Službeni glasnik BiH, broj 8/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4309/14, rješavajući apelaciju Jerka Ivankovića Lijanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvajaju apelacije Jerka Ivankovića Lijanovića, Slave Ivankovića Lijanovića, Milorada Bahilja, Joze Sliškovića i Mirjane Šakota.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 010348 14 Kv 2 od 19. septembra 2014. godine, koje se odnosi na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačke a) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Jerka Ivankovića Lijanovića, Slave Ivankovića Lijanovića, Milorada Bahilja, Joze Sliškovića i Mirjane Šakota podnesene protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 010348 14 Kv 2 od 19. septembra 2014. godine i Rješenja broj S1 2 K 010348 14 Krn 6 od 12. septembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jerko Ivanković Lijanović, Slavo Ivanković Lijanović, Milorad Bahilj, Jozo Slišković i Mirjana Šakota (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju advokati Nada Dalipagić iz Mostara, Davor Šilić iz Mostara i Jerko Čilić iz Ljubuškog, podnijeli su 26. odnosno 30. septembra 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 010348 14 Kv 2 od 19. septembra 2014. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 010348 14 Krn 6 od 12. septembra 2014. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio puštanje na slobodu apelanata s izdržavanja mjere pritvora određenog navedenim rješenjima Suda BiH do donošenja odluke o apelacijama.

2. Apelacije su registrirane pod br. AP 4309/14, AP 4325/14 i AP 4328/14.

3. Apelant Jerko Ivanković Lijanović je 5. novembra 2014. godine posredstvom advokatice Vasvije Vidović povukao dopunu apelacije broj AP 4309/14, koju je podnio 10. oktobra 2014. godine.

4. Apelanti Jozo Slišković (AP 4325/14) i Mirjana Šakota (AP 4328/14) posredstvom advokata Jerka Čilića povukli su 13. novembra 2014. godine zahtjev za donošenje privremene mjere.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelacije.

6. Sud BiH i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 23. i 29. oktobra 2014. godine.

7. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4309/14, AP 4325/14 i AP 4328/14, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4309/14.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 010348 14 Krn 6 od 12. septembra 2014. godine apelantima i drugim osumnjičenim određen je pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi s krivičnim djelima porezne utaje ili prevare iz člana 210. KZBiH i neplaćanja poreza iz člana 211. KZBiH, pranja novca iz člana 209. KZBiH i krivotvorenja ili uništavanja poslovnih ili trgovačkih knjiga ili isprava iz člana 261. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Pritvor je mogao trajati najduže jedan mjesec od dana lišenja slobode i to do 10. oktobra 2014. godine zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačke a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 11. septembra 2014. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantima zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, a da je 12. septembra 2014. godine Tužilaštvo dostavilo dopunu prijedloga u kojem je nabrojalo i dostavilo dokumentaciju kao dokaze koji potkrepljuju tvrdnje Tužilaštva iznesene u prijedlogu za određivanje pritvora (dokazi su navedeni na stranici 3. rješenja). Sud BiH je naveo da je, nakon što je pred sudom iznijelo prijedlog za određivanje pritvora, Tužilaštvo istaklo da se ne protivi tome da se u sudskoj odluci opišu dostavljeni dokumenti, te da ima cilj da završi istragu u razumnom roku, nakon čega će navedena dokumentacija biti dostupna odbrani apelanata. Sud BiH je u obrazloženju istakao da se u odnosu na prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora očitovala odbrana apelanata.

11. U pogledu postojanja osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, Sud BiH je utvrdio da iz dokaza Tužilaštva dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora kao i ostalih dokaza sadržanih u istražnom spisu predmeta, prema ocjeni Suda BiH, proizlazi osnovana sumnja da su apelanti Jerko Ivanković Lijanović i Slavo Ivanković Lijanović kao suvlasnici pravnog lica "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg, a to svojstvo je do 2. marta 2010. godine, do istupa iz tog pravnog lica, imao i osumnjičeni Jozo Ivanković Lijanović, organizirali i rukovodili grupom za organizirani kriminal, u smislu člana 1. stav 20. KZBiH, kojoj su pristupili apelanti Milorad Bahilj, Jozo Slišković i Mirjana Šakota kao i M. I. L., V. I., Ž. M., Z. I., D. K., M. Č., S. I. L. i M. G. Prema ocjeni Suda BiH, postoji osnovana sumnja da je spomenuta grupa počinila krivična djela koja su im stavljena na teret.

12. Sud BiH je naveo da iz dostavljenih dokaza proizlazi da su apelanti Jerko Ivanković Lijanović, Slavo Ivanković Lijanović i osumnjičeni Jozo Ivanković Lijanović, s ciljem vršenja navedenih krivičnih djela, a uz prethodni dogovor, kako se osnovano sumnja, organizirali osnivanje pravnih lica MI-MO d.o.o. Mostar, "Farmer" d.o.o. Široki Brijeg, "Farmko" d.o.o. Široki Brijeg i "ZD.I.-Produkt" d.o.o. Široki Brijeg s minimalnim osnivačkim ulogom od 2.000,00 KM, s kojima zaključuju ugovore o zakupu poslovnih prostorija i proizvodnih pogona, te, kako to proizlazi iz izvještaja Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) od 3. septembra 2014. godine, daju pravo korištenja licence, procijenjene vrijednosti na preko sedam miliona KM, bez naknade, i organiziraju poslovanje tako što je pravno lice "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg, kako se osnovano sumnja, na spomenuta pravna lica u cijelosti prenijelo svoju proizvodnju, sa ili bez naknade, za periode za koje su ta pravna lica poslovala, a u kojim se kao osnivači i direktori pojavljuju lica koja su ili rodbinski povezana ili su bili zaposlenici u nekoj od firmi "Lijanovići". Dalje je navedeno da na povezanost navedenih pravnih lica ukazuje činjenica da spomenuta pravna lica posluju izvjestan period, zatim prestaju s radom, prodaju sve zalihe sirovina, repromaterijala i opreme novom pravnom licu na koje ugovorom o cesiji prenose i svoja potraživanja i obaveze, izuzev poreznih. Novo pravno lice, kako se prema mišljenju Suda BiH osnovano sumnja, nastavlja obavljati djelatnost u istim poslovnim prostorijama koje su u vlasništvu pravnog lica "Lijanovići", na osnovu ugovora o zakupu koji suvlasnici pravnog lica "Lijanovići" zaključuju s licem ovlaštenim za zastupanje u tom novom pravnom licu, u pravilu istog dana kada raskidaju ugovor s prethodnim pravnim licem, i koje nastavlja poslovanje prethodnog pravnog lica preuzimajući i zaposlene. Dalje je utvrđeno da iz izvještaja o provedenoj istrazi proizlazi da se prilikom preuzimanja djelatnosti novog pravnog lica mijenja samo naziv pravnog lica, a ne i stvarni vlasnik. Međutim, kako je dalje navedeno, zbog prestanka obavljanja djelatnosti prethodnog pravnog lica, te neizmirenih kreditnih obaveza, računi ranijih pravnih lica kao poreznih obveznika za iznose prijavljenog, a neplaćenog PDV-a, blokirani su, a kako oni ne posjeduju više ni imovinu ni bilo kakva sredstva, isključena je mogućnost prinudne naplate. Zbog navedenog, kako je naveo Sud BiH, osnovano se sumnja da je realizirana utaja poreza u višemilionskim iznosima. Sud BiH je na str. od 15. do 19. rješenja naveo dokaze iz kojih, prema ocjeni Suda BiH, proizlazi osnovana sumnja da su apelanti kao članovi grupe za organizirani kriminal u kojoj su imali određene uloge kao vlasnici ili direktori predmetnih pravnih lica počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Sud BiH je istakao da iz dokumentacije navedenih pravnih lica proizlazi osnovana sumnja da navedeni način organiziranja proizvodnje nije bio samo usmjeren na neplaćanje PDV-a, već i na sticanje prava na povrat PDV-a prema izlaznim fakturama koje su ispostavljale prethodne firme. Nova pravna lica ("Farmer" d.o.o. Široki Brijeg, "Farmko" d.o.o. Široki Brijeg, "ZD.I-Produkt" d.o.o. Široki Brijeg) koja preuzimaju proizvodnju prihvataju fakture s obračunatim PDV-om prethodnih firmi koje prestaju postojati, iako je u pitanju neoporezivi prijenos istog proizvodnog procesa, na osnovu kojih su ostvarili pravo na povrat PDV-a.

13. Imajući u vidu odredbe člana 47. ZKPBiH, Sud BiH je zaključio da je Tužilaštvo u konkretnom slučaju postupilo u cijelosti u skladu s navedenom zakonskom odredbom dostavivši dokaze koji potkrepljuju prijedlog za određivanje pritvora, radi procjene zakonitosti pritvora, a o čemu su obaviješteni i apelanti i njihovi branioci. S obzirom na to da je riječ, kako je utvrdio Sud BiH, o dokazima za koje je Tužilaštvo ocijenilo da bi njihovo otkrivanje odbrani u konkretnoj fazi postupka moglo ugroziti ciljeve istrage, Sud BiH je, na zahtjev Tužilaštva, postupio u skladu s odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH, odnosno braniocima je uskratio uvid u dokaze. Dalje je istaknuto da je Tužilaštvo u obrazlaganju prijedloga za pritvor obrazložilo i sadržaj dokaza u mjeri u kojoj ne bi bili ugroženi ciljevi istrage.

14. Sud BiH je zaključio da iz prezentiranih činjenica proizlazi zaključak da postoji dovoljno dokaza za postojanje osnovane sumnje da su apelanti učinili radnje koje im se stavljaju na teret, a što je osnovni uvjet za određivanje pritvora.

15. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je utvrdio da u konkretnoj fazi postupka postoji opasnost od bjekstva, te je s tim u vezi ocijenio osnovanim prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora prema navedenoj odredbi. Sud BiH je imao u vidu da svi apelanti, uz državljanstvo BiH, imaju i državljanstvo Republike Hrvatske, koja prema svojim ustavnim garancijama ne izručuje svoje državljane radi procesuiranja u drugim državama, kao i da navedena okolnost sama po sebi ne predstavlja razlog za pritvor po tom osnovu. Međutim, Sud BiH je smatrao da je navedenu okolnost posjedovanja državljanstva Republike Hrvatske neophodno posmatrati u vezi s ostalim okolnostima. Istaknuto je da se istraga vodi zbog teških krivičnih djela za koja su zaprijećene visoke zatvorske kazne, te da bi apelanti suočeni s dokazima na kojima se zasniva osnovana sumnja da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret mogli, u namjeri da onemoguće uspješno okončanje istrage, a time i eventualno daljnje krivično procesuiranje, boravak na slobodi iskoristiti za bjekstvo u susjednu državu i na taj način bi postali nedostupni organima krivičnog gonjenja BiH. Sud BiH je naveo da apelanti žive u blizini granice s Republikom Hrvatskom, te da su, kako se osnovano sumnja, vršenjem krivičnih djela pribavili značajnu imovinsku korist, što, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na mogući nesmetan boravak i egzistenciju van BiH. Ocjenjujući sve navedeno, Sud BiH je našao osnovanim prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora prema članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.

16. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je utvrdio da su ispunjeni uvjeti koje propisuje ta odredba jer postoji osnovana bojazan da će apelanti boravkom na slobodi i utjecajem na svjedoke uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak. Sud BiH je posebno ocijenio prirodu krivičnih djela zbog kojih se vodi istraga, činjenicu da su djela počinjena u okviru organizirane grupe koja je djelovala duži period, a čiji su članovi usko povezani rodbinskim ili dugogodišnjim poslovnim vezama. Dalje je istaknuto da u rasvjetljavanju krivičnih djela Tužilaštvo provodi obimnu i kompleksnu istragu i preduzima napore na osiguranju dokaza koji bi mogli biti od odlučujućeg značaja za njeno uspješno okončanje, te da u konkretnom slučaju dokaze od nesumnjive važnosti čini dokumentacija o poslovanju predmetnih pravnih lica, a koja može biti predmet uništenja. Da bi se razjasnila činjenica o postojanju ili nepostojanju dokumentacije firme MI-MO d.o.o. Mostar, koja je bila uskladištena u prostorijama firme "Velmos", posebno zbog toga što su oprečne tvrdnje Tužilaštva i odbrane apelanata o toj činjenici (odbrana navodi da je dokumentacija uništena prilikom urušavanja objekta pod teretom snijega, a Tužilaštvo izražava sumnju da takva dokumentacija postoji i da je sakrivena, što potkrepljuje činjenicom da se javio svjedok s podacima o toj dokumentaciji), navedeno je da je neophodno osigurati uvjete i spriječiti svaki utjecaj na mogućnost iznalaženja te dokumentacije. U odnosu na apelanticu Mirjanu Šakota koja je vlasnica knjigovodstvene firme "Kora fin" koja je vodila knjigovodstvo za sva pravna lica uključena u vršenje kriminalnih radnji obuhvaćenih istragom, Sud BiH je zaključio da se može osnovano pretpostaviti da je apelantici dostupna određena finansijska dokumentacija, za čije uništenje imaju interes ne samo organizatori grupe, članovi porodice Ivanković Lijanović koji su, kako se osnovano sumnja, stvarni vlasnici pravnih lica čije je poslovanje predmet konkretne istrage, nego i sama apelantica i ostali osumnjičeni koji su u dogovoru i prema uputstvima organizatora obavljali kriminalne aktivnosti.

17. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo u prijedlogu za određivanje pritvora osnovano ukazalo na to da je u nastavku istrage planirano saslušanje velikog broja svjedoka o okolnostima poslovanja predmetnih pravnih lica, tj. saslušanje oko 100 svjedoka. S obzirom na to da priroda krivičnih djela upućuje na involviranost većeg broja lica u njihovo izvršenje, prema ocjeni Suda BiH, neophodno je spriječiti da apelanti, prije nego što izjave navedenih potencijalnih svjedoka ili osumnjičenih budu osigurane, stupe u kontakt s tim licima, te utječu na svjedoke da daju iskaze na određeni način, a s ciljem isključivanja ili umanjivanja svoje krivične odgovornosti. Prema ocjeni Suda BiH, navedeno se sa sigurnošću može osigurati u konkretnoj fazi istrage jedino zadržavanjem apelanata u pritvoru.

18. Ocjenjujući fazu u kojoj se istraga nalazi, kao i činjenicu da Tužilaštvu tek predstoji obiman proces osiguranja dokaza, odnosno saslušanja svjedoka i provođenja drugih radnji dokazivanja, na što je Tužilaštvo ukazalo samim prijedlogom, Sud BiH nalazi da je u konkretnom momentu neophodno preduzeti sve potrebne korake kako bi se zaštitio krivični postupak, odnosno kako bi se osiguralo nesmetano i efikasno vođenje i okončanje istrage u konkretnoj krivičnopravnoj stvari. S tim u vezi, Sud BiH nalazi potrebnim istaći i da je u toj fazi postupka, kada je sasvim očigledno da dokazi u postupku još uvijek nisu osigurani, stepen uvjerenja koji mora postojati u odnosu na egzistiranje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjere pritvora zbog razloga propisanih u članu 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH zasigurno manji u odnosu na onaj stepen bojazni koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon okončanja istrage.

19. Sud BiH je utvrdio da je osnovan i prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora apelantima i na osnovu posebnog pritvorskog razloga propisanog u članu 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. U pogledu objektivnog uvjeta propisanog navedenom zakonskom odredbom, a koji se tiče visine zaprijećene kazne, Sud BiH je utvrdio da je taj uvjet nesumnjivo ispunjen, jer se protiv apelanata vodi istraga zbog djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U pogledu naročitih okolnosti, a što predstavlja drugi uvjet koji kumulativno mora biti ispunjen, Sud BiH je, rukovodeći se svojim diskrecionim pravom za utvrđivanje i vrednovanje tih okolnosti, utvrdio da sve okolnosti konkretnog slučaja koje se ogledaju u prirodi djela, brojnosti radnji izvršenja, kontinuiranosti u njihovom preduzimanju, mreži kontakata i čvrstoj povezanosti kako međusobno tako i s članovima grupe, te njihovoj ulozi u samoj grupi, imaju karakter naročitih okolnosti koje ukazuju na postojanje interakcijske opasnosti apelanata.

20. Sud BiH je zaključio da je imao u vidu prirodu i način izvršenja krivičnih djela zbog kojih se protiv apelanata vodi istraga, te činjenicu da su, kako se osnovano sumnja, djelovali kao grupa za organizirani kriminal, da su duži period (od 2006. do 2011. godine), na osnovu pomno planiranih i pripremanih aktivnosti, vrbovali lica koja bi djelovala kao direktori pravnih lica, stalno osnivali pravna lica na način da nakon što jedno pravno lice prestane obavljati djelatnost, organizatori su istovremeno sklapali ugovor sa sljedećim pravnim licem, pri čemu je svako sljedeće pravno lice od prethodnog preuzimalo proizvodni pogon, zatečene zalihe roba, gotovih proizvoda, sirovina, repromaterijala i opreme, uz izdavanje faktura s obračunatim izlaznim PDV-om, te s istim zaposlenim radnicima nastavljalo obavljati istu djelatnost u kontinuitetu. Upravo kontinuiranost u vršenju krivičnopravnih radnji, njihova brojnost, te dugi period u kojem su radnje preduzimane planski i organizirano, prema jedinstvenom obrascu, s tačno određenim ulogama koje je obavljao svaki od članova grupe u dogovoru s organizatorima, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na iskazanu upornost u vršenju krivičnih djela. S obzirom na to da neka od pravnih lica prema tom ustaljenom obrascu i dalje posluju (kako to Tužilaštvo ističe u prijedlogu za određivanje pritvora, pravno lice "ZD.I-Produkt" d.o.o. Široki Brijeg iznajmilo je proizvodni pogon i radnike novoosnovanom pravnom licu "Alpen-mit" d.o.o. Široki Brijeg), što sve, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na opasnost da će apelanti, ako budu pušteni na slobodu, nastaviti s vršenjem kriminalnih aktivnosti na opisani način, odnosno osnivanjem novih pravnih lica prema ustaljenom obrascu ponoviti krivična djela zbog kojih se vodi istraga. Zaključeno je da je zbog navedenog neophodno apelantima odrediti pritvor i prema članu 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH.

21. Protiv navedenog rješenja apelanti su se žalili Sudu BiH, koji je u Vijeću od troje sudija (u daljnjem tekstu: Vijeće) donio Rješenje broj S1 2 K 010348 14 Kv 2 od 19. septembra 2014. godine, kojim je žalbe apelanata odbio kao neosnovane.

22. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Vijeće u žalbenom postupku razmotrilo argumente navedene u žalbi apelanata, zatim dostavljeni odgovor Tužilaštva, te je ispitalo osporeno rješenje u okviru žalbenih navoda. U odnosu na postojanje osnovane sumnje navedeno je da je Vijeće još jednom razmotrilo dokaze u spisu, te nasuprot prigovorima branilaca apelanata utvrdilo da je osporenim rješenjem pravilno ocijenjeno da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na osnovanu sumnju da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Vijeće je naglasilo da će se o iskazima svjedoka/osumnjičenih, kao i materijalnim dokazima, svakako moći više raspravljati, analizirati i ocijeniti njihova vjerodostojnost, zakonitost i autentičnost, na način kako su to učinile odbrane apelanata u dostavljenim žalbama, u slučaju eventualnog potvrđivanja optužnice i vođenja glavnog pretresa u konkretnom predmetu.

23. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačke a), b) i c) ZKPBiH, Vijeće je utvrdilo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da kod svih apelanata egzistiraju posebni pritvorski razlozi propisani navedenom odredbom. Vijeće je istaklo da je pri procjeni postojanja opasnosti od bjekstva od odlučnog ali ne i presudnog značaja bila činjenica da u konkretnom predmetu svi apelanti imaju državljanstvo Republike Hrvatske. U kontekstu žalbenih prigovora, kojima se ukazuje na to da opasnost od utjecaja na svjedoke (ili saučesnike) mora biti konkretizirana, Vijeće je utvrdilo da su oni neosnovani, s obzirom na to da se pritvorski razlog iz tačke b) člana 132. stav 1. ZKPBiH može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog utjecaja doći. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Vijeća, postoji niz elemenata koji u svojoj sveukupnosti ukazuju na postojanje naročitih okolnosti odnosno ozbiljnog rizika da do utjecaja može doći. Zbog toga je Vijeće utvrdilo da su žalbeni prigovori odbrane apelanata kojima se osporava postojanje naročitih okolnosti predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH bez potrebnog činjeničnog i logičnog osnova, zbog čega ih je Vijeće odbilo kao neosnovane. U vezi s članom 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Vijeće je istaklo da je, kada je u pitanju ocjena naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnih djela i to krivičnih djela organiziranog kriminala koja se apelantima stavljaju na teret, imalo u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. maja 1993. godine, u kojem je Evropski sud naveo da bi, u predmetu u kojem je osumnjičeni bio umiješan u organizirani kriminal, osumnjičeni mogao zloupotrijebiti svoju slobodu tako što će održavati postojeću mrežu kontakata i pružiti dragocjenu pomoć svojim saradnicima. Evropski sud je utvrdio da takve okolnosti opravdavaju pritvor na osnovu bojazni od ponavljanja krivičnog djela.

24. U odnosu na žalbene prigovore da je neosnovan stav prvostepenog suda o opravdanosti prijedloga Tužilaštva da se odbrani uskrate praktično svi dokazi iz spisa, jer se uskraćivanjem tih prava, bez uvjerljivih razloga i obrazloženja, dovodi u sumnju postojanje osnovnog uvjeta za određivanje pritvora (osnovane sumnje), u smislu člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno člana 132. stav 1. ZKPBiH, Vijeće je utvrdilo da je odredbom člana 226. stav 2. odnosno člana 47. stav 3. ZKPBiH jasno propisano da osumnjičeni odnosno optuženi i branilac nakon podizanja optužnice imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. Imajući u vidu samu prirodu i težinu krivičnih djela koja su apelantima stavljena na teret, te ocjenjujući da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH propisano da se braniocu može uskratiti pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, Vijeće je navedene prigovore odbrane odbilo kao neosnovane. Vijeće je utvrdilo da je u osporenom rješenju konstatirano da je Tužilaštvo prilikom obrazlaganja prijedloga za određivanje pritvora obrazložilo i sadržaj dokaza u mjeri do koje ciljevi istrage ne bi bili dovedeni u opasnost, iz čega se, kako je ocijenilo Vijeće, može zaključiti da je odbrana apelanata bila upoznata sa sadržajem dokaza u mjeri koja ne dovodi u opasnost cilj i daljnji tok istrage.

25. U obrazloženju rješenja Vijeće je navelo da je razmatralo i prijedlog odbrane apelanata o mogućnosti primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka, u skladu s odredbama člana 123. stav 2. ZKPBiH, kao i člana 5. Evropske konvencije, pa je u tom smislu utvrdilo da se u konkretnom postupku željena svrha može postići samo mjerom pritvora i da nijedna druga blaža mjera u datom trenutku ne bi bila svrsishodna.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

26. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije, kao i pravo na presumpciju nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Apelanti navode da Sud BiH nije dao dovoljno i adekvatno obrazloženje koje bi zadovoljilo objektivnog posmatrača o postojanju činjenica ili informacija koje ukazuju na mogućnost počinjenja krivičnog djela, već je obrazlažući postojanje osnovane sumnje samo citirao navode Tužilaštva o postojanju osnova krivnje iz prijedloga za određivanje pritvora. Također, Vijeće je u žalbenom postupku proizvoljno odbilo žalbene navode apelanata i prihvatilo zaključke iz prvostepenog rješenja. Stoga, prema mišljenju apelanata, povrijeđeno im je pravo na slobodu i sigurnost usljed nepostojanja osnovane sumnje kao uvjeta sine qua non za određivanje pritvora, u smislu člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije. Apelanti ističu da je Sud BiH, umjesto što je naveo samo uopćene razloge koji se tiču svih ili nekih od apelanata, bio dužan obrazložiti postojanje osnovane sumnje u odnosu na svakog od apelanata pojedinačno. Dalje je navedeno da odbrani apelanata u toku postupka određivanja pritvora kao i u žalbenoj fazi proizvoljnim pozivanjem na član 47. ZKPBiH nije omogućen uvid u dokaze na kojima Tužilaštvo zasniva tvrdnju o postojanju osnovane sumnje, a o kojima bi se odbrana apelanata mogla izjasniti i ispitivati njihovu valjanost. Zbog toga je, prema mišljenju apelanata, prekršen princip jednakosti stranaka u krivičnom postupku. Dalje je istaknuto da je Sud BiH naveo da je u rješenju o određivanju pritvora prezentirano onoliko činjenica koje upućuju na postojanje osnovane sumnje u mjeri u kojoj neće ugroziti tok istrage, pri čemu Sud BiH zaboravlja i zanemaruje da je mjera pritvora izuzetna, a ne redovna mjera, pa ukoliko se kao takva preduzima, onda se mora posebno obrazložiti. Budući da apelantima nije bio omogućen uvid u dokaze koji potkrepljuju postojanje osnovane sumnje, apelanti ističu da je omogućavanje izjašnjenja o prijedlogu Tužilaštva predstavljalo samo puku zakonsku formu, odnosno da apelantima nije bilo suštinski zagarantirano pravo na odbranu.

27. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačke a), b) i c) ZKPBiH, apelanti navode da Sud BiH nije ocijenio razloge za određivanje mjere pritvora u odnosu na svakog apelanta pojedinačno, imajući u vidu okolnosti, činjenice i stanje predmeta. Apelanti ističu da iz oba osporena rješenja proizlazi da su razlozi za određivanje pritvora prema navedenim odredbama paušalno utvrđeni i ne opravdavaju mjeru pritvora koja im je određena. Navedeno je da, prema članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH koji se odnosi na postojanje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Sud BiH nije objektivno naveo nijednu okolnost niti razlog zašto bi apelanti bježali. Naime, radi se o licima koja žive i rade u BiH kao svojoj domovini, gdje imaju svoje porodice, a nemaju imovinu u drugim državama. Također je istaknuto da su apelanti zaposleni, odnosno da su neki od njih (Jerko Ivanković Lijanović, Slavo Ivanković Lijanović i Milorad Bahilj) visoko pozicionirani na svojim radnim mjestima. Apelanti smatraju da opasnost od bjekstva nije takvog intenziteta da bi opravdala njihovo zadržavanje u pritvoru prema tom pravnom osnovu. U odnosu na član 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, apelanti ističu da okolnosti koje opravdavaju pritvor prema tom osnovu moraju biti u dovoljnoj mjeri očigledne i konkretne, a u prijedlogu Tužilaštva, prema njihovom mišljenju, nisu navedene takve okolnosti. U prijedlogu Tužilaštva, kako su apelanti istakli, na uopćen način je ukazano na opasnost od utjecaja na eventualne osumnjičene ili svjedoke bez navođenja barem indicija ili činjenica koje bi govorile u prilog takvom zaključku. Tužilaštvo je propustilo navesti okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelanti doći do takvog zabranjenog utjecaja, ne precizirajući način niti svjedoke na koje bi apelanti mogli utjecati. Što se tiče razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, prema mišljenju apelanata, realno ne postoji nikakva mogućnost da bi apelanti ponovili krivično djelo ili dovršili pokušano krivično djelo i to zbog toga što je iz iskaza apelanata, a posebno iskaza apelanta Jerka Ivankovića Lijanovića, potpuno jasno na koji način je poslovalo pravno lice "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg, te da u radnjama apelanata nema obilježja niti jednog krivičnog djela, a posebno krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. Također, apelanti smatraju da činjenice i okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na to da pritvor nije bio neophodno potrebna mjera za osiguranje prisustva apelanata, te da se legitiman zakonski cilj u konkretnom slučaju mogao efikasno ostvariti mjerama zabrane na osnovu kojih bi Sud BiH imao dovoljan nadzor nad kretanjem apelanata.

28. U odnosu na povredu prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, apelanti su naveli da takvo kršenje prava proizlazi iz rješenja Suda BiH od 12. septembra 2014. godine i to iz navoda na stranici 21. rješenja u kojima je navedeno da su i sami osumnjičeni Šakota i Galić, ali i ostali osumnjičeni, u dogovoru i prema uputama organizatora, obavljali kriminalne aktivnosti, zatim na str. 3. rješenja da upravo kontinuiranost u vršenju krivičnopravnih radnji, njihova brojnost, te dug period u kojem su radnje preduzimane, prema jedinstvenom obrascu, s tačno određenim ulogama, ukazuju na iskazanu upornost u vršenju takvih krivičnih djela, kao i na str. 19. rješenja Suda BiH od 19. septembra 2014. godine gdje je navedeno da su apelanti djelovali kao grupa za organizirani kriminal.

b) Odgovor na apelaciju

29. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je ocijenio obimnu materijalnu dokumentaciju dostavljenu uz prijedlog za određivanje pritvora, da je Vijeće ocijenilo žalbene prigovore svih apelanata, te je utvrđeno da su apelanti, kako se osnovano sumnja, izvršili krivična djela koja im se stavljaju na teret i to u obimu koji je neophodan u fazi u kojoj se predmet trenutno nalazi (istraga još uvijek nije okončana). Sud BiH je, imajući u vidu dokaze koji su pobrojani u osporenim odlukama, zaključio da u odnosu na apelante postoji osnovana sumnja da su učinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, odnosno da je zadovoljen standard Evropskog suda prema kojem osnovana sumnja podrazumijeva postojanje činjenica odnosno informacija koje bi objektivnom posmatraču bile dovoljne da zaključi da postoji mogućnost da je lice o kojem se radi počinilo to djelo. U vezi s primjenom člana 47. stav 1. ZKPBiH, istaknuto je da činjenica da apelantima nisu dostavljeni dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja apelante a priori ne onemogućava da osporavaju i njeno postojane, s obzirom na to da su u konkretnom predmetu detaljno opisani i navedeni dokazi na osnovu kojih je Sud BiH zaključio da postoji osnovana sumnja. Osim toga, na ročištu na kojem su bile prisutne sve stranke u postupku, a koje je održano 12. septembra 2014. godine povodom prijedloga za određivanje pritvora, Tužilaštvo je elaboriralo i obrazložilo dokaze na osnovu kojih se zasniva osnovana sumnja, a na koje navode su apelanti imali mogućnost izjašnjenja. U pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačke a), b) i c) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da su u osporenim rješenjima dati jasni i argumentirani razlozi zbog kojih je apelantima prema navedenim osnovima određen pritvor. U odnosu na navode o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, u odgovoru je navedeno da apelanti iznose stavove i razloge, odnosno leksičko-sintaksičke konstrukcije iz kojih se, prema njihovom mišljenju, može zaključiti da je Sud BiH van razumne sumnje uvjeren da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Vezano za spomenuti prigovor, Sud BiH je istakao da se radi o neargumentiranom prigovoru koji predstavlja lični zaključak apelanata i njihovo tumačenje odluke. Također je istaknuto da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 010348 14 Krn 8 od 2. oktobra 2014. godine apelantima Mirjani Šakota i Jozi Sliškoviću ukinuta mjera pritvora i određene mjere zabrane iz čl. 126. i 126.a. ZKPBiH. Dalje, Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 010348 14 Kv3 od 8. oktobra 2014. godine apelantima Jerku Ivankoviću Lijanoviću, Slavi Ivankoviću Lijanoviću i Miloradu Bahilju ukinut je poseban pritvorski razlog propisan članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

30. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je, između ostalog, navelo da je Sud BiH prilikom donošenja osporenih odluka u potpunosti utvrdio osnovanu sumnju koja se apelantima stavlja na teret, kao i činjenice koje se odnose na postojanje posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora. Osim obrazloženog prijedloga za određivanje pritvora, Sud BiH je na ročištu za određivanje pritvora jasno i neposredno pred svim prisutnim od Tužilaštva zatražio pojašnjenje svih činjenica na kojima se zasniva prijedlog za određivanje pritvora, a koje je Tužilaštvo dalo. Prilikom obrazloženja osnovane sumnje Sud BiH je u osporenim odlukama naveo koji dokazi Tužilaštva potvrđuju osnovanu sumnju za inkriminirane radnje koje se apelantima stavljaju na teret, pojedinačno za svako od novoosnovanih pravnih lica. Sud BiH je osnovanu sumnju obrazložio na osnovu dokumentacije koja je prikupljena prilikom provođenja finansijske istrage, odnosno obrazložen je način na koji je organizirana grupa preko svojih članova ilegalno stečen novac vraćala u legalne tokove putem pozajmica između članova grupe, kao i prikazivanjem prodaje pojedinih udjela u drugim društvima povezanim s "Lijanovići" d.o.o. za mnogo veće iznose od procijenjenih. U pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačke a), b) i c) ZKPBiH, Tužilaštvo je navelo da je Sud BiH obrazložio na osnovu kojih dokaza zasniva svoju odluku i koji dokazi upućuju na opravdanu bojazan da će apelanti puštanjem na slobodu postati nedostupni organima gonjenja, utjecati na svjedoke, sakriti dokaze ili tragove bitne za konkretni krivični postupak i ponoviti ili dovršiti djela koja im se stavljaju na teret. U odgovoru Tužilaštva je zaključeno da su navodi apelanata neosnovani i paušalni, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

31. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:

Član 209.
Pranje novca

(1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine ili ima štetne posljedice za djelatnosti ili finansiranje institucija Bosne i Hercegovine,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(2) Ako je počinilac djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i počinilac ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovina iz stava (1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(3) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 200.000 KM,

učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

(4) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz st. 1. i 2. ovog člana učinitelj postupio nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom,

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(5) Novac i imovinska korist iz stavova od (1) do (4) ovog člana će se oduzeti.

Član 210.
Porezna utaja ili prevara

(1) Ko izbjegne da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Kaznom iz stava (1) ovog člana kaznit će se i onaj ko, u namjeri da ostvari pravo na povrat ili kredit po osnovu indirektnih poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, podnese poreznu prijavu neistinitog sadržaja sa iskazanim iznosom za povrat ili kredit indirektnih poreza koji prelazi 10.000 KM.

(3) Ko počini krivično djelo iz stava (1) ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, ili ko počini krivično djelo iz stava (2) ovog člana, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovu indirektnih poreza prelazi 50.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(4) Ko počini krivično djelo iz stava (1) ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, ili ko počini krivično djelo iz stava (2) ovog člana, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovu indirektnih poreza prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.

Član 211.
Neplaćanje poreza

(1) Ko prenosom ili otuđenjem imovine, gašenjem privrednog subjekta ili na drugi način onemogući naplatu prijavljenog poreza propisanog poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

Član 250.
Organizirani kriminal

(1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

(4) Ko postane pripadnik grupe za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.

(5) Pripadnik grupe za organizirani kriminal iz st. 1. do 4. ovog člana koji otkrije tu grupu,

može se osloboditi od kazne.

32. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 261.
Krivotvorenje ili uništenje poslovnih ili trgovačkih knjiga ili isprava

(1) Ko u poslovne ili trgovačke knjige, isprave ili spise koje je dužan voditi na osnovu zakona ili drugog propisa unese neistinite podatke ili ne unese neki važan podatak, ili svojim potpisom ili pečatom ovjeri poslovnu ili trgovačku knjigu, ispravu ili spis s neistinitim sadržajem, ili svojim potpisom ili pečatom omogući izradu poslovne ili trgovačke knjige, isprave ili spisa s neistinitim sadržajem,

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko neistinitu poslovnu ili trgovačku knjigu, ispravu ili spis upotrijebi kao da su istiniti, ili ko uništi, ošteti, prikrije ili na drugi način učini neupotrebljivom poslovnu ili trgovačku knjigu, ispravu ili spis.

33. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

Član 47.

(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.

Član 131. stav 1.

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

Član 132. stav 1. tačke a), b) i c)

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, (…)

VI. Dopustivost

34. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 010348 14 Kv 2 od 19. septembra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili u periodu od 20. do 25. septembra 2014. godine, a apelacije su podnesene 26. odnosno 30. septembra 2014. godine, pa proizlazi da su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije u odnosu na navode o povredi ovih prava ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

38. Apelanti osporavaju navedena rješenja tvrdeći da su im tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

40. U konkretnom slučaju, apelanti su lica koja su lišena slobode i nalazila su se u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o određivanju pritvora, te su se pozvali na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da im je pravo na slobodu i sigurnost ličnosti prekršeno zato što u postupku određivanja pritvora nije utvrđeno da postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i zbog kojih im je određen pritvor. S tim u vezi, apelanti su istakli da dokazi na osnovu kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH u odnosu na krivična djela koja im se stavljaju na teret nisu dostavljeni njima i njihovoj odbrani.

Osnovana sumnja i dostavljanje dokaza na osnovu kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje

41. U vezi s navodima apelanata o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca. Također je navedeno da ti standardi ne pretpostavljaju da policija, u vrijeme hapšenja, ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičenog lica koje je pritvoreno po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr., za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1.c. zahtijeva da postoji osnovana a ne iskrena ili bona fide sumnja (ibid, Fox, Campbell i Hartley, tačka 31). Ustavni sud podsjeća i na to da uvažavanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

42. U pogledu navoda apelanata da im prije određivanja pritvora nisu dostavljeni dokazi koje je Tužilaštvo dostavilo Sudu BiH, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenom, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. tog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. tog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH, nakon što je izvršio uvid u dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog a koje je decidirano naveo u obrazloženju rješenja, postupio u skladu s odredbama ZKPBiH, te da su apelanti i njihovi branioci, iako im dokazi nisu bili dostavljeni, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je Sud BiH povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora apelantima održao ročište na kojem su apelanti i njihovi branioci bili upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je tužilac prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor obrazložio i sadržaj dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost. Ustavni sud zapaža da je te navode apelanata Sud BiH razmotrio i u žalbenom postupku, u smislu garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te obrazložio zašto je odluka o određivanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, te odredbu člana 47. stav 1, prema kojoj se braniocu može uskratiti razmatranje spisa i razgledanje predmeta, ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH, budući da je iz obrazloženja osporenih odluka evidentno da je, u smislu stava 2. navedenog člana, Tužilaštvo sudiji za prethodno saslušanje dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelanti praktično traže da im se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana 6. Evropske konvencije, a koji apelantima, u smislu odredbe člana 47. stav 3. ZKPBiH, trebaju biti dostupni nakon podnošenja optužnice. Također, Ustavni sud ukazuje na to da u predmetu broj AP 591/11 nije našao povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije u vezi s primjenom odredbe člana 47. ZKPBiH u situaciji kada su apelanti bili upoznati sa sadržajem dokaza na osnovu kojih im je produžen pritvor (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u citiranom predmetu, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava apelanata na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

43. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenog rješenja kojim je apelantima određen pritvor proizlazi da je Sud BiH o određivanju pritvora apelantima odlučio nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelanti i drugi osumnjičeni, te njihovi branioci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog za određivanje pritvora, na osnovu kojih je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima Sud BiH dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili inkriminirane radnje koje su im stavljene na teret, kao općeg uvjeta iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH nije u suprotnosti s odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije i da sadrži razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH.

Posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačke a), b) i c) ZKPBiH

44. Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantima, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačke a), b) i c) ZKPBiH.

Poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH

45. U pogledu opasnosti od bjekstva iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je posebno ocijenio da se istraga vodi zbog teških krivičnih djela za koja su zaprijećene visoke zatvorske kazne, da apelanti posjeduju državljanstvo Republike Hrvatske koja ne izručuje svoje državljane organima gonjenja drugih država, da apelanti žive u blizini granice s Republikom Hrvatskom, kao i da su vršenjem krivičnih djela, kako se osnovano sumnja, pribavili značajnu imovinsku korist koja će im omogućiti boravak van države BiH. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju postojanja navedenog pritvorskog razloga Sud BiH općenito i paušalno, u odnosu na sve apelante, bez bilo kakve konkretizacije razloga u odnosu na pojedine apelante, zaključio da opasnost od bjekstva kao poseban pritvorski razlog postoji u odnosu na sve apelante. Usprkos žalbenim navodima apelanata da zbog njihovih konkretnih ličnih okolnosti ne postoji takva opasnost, te da se isti cilj može postići i blažim mjerama zabrane propisanim zakonom, Sud BiH je smatrao opravdanim da se apelantima pritvor odredi i prema članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Stögmüller protiv Austrije u pogledu određivanja pritvora zbog opasnosti od bjekstva istakao sljedeće: "Kao drugo, tražilo se opravdanje za nastavak pritvora Stӧgmüllera oslanjajući se na rizik od njegovog bjekstva. U tom pogledu, navodi se da je Stӧgmüller mogao očekivati težu kaznu naročito nakon produžetka (...) preliminarne istrage u pogledu drugih djela te da su mu njegova pilotska dozvola i očev avion omogućavali da u inostranstvo ode bilo kada. Mora se primijetiti, u tom pogledu, da do opasnosti od njegovog bjekstva ne dolazi samo zato jer je moguće ili mu je lako preći preko granice (u svakom slučaju, bilo bi dovoljno u tu svrhu da se od njega traži da preda pasoš); mora postojati čitav niz okolnosti, posebno, teška kazna koja se očekuje ili posebno gnušanje optuženog na pritvor, ili nedostatak dobro uspostavljenih veza u zemlji, koje bi mogli biti razlog da se pretpostavi da bi posljedice i opasnosti leta bile manje zlo za njega od samog nastavka izdržavanja pritvora. Ali njegovo ponašanje jasno pokazuje da to nije bila njegova situacija." (vidi Evropski sud, Stögmüller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, aplikacija broj 1601/62, tačka 15). U predmetu Letellier protiv Francuske, Evropski sud je u pogledu opasnosti od bjekstva ocijenio da je podnositeljica predstavke majka maloljetne djece i direktorica kompanije koja predstavlja njen jedini izvor prihoda. U odluci je navedeno: "Kako opasnost od bjekstva nije bila očigledna od samog početka, date odluke su sadržavale neadekvatne navode o razlozima utoliko što nisu spomenute okolnosti podobne za utvrđenje takve opasnosti." (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, aplikacija broj 12369/86, tačka 41). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na citirani pritvorski razlog Sud BiH u obrazloženju osporenih rješenja nije ponudio relevantne i dovoljne razloge u odnosu na apelante pojedinačno, za zaključak zasnovan na činjenicama koje mogu pokazati da se zaista radi o riziku bjekstva apelanata i da je pritvor neophodno odrediti i prema tom zakonskom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata na zakonit pritvor zagarantiran članom 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije u odnosu na pritvorski razlog opasnost od bjekstva.

Poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH

46. Sud BiH je utvrdio da postoji koluzijska opasnost kao pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao na to da se u konkretnom slučaju radi o obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvata veći broj osumnjičenih, da se radi o njihovoj međusobnoj povezanosti, da je potrebno saslušati veći broj svjedoka, da određeni broj saučesnika i svjedoka tek treba da budu pronađeni i ispitani, kao i da treba pribaviti materijalne dokaze, među kojim su i oni za koje odbrana apelanata tvrdi da su uništeni, a Tužilaštvo ima saznanja da su sakriveni. Ustavni sud smatra da je Sud BiH argumentirano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelanti boravkom na slobodi mogli ometati istragu utjecanjem na svjedoke i saučesnike i ometanjem prikupljanja materijalnih dokaza. U navedenim zaključcima Suda BiH u pogledu navedenog posebnog pritvorskog razloga, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanti i drugi osumnjičeni u konkretnom slučaju lišeni slobode u postupku propisanom zakonom, kada postoji opravdana sumnja da su izvršili krivično djelo i kada je ispunjen poseban pritvorski razlog propisan članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Međutim, Ustavni sud naglašava da pritvor određen prema navedenom zakonskom osnovu ne može neograničeno dugo trajati, odnosno prikupljanje dokazne građe mora biti završeno u razumnom vremenu. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da je apelantima Jozi Sliškoviću i Mirjani Šakota rješenjem Suda BiH od 2. oktobra 2014. godine (osam dana prije isteka vremena na koje je pritvor bio određen osporenim rješenjem) ukinut pritvor i da su pušteni na slobodu uz određivanje mjera zabrane. Apelantima Jerku Ivankoviću Lijanoviću, Slavi Ivankoviću Lijanoviću i Miloradu Bahilju rješenjem Suda BiH od 24. oktobra 2014. godine (nakon što im je pritvor bio produžen) ukinut je pritvor i pušteni su na slobodu uz određivanje mjera zabrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata zagarantirana članom 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije u pogledu određivanja pritvora prema zakonskom osnovu iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

Poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH

47. Prema članu 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, pritvor se može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. U vezi s navedenim pritvorskim razlogom, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je u konkretnom slučaju ispunjen objektivni uvjet koji se tiče visine zaprijećene kazne (kazna zatvora od tri godine ili teža kazna), kao i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora i prema članu 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Kao naročite okolnosti Sud BiH je u konkretnom slučaju smatrao prirodu djela, brojnost radnji izvršenja, kontinuiranosti u njihovom preduzimanju, te dugi period u kojem su radnje preduzimane planski i organizirano, prema jedinstvenom obrascu, mrežu kontakata i čvrstu povezanost apelanata kako međusobno tako i s članovima grupe. Sud BiH je utvrdio da neka od pravnih lica prema navedenom ustaljenom obrascu i dalje posluju, a što sve zajedno, prema mišljenju Suda BiH, ukazuje na opasnost da će apelanti, ako budu pušteni na slobodu, prema ustaljenom obrascu ponoviti krivična djela zbog kojih se vodi predmetna istraga.

48. Ustavni sud zapaža da Sud BiH, utvrđujući naročite okolnosti u konkretnom slučaju, nije ponudio relevantne i dovoljne razloge koji mogu objektivno opravdati zaključak da će apelanti puštanjem na slobodu nastaviti s vršenjem krivičnih djela. Također, Ustavni sud zapaža da Sud BiH nije naveo razloge zašto je smatrao neosnovanim zahtjev apelanata za određivanje blažih mjera zabrane. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju prije radi o gomilanju razloga za određivanje pritvora nego o argumentiranim razlozima za određivanje pritvora prema navedenom zakonskom osnovu. Sud BiH je svojim naknadnim radnjama (rješenjima o ukidanju pritvora) potvrdio da je u konkretnom slučaju opravdano određivanje mjera zabrane apelantima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na zakonit pritvor zagarantiran članom 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije koji je određen na osnovu člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH.

Ukidanje pritvora

49. Apelantima Jozi Sliškoviću i Mirjani Šakota je rješenjem Suda BiH od 2. oktobra 2014. godine, a apelantima Jerku Ivankoviću Lijanoviću, Slavi Ivankoviću Lijanoviću i Miloradu Bahilju rješenjem od 24. oktobra 2014. godine ukinut pritvor i pušteni su na slobodu uz određivanje mjera zabrane iz čl. 126. i 126.a. ZKPBiH.

Pretpostavka nevinosti

50. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

51. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

52. Apelanti u apelaciji navode i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Peša protiv Hrvatske iznio sljedeći stav: "Sud ponavlja da je predmnijeva nevinosti upisana u stavku 2. članka 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavku 1. (…). U svom relevantnom aspektu članak 6. stavak 2. ima za cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje (…) samoga suda mišljenja da je osoba 'optužena za kazneno djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…) ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica (…) nadležne sudbene vlasti (…)", (vidi Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, stav 138).

53. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti se ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na frazu o kojoj je riječ i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je "krivica" i "dokazana" ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, naprimjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tačke 41˗45).

54. Povredu navedenog prava apelanti vide u činjenici da iz leksičko-sintaksičke konstrukcije citiranih fraza (dijelova rečenica) proizlazi zaključak da je Sud BiH uvjeren i to van razumne sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Ustavni sud zapaža da su apelanti u prilog svojim tvrdnjama u apelaciji citirali određene fraze. U odnosu na citirani navod koji glasi: "(…) nego i sami osumnjičena Šakota i Galić, ali i ostali osumnjičeni koji su u dogovoru i po uputama organizatora, obavljali kriminalne aktivnosti", Ustavni sud uočava da je taj navod sadržan u rečenici koja glasi: "Osumnjičena Šakota Mirjana je vlasnica knjigovodstvene firme 'Kora fin', koja je vodila knjigovodstvo za sva pravna lica uključena u vršenje kriminalnih radnji obuhvaćenih predmetnom istragom, a u kojem pravnom licu je bio zaposlen i Galić Mirko, te se može osnovano pretpostaviti da je istima dostupna određena finansijska dokumentacija za čije uništenje interes imaju ne samo organizatori grupe, članovi porodice Ivanković Lijanović, koji su kako se osnovano sumnja, stvarni vlasnici pravnih lica čije poslovanje je predmet ove istrage, nego i sami osumnjičena Šakota i Galić, ali i ostali osumnjičeni koji su u dogovoru i po uputama organizatora, obavljali kriminalne aktivnosti". U odnosu na ostale citirane dijelove rečenica, Ustavni sud je izvršio uvid u cjelovite rečenice i odjeljke osporenih rješenja u kojima su sadržane citirane fraze.

55. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je tačna konstatacija apelanata da postoje citirane fraze (kao dijelovi rečenice) u rješenju o određivanju mjere pritvora. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je sud u osporenim rješenjima obrazlagao osnovanu sumnju da su apelanti počinili krivična djela kao preduvjet za određivanje mjere pritvora. Sud BiH nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju vezanu za apelante, a da prije nje nije postojala odrednica "osumnjičeni" i "osnovana sumnja da je (...)" ili "kako se osnovano sumnja", iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem Sud BiH nije prejudicirao krivnju apelanata na bilo koji način. Ustavni sud je ocijenio i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da su citirane fraze sadržane u kontekstu rješenja kojima se utvrđuje osnovana sumnja da su apelanti kao osumnjičeni počinili krivična djela, kao i da osporena rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovanim (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

56. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije u odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačke a) i c) ZKPBiH kada odluka o određivanju pritvora ne sadrži dovoljne i razumne razloge za zaključak da je opravdano apelantima odrediti pritvor prema navedenim zakonskim osnovima.

58. Nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c. i 3. Evropske konvencije u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH kada odluka o određivanju pritvora sadrži dovoljne i jasne razloge za određivanje pritvora prema tom zakonskom osnovu i kada je pritvor prema tom osnovu trajao ograničeno vrijeme.

59. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelante koje je označavao kao osumnjičene utvrdio samo postojanje osnovane sumnje da su počinili krivična djela za koja su osumnjičeni, a što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem nije na bilo kakav način prejudicirao krivnju apelanata.

60. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. S obzirom na činjenicu da su svi apelanti pušteni iz pritvora, a da su apelanti Jozo Slišković i Mirjana Šakota odustali od zahtjeva, nije potrebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.