Službeni glasnik BiH, broj 24/11

na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 487/08, rješavajući apelaciju Milorada Šajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelomično se usvaja apelacija Milorada Šajića.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci broj P-2551/02, a okončan je Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci 011-0-Gž-07-001 666 od 16. novembra 2007. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Šajića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001 666 od 16. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2551/02 od 4. jula 2007. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Miloradu Šajiću, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Milorad Šajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 666 od 16. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2551/02 od 4. jula 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske zatraženo je 19. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je 10. juna 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid cio spis broj P-2551/02.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. februara 2008. godine, a Osnovni sud i Pravobranilaštvo Republike Srpske 5. marta 2008. godine. Osnovni sud je dostavio cio spis na uvid 21. juna 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske dostavljeni su apelantu 26. maja 2008. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je u oktobru 1990. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv SIZ-a za prostorno uređenje i komunalne djelatnosti Banja Luka radi naknade štete. U tužbi je naveo da je 1989. godine pretrpio štetu u saobraćajnoj nezgodi koja je izazvana podizanjem spojne metalne ploče na asfaltu. Prema predračunu ovlaštenog servisa popravka njegovog vozila je koštala 17.129,70 dinara, što je u to vrijeme iznosilo 2.447,10 njemačkih maraka. Tadašnji Osnovni sud je donio Presudu broj P-2392/90 od 27. juna 1991. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev djelomično usvojen.

7. Apelant je u julu 1991. godine protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude izjavio žalbu. Tadašnji Viši sud u Banjoj Luci je 31. decembra 1992. godine cio spis vratio Osnovnom sudu, jer je uvidom u spis utvrđeno da je tokom postupka pred prvostepenim sudom došlo do promjene naziva tuženog pa je u tom pravcu bilo potrebno izvršiti ispravku presude ukoliko je do promjene naziva zaista došlo. Osnovni sud je sačinio traženu ispravku prvostepene presude u novembru 1996. godine, te spis ponovno dostavio drugostepenom sudu radi rješavanja o apelantovoj žalbi.

8. Okružni sud je dopisom od 3. decembra 1998. godine cio spis vratio Osnovnom sudu zbog toga što apelantova žalba nije potpisana niti se mogla utvrditi blagovremenost žalbe SIZ-a za prostorno uređenje i komunalne djelatnosti Banja Luka. Radi otklanjanja ovih nedostataka, Osnovni sud je u tri navrata pozivao apelantovog punomoćnika, ali u spisu ne postoje podaci da li je punomoćnik navedene pozive uredno primio.

9. Podneskom od 20. novembra 2001. godine apelantov punomoćnik je zatražio da se spis dostavi drugostepenom sudu na rješavanje po žalbi.

10. Osnovni sud je 19. februara 2002. godine sačinio službenu zabilješku u kojoj je konstatovano kada je SIZ za prostorno uređenje i komunalne djelatnosti Banja Luka primio prvostepenu presudu, te da je žalba uložena u zakonskom roku.

11. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-575/02 od 5. novembra 2002. godine uvažio žalbe apelanta i SIZ-a za prostorno uređenje i komunalne djelatnosti Banja Luka, presudu Osnovnog suda ukinuo u cijelosti i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Prvostepena presuda je ukinuta, kako je obrazložio Okružni sud, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Naime, kako je dalje navedeno, prvostepenu presudu je donio sudija pojedinac iako parnične stranke nisu dale izričitu saglasnost za postupanje sudije pojedinca umjesto sudskog vijeća.

12. U ponovnom postupku su, u toku 2003. godine, zakazana dva ročišta na kojima je apelantov punomoćnik uredio tužbu u pogledu tačnog označavanja pravnog slijednika prvobitno označenog tuženog, tako što je kao tuženog označio Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), dok je u pogledu tačnog iznosa za naknadu materijalne štete predložio da se na teret tuženog provedu dokazi vještačenjem vještaka finansijske i mašinske ili saobraćajne struke.

13. Podneskom od 24. maja 2004. godine, apelantov punomoćnik je ispravio tužbu i precizirao tužbeni zahtjev.

14. Osnovni sud je u aprilu 2006. godine tužbu i ispravak tužbe dostavio tuženom na odgovor u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku koji je stupio na pravnu snagu 2003. godine. Nakon pismenog odgovora na tužbu, Osnovni sud je pozvao obje parnične stranke da se izjasne da li prihvataju rješavanje spora putem medijacije. S obzirom da stranke u ostavljenom roku nisu dale nikakav odgovor u pogledu prihvatanja rješavanja spora alternativnim putem, Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za januar 2007. godine. Na pripremnom ročištu su parnične stranke saglasno predložile da se ročište odgodi zbog pokušaja mirnog rješenja spora. Osnovni sud je zakazao nastavak pripremnog ročišta za 19. februar 2007. godine na kojem je prihvaćen apelantov prijedlog za provođenje dokaza vještačenjem vještaka finansijske i mašinske struke. Rješenjem Osnovnog suda broj P-2551/02 od 20. marta 2007. godine usvojen je apelantov prijedlog u pogledu određivanja stalnih sudskih vještaka i utvrđeni njihovi zadaci i okolnosti na koje će provesti vještačenja, te je određen rok od 30 dana za pismenu izradu nalaza i mišljenja.

15. Nakon ulaganja pismenih nalaza i mišljenja vještaka, glavna rasprava je zakazana za 4. juni 2007. godine. Apelantov punomoćnik je pismenim podneskom od 18. maja 2007. godine konačno, u skladu s nalazima vještaka, opredijelio tužbeni zahtjev. Glavna rasprava je zaključena 4. juna 2007. godine.

16. Općinski sud je donio Presudu broj P-2551/02 od 4. jula 2007. godine kojom je tuženog obavezao da apelantu na ime materijalne štete isplati iznos od 4.038,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete preko dosuđenog iznosa je odbijen. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 5.283,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate i to na račun punomoćnika. Višak apelantovog zahtjeva preko dosuđenog iznosa na ime troškova postupka je odbijen. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant, konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom, tražio da mu tuženi, na ime prouzrokovane materijalne štete, isplati iznos od 8.329,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate i troškove postupka u iznosu od 11.588,80 KM, sve na račun punomoćnika. Tuženi u odgovoru na tužbu nije osporio osnov štete, ali je osporio visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, visinu troškova postupka i isplatu troškova spora.

17. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio nesporne činjenice koje se tiču dana nastanka štete i propusta tuženog da postupi u skladu s odredbama Zakona o putevima koji je važio u vrijeme nastanka štetnog događaja, a kojim je bilo propisano da tuženi odgovara za štetu koja nastane zbog nepravilnog i neblagovremenog održavanja puteva. Osnovni sud je u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni glasnik RS" broj 17/93; u daljnjem tekstu: ZOO) dalje utvrdio da tuženi, kao ni preduzeće kojem je povjerio održavanje ulica, nije blagovremeno i pravilno održavalo puteve i ulice, zbog čega je tuženi isključivo odgovoran za nastalu štetu (član 173. ZOO). Kod utvrđivanja visine štete, koju tuženi osporava, Osnovni sud je krenuo od nalaza vještaka mašinske struke Zorana Kneževića od 9. aprila 2007. godine i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Radovana Bosiočića od 24. aprila 2007. godine, kao i iskaza ovog vještaka. Vještak mašinske struke, na čiji nalaz i mišljenje parnične stranke nisu imale primjedbi, je utvrdio da je visina štete za slučaj popravke vozila u društvenom sektoru 17.129,70 dinara a za slučaj popravke u privatnom sektoru 16.583,70 dinara. Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kako je dalje naveo sud, proizlazi da je 13. aprila 1990. godine osnovni dug tuženog prema apelantu iznosio 2.319,40 KM, a 18. maja 2001. godine 2.982,11 KM uz kamatu i revalorizaciju od 19. maja 2001. do 30. aprila 2007. godine u iznosu od 1.056,41 KM, te je glavni dug tuženog prema apelantu 4.038,51 KM. Vještak je u svom iskazu, kojeg je dao radi pojašnjenja nalaza i mišljenja, istakao da glavni dug 30. aprila 2007. godine iznosi 4.038,51 KM, te da nije uračunata zatezna kamata na kamatu, jer bi to bilo u suprotnosti s odredbom iz člana 278. stav 2. ZOO. Budući da je kod materijalne štete cilj naknade uspostavljanje stanja koje je postojalo prije nastupanja štete a da se obaveza smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, Osnovni sud je apelantu dosudio potpunu naknadu u dosuđenom iznosu, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev odbio. O zakonskoj zateznoj kamati je odlučeno u skladu s apelantovim zahtjevom kojim je tražio da se kamata dosudi od presuđenja do isplate, primjenom odredbe iz člana 277. ZOO.

18. U dijelu apelantovog zahtjeva koji se odnosi na troškove postupka, Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je o troškovima odlučeno primjenom odredbi iz čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03; u daljnjem tekstu: ZPP), u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata imajući u vidu da je vrijednost spora iskazana u visini od 8.329,80 KM. Osnovni sud je utvrdio da ukupni troškovi iznose 5.644,00 KM, a da je apelantov uspjeh u parnici 93,61% zbog čega mu je dosudio 5.283,35 KM.

19. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 011-0-Gž-07-001 666 od 16. novembra 2007. godine kojom je apelantovu žalbu djelomično uvažio te prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev da se dosuđena naknada štete u iznosu od 4.038,51 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, isplati na račun njegovog punomoćnika advokata Milorada Đukića. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da su neosnovani navodi žalbe kojima se pokušava dovesti u pitanje zakonitost i pravilnost prvostepene presude u dijelu koji se tiče naknade materijalne štete, budući da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka pravilno utvrđena visina štete. Okružni sud je u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev da se potraživanje naknade materijalne štete isplati njegovom punomoćniku presudu preinačio, budući da je apelant dao ovlaštenje svom punomoćniku da može naplatiti štetu. U pogledu odluke o troškovima postupka Okružni sud je u svemu prihvatio razloge prvostepene presude, jer žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost prvostepene presude u tom dijelu.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


20. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz člana II. stav 3. tač. e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Apelant u vezi s navedenim pravima ističe pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da su sudovi morali prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je utvrdio visinu glavnog duga i kamate na taj dug za period od 2001. do 2007. godine, a dosuđenjem samo glavnog duga i troškova u srazmjernom dijelu bez jasnog obrazloženja zbog čega je tako postupljeno, povrijeđeno mu je, kako navodi, pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Povredu prava na pravično suđenje vidi i u dugom trajanju postupka koji je okončan tek u novembru 2007. godine, a započeo je podnošenjem tužbe 1990. godine. Za tako dugo trajanje postupka zatražio je naknadu nematerijalne štete. Povredu prava na nediskriminaciju temelji na istim navodima istaknutim u vezi s povredom prava na pravično suđenje i primjeni materijalnog propisa.

b) Odgovor na apelaciju


21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod razloga datih u presudi koja se apelacijom osporava, te da u postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do povrede apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom.

22. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana jer je taj sud, kako je to navedeno u obrazloženju prvostepene presude, postupao u skladu s važećim zakonom. U odnosu na nerazumnu dužinu trajanja postupka Osnovni sud se nije posebno izjašnjavao.

23. Pravobranilaštvo Republike Srpske kao zakonski zastupnik tuženog pridružio se odgovoru na apelaciju Okružnog suda.

V. Relevantni propisi


24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94), relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

25. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

26. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" broj 17/93) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola i straha (nematerijalna šteta).

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje i propuštanja.

Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

VI. Dopustivost


27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 666 od 16. novembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 9. februara 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


30. Apelant osporava presude Okružnog suda i Osnovnog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog nerazumne dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom.

a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku


31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Relevantni principi


32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir


33. Ustavni sud zapaža da je postupak o apelantovoj tužbi pokrenut 1990. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37) i nakon tog perioda. Stadij predmetnog postupka, na dan zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, bio je da se predmet nalazio na rješavanju o žalbi pred Okružnim sudom. Dalje, postupak je okončan osporenom presudom Okružnog suda od 16. novembra 2007. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme prije zasnivanja nadležnost Ustavnog suda postupak o apelantovoj tužbi trajao pet godina, a od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do okončanja postupak je trajao 12 godina. Prema tome, postupak je trajao ukupno 17 godina, ali će Ustavni sud, u skladu s pravilom ratione temporis, ispitati dužinu postupka računajući od dana zasnivanja njegove nadležnosti (14. decembar 1995. godine) pa do okončanja postupka (16. novembar 2007. godine), a to je period u trajanju od 12 godina.

Analiza dužine trajanja postupka


34. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku je trebalo odlučiti o osnovu i visini apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete. S obzirom na nesporan osnov tužbenog zahtjeva u postupku povodom apelantove tužbe, trebalo je odlučiti samo o visini nastale štete, zbog čega Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom predmetu.

35. Predmetni postupak je u relevantnom periodu trajao 12 godina. Ustavni sud je već naglasio da se ne radi o složenom predmetu. Osnovni i Okružni sud u odgovoru na apelaciju nisu ponudili ništa na temelju čega bi se moglo naći opravdanje za ovako dugo trajanje postupka, niti tako nešto proizlazi iz predmetnog spisa. Po mišljenu Ustavnog suda, apelant svojim postupcima nije značajnije doprinio dužini trajanja ovog postupka. Prema tome, Ustavni sud smatra da period od 12 godina za donošenje meritorne odluke, u predmetu koji je u suštini jednostavan, u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6.stav 1. Evropske konvencije, za šta odgovornost snose Osnovni i Okružni sud, čiji je zadatak bio da "djelotvorno kontroliraju postupak" (vidi presudu Evropskog suda Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine) što su oni propustili da urade u ovom predmetu.

36. Stoga, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava u odnosu na "donošenje odluke u razumnom roku", što je jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete


37. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

38. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka po apelantovoj tužbi koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis trajao punih 12 godina, te da se ne radi o hitnom postupku, apelantu se određuje naknada u visini od 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje


39. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenisati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van K�ck protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).

40. U vezi s ovim pitanjima, Ustavni sud primjećuje da je apelant konačno opredijelio tužbeni zahtjev tako što je zatražio isplatu glavnog duga i troškova postupka uz zakonske zatezne kamate od presuđenja do konačne isplate. Tuženi je prigovorio isključivo visini tužbenog zahtjeva, zbog čega je Osnovni sud za utvrđenje ove sporne činjenice proveo dokaz vještačenjem vještaka mašinske i finansijske struke. Na iste okolnosti, visinu štete, Osnovni sud je saslušao vještaka finansijske struke koji je pojasnio pismeni nalaz i mišljenje i jasno istakao kolika je bila visina glavnog duga u aprilu 1990. godine, izražena u konvertibilnoj marki, a kolika na dan vještačenja 30. aprila 2007. godine, pri čemu u taj iznos nije uračunata kamata jer bi to bilo u suprotnosti s odredbom člana 278. tačka 2. ZOO. Zakonska zatezna kamata je dosuđena u skladu s apelantovim zahtjevom, od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom člana 277. ZOO. U pogledu troškova postupka, Osnovni sud je donio odluku u odnosu na određenu vrijednost spora a ne u odnosu na dosuđenu visinu materijalne štete. Također, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, potvrđujući pravilnost odlučenja prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava, prihvatio razloge prvostepene presude.

41. Ustavni sud smatra da je Osnovni sud za svoj zaključak dao jasno i detaljno obrazloženje, koje je potvrđeno presudom Okružnog suda, u kojima je zaključeno da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Ustavni sud u osporenim odlukama, u ovom dijelu apelacionih navoda, ne nalazi nikakvu proizvoljnost (arbitrarnost). U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama ZPP-a i ZOO, apelantovom zahtjevu djelomično udovoljili, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije o proizvoljnosti (arbitrarnosti) u osporenim odlukama.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju


43. Također, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu i prava na nediskriminaciju zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju se radi o jednostavnom predmetu za koji nema niti jednog razloga da se meritorno okonča tek nakon 12 godina. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na proizvoljnost (arbitrarnost) u postupanju i odlukama redovnih sudova, niti se u odnosu na te navode može naći povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni u odnosu na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, s obzirom da su sudovi svoje odluke temeljito obrazložili i dali odgovor na sve relevantne apelantove navode.

45. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!