Službeni glasnik BiH, broj 99/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3867/12, rješavajući apelaciju Nazifa Kaikčije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nazifa Kaikčije.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 33-0-Pr 021067 10 Pžp od 3. septembra 2012. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nazif Kaikčija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Šeho Šehić, advokat iz Živinica, podnio je 6. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33-0-Pr 021067 10 Pžp od 3. septembra 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-Pr-021067 10 Pr od 30. aprila 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, Policijska stanica Živinice (u daljnjem tekstu: PS Živinice), zatraženo je 2. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. septembra 2015. godine. Općinski sud i PS Živinice nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku koji je istekao 11. septembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 033-0-Pr-021067 10 Pr od 30. aprila 2012. godine, donesenim u prekršajnom postupku protiv apelanta i Ibrahima Brkića, apelant je proglašen odgovornim da je 30. maja 2010. godine, na način preciziran u izreci rješenja, počinio prekršaje iz člana 3. stav 1. tačke 2. i 3. Zakona o javnom redu i miru Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 9/01, u daljnjem tekstu: Zakon o javnom redu). Apelantu je za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, a za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 3. Zakona o javnom redu novčana kazna u iznosu od 100,00 KM. Na osnovu člana 13. stav 2. Zakona o prekršajima Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 31/06, u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima FBiH), apelantu je izrečena jedinstvena novčana kazna u ukupnom iznosu od 210,00 KM, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj. U obrazloženju rješenja navedeno je da je PS Živinice zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka od 10. juna 2010. godine apelantu stavila na teret počinjenje prekršaja iz člana 3. stav 1. tačke 2. i 3. Zakona o javnom redu i miru, te da je apelant na usmenom i javnom pretresu održanom 17. februara i 25. augusta 2011. godine negirao odgovornost za prekršaje opisane u zahtjevu, tvrdeći da ih je počinio u samoodbrani. Također je navedeno da je Općinski sud u dokaznom postupku izvršio uvid u prekršajnu prijavu, medicinsku dokumentaciju i ostale materijalne dokaze, te saslušao svjedoke B. N., S. R. i E. B. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da su se u apelantovim radnjama ostvarila obilježja prekršaja iz člana 3. stav 1. tačke 2. i 3. Zakona o javnom redu i miru, te je utvrdio apelantovu prekršajnu odgovornost proglasivši ga krivim za navedene prekršaje za koje mu je i izrekao sankciju, novčanu kaznu u ukupnom iznosu od 210,00 KM, za koju je utvrđeno da se neće izvršiti ako apelant ne počini novi prekršaj.

6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 33-0-Pr 021067 10 Pžp od 3. septembra 2012. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je apelant podnio žalbu u kojoj je naveo sve žalbene razloge, ali da se u suštini žalio na izrečenu novčanu kaznu, te da je istakao da je prekršaj počinjen 30. maja 2010. godine, da je protekao rok od dvije godine, pa je u tom smislu istakao prigovor zastare za vođenje prekršajnog postupka iz čl. 29. i 31. ZOPFBiH, uz prijedlog da se žalba uvaži i postupak obustavi. Kantonalni sud je prvostepeno rješenje ispitao u onom dijelu u kojem se ono osporava žalbom, te je s tim u vezi zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, jer su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja prekršaja za koji mu je izrečena sankcija. Naime, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje na to da je nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka jer je samo vođenje prekršajnog postupka prekinulo tok zastarjelosti postupka. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je, u skladu s odredbom člana 66, a u vezi s odredbom člana 67. Zakona o prekršajima, odlučio kao u izreci rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi svode se na povredu materijalnopravnih odredaba Zakona o prekršajima FBiH, kojima je propisana zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka. S tim u vezi, apelant je ukazao na odredbe člana 31. stav 3. navedenog zakona, kojima je propisana apsolutna zastarjelost vođenja prekršajnog postupka. S obzirom na te materijalnopravne odredbe i vrijeme navodnog počinjenja prekršaja, a to je 30. maj 2010. godine, prema apelantovom mišljenju, proizlazi da je prije donošenja odluke Kantonalnog suda od 3. septembra 2012. godine nastupila apsolutna zastarjelost prekršajnog postupka. Stoga, apelant smatra da je rješenje Kantonalnog suda nezakonito, te je predložio da se ukine.

b) Odgovor na apelaciju

8. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima i stavovima iznesenim u rješenju koje je doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Kantonalni sud smatra da apelantovi navodi nisu osnovani, niti da su prekršena apelantova prava na koja ukazuje apelacijom.

V. Relevantni propisi

9. Zakon o javnom redu i miru Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 9/01, 11/01, 11/07 i 14/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1. tačke 2. i 3.

Prekršaj javnog reda i mira čini:

2. ko na javnom mjestu narušava javni red i mir učestvovanjem u tuči, zlostavljanjem ili fizičkim napadom na drugog ili ko izazove tuču, odnosno zlostavljanje ili fizički napad na drugog;

3. ko na javnom mjestu narušava javni red i mir naročito drskim ponašanjem, grubim vrijeđanjem drugog lica ili drugim bezobzirnim ponašanjem ugrožava sigurnost građana ili izaziva osjećanje fizičke ugroženosti, uznemirenosti ili negodovanje građana.

Član 7. tačka 2.

Učinilac će se kazniti:

2. za prekršaj iz člana 3. stav 1. tač. od 2. do 7. i od 9. do 11. ovog Zakona novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM.

10. Zakon o prekršajima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 31/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.
Sticaj

Ukoliko okrivljeni, jednom ili sa više radnji, počini više prekršaja novčana kazna utvrdit će se za svaki pojedini prekršaj, a onda će se izreći jedinstvena novčana kazna na osnovu tako utvrđenih novčanih kazni.

Izrečena jedinstvena novčana kazna iz stava 1. ovog člana mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne smije preći zbir utvrđenih novčanih kazni.

Član 29. stav 1.
Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka

Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi za:

1) prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM kad prođe jedna godina od dana kada je prekršaj izvršen;

2) prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu većem od 3.000,00 KM kad prođu dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen;

Član 31.
Tok i prekid zastarjelosti

1) Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravomoćnosti rješenja kojim je kazna, odnosno zaštitna mjera izrečena.

2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom ovlaštenog organa za postupak, odnosno za izvršenje preduzetom radi gonjenja izvršioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere.

3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 29. i 30. ovog Zakona.

Član 63.
Povreda materijalnog propisa o prekršaju

Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen, s obzirom na to da li:

[…]

3. nastupa zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, ili je stvar već pravomoćno riješena; […]

VI. Dopustivost

11. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

13. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 33-0-Pr 021067 10 Pžp od 3. septembra 2012. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 15. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 6. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

15. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

17. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

18. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o krivičnoj optužbi protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba krivična u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu sljedećih kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, koji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o krivičnoj optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o krivičnoj optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tačke 21. i 22).

19. U konkretnom slučaju apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer su redovni sudovi u postupku rješavanja prekršajne prijave koja je protiv njega pokrenuta bili dužni postupiti u skladu s odredbama čl. 29. i 31. važećeg Zakona o prekršajima FBiH i predmetni postupak, zbog nastupanja zastare vođenja postupka, obustaviti po službenoj dužnosti.

20. Ustavni sud naglašava da je u svojim brojnim odlukama razmatrao slična pravna pitanja u vezi sa zastarjelošću vođenja prekršajnog postupka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3317/09 od 19. jula 2012. godine, AP 3672/09 od 13. novembra 2012. godine i AP 1729/10 od 12. juna 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u tim predmetima utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, konkretno odredbe kojima su regulirani zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, te tok i prekid zastarjelosti, uključujući i odredbe o apsolutnoj zastari. Apelant u apelaciji ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba Zakona o prekršajima FBiH koje se, također, odnose na zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka.

21. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je u već citiranoj Odluci broj AP 3672/09 od 13. novembra 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 101/12 od 18. decembra 2012. godine) razmatrao identično činjenično i pravno pitanje, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je naglasio: "Odredbom člana 29. Zakona o prekršajima FBiH utvrđena je zastarjelost pokretanja i vođenja postupka i navedeno da se prekršajni postupak ne može pokrenuti ni voditi za prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM kad prođe jedna godina od dana kada je prekršaj izvršen". Također je naglašeno da su u odredbi člana 31. istog zakona utvrđeni tok i prekid zastarjelosti, pa je tako precizirano da zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravosnažnosti rješenja kojim je kazna, odnosno zaštitna mjera izrečena. Propisano je i da se zastarjelost prekida svakom radnjom organa ovlaštenog za postupak, odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja izvršioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere.

22. S obzirom na sadržaj navedenih odredaba, te dovodeći ih u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, bez obzira na to što je apelant u žalbi ukazao na obustavu postupka i na zastarjelost, kako je navedeno u odgovoru na apelaciju, morao paziti na zastaru postupka predviđenu odredbama čl. 29. i 31. Zakona o prekršajima FBiH. Imajući u vidu konstataciju u pogledu obima prekršajne norme i svrhe sankcije, te da se, shodno tome, u konkretnom slučaju radi o krivičnoj optužbi protiv apelanta, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 806/08 od 23. septembra 2011. godine, stav 43), prema kojem drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se osporava žalbom, ali mora uvijek, po službenoj dužnosti, ispitati da li je na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon, a povreda krivičnog zakona postoji ako postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Iako je u navedenom predmetu Ustavni sud razmatrao odluke redovnih sudova donesene u krivičnom postupku, Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi, s obzirom na stipulaciju i sadržaj Zakona o prekršajima (u kontekstu sličnog sadržaja odredaba člana 313. Zakona o krivičnom postupku i člana 63. Zakona o prekršajima), mogu analogno primijeniti i na predmetni prekršajni postupak.

23. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prekršaj počinjen 30. maja 2010. godine, da je prvostepeno rješenje doneseno 30. aprila 2012. godine, na koje je apelant izjavio žalbu zbog povrede materijalnog propisa ukazujući na primjenu odredaba o obustavi postupka, a da je povodom žalbe drugostepeni sud donio rješenje od 3. septembra 2012. godine. Slijedi da je od počinjenja prekršaja do donošenja odluke Kantonalnog suda o žalbi proteklo više od dvije godine. S obzirom na to da je za prekršaje za koje je apelant proglašen krivim iz člana 3. stav 1. tačke 2. i 3. Zakona o javnom redu i miru Tuzlanskog kantona zaprijećena kazna od 100 KM do 1.000 KM, očigledno je da je u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu odredbu člana 31. stav 3. Zakona o prekršajima FBiH, kojom je propisano da, bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 29. i 30. tog Zakona, u vezi s članom 29. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima FBiH, nastupila apsolutna zastara vođenja predmetnog prekršajnog postupka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je apelacija osnovana, naročito imajući u vidu da je apelant u žalbi eksplicitno ukazao na zastarjelost vođenja prekršajnog postupka.

24. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu (ibid., AP 3672/09), Ustavni sud smatra da se razlozi navedeni u toj odluci u cijelosti odnose i na ovu odluku, te je zbog istih razloga zaključio da se način na koji je Kantonalni sud tumačio pozitivnopravne propise može smatrati proizvoljnim i da predstavlja kršenje apelantovog prava na pravičan postupak.

25. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

26. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene važećeg Zakona o prekršajima FBiH kojim je reguliran institut zastare pokretanja i vođenja prekršajnog postupka.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.