Službeni glasnik BiH, broj 66/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3516/17, rješavajući apelaciju D.S.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D.S.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 015917 16 Rev od 16. maja 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 015917 15 Gž od 11. januara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 015917 12 P od 17. jula 2015. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. D.S.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 15. augusta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 015917 16 Rev od 16. maja 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 015917 15 Gž od 11. januara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 015917 12 P od 17. jula 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za donošenje privremene mjere, donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3516/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i opunomoćenika tužiteljica Vidosave i Jelke Blagojević (u daljnjem tekstu: tužiteljice) zatraženo je 18. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i opunomoćenik tužiteljica su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. marta do 8. aprila 2019. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Bijeljini od 29. juna 2012. godine apelanticin bivši suprug R.B. (u daljnjem tekstu: apelanticin bivši suprug) je obavezan da tužiteljicama isplati iznos od 85.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene po osnovu prodaje nekretnina prema kupoprodajnom ugovoru iz 1998. godine.

7. Tužiteljice su pokrenule izvršni postupak protiv apelanticinog bivšeg supruga radi prinudnog namirenja duga, ali bezuspješno, budući da apelanticin bivši suprug nije posjedovao imovinu upisanu na svoje ime u javnim evidencijama.

Osporene presude

8. Tužiteljice su nakon toga, 20. augusta 2012. godine, tužbom pokrenule predmetni parnični postupak kod Osnovnog suda u Bijeljini protiv apelantice radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, tražeći da se utvrdi da je notarski obrađen ugovor o podjeli zajedničke bračne imovine od 6. jula 2011. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim je apelanticin bivši suprug, bez naknade, apelantici ustupio svoje nekretnine, bez učinka u odnosu na tužiteljice za ispunjenje njihovog potraživanja prema apelanticinom bivšem suprugu, što je apelantica dužna da trpi i dopusti da tužiteljice svoje potraživanje namire prodajom nekretnina koje su obuhvaćene spornim ugovorom.

9. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je Presudom broj 83 0 P 015917 12 P od 17. jula 2015. godine utvrdio da sporni ugovor u dijelu kojim su se bivši supružnici saglasili da zajednički stečena imovina u braku pripadne apelantici nema pravno djejstvo prema tužiteljicama do visine njihovog potraživanja prema apelanticinom bivšem suprugu u iznosu od 90.775,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 85.000,00 KM, te je apelantica obavezana da trpi i dopusti da tužiteljice svoje potraživanje namire prodajom te imovine i na naknadu troškova postupka, dok je višak tužbenog zahtjeva tužiteljica odbijen (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Sporno pitanje koje se tokom postupka postavilo jeste da li imovina koja je obuhvaćena spornim ugovorom predstavlja bračnu imovinu, pa je to pitanje Osnovni sud, shodno odredbi člana 12. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sam riješio kao prethodno pitanje.

11. Ocjenjujući sve provedene dokaze (koji su taksativno pobrojani na str. 2. i 3. obrazloženja presude), u smislu člana 8. ZPP, Osnovni sud je utvrdio da imovina koja je obuhvaćena spornim ugovorom predstavlja zajedničku imovinu apelantice i njenog bivšeg supruga koja je stečena u bračnoj zajednici, shodno članu 270. stav 2. Porodičnog zakona (brak je trajao od 22. jula 1995. godine do 31. marta 2011. godine, kada je pravosnažno razveden), a o čemu se sud iscrpno izjasnio na str. od 4 do 11 obrazloženja presude. Potom se Osnovni sud pozvao na odredbe člana 280. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 281. stav (3) i člana 283. stav (2) ZOO, koje je citirao i koje je imao u vidu prilikom odlučenja.

12. Osnovni sud je pojasnio da je apelanticin bivši suprug pravosnažno obavezan na isplatu iznosa od 85.000,00 KM zajedno sa kamatama i troškovima postupka. Shodno tome, Osnovni sud je naveo da obaveza apelanticinog bivšeg supruga nije nastala pravosnažnošću Presude broj 80 0 P 003896 08 P, koja je u dijelu glavnog duga i troškova postupka postala pravosnažna 16. novembra 2012. godine, već su njen nastanak i dospijeće bili uvjeti za usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja u tom postupku s obzirom na to da je apelanticin bivši suprug u tom postupku osporavao svoju obavezu, jer je obaveza povrata datog zasnovana na odredbi člana 104. ZOO, tako da presuda ima samo deklaratorni karakter i tužiteljicama daje pravo da prinudnim putem namire potraživanje koje dužnik neće dobrovoljno da ispuni. Budući da su drugostepenom presudom na iznos glavnog duga zakonske zatezne kamate dosuđene od dana podnošenja tužbe (17. januar 2008. godine), to je, prema ocjeni Osnovnog suda, datum od kada se može ocijeniti rok dospijeća obaveze, pa pošto je tužba u predmetnom postupku podnesena 20. augusta 2012. godine, potraživanje tužitelja je, prema shvatanju Osnovnog suda, dospjelo prije predmetnog pobijanja dužnikove pravne radnje.

13. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza, također, utvrdio da apelanticin bivši suprug u vrijeme podnošenja predmetne tužbe nije posjedovao nekretnine iz kojih bi se moglo namiriti dospjelo potraživanje tužiteljica (o čemu se Osnovni sud detaljnije izjasnio na strani 12. obrazloženja).

14. Pošto je Osnovni sud utvrdio da za pobijanje dužnikovih pravnih radnji povjeriocu nije potrebna izvršna isprava kojom bi dokazao postojanje svog potraživanja prema dužniku, te pošto je sud utvrdio da su za obaveze prema tužiteljicama, kao povjeriocima, po osnovu ništavog ugovora odgovorni i apelantica i njen bivši suprug, u smislu člana 278. Porodičnog zakona, to za namirenje tužitelja iz njihove zajedničke imovine nije neophodno i utvrđivanje njihovih suvlasničkih dijelova za koje, prema članu 272. navedenog zakona, postoji zakonska pretpostavka da su jednaki, pa je, shodno svemu navedenom, odlučeno kao u izreci presude.

15. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 015917 15 Gž od 11. januara 2016. godine djelimično je usvojena apelanticina žalba i prvostepena presuda preinačena na način da je utvrđeno da ugovor nema pravno djejstvo prema tužiteljicama u visini od ½ na predmetnoj imovini i da je apelantica dužna da trpi da se tužiteljice sa potraživanjem mogu namiriti prodajom ½ te imovine, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (sve preciznije navedeno u izreci presude).

16. Okružni sud je, ispitujući osporenu presudu, između ostalog, prihvatio da odluka o tužbenom zahtjevu tužitelja zavisi od utvrđenja statusa predmetne imovine i statusa dužnika na imovini koja je obuhvaćena ugovorom, pojasnivši da je prvostepeni sud mogao sam raspraviti to pitanje budući da o tom pitanju prethodno nije donesena sudska odluka. Međutim, Okružni sud je, za razliku od prvostepenog suda, ocijenio da apelantica ne može biti odgovorna za dugove svog bivšeg supruga, jer to izlazi iz okvira utvrđenja činjenica podobnih za primjenu relevantnih odredaba ZOO. Tako je Okružni sud na pravilnom utvrđenju prvostepenog suda da imovina iz spornog ugovora ima status zajedničke bračne imovine, koju su apelantica i njen bivši suprug stekli u braku radom, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu odredbe člana 272. stav 1. Porodičnog zakona (koja propisuje da svakome od bračnih supružnika pripada po ½ zajedničke imovine), primjenom člana 270. stav 5. Porodičnog zakona djelimično preinačio prvostepenu presudu i odlučio kao u izreci presude, odnosno da tužiteljice svoje potraživanje mogu namiriti prodajom samo ½ imovine iz spornog ugovora.

17. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji, donio Presudu broj 83 0 P 015917 16 Rev od 16. maja 2017. godine kojom je reviziju odbio i osporenu presudu potvrdio, dok je apelanticinu reviziju podnesenu protiv rješenja Okružnog suda, koje je doneseno istog dana i pod istim poslovnim brojem kao osporena presuda, Vrhovni sud odbacio kao nedozvoljenu (rješenje se odnosi na mjeru osiguranja koja je određena rješenjem kojim je zabranjeno otuđenje i raspolaganje sa dijelom ½ imovine iz spornog ugovora).

18. Vrhovni sud je u iscrpnom obrazloženju, između ostalog, naveo da je apelanticin bivši suprug insolventan dužnik od koga se tužiteljice ne mogu naplatiti, pa predmetnom tužbom traže da se naplate iz vrijednosti koje više ne pripadaju dužnikovoj imovini, već imovini trećih lica, dužnikovih pravnih sljednika na tim vrijednostima, pa upravo zbog tog razloga tužiteljice i traže da se utvrdi da su bez pravnog djejstva pravne radnje koje je preduzeo dužnik (apelanticin bivši suprug) koje se tiču njegove imovine. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pošto je sporno raspolaganje imovinom učinjeno spornim ugovorom, to se takvo imovinsko pravo raspolaganja mora sagledati u svjetlu relevantnih odredaba Porodičnog zakona, da bi se utvrdilo da li je svoj suvlasnički dio u zajedničkoj imovini dužnik prenio na apelanticu kako bi osujetio namirenje tužitelja. U tom pravcu Vrhovni sud je pojasnio da ugovor o diobi zajedničke imovine, u smislu člana 272. stav 2. Porodičnog zakona, nema kao posljedicu izmjenu zakonskog imovinskog režima, već ima djejstvo samo na imovini koju su supružnici stekli od zaključenja braka do zaključenja tog ugovora, pri čemu supružnici nisu obavezni da u sporazumu o diobi odrede veličinu udjela u zajedničkoj imovini, shodno članu 272. stav 1. Porodičnog zakona, tako da jednom supružniku može pripasti veći dio zajedničke imovine ili sva zajednička imovina.

19. Vrhovni sud je, dalje, istakao da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o diobi zajedničke imovine bez obzira na to što su ugovorne strane u spornom ugovoru navele da je imovina koja je obuhvaćena tim ugovorom koja je stečena u braku, zapravo, imovina koja je stečena iz apelanticinih sredstava, jer je režim zajedničke imovine određen imperativnim propisima, pa ga stranke ne mogu mijenjati ugovorom o diobi. Prema tome, kako je istakao Vrhovni sud, apelanticin bivši suprug se spornim ugovorom nije mogao odreći stjecanja zajedničke imovine, već se spornim ugovorom odrekao samo svog dijela zajedničke imovine u apelanticinu korist, a pošto taj dio nije određen, primjenjuje se zakonska pretpostavka iz člana 272. stav 1. Porodičnog zakona da se radi o ½ dijela. Budući da apelanticin bivši suprug nema posebnu imovinu iz koje bi se tužiteljice mogle naplatiti, a za svoj dug odgovora svojom zajedničkom imovinom koju je ustupio apelantici, i to do ½ dijela nekretnina, prema ocjeni Vrhovnog suda, valjalo je udovoljiti zahtjevu tužiteljica da je sporni ugovor bez djejstva do ½ dijela imovine, te apelantici naložiti da trpi i dozvoli namirenje potraživanja prodajom tog dijela imovine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji sa priloženim brojnim dokumentima, između ostalog, hronološki opisuje tok predmetnog i drugih postupaka koji su mu prethodili. Ukazuje, također, na procesne propuste Osnovnog suda, odnosno kršenje člana 81. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer taj sud na pripremnom ročištu nije decidirano odlučio o čemu će raspravljati na glavnoj raspravi, odnosno nije odlučio da će se o apelanticinoj imovni raspravljati kao o prethodnom pitanju, pa je na taj način povrijeđeno raspravno načelo. Dalje, tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno i apelanticino pravo na pravnu sigurnost, jer tokom postupka nije znala da će se o njenoj imovini raspravljati kao o zajedničkoj imovini prema Porodičnom zakonu, pa je sve navedeno dovelo do kršenja odredaba čl. 4, 5. i 7. ZPP. U tom pravcu sugerira da su redovni sudovi u konkretnom slučaju imali dvije mogućnosti da o apelanticinoj imovini rasprave, i to da to pitanje rasprave kao prethodno pitanje, ali prema pravilima parničnog postupka, ili da prekinu predmetni postupak i apelanticu upute na parnični postupak kako bi se o tom pitanju raspravilo. Ovakvim postupanjem redovni sudovi su počinili povredu materijalnog prava koje je propisano odredbama člana 209. stav 2. tačka 11, te člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP, pa je, shodno tome, Vrhovni sud bio dužan da ukine nižestepene presude. Apelantica, dalje, kritikuje stav redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o zajedničkoj imovini, jer je u spornom ugovoru jasno navedeno da su se ugovarači sporazumjeli da je imovina iz spornog ugovora kupljena tokom braka, ali od sredstava koja nisu stjecana tokom braka, nego iz apelanticinih posebnih sredstava i da kao takva predstavlja isključivo apelanticinu imovinu. U tom pravcu apelantica naglašava da je imovinu koja je obuhvaćena spornim ugovorom stekla od novčanih sredstava koje je dobila od oca. Dalje, apelantica detaljno ukazuje na dijelove presuda za koje smatra da su kontradiktorni, iznoseći svoje viđenje cijelog slučaja, ukazujući kako i na koji način su sudovi trebali odlučiti, pri čemu citira dijelove iz odluka sa kojima se ne slaže u kontekstu primjene materijalnog prava, i to ZOO. Posebno ukazuje da su je tokom postupka vrijeđale tužiteljice, ali da je sud nije zaštitio. Zatim, iscrpno prigovora da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za vođenje predmetne parnice, jer je tužba u vrijeme podnošenja bila preuranjena, da potraživanje još uvijek nije bilo dospjelo, niti izvršno, da je apelanticin bivši suprug solventan tako da su se tužiteljice mogle naplatiti iz druge imovine.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su sve iznesene prigovore ocijenili neosnovanim ukazujući da su ti sudovi ispitali prigovore koje apelantica ponavlja u apelaciji, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tužiteljice su sve prigovore ocijenile neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. Odgovor je potkrijepljen dokumentima iz kojih proizlazi da je apelantica pokrenula postupak za rušenje nekretnine koja je predmet izvršnog postupka.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI

Opšte pravilo

Član 280.

(1) Svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca.

(2) Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerilaca ako uslijed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja.

Uslovi pobijanja

Član 281.

(1) Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.

(2) Ako je treće lice dužnikov suprug, ili srodnik po krvi u prvoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima.

(3) Kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato.

(4) Odricanjem od nasljedstva smatra se besplatnim raspolaganjem.

Rok za podizanje tužbe

Član 285.

(1) Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz člana 281. stav (1) a za ostale slučajeve u roku od tri godine.

(2) Rok iz prethodnog stava računa se od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti propuštanje radnje.

24. Porodični zakon ("Službeni glasnik RS" br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 270. st. (5) i (6)

(5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.

2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika

Član 272.

(1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

(2) Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa na srpskom jeziku, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima.

25. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, po pravilu, na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja.

Član 5.

Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašćen da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila pružena mogućnost da se izjasni.

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 12. stav (1)

(1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje) sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Član 81.

Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi.

Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.

Sud nije u daljem toku parnice vezan za svoja ranija rješenja iz ovog člana.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 015917 16 Rev od 16. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin opunomoćenik je primio 29. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. U konkretnom slučaju tužiteljice su pokrenule predmetni parnični postupak radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, u smislu ZOO, dakle, radilo se o građanskopravnom odnosu, te se, stoga, mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. U vezi sa apelanticinim prigovorom kojim ukazuje na kršenje raspravnog načela, jer je prvostepeni sud tokom postupka razmatrao pitanje da li predmet spornog ugovora predstavlja bračnu imovinu apelantice i njenog bivšeg supruga kao prethodno pitanje, u smislu člana 12. stav 1. ZPP, a da na pripremnom ročištu o tome prvostepeni sud nije decidirano odlučio, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može izvesti zaključak da je ovaj prigovor opravdan. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost da predlaže dokaze i da su svi dokazi koje je predložila provedeni tokom predmetnog postupka (dokazi koje je apelantica predložila su taksativno pobrojani na strani tri obrazloženja osporene prvostepene presude), pri čemu apelantica i ne tvrdi suprotno, niti precizira na koji način je bila spriječena da iznosi činjenice i dokaze kojima se te činjenice i tvrdnje utvrđuju (da se ne radi o bračnoj imovini), kojima bi opovrgnula suprotne tvrdnje i dokaze tužiteljica, što bi eventualno pokrenulo pitanje kršenja raspravnog načela. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa načelom procesne ekonomije, sud koji vodi postupak u toku koga se pojavilo neko prethodno pitanje (kao u konkretnom slučaju) može sam riješiti to pitanje, u smislu člana 12. stav (1) ZPP, a u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud u postupanju Osnovnog suda koji se koristio svojim ovlaštenjem koje mu pruža navedena odredba ZPP ne uočava ništa što bi opravdalo izneseni prigovor, niti se može izvući zaključak da je navedena okolnost dovela do kršenja raspravnog načela, niti bilo šta što ukazuje na povredu parničnog postupka na šta apelantica neosnovano ukazuje.

35. Ustavni sud, shodno ostalim prigovorima kojima apelantica ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

37. U vezi sa ostalim iznesenim prigovorima kojima apelantica iskazuje nezadovoljstvo osporenim odlukama, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na osnovu velikog broja provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. ZPP, utvrdio relevantne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da su ispunjeni opći i posebni uvjeti za pobijanje dužnikovih pravnih radnji (sporni ugovor), u smislu člana 281. ZOO, jer je tokom postupka, kao prethodno pitanje, utvrđeno da predmet spornog ugovora predstavlja bračnu imovinu, u smislu člana 270. stav (5) Porodičnog zakona, i da je sporni ugovor bez djejstva u visini od ½ dijela imovine (dio koji se odnosi na imovinu apelanticinog bivšeg supruga, kako je to utvrdio Okružni sud preinačavajući prvostepenu presudu). Ustavni sud zapaža da je takav stav Okružnog suda u cijelosti potvrdio Vrhovni sud, koji je dodatno obrazložio pravnu prirodu spornog ugovora u svjetlu Porodičnog zakona, prihvatajući stav nižestepenih sudova da apelanticin suprug ne posjeduje drugu imovinu podobnu za namirenje predmetnog potraživanja, pri čemu se taj sud dodatno osvrnuo i na prigovor u vezi sa ispunjenošću uvjeta za podizanje predmetne tužbe (vidi tač. 19. i 20. ove odluke).

38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, suprotno apelanticinim navodima, detaljno ispitali sve apelanticine navode koje ona ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dali jasna i precizna obrazloženja da su u konkretnom slučaju ostvarene materijalnopravne pretpostavke iz člana 281. ZOO. Ustavni sud smatra da osporene odluke u pogledu obrazloženja zadovoljavaju standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasna i argumentirana obrazloženja utemeljena na relevantnim odredbama Porodičnog zakona i ZOO, zaključivši da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljica. S obzirom na to, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava prilikom donošenja osporenih odluka, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

40. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi vežu za proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a da su ti navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na dom i imovinu, također, neosnovani.

41. U vezi sa apelanticinim pozivanjem na povredu prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se osporenim odlukama ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelanticino raspravno načelo, niti je došlo do povrede parničnog postupka u situaciji kada je Osnovni sud, koristeći se svojim diskrecionim pravom u smislu člana 12. stav 1. ZPP, raspravio pitanje bračne imovine kao prethodno pitanje, a apelantici je bilo omogućeno da iznosi činjenice i dokaze u prilog svojim tvrdnjama, pri čemu su redovni sudovi na osnovu velikog broja provedenih dokaza rasvijetlili relevantne okolnosti slučaja utvrđujući da su se stekle materijalnopravne pretpostavke za pobijanje dužnikove radnje, u smislu člana 281. ZOO, za šta su dali dovoljno jasna obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljnim ispitavši sve apelanticine relevantne prigovore koje u apelaciji ponavlja.

43. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju navedenih prava temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.