvrđivanje visine penzije koja se isplaćuje iz Fonda FBiH. Međutim, bilo je neophodno napraviti određena umanjenja. Iako su njihove penzije bile smanjene, prosječna penzija JNA još uvijek je bila veća nego penzije drugih kategorija penzionera. Poređenja radi, Vlada je dostavila podatke da su aplikanti, dok je u maju 2012. godine prosječna penzija iznosila 414,30 konvertibilnih maraka (KM)
9; u protuvrijednosti 200 eura (EUR), primili 481,90 KM (gosp. Kudumija), 460,37 KM (gosp. Remenović) i 460,27 KM (gosp. Mašović), Nadalje, 48,6% penzionera u Federaciji BiH u istom intervalu primilo je minimalnu penziju u iznosu od 310,73 KM (protuvrijednost 150 eura).
Od jula 2009. penzije vojnih službenika državnih oružanih snaga smanjene su za 10% kako bi se omogućila isplata penzija svih korisnika Fonda FBiH, u skladu s planom Međunarodnog monetarnog fonda za Bosnu i Hercegovinu.
Što se tiče statusa penzionera koji žive u Republici Srpskoj, Vlada je ukazala da su zakoni u vezi s penzijskim sistemom doneseni na entitetskom, a ne na državnom nivou. Tužena država nije imala nikakvog uticaja na odluku Fonda JNA u Beogradu da nastavi s isplatama penzija penzionerima JNA koji žive u Republici Srpskoj, budući da je svaki entitet imao pravo regulirati svoj penzijski sistem (vidjeti tačku 34.).
43. Aplikatni se nisu saglasili. Oni tvrde da nisu bili obaviješteni formalnim odlukama kojima se utvrđuje iznos njihovih penzija iz Fonda FBiH, koje su oni mogli osporiti. Oni su također tvrdili da su penzioneri JNA koji žive u Republici Srpskoj nastavili primati svoje penzije iz Fonda JNA u Beogradu tokom i nakon rata 1992.-1995. godine bez ikakvih zastoja. Aplikanti dalje tvrde da ih se tretira drugačije od vojnih penzionera državnih oružanih snaga.
44. Sud smatra da nije potrebno ispitivati primjedbu Vlade u vezi s rokom od šest mjeseci, jer su aplikacije očito neosnovane iz sljedećih razloga.
45. Sud ponavlja da se, iako garancije za isplatu pripadajućih naknada korisnicima socijalnih davanja pa i penzija u sistemu socijalne sigurnosti potpadaju pod član 1. Protokola br. 1 bez obzira da li su oni ili ne uplaćivali doprinose, ova odredba ne može tumačiti na način da to garantira pojedincu pravo na isplatu penzije u određenom iznosu (vidjeti, npr.,
Domalewski protiv Poljske (dec.), br. 34601/97, ECHR 1999-V;
Janković protiv Hrvatske (dec.) [GC], brojevi 65731/01 u 65900/01, tačka 54. ECHR 2005-X).
46. Sud dalje primjećuje da je, u smislu člana 14. Konvencije, razlika u postupanju diskriminirajuća ako nema objektivnog i razumnog opravdanja, što znači da ona ne slijedi "legitiman cilj" ili da nema nikakve "razumne proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji treba da bude realiziran". Osim toga, u ovom smislu zemlje ugovornice uživaju određenu slobodu procjene da li i do koje mjere razlike u drugim sličnim situacijama opravdavaju razliku u postupanju (vidjeti
Gaygusuz protiv Austrije od 16. septembra 1996., tačka 42., Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV). Što se tiče člana 1. Protokola br. 12, Sud ponavlja da se pojam diskriminacije, koji je zabranjen tim članom i članom 14. Konvencije, treba tumačiti na isti način. Bez obzira na razlike u obuhvatu ovih odredbi, značenje ovog pojma u članu 1. Protokola br. 12 trebalo je biti identično tumačenju iz člana 14. (vidjeti
Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i 34836/06, tač. 55. i 56., ECHR 2009. godine).
47. U ovom slučaju, isplata iz Fonda JNA u Beogradu prestala je nakon izbijanja rata 1992.-1995. godine u Bosni i Hercegovini. Od tog vremena do 2. juna 2004., kada je Sporazum o sukcesiji stupio na snagu, bilo je nejasno ko je odgovoran za isplate penzija JNA. Međutim, odmah početkom 1992. godine aplikanti su bili prebačeni na penzijski sistem koji je danas Federacija BiH, tako što su mjesečno dobivali penzije kako bi im se omogućilo da uživaju sve beneficije koje pripadaju statusu penzionera (vidjeti tačke 5., 35. i 42). Iznos ovih penzija bio je usklađen sa iznosima penzija drugih penzionera tako da je prosječna penzija službenika JNA još uvijek nešto veća nego prosječna penzija u Federaciji BiH. U odnosu na ova usklađivanja, ne može se reći da su one manje od penzija svih drugih kategorija penzionera u Federaciji BiH.
48. U tom smislu, promjene na nivou isplata koje su se vršile u odnosu na bivše penzije JNA nakon prebacivanja u Fond FBiH predstavljale su metodu za integriranje tih penzionera u opći penzijski sistem Federacije BiH (vidjeti
mutatis mutandis, Schwengle protiv Njemačke (dec.) br. 52442/99, ECHR 2000 Janković, gore citirano; i
Gauder protiv Hrvatske (dec.), br 45132/98, 21. juna 2001. Nadalje, Sud smatra da države uživaju široku slobodu procjene u reguliranju svojih socijalnih politika. Ovo se također primjenjuje i u posebnom kontekstu raspada SFRJ i na osobe koje su imale posebne privilegije od bivše države, kao što su pripadnici JNA, posebno kada se uzme u obzir da su od januara 1973. godine do raspada svi doprinosi vojnim službenicima bili uplaćivani u penzijski Fond JNA u Beogradu, koji nije bio podijeljen među državama sljednicama. Aplikatni su samo izgubili određene privilegije koje su im prije bile date kao vojnim službenicima države koja više ne postoji (vidjeti
Janković, gore citirano, i
Gauder, gore citirano).
49. U odnosu na žalbu aplikanata da iznos penzije koju oni primaju iz Fonda FBiH nije utvrđen formalnim odlukama, Sud zapaža da je iznos bio određen zakonom (vidjeti tačke 5. i 35.). Nadalje, iznos penzija aplikanata bio je prilagođen na isti način kao i one svih drugih kategorija penzionera, uzimajući u obzir povećanje troškova života. U tom smislu, Sud ponavlja da član 1. Protokola br.1 uz Konvenciju ne garantira pravo na penziju u određenom iznosu (vidjeti, npr.,
Andrejeva protiv
Latvije [GC], br. 55707/00, tačka 77. ECHR 2009. godine).
50. Što se tiče žalbe o diskriminaciji, Sud zapaža da je situacija aplikanata drugačija od situacije bilo koje grupe penzionera u Bosni i Hercegovini koji su se penzionisali prije, tokom ili nakon rata 1992.-1995. godine. Pripadnici JNA u SFRJ bili su jedini kojima su uplaćivani doprinosi i koji su primali svoje penzije od federalnog penzijskog fonda (vidjeti tačke 8., 9. i 10.). Svi ostali zaposlenici uplaćivali su svoje doprinose u penzijske fondove republike njihovog prebivališta nakon raspada SFRJ. Prema tome, nema grupe koja se može porediti s ovom u predmetnim slučajevima slučaju (vidjeti
Janković i
Gauder, gore navedeno).
Dalje, što se tiče činjenice da su pripadnici oružanih snaga tužene države dobili znatno veće penzije od prosječnih, Sud navodi da to također spada u slobodnu procjenu tužene države i njenu slobodu da osigura povoljnije uslove penzionisanja vlastitom vojnom osoblju koje je doprinijelo relevantnom penzijskom fondu, a da ne mora osigurati isti nivo penzija onima koji su bivši pripadnici vojske druge države, koja je prestala postojati od 1992. godine pa nadalje i koji nikada nisu uplatiti nikakve doprinose fondu iz kojeg oni sada primaju svoje penzije u iznosu koji je svakako veći od prosječnih penzija u državi.
51. Na kraju, što se tiče činjenice da penzioneri JNA koji žive u Republici Srpskoj nastavljaju primati svoje penzije iz fondova JNA, Vlada je navela da se Ustavom BiH dozvoljava entitetima da utvrde posebne paralelne odnose sa susjednim državama, koje su u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine (vidjeti tačku 34.). Plaćanje penzija JNA izgleda da se zasniva na jednom
ad hoc sporazumu između Republike Srpske i Srbije. U tom smislu, Sud je saglasan s Vladom da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za činjenicu da je penzijski fond neke druge nezavisne države izabrao da nastavi isplatu određenim kategorijama penzionera.
52. Pod ovim okolnostima, Sud ne smatra da su prava aplikanata koja proizilaze iz socijalnog osiguranja bila povrijeđena na način koji je u suprotnosti s članom 1. Protokola br. 1. To nije rezultiralo time da su u suštini njihova penzijska prava bila oštećena.
53. Sud ne smatra da izmjena u nivou penzija aplikanata predstavlja diskriminaciju protivno članu 14. Konvencije i članu 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju. Stoga slijedi da je ovaj dio aplikacija očito neosnovan u smislu značenja člana 35. tačke 3. i mora se odbaciti, prema članu 35. tački 4.
54. Na kraju, što se tiče žalbe po članu 13., Sud ponavlja da se taj član uvijek tumači kao traženje pravnog lijeka u domaćem zakonu samo u smislu povrede koja se može smatrati kao "dokaziva" u smislu Konvencije (vidjeti
Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gore citirano, tačka 33., i
Kienast protiv Ausirije, br. 23379/94, tačka 54., od 23. januara 2003.). Kriterij za razmatranje zahtjeva kao "utuživog" ne može biti uspostavljen različito od kriterija koji se primjenjuje onda kad se zahtjev proglašava "očigledno neosnovanim". Istovremeno, bez obzira na doslovno tumačenje uslova člana 13., postojanje stvarne povrede neke druge odredbe Konvencije ("suštinske" odredbe) nije preduslov za primjenu člana 13. (vidjeti
Klass i drugi protiv Njemačke, od 6. septembra 1978., tačka 64., serija A br. 28).
55. Vraćajući se na sadašnji slučaj, budući da je žalba aplikanata prema članu 1. Protokola br. 1, članu 14. i članu 1. Protokola br. 12 proglašena očigledno neosnovanom (vidjeti tačku 53.), Sud smatra da se ona ne može smatrati dokazivom u svrhu člana 13. Stoga je žalba aplikanata prema članu 13., u vezi s članom 1. Protokola br. 1, članom 13. i članom 1. Protokola br.12, također očigledno neosnovana u smislu značenja člana 35., tačke 3. Konvencije i mora se odbaciti prema članu 35. tački 4.
II. ŽALBA GOSP. KUDUMIJE PROTIV SRBIJE
56. Aplikant se žalio da je, sve dok Sporazum o sukcesiji nije stupio na snagu, Srbija bila odgovorna za isplatu njegove penzije JNA. Međutim, nema nikakvih dokaza u spisu predmeta da je on pokrenuo postupak u Srbiji s ciljem postizanja isplate njegove penzije iz Fonda JNA, kao i da je iscrpio domaće lijekove. Budući da je takva situacija, smatra se da je aplikant morao potkrijepiti svoju žalbu dokumentima. Zbog toga je ovaj dio aplikacije br. 28233/08 također očito neosnovan u smislu značenja člana 35. tačke 3. Konvencije i mora se odbaciti prema članu 35. tački 4. Konvencije.
Iz ovih razloga, Sud jednoglasno:
Odlučuje da spoji aplikacije;
Dosuđuje da su aplikacije nedopuštene.
