Službeni glasnik BiH, broj 39/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2587/07, rješavajući apelaciju
Age Džidića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija
Age Džidića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 013-0-U-07-000 054 od 13. jula 2007. godine, Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu Banja Luka broj 1121289624 od 30. marta 2006. godine i Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Doboj broj 1121289624 od 14. novembra 2005. godine.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Doboj da po hitnom postupku donese novu odluku u predmetu broj 1121289624, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Doboj da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Ago Džidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Faruk Abdulanović, advokat iz Gradačca, podnio je 17. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-U-07-000 054 od 13. jula 2007. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu) broj 1121289624 od 30. marta 2006. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Fond PIO-Filijala Doboj) broj 1121289624 od 14. novembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Odjeljenja za rješavanje u drugom stepenu i Fonda PIO-Filijala Doboj zatraženo je 25. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. oktobra 2007. godine, a Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu i Fond PIO-Filijala Doboj nisu dostavili odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 15. januara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je Fondu PIO-Filijala Doboj podnio 31. maja 2005. godine zahtjev za ponovno uključivanje u isplatu starosne penzije. Rješenjem Fonda PIO-Filijala Doboj broj 1121289624 od 14. novembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Odjeljenja za rješavanje u drugom stepenu broj 1121289624 od 30. marta 2006. godine, apelantu-korisniku starosne penzije uspostavljena je isplata i određena starosna penzija u iznosu od 349,69 KM mjesečno počevši od 31. maja 2005. godine. Istim rješenjem je navedeno da se ovako određena penzija usklađuje mjesečno prema stanju sredstava u Fondu PIO za isplatu penzija a da će se isplata vršiti od 31. maja 2005. godine.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je apelant korisnik starosne penzije prema rješenju Filijale Doboj od 29. aprila 1991. godine, da penzijski staž iznosi 40 godina 2 mjeseca i 16 dana i da su ispunjeni uvjeti za ponovno uključivanje u isplatu starosne penzije, u skladu sa odredbama člana 148. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO).
8. U obrazloženju rješenja Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu je istaklo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo i odredio penzijski osnov prema odredbi člana 48. Zakona o PIO, te odredio iznose penzije u skladu sa odredbom člana 59. istog zakona u procentu od penzijskog osnova za utvrđenih 40 godina 2 mjeseca i 16 dana penzijskog staža, a datum priznanja prava na isplatu određen je u skladu sa odredbom člana 135. Zakona o PIO, tj. od dana podnošenja zahtjeva. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima koji su se odnosili na neisplaćivanje penzije u periodu od 1992. godine do juna 2005. godine, Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu je istaklo da je prvostepeni organ pravilno postupio, jer apelant za sporni period nije uredno i valjano prijavio adresu, odnosno mjesto prebivališta koje ima bitni utjecaj na isplatu penzije, pa isplata u spornom periodu nije bila moguća.
9. Odlučujući o apelantovoj tužbi protiv Rješenja Odjeljenja za rješavanje u drugom stepenu broj 1121289624 od 30. marta 2006. godine, Okružni sud je Presudom broj 013-0-U-07-000 054 od 13. jula 2007. godine tužbu odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju presude Okružni sud se pozvao na odredbu člana 148. stav 2. Zakona o PIO kojom je propisano da se dospjela primanja iz stava 1. tog člana, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik, ne mogu naknadno isplatiti. Okružni sud se pozvao i na odredbu člana 151. istog zakona kojom je propisana obaveza korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja utječe na korištenje ili obim prava, a to se odnosi i na prijavu adrese prebivališta. Također, Okružni sud je ukazao da su Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 ("Službeni glasnik RS" broj 15/96) od 19. juna 1996. godine ukinuti ratno stanje i neposredna ratna opasnost, te je apelant od tog momenta imao mogućnost da preduzme odgovarajuće mjere radi ostvarivanja svojih prava. Okružni sud je istakao da iz sadržaja spisa proizlazi da apelant, zbog ratnih zbivanja, nije mogao primati penziju, te zaključuje da tuženi organ objektivno nije imao mogućnost da apelantu vrši isplatu od juna 1992. godine, jer apelant nije dostavio tuženom organu promijenjenu adresu prebivališta ni poslije 19. juna 1996. godine. Apelant se obratio tuženom organu zahtjevom za isplatu neisplaćenih penzija tek 31. maja 2005. godine, te su, prema ocjeni Okružnog suda, navodi tužbe neosnovani, jer je apelant svoju adresu stanovanja mogao dostaviti nakon ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, tj. poslije 19. juna 1996. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama organa uprave i redovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština povrede navedenog prava odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem su organi uprave i redovni sud odbili njegov zahtjev za isplatu penzije u periodu od 1992. godine do juna 2005. godine. Apelant je istakao da su njemu stavljene na teret ratne i poratne okolnosti, mada je notorno da su sva lica nesrpske nacionalnosti protjerana iz Modriče, da su ti ljudi živjeli u izbjeglištvu po Evropi i da nisu imali nikakvih uvjeta, niti mogućnosti da se vrate svojim kućama. Smatra da sve navedeno nije njegova krivica, te ističe da je aplicirao za isplatu penzije čim se vratio iz izbjeglištva. Apelant je naveo da pravo na penziju za određeni period predstavlja pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je njegovo pravo na uživanje imovine povrijeđeno zbog arbitrarne primjene Zakona o PIO. Apelant je predložio da se ukinu osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da je apelacija neosnovana, te je predložio da se odbije.
V. Relevantni propisi
13.
U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 106/05, 20/07, 33/08 i 1/09) relevantne odredbe glase:
Član 148. stav 2.
Dospjela primanja iz stava 1. ovog člana, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu se naknadno isplatiti.
Član 151.
Korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan je da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja je od utjecaja na korištenje ili obim prava.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-U-07-000 054 od 13. jula 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. jula 2007. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
k) Pravo na imovinu.
20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
21. Ustavni sud primjećuje da je predmetna apelacija, prema svom činjeničnom i pravnom supstratu, identična apelaciji broj AP 2843/07. U predmetu broj AP 2843/07 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 12. januara 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelant se pozvao na povredu prava na imovinu, navodeći da je, nakon što mu je priznato pravo na penziju, provođenjem Zakona o PIO onemogućen da primi za određeni period neisplaćene iznose penzije, čime je dovedeno u pitanje mirno uživanje imovine na koju je već ostvario pravo. Razmatrajući navedenu apelaciju, Ustavni sud je zaključio da je apelant nesporno imao imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer mu je 1986. godine priznato pravo na srazmjeran dio invalidske penzije, budući da je ispunjavao zakonske uvjete za ostvarenje tog prava, te da je odlukama organa uprave i redovnog suda došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. U navedenoj odluci Ustavni sud je zapazio da je relevantnim Zakonom o PIO predviđeno ograničenje apelantovog prava na penziju pod određenim uvjetima. Međutim, posljedice koje zakonska odredba ima sa aspekta saglasnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predstavljaju materijalna razmatranja koja treba da se uzmu u obzir pri odlučivanju o tome da li su javne vlasti pri primjeni propisanih mjera ili nečinjenju postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa.
22. Razmatrajući u citiranoj odluci princip "pravične ravnoteže" između općeg interesa zajednice i apelantovog prava na mirno uživanje imovine, Ustavni sud je istakao: da su apelantu primanja redovno isplaćivana do 1992. godine, kada je zbog ratnih dešavanja isplata obustavljena. Isplata je ponovno nastavljena 2005. godine, jer je do tada apelantovo boravište, odnosno prebivalište, bilo nepoznato Fondu PIO. S tim u vezi, Ustavni sud je podsjetio da su spomenute ratne okolnosti u Bosni i Hercegovini bile uzrok "geografskih" pomjeranja njenih građana kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i izvan njenih granica. Situacija u kojoj su se tako našli bosanskohercegovački građani donijela je niz neriješenih pitanja, a posebno pitanja iz oblasti ekonomskih i socijalnih prava, čije je ostvarivanje i uživanje bilo, prema pravilu, uvijek u neposrednoj vezi sa njihovim prebivalištem, odnosno boravištem. Jedno od tih pitanja je bilo i ostvarivanje, kao i nastavak korištenja već stečenih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja (vidi, Odluka Ustavnog suda broj AP 2213/06 od 10. januara 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 27/08, tačka 25). U kontekstu navedenog, Ustavni sud je u navedenoj odluci primijetio da Zakon o PIO, za razliku od Zakona o dobrovoljnom penzijskom osiguranju, ne sadrži odredbe kojima bi bilo regulirano pitanje šta se dešava sa novčanim iznosima koji korisnicima nesumnjivo pripadaju, a koji nisu isplaćeni zbog nepoznatog boravišta, odnosno prebivališta. Ustavni sud je smatrao da je rješenje iz Zakona o PIO neprecizno i nedorečeno, budući da ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu u pogledu raspolaganja neisplaćenim novčanim sredstvima. U citiranoj odluci Ustavni sud je na kraju istakao da ostvarenje legitimnog cilja - osiguranje pravne sigurnosti i očuvanje likvidnosti penzionog fonda - ne može biti opravdanje za potpuni gubitak već stečenog prava pojedinca u određenom periodu. Stoga, takvo zakonsko rješenje ne može, prema mišljenju Ustavnog suda, uspostaviti pravičnu ravnotežu između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, već predstavlja pretežak teret za korisnika osiguranja, zbog čega nije zadovoljen princip proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Ustavni sud je u citiranoj odluci ispitao i kvalitet takvog zakonskog rješenja, te istakao da je u konkretnom slučaju apelant ostvario i dugi period uživao svoje pravo na primanja iz Fonda, koji sredstva osigurava na osnovu solidarnih uplata. Tako su i sredstva za sporni period bila osigurana i jedini razlog zbog kojeg nisu isplaćena je nepoznata adresa korisnika. Javna vlast je za takve situacije morala utvrditi odgovarajući način deponiranja sredstava koja su osigurana a nisu isplaćena, kako korisnik ne bi bio onemogućen da naknadno ostvari svoja stečena prava. Ustavni sud smatra da takvo postupanje ne bi bilo suprotno interesu pravne sigurnosti, niti bi na bilo koji način moglo ugroziti likvidnost Fonda ili negativno utjecati na sredstva Fonda, niti je u tom pravcu zakonodavac ponudio ubjedljiva i prihvatljiva obrazloženja. Također, Ustavni sud zapaža da je zakonski rok od osam dana jedan od najrestriktivnijih rokova u pravnom sistemu koji za sobom povlači gubljenje, za određeni period, samog prava koje je ranije priznato. Ustavni sud smatra da upravo ovakav gubitak prava na dospjele, a neisplaćene penzije korisnicima samo zato što nisu prijavili promjenu adrese u roku od osam dana ne može biti opravdan razlozima kao što su pravna sigurnost, eventualna nelikvidnost Fonda ili nedostatak sredstava. Ustavni sud je u citiranoj odluci, također, istakao da u oblasti penzijskog osiguranja nije došlo ni do kakve temeljne i radikalne reforme, koja bi mogla opravdati ovako restriktivnu mjeru. Zakonska rješenja koja se tiču uvjeta pod kojima se ostvaruje pravo na penziju i isti rok od osam dana za prijavljivanje svih promjena kod korisnika penzije bio je utvrđen još u Zakonu o PIO iz 1993. godine ("Službeni glasnik RS" broj 27/93), a zadržan je i u Zakonu o PIO iz 2000. godine, dakle, i nakon stupanja Evropske konvencije na pravnu snagu u Bosni i Hercegovini, za šta javne vlasti, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu dale zadovoljavajuća obrazloženja. Ustavni sud je zaključio da predmetne zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što je suprotno i principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud napominje da je citiranu odluku dostavio Vladi Republike Srpske koja je dužna preduzeti mjere kojima će osigurati poštivanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja odluke obavijestiti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
24. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Zbog tih razloga, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. Osim toga, zakon primijenjen u konkretnom slučaju ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.