Službeni glasnik BiH, broj 70/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 2239/07, rješavajući apelacije
Bajre Ikanovića i Abdulkadira Cesura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbijaju se kao neosnovane apelacije
Bajre Ikanovića i Abdulkadira Cesura podnesene protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-Kž-06/190 od 21. maja 2007. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-06/190 od 10. januara 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Bajro Ikanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. augusta 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj X-Kž-06/190 od 21. maja 2007. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-K-06/190 od 10. januara 2007. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2239/07.
2. Abdulkadir Cesur (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Kopenhagena, Kraljevina Danska, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. augusta 2007. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda kao i prvoapelant. Drugoapelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio prekid izvršenja kazne zatvora koja mu je izrečena osporenom Presudom Apelacionog vijeća X-Kž-06/190 od 21. maja 2007. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2341/07.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) u predmetu broj AP 2341/07 zatraženo je 22. augusta, a u predmetu broj AP 2239/07 31. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Tužilaštvo BiH je 10. septembra 2007. godine dostavilo odgovor u predmetu broj AP 2341/07, a u predmetu broj AP 2239/07 11. septembra 2007. godine.
5. Sud BiH je 12. septembra 2007. godine dostavio odgovor u predmetu broj AP 2341/07, a u predmetu broj AP 2239/07 21. septembra 2007. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su prvoapelantu i drugoapelantu 12. marta 2010. godine.
7. Ustavni sud je 13. septembra 2007. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2341/07 kojom je odbio drugoapelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
8. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedinstven postupak i donijeti jednu odluku i to pod brojem AP 2239/07. Spojene su sljedeće apelacije: AP 2239/07 i AP 2341/07.
III. Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda prvoapelanta i drugoapelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
10. Presudom Suda BiH broj X-K-06/190 od 10. januara 2007. godine prvoapelant i drugoapelant su, zajedno sa Mirsadom Bektaševićem (u daljnjem tekstu: trećeoptuženi), proglašeni krivim za počinjeno krivično djelo terorizma iz člana 201. stav 1. u vezi sa stavom 4. tačka f), a sve u vezi sa članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Istom presudom drugoapelant i trećeoptuženi su proglašeni krivim i za počinjeno krivično djelo sprječavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 1. u vezi sa članom 26. stav 1. KZBiH. Prvoapelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina i u kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, tj. od 18. novembra 2005. godine pa nadalje. Drugoapelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 13 godina i četiri mjeseca i u kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, tj. od 19. oktobra 2005. godine pa nadalje.
11. U postupku pred Sudom BiH, nakon provedenog obimnog dokaznog postupka, utvrđeno je da je drugoapelant doputovao u Sarajevo iz Kopenhagena u Danskoj a trećeoptuženi iz Geteborga u Švedskoj. Kako je utvrdio Sud BiH, prvoapelant i trećeoptuženi su u Sarajevo doputovali nakon dogovora sa njima poznatim licima među kojima je bio i Abdul Basit (protiv kojeg je, zajedno sa drugim pripadnicima njegove organizacije, u Danskoj vođen krivični postupak zbog krivičnog djela terorizma) sa namjerom da u Sarajevu počine teroristički čin napadom na neutvrđen, a njima poznat objekt. Cilj koji su željeli postići terorističkim napadom bilo je prisiljavanje BiH i vlada drugih zemalja, čije su vojne snage i predstavnici putem međunarodnih organizacija prisutni u BiH, da povuku svoje snage iz Iraka i Afganistana. Sud BiH je utvrdio da su drugoapelant i trećeoptuženi, u namjeri ispunjenja ovog cilja, u Sarajevu stupili u kontakt sa prvoapelantom i drugim licima.
12. Dalje, Sud BiH je utvrdio da je prvoapelant u dogovoru sa trećeoptuženim, za potrebe izrade improvizirane eksplozivne naprave, na način detaljno opisan u presudi, posredstvom Amira Bajrića nabavio i predao u posjed trećeoptuženom i drugoapelantu eksploziv čiji su sastav i količina detaljno navedeni u presudi. Navedeni eksploziv je, prema utvrđenju Suda BiH, trećeoptuženi u drugoapelantovom prisustvu dijelom izrezao, oblikovao i pripremio za tzv. "samoubilački pojas". Sud BiH je utvrdio da taj eksploziv i druga sredstva koja su pronađena prilikom pretresa stana koji su svi zajedno koristili u Sarajevu, u ulici Poligonska broj 71, građanima uopće nije dopušteno nabavljati i posjedovati. Osim toga, utvrđeno je da su trećeoptuženi i drugoapelant u još jednom stanu koji su koristili u Sarajevu, u ulici Novopazarska broj 422, držali i jedan crni pleteni kaiš na koji je trećeoptuženi pričvrstio tri trotilska metka, pištolj marke "Broving" 7,65 mm sa pripadajućim okvirom i pet metaka, jednu tajmer dječiju igračku u obliku jajeta koja se može koristiti za izradu vremenskog upaljača, te još neka sredstva i predmete pobliže nabrojane u presudi. U stanu u Novopazarskoj ulici je pronađena i videokaseta na kojoj se nalazio videozapis-poruka o cilju i razlozima izvršenja planiranog terorističkog napada. Navedena poruka je detaljno interpretirana u predmetnoj presudi. U postupku je utvrđeno da je lice koje je izgovaralo navedenu poruku bio trećeoptuženi. Osim toga, Sud BiH je u predmetnoj presudi detaljno opisao način pribavljanja eksploziva i ostalih pronađenih sredstava.
13. U obrazloženju presude Sud BiH je, dalje, naveo da su u toku predmetnog postupka, između ostalih, izvedeni i dokazi saslušanjem svjedoka, saslušanjem svih optuženih, zatim uvid u brojne materijalne dokaze, te pirotehničko vještačenje, vještačenje DNA uzoraka, daktiloskopsko, biološko, hemijsko, balističko i mehanoskopsko vještačenje.
14. U vezi sa navedenim, Sud BiH je istakao da je neosnovan navod prvoapelantove odbrane da je zaključak da je prvoapelant nabavio eksploziv Sud BiH izveo na osnovu protivrječnog iskaza nekredibilnog svjedoka Amira Bajrića koji je više puta osuđivan i koji je prethodno sklopio sporazum o priznaju krivnje sa Tužilaštvom BiH jer je i on bio optužen za nedopušteno držanje eksploziva. S tim u vezi, Sud BiH je obrazložio da je tačno da u iskazu ovog svjedoka postoje određene protivrječnosti ali da se one ne odnose na ključne činjenice. Prema navodu iz presude, svjedok Amir Bajrić "je bio dosljedan od svog prvog saslušanja u Tužilaštvu BiH do kraja svjedočenja pred ovim sudom. Tako je svjedok Amir Bajrić ostao dosljedan u tvrdnji da je prvoapelant od njega tražio eksploziv, da mu ga je on preko Senada Hasanovića (četvrtooptuženi) i nabavio i lično predao. Pri takvom iskazu ostao je čak i nakon prijetnji koje su mu uputili prvoapelant i njemu bliska lica".
15. Sud BiH je istakao da je svjedok Amir Bajrić ostao i pri iskazu da mu je prvoapelant prilikom boravka na Igmanu dok je pored njih prolazila kolona SFOR-a rekao: "Ovdje treba napraviti džihad". Osim toga, Sud BiH je istakao da činjenica da je prvoapelant nabavio eksploziv od ovog svjedoka nije utvrđena samo na osnovu svjedočenja Amira Bajrića već i na osnovu svjedočenja ostalih svjedoka koji su poimenično navedeni u presudi, čije je iskaze sud ocijenio vjerodostojnim.
16. Dalje, navedeno je da je na osnovu vještačenja, koja su izvršili stalni sudski vještaci koje su predložili i odbrana i Tužilaštvo BiH i čiji su nalazi detaljno interpretirani u predmetnoj presudi, utvrđeno da eksploziv i vremenski tajmer koji su posjedovali prvoapelant, drugoapelant i trećeoptuženi imaju svojstva koja im daju razornu i ubojnu moć. Osim toga, navedeno je da na predmetima koji su oduzeti prilikom pretresa njihovih stanova postoje tragovi otisaka prstiju i dlake za koje je putem DNA analize utvrđeno da pripadaju trećeoptuženom.
17. Sud BiH je obrazložio i da je na osnovu drugoapelantovog iskaza utvrđeno da je drugoapelant u Sarajevo stigao radi izvođenja terorističkog čina i to nakon što se putem foruma na Internetu upoznao sa trećeoptuženim koji ga je pozvao da dođe u Sarajevo za vrijeme mjeseca Ramazana. Dalje, u obrazloženju je navedeno da je drugoapelant istakao da je u Sarajevo došao nakon konsultacija sa prijateljima. U presudi je navedeno da je drugoapelant naveo da su među tim prijateljima bili i Abdul Basit i druga lica koja je drugoapelant pokazao na fotografijama koje su mu prezentirane na glavnoj raspravi, a protiv kojih je u Danskoj u to vrijeme vođen krivični postupak zbog terorizma. Drugoapelant je, prema navodima iz obrazloženja presude, istakao da su mu Abdul Basit i prijatelji kupili voznu kartu i da su mu drugim radnjama pomogli da dođe u Sarajevo. Također je navedeno da je drugoapelant izjavio i da je njegova veza sa suoptuženicima i licima iz Danske bila motivirana "istim pogledima na vjeru". Sud BiH je naveo da je drugoapelant potvrdio da je sa trećeoptuženim kupio predmet u obliku jajeta koji je imao spravu za mjerenje vremena - tajmer.
18. Dalje, Sud BiH je istakao da je do zaključka o namjerama prvoapelanta, drugoapelanta i trećeoptuženog došao i na osnovu niza dokaza koji su pribavljeni putem međunarodne pravne pomoći iz Danske, Švedske i Velike Britanije. Spomenute dokaze su, prema navodima Suda BiH, prikupili organi tri navedene države, u skladu sa zakonskim procedurama tih država. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da su neosnovani prigovori prvoapelanta, drugoapelanta i trećeoptuženog da su navedeni dokazi prikupljeni na nezakonit način i da se nisu mogli koristiti u postupku koji je pred Sudom BiH vođen protiv njih. Sud BiH je naveo da je Glavom XXX ZKPBiH reguliran način pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnopravnim stvarima. Navedeno je da je čl. 407. i 408. ZKPBiH propisan način upućivanja molbe za pravnu pomoć, kao i način pružanja takve pomoći. Prema ovim članovima, molbu za pravnu pomoć mogu uputiti ne samo sud već i tužilaštvo, a međunarodna krivična pomoć pruža se prema odredbama ZKPBiH, osim ako je nekim drugim zakonom BiH ili međunarodnim ugovorom nešto drugo određeno. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da su procedure propisane navedenim članovima u potpunosti ispoštovane.
19. Naime, Sud BiH je naveo da je BiH ratificirala međunarodne dokumente koji se odnose na ovu materiju, a to su Evropska konvencija o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima iz 1959. godine, Evropska konvencija o suzbijanju terorizma iz 1977. godine i Međunarodna konvencija o suzbijanju terorističkih napada iz 1997. godine. Sud BiH je istakao da sve tri navedene konvencije nalažu pružanje najveće moguće uzajamne pravne pomoći u svim fazama postupka uključujući i pomoć u pribavljanju dokaza kojima raspolažu a koji su potrebni za postupak. Sud BiH je, također, istakao da sve ove konvencije u pogledu primjene prava predviđaju primjenu domaćeg prava zamoljene države, kako se u konkretnom slučaju i postupilo.
20. Osim toga, Sud BiH je u obrazloženju presude naveo i da je odbrana prvoapelanta, drugoapelanta i trećeoptuženog imala mogućnost da u toku postupka razmotri i osporava dokaze, te da izvede i kontradokaze onim dokazima prikupljenim putem međunarodne pomoći. Međutim, prema obrazloženju Suda BiH, odbrana to nije učinila, nego je osporavala samo formalnu stranu ovih dokaza "dok su, s druge strane, prvo i drugoŠapelantĆ sami, prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka, potvrdili niz činjenica koje proizlaze iz dokaza pribavljenih putem međunarodne pravne pomoći".
21. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da su prvoapelant, drugoapelant i trećeoptuženi, zbog toga što su pribavili i posjedovali navedena eksplozivna sredstva, oružje i druge predmete u namjeri da ih upotrijebe za izvršenje terorističkog (samoubilačkog) čina, mogli ozbiljno oštetiti BiH i njene organe i međunarodne organizacije trenutno prisutne u BiH. Osim toga, Sud BiH je zaključio da su na ovaj način nanijeli štetu BiH "koja se posebno ogledala u odgađanju izgradnje i konstrukcije BiH kao samoodržive države i nužnom produženju njenog specifičnog položaja u međunarodnom poretku, odnosno u otežavanju i obezvrjeđivanju njenih rezultata koje postiže pri ispunjavanju uvjeta za ulazak u NATO i Evropsku uniju".
22. Osim navedenog, Sud BiH je drugoapelanta i trećeoptuženog proglasio krivim i za počinjeno krivično djelo sprječavanja službenog lica u obavljanju službene radnje jer su 10. oktobra 2005. godine, na način detaljno opisan u presudi, pokušali spriječiti pripadnike Odjeljenja za borbu protiv terorizma FMUP-a da po naredbi Suda BiH pretresu stan u Poligonskoj ulici broj 71.
23. Protiv navedene presude prvoapelant, drugoapelant, trećeoptuženi i četvrtooptuženi su izjavili žalbe Apelacionom vijeću. Apelaciono vijeće je donijelo Presudu broj X-Kž-06/190 od 21. maja 2007. godine. Navedenom presudom djelimično su uvažene žalbe i preinačena prvostepena presuda u dijelu o kazni i to tako što je, između ostalog, prvoapelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine a drugoapelantu u trajanju od šest godina i četiri mjeseca. U kaznu zatvora uračunato im je vrijeme provedeno u pritvoru. U preostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena.
24. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da su neosnovani žalbeni navodi o tome da je osporena presuda nerazumljiva, protivrječna sama sebi i dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Apelaciono vijeće je, također, navelo da su neosnovani i žalbeni navodi da je prvostepena presuda opterećena nizom pretpostavki i da u izreci izostaje opis radnje izvršenja. Apelaciono vijeće je istaklo da, prema njegovoj ocjeni, izreka prvostepene presude sasvim jasno u svom činjeničnom opisu navodi radnje svih optuženih koje su oni preduzeli. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da su u izreci osporene presude navedene činjenice za koje je u postupku izvođenja dokaza nedvojbeno dokazana istinitost. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvoapelantova odbrana žalbom pokušala prikazati njegove radnje izolirano od radnji ostalih saizvršilaca koje sa prvoapelantovim radnjama čine "objektivno-subjektivnu vezu i kao takve čine i čvrstu logičku vezu iz koje proizlazi saizvršilaštvo".
25. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da su neosnovani i žalbeni navodi o tome da su izreka i obrazloženje prvostepene presude nerazumljivi i protivrječni jedno drugome. Naime, Apelaciono vijeće je obrazložilo da "pažljiva analiza i cjelovito a ne fragmentarno čitanje prvostepene presude pokazuje da ona ne zasniva nikakvu protivrječnost između izreke presude i obrazloženja odlučne činjenice na kojoj se zasniva ŠprvoapelantovaĆ krivična odgovornost a koja se odnosi na nabavku eksploziva".
26. Apelaciono vijeće je, dalje, navelo da su neosnovani i žalbeni navodi koji su se odnosili na nevjerodostojnost iskaza svjedoka Amira Bajrića zbog zaključenog sporazuma o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH i, s tim u vezi, pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. U vezi sa ovim navodima, Apelaciono vijeće je, između ostalog, navelo da bi u konkretnom slučaju prvostepeni sud, zaista, povrijedio pravo na pravično suđenje u slučaju da je osporena presuda zasnovana samo na iskazu spomenutog svjedoka i da nema adekvatnog odgovora na pitanje zašto se smatra utvrđenim da je upravo prvoapelant nabavio eksploziv od navedenog svjedoka. Kako je, prema mišljenju Apelacionog vijeća, prvostepeni sud "dao sasvim jasno i logično (uvjerljivo) obrazloženje a koje je prihvatljivo i za ovo vijeće, zbog čega u cijelosti prihvata iskaz svjedoka Amira Bajrića čiji iskaz, uz niz neposrednih dokaza koje je prvostepeni sud brižljivo ocijenio i koji u svojoj sveukupnosti čine jednu logički povezanu cjelinu pa tako i potvrđuje tačnost iskaza ovog svjedoka, dovodi do jedinog mogućeg zaključka da je ŠprvoapelantĆ počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret". Osim toga, Apelaciono vijeće je navelo da na vjerodostojnost svjedočenja navedenog svjedoka upućuju i svjedočenja ostalih svjedoka koji su poimenično navedeni u prvostepenoj presudi.
27. Dalje, Apelaciono vijeće je navelo da su neosnovani i žalbeni navodi koji se odnose na nezakonitost dokaza koje su prikupili organi Švedske, Danske i Velike Britanije. Apelaciono vijeće je obrazložilo da su navedeni dokazi pribavljeni u skladu sa odredbama ZKPBiH. Prema navodima Apelacionog vijeća, ti dokazi predstavljaju pravno valjane dokaze koje odbrane niti jednog od optuženih u toku prvostepenog postupka niti u predmetnom žalbenom postupku nisu osporavale.
28. Osim toga, Apelaciono vijeće je istaklo da su neosnovani i žalbeni navodi koji su se odnosili na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Apelaciono vijeće je obrazložilo da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu sveobuhvatne ocjene brojnih dokaza koji nisu ničim dovedeni u pitanje niti u prvostepenom postupku niti u postupku povodom žalbe.
29. U vezi sa žalbenim navodima o povredi odredbi KZBiH, Apelaciono vijeće je, ponovno, istaklo da smatra da je prvostepeni sud ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, kako i nalažu odredbe procesnog zakona, te da je pravilno primijenio materijalno pravo.
30. Međutim, Apelaciono vijeće je, odlučujući o žalbenim navodima vezanim za visinu utvrđenih kazni, istaklo da izrečene kazne nisu adekvatne jer prvostepeni sud nije pravilno ocijenio olakšavajuće okolnosti. Pri tome je Apelaciono vijeće navelo da ima u vidu posebno saizvršilačke radnje za koje svaki od saizvršilaca odgovara prema stepenu doprinosa u izvršenju krivičnog djela, te starosnu dob optuženih. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je preinačilo prvostepenu presudu u dijelu o kaznama na način detaljno naveden u predmetnoj presudi.
IV. Apelacije
a) Navodi iz apelacija
31. Prvoapelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje je zasnovano samo na protivrječnom iskazu svjedoka Amira Bajrića koji je sklopio sporazum o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH. S tim u vezi, apelant smatra da Sud BiH (ni u prvostepenom ni u žalbenom postupku) nije ocijenio ostale dokaze koji su ukazivali na to da nije počinio djelo koje mu je stavljeno na teret, te da je u postupku povrijeđen princip jednakopravnosti stranaka. Zbog toga, prvoapelant smatra da su u postupku koji je vođen protiv njega proizvoljno primijenjeni materijalno i procesno pravo jer nije ni tačno ni potpuno utvrđeno da li je eksploziv nabavio on ili svjedok Amir Bajrić. Prvoapelant smatra da su povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i
in dubio pro reo, ali ove navode nije posebno argumentirao. Prvoapelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na porodični i privatni život jer je njegovim "odlaskom u zatvor odvojen od porodice koja je ostala bez sredstava za život".
32. Drugoapelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije. Također, drugoapelant smatra da je postupak nepravedno proveden uz proizvoljnu primjenu KZBiH, te da su povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i
in dubio pro reo, ali nije ni na koji način argumentirao ove navode. Dalje, drugoapelant navodi da su presude Suda BiH i Apelacionog vijeća zasnovane na dokazima koji su pribavljeni u Švedskoj, Danskoj i Velikoj Britaniji, što je, prema njegovom mišljenju, suprotno odredbama ZKPBiH. Drugoapelant, također, navodi da sud nije istinito i potpuno utvrdio činjenice vezane za donošenje zakonite odluke, te da su izreke presuda nerazumljive i protivrječne same sebi i razlozima presuda. Osim toga, drugoapelant smatra da je u postupku povrijeđen princip jednakopravnosti stranaka.
b) Odgovor na apelacije
33. U odgovorima na apelacije Sud BiH je istakao da su navodi iz apelacija u potpunosti neosnovani jer su u postupku pred prvostepenim sudom i u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta nesporno utvrđene sve činjenice i svi dokazi brižljivo ocijenjeni i pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Osim toga, Sud BiH je naveo da su dokazi koji su pribavljeni na osnovu međunarodne pravne pomoći pribavljeni u skladu sa odredbama ZKPBiH i odgovarajućih, u osporenim presudama poimenično navedenih, međunarodnih sporazuma i konvencija.
34. U odgovoru na apelacije Tužilaštvo BiH je istaklo da navode iz obje apelacije smatra neosnovanim jer nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima ni argumentima, te da apelacije treba odbiti.
V. Relevantni propisi
35. U
Zakonu o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 12/09 i 16/09) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo Suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 407.
Opća odredba
Međunarodna krivičnopravna pomoć pruža se prema odredbama ovog zakona, ukoliko zakonom Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom nije nešto drugo određeno.
Član 408.
Upućivanje molbe za pravnu pomoć
Molbe Suda, odnosno tužioca, za pravnu pomoć u krivičnim predmetima dostavljaju se inostranim organima diplomatskim putem, tako što Sud, odnosno tužilac, molbe dostavlja nadležnom ministarstvu Bosne i Hercegovine.
36. U Evropskoj konvenciji o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima od 20. aprila 1959. godine ("Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori" broj 4/05) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1.
Strane ugovornice se obavezuju da, prema odredbama ove Konvencije, pružaju jedna drugoj najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku koji se odnosi na krivična djela čije se krivično gonjenje, u trenutku kad je zatražena pomoć, ubraja u nadležnost sudskih organa strane moliteljice.
Član 3. stav 1.
Zamoljena strana će, u skladu sa načinima koje predviđa njeno zakonodavstvo, izvršiti zamolnice koje se odnose na krivični predmet koji joj budu uputili sudski organi strane moliteljice, a koje se odnose na obavljanje istražnih radnji ili dostavljanje dokaznog materijala, dosjea ili dokumenata.
VI. Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog vijeća broj X-Kž-06/190 od 21. maja 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 6. jula 2007. godine a apelaciju je podnio 2. augusta 2007. godine. Drugoapelant je osporenu presudu primio 21. juna 2007. godine, a apelaciju je podnio 17. augusta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (
prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
41. Prvoapelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
42. Drugoapelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
43. Član
II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
Š...Ć
d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osiguraju prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega.
45. Prvoapelant i drugoapelant smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što je Sud BiH uslijed pogrešne ocjene dokaza nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je, s tim u vezi, povrijedio principe presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Prvoapelant i drugoapelant smatraju i da su izreke i obrazloženja osporenih presuda kontradiktorni, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
46. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
47. Prvoapelant i drugoapelant navode da su organi Švedske, Danske i Velike Britanije u postupku protiv njih na nezakonit način pribavili dokaze. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. U odnosu na iznesene navode, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske utvrdio da to može da dovede do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu sa navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
48. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u osporenim presudama na detaljan način obrazložio kako je i zašto pribavio navedene dokaze, te se pri tome pozvao na relevantne odredbe ZKPBiH i međunarodne dokumente relevantne za konkretan slučaj. Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim presudama detaljno odgovorili na prigovore apelanata u vezi sa zakonitošću dokaza, naglašavajući da su ti dokazi prikupljeni u skladu sa odredbama ZKPBiH i da predstavljaju pravno valjane dokaze, iz čega proizlazi da i nije riječ o nezakonito pribavljenim dokazima. S tim u vezi, sa aspekta pravičnosti postupka, Ustavni sud zapaža da su ovi dokazi izvedeni na javnoj raspravi, da su apelanti imali mogućnost da ih osporavaju i da im suprotstave vlastite dokaze.
49. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju proveden obiman dokazni postupak u kojem su saslušani brojni svjedoci, uključujući i prvoapelanta i drugoapelanta, te izvedeni i drugi brojni dokazi navedeni u presudama. Ustavni sud, također, primjećuje da je Sud BiH analizirao sve izvedene dokaze, te da je o svojim zaključcima dao obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Osim toga, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza, jer, u vezi s tim navodima, prvoapelant i drugoapelant nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje. S tim u vezi, Ustavni sud navode prvoapelanta i drugoapelanta o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
51. U vezi sa navodima prvoapelanta i drugoapelanta o tome da u postupku nisu tretirani na isti način kao i suprotna strana, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
52. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da ni prvoapelant ni drugoapelant nisu ponudili argumente ili dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da su i prvoapelant i drugoapelant imali mogućnost da u postupku pred nadležnim sudom ispituju svjedoke, predlažu i izvode dokaze u svoju korist, te ispituju i osporavaju dokaze Tužilaštva BiH, što su i koristili. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na to da je prvoapelantu i drugoapelantu na bilo koji način onemogućeno da ravnopravno učestvuju u postupku, odnosno da izvode svoje dokaze i ispituju dokaze suprotne strane. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi prvoapelanta i drugoapelanta o povredi prava iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije neosnovani.
53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi prvoapelanta i drugoapelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na privatni i porodični život
54. Prvoapelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je "na period od četiri godine odvojen od svoje porodice koja je njegovim
upućivanjem na izvršenje kazne zatvora ostala i bez sredstava za život".
55. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da u demokratskim društvima izvršenje kazne zatvora koja je propisana zakonom i izrečena u zakonom propisanom postupku, samo po sebi, ne dovodi u pitanje pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije. Svakako, izvršenje kazne zatvora može, u određenim okolnostima, dovesti u pitanje poštivanje ovog prava, npr., ako se apelantu tokom izvršenja kazne zatvora neopravdano onemogućava kontakt sa porodicom ili na drugi način, ali to nije predmet ove apelacije. Stoga, Ustavni sud smatra da su prvoapelantovi navodi o kršenju prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije kada su sudovi obrazložili da su dokazi protiv apelanata prikupljeni putem međunarodne pravne pomoći prema odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, te kada nema ništa što u vezi sa korištenjem tih dokaza dovodi u sumnju pravičnost postupka u cjelini. Također, nema povrede prava na pravično suđenje kada su sudovi svoje odluke detaljno i jasno obrazložili i kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu na kojem je prvoapelantu i drugoapelantu omogućeno da ravnopravno učestvuju u postupku, odnosno da izvode svoje dokaze i ispituju dokaze suprotne strane.
57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prvoapelantovog prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zbog činjenice da će izvršenjem kazne zatvora koja je propisana zakonom i koja mu je izrečena pravosnažnom sudskom presudom u zakonom propisanom postupku biti odvojen od porodice.
58. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.