Službeni glasnik BiH, broj 11/24

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U-21/22, rješavajući zahtjev Bakira Izetbegovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva prvog zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14 i 47/23), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 18. januara 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odlučujući o zahtjevu Bakira Izetbegovića, u vrijeme podnošenja zahtjeva prvog zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine,

Utvrđuje se da je član 5. stav (3) Pravilnika o uniformama Oružanih snaga Bosne i Hercegovine broj 11-02-3-1864-13/16 od 24. aprila 2017. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 44/17) u saglasnosti sa članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bakir Izetbegović (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), u vrijeme podnošenja zahtjeva prvi zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, podnio je 5. augusta 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 5. stav (3) Pravilnika o uniformama Oružanih snaga Bosne i Hercegovine broj 11-02-3-1864-13/16 od 24. aprila 2017. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 44/17; u daljnjem tekstu: osporena odredba ili Pravilnik o uniformama).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od donosioca osporenog akta – Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), zatraženo je 15. augusta 2022. godine da dostavi odgovor za zahtjev.

3. Ministarstvo je dostavilo odgovor 14. septembra 2022. godine.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

4. Podnosilac zahtjeva smatra da je osporena odredba u suprotnosti sa članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema navodima podnosioca zahtjeva, nošenje hidžaba/marame predstavlja manifestiranje religioznog vjerovanja i potpada pod zaštitu II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Osim toga, kako navodi, nošenje hidžaba je "stroga vjerska dužnost muslimanki u Bosni i Hercegovini". Ta obaveza proistječe iz fetve koju je usvojilo Vijeće muftija na svojoj šestoj redovnoj sjednici održanoj 25. februara 2016. godine u Sarajevu, koju je potpisao Husein ef. Kavazović, reisul-ulema Islamske zajednice u BiH. U fetvi se navodi da je "hidžab, odnosno marama koju nose muslimanke, vjerska obaveza i odjevna praksa muslimanke propisana osnovnim izvorima islama, Kur'anom i Sunnetom [...], kao i da [...] hidžab spada u domen ispovijedanja vjere [...]". Također je navedeno da "[...] hidžab u širem smislu podrazumijeva pokrivanje cijelog tijela, izuzev lica i šaka, dok pokrivanje lica (nikab, burka i feredža) ne spada u vjerske obaveze muslimanke [...]" (dostupno na https://www.islamskazajednica.ba/index.php/fetve-i-rezolucije/26104- fetva%20o%20obaveznosti-nosenja-hidzaba). Podnosilac zahtjeva se poziva na stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Eweida i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 15. januara 2013. godine, predstavke br. 48420/10 i dr.).

5. Podnosilac zahtjeva navodi da se zabranom nošenja hidžaba/marame pripadnicama Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Oružane snage) ne može opravdati legitiman cilj koji je u javnom interesu. Interesi javne sigurnosti, zaštite javnog reda, zaštite zdravlja i morala, te zaštite prava i sloboda drugih nisu mogli biti razlog za donošenje "ovako restriktivne norme". Podnosilac smatra da nije jasno šta je motiviralo donosioca osporene odredbe da potpuno zabrani nošenje hidžaba u Oružanim snagama, dok je "nošenje nekih drugih dijelova odjeće dozvoljeno". Naprimjer, vojna potkapa, čije je nošenje propisano članom 15. tačka b) Pravilnika o uniformama, "izgledom i funkcijom gotovo je identična hidžabu". Međutim, kako ističe, potkapa se može nositi, dok se hidžab ne smije nositi. Stoga, ako su hidžab i potkapa gotovo isti odjevni predmeti a nošenje potkape je dozvoljeno, onda se "ne može naći razumno obrazloženje kojim bi se opravdala zabrana nošenja hidžaba".

6. U zahtjevu je navedeno da je "prema posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini (2013. godine) živjelo 50,7% stanovnika islamske vjeroispovijesti. U vezi s tim, naglašeno je da vojske koje imaju mnogo manji broj pripadnika različitih vjera od Oružanih snaga BiH, kao što su Norveška, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada, Sjedinjene Američke Države (SAD) i Australija, ipak dozvoljavaju nošenje hidžaba pripadnicama svojih oružanih snaga koje su islamske vjere. Naprimjer, u Norveškoj je od 2012. godine dozvoljeno muslimankama nošenje hidžaba uz uniforme, pod uvjetom da ga žene koje ga nose čvrsto vežu oko glave". Podnosilac navodi da je Norveška o tome donijela Uredbu o uniformi u kojoj je navedeno da je "[h]idžab je dozvoljen ako prati oblik glave i ne leprša. Trebao bi biti crne jednobojne boje i bez ukrasa. Hidžab ne zamjenjuje vojna pokrivala za glavu, te se stoga treba nositi ispod običnih vojnih pokrivala za glavu".

7. Dalje, podnosilac ističe da je u Ujedinjenom Kraljevstvu, u Vodiču o religiji i vjerovanju u oružanim snagama, propisano da muslimanke "mogu nositi hidžab (maramu) osim kada operativni ili zdravstveni i sigurnosni razlozi nalažu drugačije". U Kanadi je propisano da "iz duhovnih i vjerskih razloga, pripadnici oružanih snaga imaju pravo da nose hidžab. Hidžab se mora nositi u skladu sa važećim sigurnosnim standardima i neće ometati nošenje gas-maski, maski za kiseonik, borbenih i drugih kaciga, ronilačkih maski i dr. Ako je potrebno, pripadnice oružanih snaga će modificirati frizure, hidžab ili oboje kako bi omogućili pravilno nošenje ovih predmeta". Osim toga, ukazuje i da je Glavni štab Vojske SAD-a 26. januara 2021. godine donio uredbu u kojoj je navedeno da "pripadnik vojske može nositi hidžab (maramu za glavu) napravljen od prigušenog materijala u boji koja blisko podsjeća na dodijeljenu uniformu (uglavnom crna, zelena, smeđa ili tamnoplava, prema potrebi). Materijal će biti bez dizajna ili oznaka, osim što pripadnik vojske koji nosi maskirnu uniformu može nositi i hidžab u maskirnom uzorku koji odgovara uniformi".

8. Podnosilac zahtjeva smatra da u konkretnom slučaju Ustavni sud treba slijediti svoju praksu iz predmeta br. U-8/17 i U-9/21 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-8/17 od 30. novembra 2017. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-9/21 od 2. decembra 2021. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

b) Odgovor na zahtjev

9. U odgovoru na zahtjev Ministarstvo je navelo da osporena odredba nije protivna članu II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine ni članu 9. Evropske konvencije jer stav (2) člana 9. Evropske konvencije sadrži "restriktivnu klauzulu" koja dozvoljava državama, kroz tzv. "široko polje procjene", da odlučuju o obimu uživanja prava radi zaštite obavljanja profesionalne vojne službe. Ministarstvo je istaklo da su prava iz navedenog člana Evropske konvencije ograničena jednako i pod istim uvjetima za sve profesionalne pripadnike/ce Oružanih snaga BiH. Prava su ograničena u općem interesu u skladu sa zakonom (čl. 20, 28. i 29. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH) i provedbenim propisima u koje spada i ovaj pravilnik. Jedino su vjerski službenici u Oružanim snagama, prema članu 4. stav (8) tačka h) Pravilnika o uniformama, izuzeti od navedenog ograničenja.

10. Prema mišljenju Ministarstva, navedeno ograničenje ima legitiman cilj koji je u općem interesu − osiguranju jedinstvenog funkcioniranja sistema odbrane. Ministarstvo naročito ističe da navedeno ograničenje ima poseban značaj u društvu kao što je bosanskohercegovačko, u kojem egzistira više etničkih grupa i vjera. S tim ciljem je, u jedinstvenoj organizaciji na nivou države kakvu predstavljaju Oružane snage, bilo neophodno uvesti određena ograničenja slobode manifestiranja vjere kako bi se uskladili interesi raznih vjerskih i etničkih grupa. Stoga, iz navedenih razloga, koji su u općem interesu, u ovom bi slučaju "prednost trebalo dati stavu (2) člana 9. Evropske konvencije u odnosu na stav (1) istog člana".

11. Ministarstvo smatra da bi se urušio jedinstveni sistem Oružanih snaga BiH ukoliko bi se dozvolilo postupanje na način kako je traženo u zahtjevu za ocjenu ustavnosti. Naime, udovoljavanje ovom zahtjevu bi sasvim izvjesno dovelo do sličnih zahtjeva ostalih vjerskih grupa u Oružanim snagama BiH. Tako bi propisi koji reguliraju jedinstven izgled profesionalnih pripadnika Oružanih snaga BiH bili narušeni do te mjere da se ne bi vidjela prepoznatljiva vojska. Naprimjer, kako dalje navodi Ministarstvo, jedan pripadnik Oružanih snaga BiH bio bi s kapom, dugom bradom ili maramom, drugi opet sa kršćanskom/hrišćanskom brojanicom ili s nekim drugim simbolom i slično. Nošenje marame moglo bi imati za posljedicu loše međuljudske odnose među pripadnicima Oružanih snaga BiH. Također, nošenje marame moglo bi uzrokovati i nepovjerenje građana u Oružane snage BiH. Naime, nakon okončanih oružanih sukoba koji su "nesporno utjecali na međuljudske odnose u Bosni i Hercegovini, naše pluralno društvo je postalo izuzetno osjetljivo kada se radi o ispoljavanju vjerskih simbola u javnom prostoru". Nošenjem marame stvorio bi se utisak identifikacije Oružanih snaga BiH s određenom religijom, što nije u skladu s ustavnim principom neutralnosti i nepristranosti države. U bosanskohercegovačkom društvu, koje ima naročit senzibilitet prema nošenju vjerskih simbola u javnom prostoru, razumno bi bilo u Oružanim snagama BiH dati prednost principima neutralnosti i nepristranosti.

IV. Relevantni propisi

12. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Član I/2.

Bosna i Hercegovina

Demokratska načela

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

13. Zakon o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05, 53/07, 58/08 – završne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH, 59/09, 59/09 – autentično tumačenje, 74/10, 42/12, 41/16 i 38/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

POGLAVLJE I. OPĆE ODREDBE

Član 1. (Predmet Zakona)

Ovim Zakonom uređuju se: služba u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Oružane snage), sastav Oružanih snaga, prijem u službu, prava i obaveze lica na službi u Oružanim snagama, status lica tokom službe, sistem klasificiranja ljudstva, ocjene, unapređenja, upravljanje evidencijom personala i karijerom vojnih lica, činovi i oznake u Oružanim snagama, standardi ponašanja i druga statusna pitanja lica na službi u Oružanim snagama.

Član 2. (Oružane snage)

Oružane snage podrazumijevaju sve vojne snage u Bosni i Hercegovini na način utvrđen Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 88/05), (u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani).

Član 5. tačka c) alineja 14)

(Vidovi, rodovi i službe)

c) Službe su:

14) vjerska služba.

Član 20. (Nošenje uniforme)

Vojno lice dužno je nositi propisanu uniformu za vrijeme vršenja službe, u skladu s propisom koji donosi ministar odbrane.

Član 28. (Iste mogućnosti)

(1) Profesionalna vojna lica i lica koja žele biti primljena u Oružane snage tretiraju se s punim poštovanjem principa transparentnosti, pravičnosti i istih mogućnosti. Neće biti diskriminacije ni po kojem osnovu, poput spolne, rasne, zbog boje kože, jezika, vjeroispovijesti, političkih ili drugih mišljenja, etničkog ili socijalnog porijekla, povezanosti s nacionalnim manjinama, imovnog stanja, odnosno drugog statusa.

(2) Ministar odbrane osigurava da se u Oružanim snagama poštuju obaveze iz stava (1) ovog člana.

Član 29. (Vjerske aktivnosti i slobode)

(1) Vojno lice ima pravo obavljanja vjerskih aktivnosti radi ostvarivanja vjerskih sloboda u skladu sa specifičnostima svake od vjera.

(2) Organizacija i obavljanje vjerskih aktivnosti iz stava (1) ovog člana zasnivaju se na principu individualne slobode izražavanja i obavljanja vjerske službe pripadnika Oružanih snaga.

(3) Organizacija vjerskih aktivnosti u Oružanim snagama prvenstveno se zasniva na objektivnim vojnim potrebama.

(4) Ministarstvo odbrane BiH, u saradnji sa zakonom priznatim crkvama i vjerskim zajednicama, propisuje organizaciju i način funkcioniranja vjerskih aktivnosti u Oružanim snagama i osigurava ostvarivanje vjerskih sloboda, kako je utvrđeno u stavu (1) ovog člana.

Član 57. stav (3)(Osnovni godišnji odmor i odsustva)

(3) Profesionalno vojno lice može u jednoj kalendarskoj godini odsustvovati šest radnih dana radi zadovoljavanja svojih vjerskih, odnosno tradicijskih potreba, s tim da se odsustvo od dva dana koristi uz naknadu plaće – plaćeno odsustvo.

14. Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 88/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (1)(Oružane snage)

(1) Oružane snage su profesionalna, jedna vojna sila koju organizira i kontrolira Bosna i Hercegovina. Oružane snage imaju aktivnu i rezervnu komponentu. Oružane snage, kao instituciju Bosne i Hercegovine, čine pripadnici iz reda sva tri konstitutivna naroda i reda ostalih, u skladu s Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine.

ODJELJAK E. Ministar odbrane Bosne i Hercegovine Član 15. tačka a)

(Organizacione i administrativne nadležnosti)

Ministar odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ministar odbrane) ima sljedeće organizacione i administrativne nadležnosti, koje su predmet vrhovne komande i kontrole Predsjedništva:

a) predlaže i donosi propise, izdaje direktive i naređenja, koja se odnose na organizaciju, administraciju, osoblje, obuku, opremanje, razmještaj i upotrebu Oružanih snaga kako bi se osigurala maksimalna interoperabilnost u Oružanim snagama i interoperabilnost sa snagama NATO-a,

[...]

15. Pravilnik o uniformama Oružanih snaga Bosne i Hercegovine broj 11-02-3-1864-13/16 od 24. aprila 2017. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 44/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.(Predmet)

Pravilnikom o uniformama Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisuju se vrste vojnih uniformi i odjeće za posebne namjene, način nošenja, vrijeme i prilike u kojima vojne uniforme, sa pripadajućim vojnim oznakama, i odjeću za posebne namjene nose vojna i civilna lica na službi u Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine i Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: MO i OS BiH).

Član 4. stav (1) i stav (8) tačka h)(Nošenje vojne uniforme)

(1) Vojnu uniformu, kao obilježje pripadnosti OS BiH, imaju pravo i obavezu da nose vojna lica za vrijeme obavljanja službe:

(8) Vojna lica nisu obavezna nositi vojnu uniformu u sljedećim prilikama:

h) Pripadnici vjerskih službi u OS BiH za vrijeme obavljanja vjerske službe.

Član 5.(Ograničenja vezana za nošenja uniforme)

(1) Vojnim licima nije dopušteno nošenje pojedinih dijelova vojne uniforme u kombinaciji sa civilnom odjećom i/ili opremom, kao ni kombinacije dijelova različitih kompleta vojne uniforme.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana Pravilnika, vojna lica prilikom izvršavanja službenih zadataka mogu, u kombinaciji sa vojnim uniformama, nositi propisanu radno-zaštitnu i opremu specijalne namjene, čije je obavezno nošenje regulirano zakonima u BiH ili podzakonskim aktima MO BiH.

(3) Vjerska obilježja uz uniformu mogu se nositi na način da ista ne budu vidljiva.

(4) Vojnim licima nije dopušteno da daju na korištenje vojne uniforme ili dijelove vojnih uniformi licima koja nisu pripadnici OS BiH.

Član 15. tačka b)
(Dopunski dijelovi kompleta terenske uniforme)

Dopunski dijelovi kompleta terenske uniforme su:

b) Potkapa,

[...]

Član 17. stav (2)
(Način nošenja dopunskih dijelova kompleta)

(2) Potkapa se nosi ispod šljema, po potrebi, zavisno od vremenskih uvjeta.

16. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi:

IV – Odnos države i crkava i vjerskih zajednica

Član 14. tačka (7)

Crkve i vjerske zajednice odvojene su od države a to znači da:

7. Javno očitovanje vjere ili uvjerenja može biti ograničeno jedino na osnovu zakona i u skladu s međunarodnim standardima kada nadležni organ dokaže da je to neophodno u interesu javne sigurnosti, zaštite zdravlja, javnog morala, ili u cilju zaštite prava i sloboda drugih osoba u skladu s međunarodnopravnim standardima. […]

17. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 38/05, 22/06, 63/10, 72/10 – ispravka, 7/13, 52/14 i 85/21) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.Oznake pripadnosti

Sudije i službenici suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme vršenja službenih dužnosti.

Oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti ne smiju se isticati na sudskoj zgradi ili u prostorijama suda.

Zabrana iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na stranke i treća lica.

18. Zakon o sudovima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 37/12, 14/14 – odluka USRS, 44/15, 39/16 – odluka USRS i 100/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

(1) Sudije, stručni saradnici, viši stručni saradnici i radnici suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme obavljanja službenih dužnosti.

(2) Oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti ne smiju se isticati na sudskoj zgradi ili prostorijama suda.

19. Zakon o sudovima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Brčko distrikta" broj 18/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14(Oznake pripadnosti)

Sudije ne smiju isticati oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti, niti se takve oznake smiju isticati bilo gdje u sudskim prostorijama.

20. Direktiva vijeća Evropske unije broj 2000/78/EZ od 27. novembra 2000. godine o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (dostupno na hrvatskom jeziku na službenoj stranici https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:32000L0078) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2.Pojam diskriminacije

1. Za potrebe ove Direktive "načelo jednakog postupanja" znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.

2. Za potrebe stavka 1.:

(a) smatra se da se radi o izravnoj diskriminaciji u slučaju kada se prema jednoj osobi postupa lošije nego prema drugoj osobi ili je došlo do takvog postupanja ili je moglo doći do takvog postupanja u sličnim situacijama, zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1.;

[…]

5. Ova Direktiva ne utječe na mjere koje proizlaze iz nacionalnog zakonodavstva, a koje su u demokratskom društvu potrebne zbog očuvanja javne sigurnosti, održanja javnog reda i prevencije kaznenih djela, radi zaštite zdravlja te zaštite prava i sloboda drugih ljudi.

Članak 3.Područje primjene

1. U granicama nadležnosti prenesenih na Zajednicu, ova se Direktiva primjenjuje na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na:

[…]

(c) zapošljavanje i uvjete rada, uključujući otkaze i plaće;

[…]

Članak 4.Uvjeti za obavljanje zanimanja

1. Neovisno o članku 2. stavcima 1. i 2., države članice mogu propisati da različito postupanje, koje se temelji na nekoj od značajki u vezi s bilo kojim od razloga iz članka 1., ne predstavlja diskriminaciju kada zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se obavljaju takva značajka predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja, ako je svrha opravdana, a zahtjev proporcionalan.

[...]

V. Dopustivost

21. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. Pravila Ustavnog suda.

22. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:

- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

23. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je, u vrijeme podnošenja zahtjeva, prvi zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud slijedi svoju praksu iz predmeta broj U-8/17 prema kojoj je nadležan vršiti kontrolu ustavnosti pravnih akata nižeg ranga od zakona kada takvi akti pokreću pitanje poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Naime, osporena odredba propisuje da se vjerska obilježja ne smiju nositi uz uniformu tako da budu vidljiva. Ograničavanje nošenja vjerskih obilježja na vidljiv način potpada pod član 9. Evropske konvencije. Stoga, za zasnivanje nadležnosti Ustavnog suda nije važno što osporeni propis nije zakon, već podzakonski akt – pravilnik. U ovom slučaju, važno je da osporeni akt pokreće pitanje poštovanja osnovnih ljudskih prava. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju zahtjev za ocjenu ustavnosti dopustiv, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. Pravila Ustavnog suda.

VI. Meritum

24. Podnosilac zahtjeva traži ispitivanje usklađenosti osporene odredbe sa članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 9. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

g) Slobodu misli, savjesti i vjere.

26. Član 9. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1.  Svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti; ovo pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera ili uvjerenje i slobodu svakog da, bilo sâm ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, podučavanjem, redovnim obavljanjem i obredom.

2.  Sloboda ispoljavanja vjere ili ubjeđenja podvrgava se samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Prethodna razmatranja

27. U odnosu na pozivanje podnosioca zahtjeva na predmete iz apstraktne nadležnosti Ustavnog suda (br. U-8/17 i U-9/21), Ustavni sud ističe da je u njima razmotreno pitanje zabrane nošenja brade policijskim službenicima Granične policije Bosne i Hercegovine (U-8/17) te pripadnicima Oružanih snaga BiH (U-9/21) u smislu garancija prava iz člana II/3.f) i g) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 9. Evropske konvencije. U oba predmeta Ustavni sud je istakao da brada kao dio tijela i fizičkog izgleda osobe predstavlja manifestaciju vjere ako se nosi s tim ciljem, ali da istovremeno predstavlja i aspekt privatnog života, budući da se ne veže samo za vjerska obilježja. S obzirom na to da su osporeni propisi u navedenim predmetima propisivali apsolutnu zabranu nošenja brade, te da nisu propisivali bilo kakve odrednice o estetskom izgledu brade ili bilo kakvim drugim karakteristikama, zaključeno je da takvo ograničenje ne slijedi interes općih ciljeva iz stava 2. čl. 8. i 9. Evropske konvencije.

28. Međutim, za razliku od brade čije nošenje može biti povezano sa životnim stilom, modom ili nekim drugim ličnim opredjeljenjem, koje nužno ne mora biti religijsko, hidžab nedvojbeno predstavlja vjerski simbol i odjevnu praksu muslimanke, na šta je ukazao i podnosilac zahtjeva (vidi tačku 4) kao na "strogu vjersku obavezu". Iz ovih razloga Ustavni sud smatra da brada i hidžab nisu uporedive kategorije, te da se praksa Ustavnog suda iz navedenih predmeta ne može per se dovesti u vezu s konkretnim predmetom.

29. U odnosu na pozivanje apelanta na praksu nošenja hidžaba u vojskama drugih demokratskih zemalja, Ustavni sud ukazuje da među članicama Vijeća Evrope ne postoji konsenzus oko tog pravnog pitanja. U vezi s tim, Ustavni sud naročito napominje da se u ovom slučaju ne radi o apsolutnoj zabrani nošenja hidžaba u svim prilikama i na svakom mjestu. Ovdje se radi o zabrani nošenja hidžaba za vrijeme obavljanja službene dužnosti, tj. na radnom mjestu u Oružanim snagama BiH. Kada je riječ o nošenju hidžaba na radnom mjestu, radi se o kontroverznom pitanju koje je predmet javnih rasprava u državama članicama i Vijeća Evrope i Evropske unije. Ustavni sud zapaža da se propisi o tom pitanju veoma razlikuju i da postoje države članice koje isključuju nošenje hidžaba u javnoj službi (naprimjer Republika Francuska), zatim države koje toleriraju njegovo nošenje (naprimjer Kraljevina Danska), te države u kojima na nacionalnom nivou postoji različita sudska praksa u pogledu zabrane nošenja hidžaba (naprimjer Savezna Republika Njemačka). Stoga, selektivno navođenje određenih afirmativnih primjera o dopuštenosti nošenja hidžaba bez uzimanja u obzir konkretnog konteksta u Bosni i Hercegovini i nepostojanja konsenzusa o tom pitanju među državama članicama Vijeća Evrope, što državama ostavlja široko polje slobodne procjene, ne može imati odlučujući utjecaj na odlučenje u konkretnom slučaju.

30. Također, procent osoba u Bosni i Hercegovini koje su se izjasnile kao muslimani/muslimanke ne može utjecati na odluku Ustavnog suda da li je osporenom odredbom prekršeno pravo na slobodu vjere iz člana 9. Evropske konvencije. Naime, prema stavu 2. člana 9. Evropske konvencije moguća su ograničenja prava na slobodu vjere ako su ispunjeni određeni uvjeti. Ako se utvrdi da je zakonodavac ispunio uvjete iz člana 2. stav 9. Evropske konvencije, onda nije važan procent osoba koje pripadaju određenoj religiji, jer su određena ograničenja slobode vjere dozvoljena. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 14. stav 7. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o slobodi vjere) propisano da su crkve i vjerske zajednice odvojene od države, te da "[j]avno očitovanje vjere ili uvjerenja može biti ograničeno jedino na osnovu zakona i u skladu s međunarodnim standardima kada nadležni organ dokaže da je to neophodno u interesu javne sigurnosti, zaštite zdravlja, javnog morala, ili s ciljem zaštite prava i sloboda drugih osoba u skladu s međunarodnopravnim standardima".

31. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ni činjenica koju podnosilac zahtjeva naglašava – da je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini izdala fetvu u vezi s nošenjem hidžaba (vidi tačku 4. ove odluke) − ne može imati utjecaj na odlučenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, fetve su vjerske naredbe koje obavezuju muslimane u njihovom privatnom životu, ali koje nemaju utjecaja na primjenu i poštovanje zakona koje donosi javna vlast. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud, razmatrajući odnos vjerskog i građanskog prava podsjetio da je sloboda vjere, uključujući slobodu njenog manifestiranja, primarno stvar individualne svijesti. U vezi s tim je naglasio da je sfera individualne svijesti znatno drugačija od sfere "privatnog prava", odnosno građanskog prava koja se tiče organizacije i funkcioniranja društva u cjelini. Član 9. Evropske konvencije garantira svima u privatnom životu slobodu poštovanja zahtjeva svoje vjere. S druge strane, država može, u okviru svojih ovlaštenja u oblasti privatnog odnosno građanskog prava, legitimno spriječiti primjenu vjerskih uvjerenja koja su u suprotnosti s javnim redom i demokratskim vrijednostima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Refah partija blagostanja i drugi protiv Turske, presuda od 13. februara 2003. godine, predstavka broj 41340/98 i dr.). Isti zaključak je prihvatio i Ustavni sud (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-286/06 od 29. septembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07).

Praksa Evropskog suda

32. Član 9. Evropske konvencije ne štiti svako djelo koje je motivirano ili inspirirano vjerom ili uvjerenjem te ne garantira uvijek pravo na ponašanje u javnoj sferi na način koji diktira vjera ili uvjerenje (vidi naprimjer, Arrowsmith protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7050/75, izvještaj Komisije od 12. oktobra 1978. godine, DR 19; Kalaç protiv Turske, presuda od 1. jula 1997, tačka 27, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-IV; i Leyla Şahin protiv Turske [VV], presuda od 10. novembra 2005. godine, predstavka broj 44774/98, tač. 105. i 121). U demokratskim društvima u kojima koegzistira više religija može se pokazati potrebnim da se ograniči sloboda ispoljavanja vjere ili uvjerenja kako bi se pomirili interesi različitih grupa i osiguralo poštovanje svake osobe (vidi Kokkinakis protiv Grčke, presuda od 25. maja 1993. godine, predstavka broj 14307/88, tačka 33).

33. Kako je već rečeno, član 9. Evropske konvencije, u principu, ostavlja široko polje slobodne procjene prilikom odlučivanja je li i u kojoj je mjeri ograničenje prava na ispoljavanje vjere ili uvjerenja "neophodno". Prilikom utvrđivanja polja slobodne procjene mora se voditi računa i o tome šta je to što se dovodi u pitanje. Evropski sud je istakao da je njegov zadatak utvrditi jesu li mjere koje su preduzete na domaćem nivou, u principu opravdane i srazmjerne (vidi, inter alia, Manoussakis i ostali protiv Grčke, presuda od 26. septembra 1996. godine, tačka 44, i op. cit., Leyla Şahin, tačka 110). Prilikom rješavanja pitanja opravdanosti nošenja vjerskih simbola Evropski sud je, između ostalog, svoja razmatranja dovodio u kontekst sekularizma (laïcité). U vezi s tim je zaključeno da je i sekularizam uvjerenje zaštićeno članom 9. Evropske konvencije (vidi Lautsi i drugi protiv Italije [VV], presuda od 18. marta 2011. godine, predstavka broj 30814/06, tačka 58), te da se cilj podržavanja sekularnih i demokratskih vrijednosti može povezati s legitimnim ciljem "zaštite prava i sloboda drugih" u smislu člana 9. stav 2. Evropske konvencije (vidi, op. cit., Leyla Şahin, tačka 99. i Ahmet Arslan i drugi protiv Turske, presuda od 23. februara 2010. godine, predstavka broj 41135/98, tačka 43).

34. U više svojih odluka Evropski sud je istakao da nošenje marame predstavlja "manifestaciju" iskrenog vjerskog uvjerenja zaštićenog članom 9. Evropske konvencije (vidi Bayatyan protiv Armenije, presuda od 7. jula 2011. godine, predstavka broj 23459/03, tačka 111; op. cit., Eweida i drugi, tač. 82, 89. i 97). Nošenje hidžaba – marame koja pokriva kosu i vrat a lice ostavlja vidljivim, može se smatrati "činom motiviranim ili inspiriranim vjerom ili vjerskim uvjerenjima" (vidi Lachiri protiv Belgije, presuda od 18. septembra 2018. godine, predstavka broj 3413/09, tačka 31). Pri tome je hidžab okarakteriziran kao snažan vjerski/vanjski simbol (vidi Dahlab protiv Švicarske, odluka od 15. februara 2001. godine, predstavka broj 42393/98).

35. Zabrana nošenja vjerskih simbola ili odjeće na radnom mjestu posebno se, u smislu prakse Evropskog suda, odnosi na javne službenike koji mogu biti obavezani dužnošću diskrecije, neutralnosti i nepristranosti, uključujući i zabranu nošenja takvih simbola i odjeće za vrijeme vršenja službenih ovlasti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u predmetu Dahlab radilo o zabrani nošenja marame za vrijeme nastave učiteljici osnovne škole (ibid.), a u drugom predmetu o zabrani nošenja marame za vrijeme nastave univerzitetskoj profesorici (vidi Kurtulmuş protiv Turske, odluka od 24. januara 2006. godine, predstavka broj 65500/01, ESLJP 2006-II). U navedenim predmetima Evropski sud je odbacio kao očigledno neosnovane navode podnosilaca predstavki u odnosu na član 9. Evropske konvencije. Naime, uzimajući u obzir "polje slobodne procjene koje se mora ostaviti državama u svjetlu načela neutralnosti javne službe", Evropski sud je u navedenim odlukama zaključio da je osporavano miješanje bilo načelno opravdano i srazmjerno cilju koji se želi postići, odnosno da je zabrana nošenja hidžaba bila neophodna u demokratskom društvu. Također, Ustavni sud ukazuje i na predmet u vezi sa zabranom nošenja marame na poslu socijalnoj radnici na psihijatrijskom odjelu jedne javne bolnice (vidi Evropski sud, Ebrahimian protiv Francuske, presuda od 26. novembra 2015. godine, predstavka broj 64846/11). U tom predmetu francuski sudovi su odlučili da je neproduženje ugovora podnositeljici predstavke bilo u skladu s principima sekularizma i neutralnosti javnih službi. Evropski sud je zaključio da se osporavano miješanje u slobodu ispoljavanja vjere podnositeljice predstavke može smatrati srazmjernim ciljevima koji se žele postići, te da je bilo neophodno u demokratskom društvu, zbog čega nije utvrđeno kršenje člana 9. Evropske konvencije.

Praksa Evropskog suda pravde

36. Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda pravde u vezi sa zabranom nošenja hidžaba na radnom mjestu. Naime, Evropski sud pravde je 14. marta 2017. godine donio dvije presude. U predmetu Achbita, koji je donesen po zahtjevu za preliminarnu odluku koji uputio Kasacioni sud Belgije, Evropski sud pravde je, između ostalog, zaključio da se "[č]lan 2(2)(a) Direktive 2000/78 mora tumačiti u smislu da zabrana nošenja islamske marame, koja proizlazi iz internog pravila privatnog poduzeća koje zabranjuje vidljivo nošenje bilo kakvog političkog, filozofskog ili vjerskog znaka u radno mjesto, ne predstavlja direktnu diskriminaciju na osnovu vjere ili uvjerenja u smislu te direktive" (vidi Evropski sud pravde, Presuda broj C157/15 od 14. marta 2017. godine). U drugom predmetu, Bougnaoui, koji je donesen po zahtjevu za preliminarnu odluku koji je uputio Kasacioni sud Francuske, Evropski sud pravde je istakao da "samo u vrlo ograničenim okolnostima karakteristika koja se odnosi na religiju može predstavljati istinski i odlučujući zahtjev za zanimanje". U vezi s tim, sud je zaključio da "spremnost poslodavca da uzme u obzir želje korisnika da više ne prima usluge tog poslodavca koje pruža radnica koja nosi islamsku maramu ne može [se] smatrati stvarnim i odlučujućim zahtjevom za zanimanje u smislu člana 4(1) Direktive 2000/78" (vidi Evropski sud pravde, presuda broj C188/15 od 14. marta 2017 godine).

Primjena navedenih principa na konkretan slučaj

37. Osporeni član 5. stav (3) Pravilnika o uniformama Oružanih snaga BiH glasi:

Vjerska obilježja uz uniformu mogu se nositi na način da ista ne budu vidljiva.

38. Ustavni sud zapaža da osporena odredba nesumnjivo predstavlja miješanje u pravo iz člana 9. stav 2. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su zadovoljeni uvjeti iz trodijelnog testa koji, u smislu prakse Evropskog suda, podrazumijeva da takvo miješanje mora biti "propisano zakonom", da slijedi jedan ili više legitimnih ciljeva navedenih u tom stavu i da je "neophodno u demokratskom društvu" radi postizanja legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Hamidović protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 5. decembra 2017. godine, predstavka broj 57792/15, tačka 31).

Da li je mjera "propisana zakonom"

39. Izraz "propisan zakonom" u stavu 2. člana 9. Evropske konvencije zahtijeva ne samo da ograničenje ima pravni osnov u domaćem zakonu nego se odnosi i na kvalitet tog zakona koji mora biti dostupan licima o kojima je riječ i predvidiv u pogledu njegovih učinaka (vidi Evropski sud, İzzettin Doğan i drugi protiv Turske [VV], presuda od 26. aprila 2016. godine, predstavka broj 62649/10, tačka 99). Prema ustaljenoj sudskoj praksi Evropskog suda, pojam "zakon" ima autonomno značenje i mora se shvatiti u njegovom "suštinskom", a ne samo u "formalnom" smislu (vidi, op. cit., presuda Ebrahimian, tačka 48. s daljnjim referencama). Ustavni sud zapaža da su stranke u postupku saglasne da je osporena mjera, odnosno ograničenje propisano "zakonom". Pri tome se može zaključiti da osporena odredba na dovoljno jasan i predvidiv način omogućava sagledavanje njenih posljedica po sva lica. Konkretno, osporena odredba omogućava svakom da prepozna i predvidi ograničenja ispoljavanja slobode vjere kada je riječ o nošenju vidljivih vjerskih obilježja uz uniformu. Osim toga, kako je već navedeno, mogućnost ograničavanja prava iz člana 9. Evropske konvencije predviđena je i Zakonom o slobodi vjere (vidi tačku 30. ove odluke). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju ograničenje prava iz člana 9. Evropske konvencije propisano "zakonom".

Da li postoji "legitiman cilj"

40. Ustavni sud podsjeća da je Bosna i Hercegovina demokratska država (član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine). Za razliku od nekih evropskih država u kojima je sekularizam uspostavljan kao ustavni princip (naprimjer Francuska), navedeni princip nije izričito utvrđen u Ustavu Bosne i Hercegovine. Međutim, Evropski sud je ipak zaključio da Bosna i Hercegovina jest sekularna država (op. cit., presuda Hamidović, tačka 13). Osim toga, kako je već rečeno, odvojenost crkve i vjerskih zajednica od države te mogućnost ograničavanja prava na slobodu vjere propisuje i Zakon o slobodi vjere (vidi tačku 30. ove odluke). Iz odgovora Ministarstva proizlazi da je navedeno ograničenje uspostavljeno radi zaštite tolerancije u višenacionalnom i višereligijskom društvu kakvo je u Bosni i Hercegovini. To se prvenstveno odnosi na zahtjev vjerske neutralnosti javnih organa, u konkretnom slučaju Oružanih snaga BiH. Osim toga, Ministarstvo je navelo da je svrha ograničenja da se zaštiti princip neutralnosti prema cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj javnosti, u čijoj službi se nalaze Oružane snage. Navedeni princip neutralnosti odnosi se na sve pripadnike Oružanih snaga BiH jer im je svima zabranjeno da uz uniformu nose vidno istaknuta vjerska obilježja. Također, Ministarstvo je naglasilo da bi udovoljavanje ovom zahtjevu dovelo do promjene izgleda jednoobrazne uniforme za sve pripadnike Oružanih snaga BiH jer bi se i pripadnicima drugih vjera moralo osigurati isto pravo (vidi tač. 9−11. ove odluke).

41. Ustavni sud smatra da razlozi i ciljevi na koje je Ministarstvo ukazalo u svom odgovoru korespondiraju jednom ili više legitimnih ciljeva za miješanje u pravo iz člana 9. Evropske konvencije.

Da li je mjera bila "neophodna u demokratskom društvu"

42. U vezi sa ovim pitanjem, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da može, po potrebi, uzeti u obzir bilo koji konsenzus i zajedničke vrijednosti koje proizlaze iz prakse država potpisnica Evropske konvencije (između ostalih, op. cit., S.A.S. protiv Francuske, tač. 129−131).

43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se ne može prihvatiti analogija podnosioca zahtjeva u pogledu zabrane nošenja hidžaba i dozvoljenosti nošenja potkape u Oružanim snagama BiH. Nezavisno od eventualne sličnosti izgleda dva navedena predmeta, Ustavni sud ukazuje da potkapa predstavlja dopunski dio kompleta terenske uniforme koji se nosi samo ispod šljema, po potrebi, zavisno od vremenskih uvjeta (član 15. tačka b) i član 17. stav (2) Pravilnika o uniformama) i njeno nošenje je jednako propisano za sve pripadnike Oružanih snaga BiH. S druge strane, obaveza nošenja hidžaba se ne ograničava na vremenske uvjete. Iako hidžab jest i odjevni predmet, on je primarno vjerski simbol za razliku od potkape.

44. Dalje, iz Pravilnika o uniformama vidljivo je da se pravila o odijevanju, odnosno vidljivom isticanju vjerskih simbola u Oružanim snagama BiH jednako primjenjuju na sve pripadnike, nezavisno od njihove funkcije ili vjerskih uvjerenja. Osim toga, Ustavni sud ističe da su pripadnici Oružanih snaga BiH, prilikom izbora profesije, mogli biti svjesni mogućnosti uspostavljanja ograničenja ispoljavanja slobode vjere na radnom mjestu, uključujući i zabranu isticanja vjerskih obilježja uz uniformu. Status pripadnika Oružanih snaga se zasigurno razlikuje od statusa građana koji nisu predstavnici države angažirani u javnoj službi i nisu vezani obavezom neutralnosti zbog svog službenog statusa. Takva neutralnost također je uspostavljena u pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini, pa prema zakonima o sudovima, sudijama i sudskim službenicima nije dozvoljeno nošenje istaknutih vjerskih obilježja za vrijeme vršenja njihovih dužnosti (vidi tač. 17−19. ove odluke). Zaštita principa neutralnosti u Oružanim snagama BiH kompatibilna je s vrijednostima na kojima se zasniva Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Zbog toga, Ustavni sud smatra da Ministarstvo, zbog specifičnog karaktera Oružanih snaga BiH (ratna prošlost vojski iz kojih su nastale Oružane snage BiH, višenacionalna i višereligijska struktura Oružanih snaga BiH) može zahtijevati od svojih pripadnika/pripadnica da se suzdrže od iskazivanja određenih vjerskih uvjerenja tokom obavljanja vojnih dužnosti odnosno na radnom mjestu. Naime, ovakvu mjeru javna vlast je procijenila neophodnom kako bi se sačuvala neutralnost Oružanih snaga BiH prema javnosti i zajamčila jednakost tretmana za sve pripadnike/pripadnice Oružanih snaga BiH. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da Evropski sud ističe supsidijarnu ulogu mehanizma Evropske konvencije, prema kojoj domaće vlasti imaju direktan demokratski legitimitet te su u boljem položaju da procijene potrebe i uvjete u odnosu na pitanje o odnosima između države i različitih religija, o kojima mišljenja u demokratskom društvu opravdano mogu biti veoma različita.

45. Osim toga, Ustavni sud ističe da se osporenom odredbom vjerska sloboda ne ograničava općenito u Oružanim snagama BiH. Naprotiv, Ustavni sud ukazuje da se prepoznaje senzibilitet javne vlasti u odnosu na ovo pitanje po tome što je članom 29. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH vojnim licima omogućeno obavljanje vjerskih aktivnosti u skladu sa specifičnostima svake od vjera. Kada je riječ o muslimanima, uspostavljeno je Vojno muftijstvo kao dio vjerske službe u Ministarstvu i Oružanim snagama BiH koje organizira i pruža podršku vjerskom životu pripadnika/pripadnica islamske vjere radi zadovoljavanja njihovih vjerskih potreba. To uključuje, između ostalog, organizaciju obavljanja vjerskih dužnosti i manifestacija/svečanosti kao naprimjer organiziranje džume namaza (molitva petkom), organiziranje iftara i sehura tokom ramazana (mjesec posta) te obilježavanje Mevluda (rođenje poslanika Muhammeda) i sl. Također, u kontekstu ostvarivanja prava iz radnog odnosa, profesionalnim vojnim licima u Oružanim snagama BiH je zakonski omogućeno odsustvovanje šest radnih dana s posla radi zadovoljavanja vjerskih potreba (član 57. stav (3) Zakona o službi u Oružanim snagama BiH; vidi tačku 13. ove odluke). Evropski sud pravde (SPEU) je smatrao da je slično rješenje spojivo s pravom Evropske unije, te je, u nedavnoj presudi od 28. novembra 2023. godine, u predmetu C‑148/22, OP protiv Commune d'Ans, zaključio sljedeće: "[...] Član 2(2)(b) Direktive 2000/78 se mora tumačiti tako da se interno pravilo općinske vlasti koje, na opći i neselektivan način, članovima osoblja te vlasti zabranjuje da na radnom mjestu vidljivo nose bilo koji znak koji otkriva, posebno, filozofska ili vjerska uvjerenja, može opravdati željom navedene vlasti da uspostavi, s obzirom na kontekst u kojem djeluje, potpuno neutralno administrativno okruženje pod uvjetom da je to pravilo prikladno, neophodno i proporcionalno u svjetlu tog konteksta i uzimajući u obzir različita prava i interese o kojima se radi".

46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da zabranom nošenja hidžaba uz uniformu tokom vojne službe u Oružanim snagama BiH nije prekršeno pravo na slobodu vjere zagarantirano članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 9. Evropske konvencije, budući da sporna mjera slijedi opće ciljeve propisane stavom 2. člana 9. Evropske konvencije koji su proporcionalni sa slobodom vjere iz stava 1. ovog člana.

VII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je član 5. stav (3) Pravilnika o uniformama koji glasi: "Vjerska obilježja uz uniformu mogu se nositi na način da ista ne budu vidljiva" u skladu sa članom II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 9. Evropske konvencije.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Mirsad Ćeman je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.