Službeni glasnik BiH, broj 4/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 4006/11, rješavajući apelaciju
Sabine Ćosić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Sabine Ćosić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 000380 11 Kžk od 18. jula 2011. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sabina Ćosić (u daljnjem tekstu: apelantica), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Tuzli, koju zastupa Indira Karahodžić, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 15. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 000380 11 Kžk od 18. jula 2011. godine. Apelantica je 11. septembra 2012. i 25. septembra 2013. godine dopunila apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Malo vijeće Ustavnog suda je, na osnovu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine usvojilo apelantičin zahtjev za prioritetno rješavanje apelacije.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. jula 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Tužilaštvo je 8. jula 2013. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud 10. jula 2013. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Tužilaštva dostavljeni su apelantici 4. novembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 07 000380 K od 1. februara 2010. godine apelantica i optuženi D.D. su proglašeni krivim za krivično djelo – ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka d) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi s članom 31. KZ FBiH. Za to krivično djelo apelantica je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 16 godina i šest mjeseci, a optuženi D.D. na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci.
8. Odlučujući o žalbama apelantice i optuženog D.D. protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 000380 10 Kž 11 od 2. septembra 2010. godine kojim je djelimično uvažio žalbu optuženog D.D., prvostepenu presudu ukinuo u odnosu na tog optuženog, a povodom te žalbe po službenoj dužnosti ukinuo prvostepenu presudu i u odnosu na apelanticu, te odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
9. Vrhovni sud je, nakon održanog pretresa pred tim sudom, donio Presudu broj 09 0 K 000380 11 Kžk od 18. jula 2011. godine kojom su apelantica i optuženi D.D. proglašeni krivim za krivično djelo – ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka d) KZ FBiH u vezi s članom 31. KZ FBiH. U izreci presude je navedeno da su apelantica i optuženi D.D. krivi što su 2. februara 2007. godine, oko 14:30 sati, u Sarajevu, ulica Džamijska broj 2, nakon prethodnog dogovora da liše života Bajru Fraštu (u daljnjem tekstu: oštećeni) i da zatim od oštećenog, u namjeri da pribave protivpravnu imovinsku korist, uzmu i prisvoje novac, torbu i lične stvari, iskoristili broj telefona oštećenog tako što je apelantica sa svog mobilnog telefona pozvala oštećenog da dođe u njihov stan, što je oštećeni i učinio ne sumnjajući u njihovu namjeru. Zatim je nakon tog susreta, kada je oštećeni krenuo niz stepenice u namjeri da napusti zgradu i dok se nalazio na stepenicama i bio okrenut leđima, apelantica je, u namjeri da ga liši života, iz pištolja, s karakteristikama navedenim u izreci presude, ispalila najmanje jedan hitac s udaljenosti od 2 m u pravcu glave oštećenog, kojom prilikom je oštećeni zadobio tešku tjelesnu povredu zbog koje je na licu mjesta podlegao, nakon čega su apelantica i optuženi D.D., u namjeri da uklone tragove, oštećenog odvukli do prizemlja zgrade, zatim skinuli sa njega jaknu, uzeli i prisvojili torbu koju je nosio sa sobom, te novac u neutvrđenom iznosu, i nakon toga se udaljili taksi vozilom do Ilidže gdje su iznajmili sobu u hotelu "Green", sakrivajući pri tome pištolj kojim je izvršeno djelo u vodokotlić WC iznajmljene sobe. Za to krivično djelo apelantica je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i šest mjeseci, a optuženi D.D. na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci, te je određeno da im se u izrečene kazne zatvora uračunava vrijeme koje su proveli u pritvoru od 2. februara 2007. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Također je određeno da se na osnovu člana 78. stav 1. KZ FBiH od optuženog D.D. oduzima pištolj, s karakteristikama navedenim u izreci presude, kao sredstvo izvršenja djela.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su u dokaznom postupku na pretresu pred tim sudom preuzeti i prihvaćeni određeni dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom (pobliže navedeni u obrazloženju te presude), u skladu s ovlaštenjima iz člana 332. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), te su neposredno saslušani svjedoci Munira Ćosić, Nedžad Dedić i Amir Kondžić, kao i vještaci Slobodan Stanojčić i Željko Trninić koji su prethodno izvršili vještačenje tragova biološkog porijekla i telekomunikacijsko vještačenje mobilnih telefona i SIM kartica, te dostavili pisane nalaze i mišljenja u odnosu na izvršena vještačenja. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je apelantica predložila da se na pretresu pred tim sudom neposredno sasluša svjedokinja Gordana Vejzović, zbog toga što je, po apelantičinom mišljenju, iskaz navedene svjedokinje nevjerodostojan. Međutim, Vrhovni sud je naveo da razlog zbog kojeg je apelantica tražila neposredno saslušanje navedene svjedokinje ne predstavlja opravdan razlog da se udovolji tom prijedlogu, budući da je nadležnost suda da vrši ocjenu dokaza, odnosno da ocijeni da li je iskaz navedene svjedokinje vjerodostojan ili nije, te zbog čega. Također, Vrhovni sud je naveo da je apelantica predložila da se kao svjedok sasluša dr. Azra Pašić, kao i da se izvrši utvrđivanje apelantičine krvne grupe, a nakon toga provede DNK analiza. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica u toku prvostepenog postupka predlagala da se kao svjedok sasluša dr. Azra Pašić, ali da je u toku postupka odustala od tog prijedloga jer se dr. Azra Pašić trebala izjašnjavati u pogledu okolnosti događaja koji su se desili prije kritičnog događaja. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je cijenjeno to da je dr. Azra Pašić radila u Hitnoj pomoći kada joj se obratila apelantica, te da je u vezi s tim u dokazni materijal uvrštena liječnička dokumentacija od 30. januara 2007. godine koju je sačinila dr. Azra Pašić. S obzirom na to, Vrhovni sud je ocijenio da je saslušanje predložene svjedokinje nepotrebno, te da je bez uticaja na predmetna činjenična utvrđenja. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je apelantičina krvna grupa na pouzdan način utvrđena i da ničim nije dovedena u pitanje, tako da se nije ni ukazala potreba za provođenjem DNK analize.
11. Vrhovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Munire Ćosić (apelantičine majke) i Nedžada Dedića (oca optuženog D.D.), kao i iskaza apelantice i optuženog D.D. datih u svojstvu svjedoka, proizlazi da su apelantica i optuženi D.D. živjeli u vanbračnoj zajednici u iznajmljenom stanu u ulici Džamijska broj 2, kao i da su duži vremenski period bili konzumenti opojnih droga, što je potvrđeno i nalazom i mišljenjem, te iskazom vještaka neuropsihijatra (prema kojem je sposobnost apelantice i optuženog D.D. da shvate značaj djela i da upravljaju svojim postupcima bila bitno smanjena). Vrhovni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja, te iskaza vještaka za telekomunikacije i vještačenje mobilnih telefona, kao i apelantičinog iskaza, datog u svojstvu svjedoka, proizlazi da je apelantica putem svog mobilnog telefona kontaktirala oštećenog, kao i da je oštećeni ranije putem svog mobilnog telefona kontaktirao apelanticu. Vrhovni sud je naveo da iz iskaza svjedokinje Gordane Vejzović proizlazi, između ostalog, da se kritične prilike nalazila u svom stanu u ulici Džamijska broj 2, te da je, nakon što je čula neki jak udar, izašla iz stana i vidjela dvije osobe kako vuku neku osobu za noge, da se vratila u stan, jer se ugasilo svjetlo na stubištu, te da je s prozora vidjela mladića kao izlazi iz zgrade i ulazi u taksi u kojem je na zadnjem sjedištu sjedila djevojka. Vrhovni sud je naveo da je iskaz navedene svjedokinje potvrđen iskazom svjedokinje Nazife Savčić koja je izjavila, između ostalog, da se kritične prilike vraćala s posla, da je u stubištu zgrade ispod poštanskih sandučića vidjela ljudsko tijelo u položaju da su noge bile okrenute prema izlaznim vratima, te opisala mladića kojeg je tom prilikom srela u stubištu zgrade. Također, Vrhovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka – taksiste Besima Behlulovića proizlazi da su kritične prilike njegovom vozilu prišli apelantica i optuženi D.D., koje je poznavao iz viđenja i koji su i ranije koristili njegove usluge, te da ih je tom prilikom odvezao na Ilidžu. Vrhovni sud je naveo da je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka kao vjerodostojne, budući da se međusobno podudaraju, te da su potvrđeni i drugim izvedenim dokazima. Naime, Vrhovni sud je ukazao da i iz iskaza apelantice i optuženog D.D., datih u svojstvu svjedoka, proizlazi da su kritične prilike, nakon što je oštećeni usmrćen hicem iz pištolja, odvukli oštećenog niz stepenice i njegovo tijelo ostavili u stubištu zgrade ispod poštanskih sandučića, a što je potvrđeno zapisnikom o uviđaju s lica mjesta od 2. februara 2007. godine, te skicom lica mjesta i fotodokumentacijom.
12. Dalje, Vrhovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Elvisa Čauševića, koji je radio kao recepcionar u hotelu "Green" na Ilidži, proizlazi da su 2. februara 2007. godine oko 14:00 sati u taj hotel došli mladić i djevojka, da su u dva navrata pojedinačno izlazili iz hotela i vraćali se, da je mladić jedne prilike izašao iz hotela i nosio jaknu, a vratio se bez te jakne, kao i da je mladić pri dolasku u hotel i pri odlasku iz hotela nosio torbu. Vrhovni sud je naveo da je iskaz navedenog svjedoka prihvatio kao vjerodostojan, budući da je svjedok na uvjerljiv način iznio činjenice koje su mu bile poznate, te da je njegov iskaz potvrđen izvodom iz knjige gostiju hotela, kao i iskazima apelantice i optuženog D.D. datih u svojstvu svjedoka. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da iz iskaza svjedoka Elvisa Čauševića, te sadržaja video zapisa CD (video nadzor hotela) proizlazi da su apelantica i optuženi D.D. bacili jaknu preko ograde, gdje je jakna i pronađena, a što proizlazi iz službene zabilješke od 5. februara 2007. godine. Vrhovni sud je dalje činjenicu da su apelantica i optuženi D.D., nakon napuštanja hotela, u obližnji kontejner bacili torbu koja je pripadala oštećenom, što, između ostaloga, proizlazi iz iskaza svjedoka Adila Divovića i Olge Vukša. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz iskaza svjedoka Adila Divovića, koji inače radi u KRO "Rad", proizlazi da je u kontejneru, koji je dva metra udaljen od hotela "Green", pronašao torbu plave boje u kojoj su bili dokumenti koji su glasili na ime oštećenog. Vrhovni sud je ukazao da je iskaz navedenog svjedoka potvrđen iskazom svjedokinje Olge Vukša, zaposlenice MUP-a Kantona Sarajevo, koja je izjavila da je 3. februara 2007. godine obaviještena da je radnik KRO "Rad" u kontejneru pronašao torbu s dokumentima oštećenog.
13. Vrhovni sud je dalje naveo da iz iskaza svjedokinje Sanele Zundža (kćerke oštećenog) proizlazi, između ostalog, da je oštećeni već nekoliko godina sa sobom nosio torbu plave boje, da se kritičnog dana u torbi nalazila određena količina novca, da je tog dana oštećeni trebao podići penziju, invalidninu za svog oca, da je trebao platiti ratu kredita, te da je tog dana ponio 2.000,00 KM koje je trebalo da vrati njihovom rođaku Amiru Kondžiću. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je vjerovao iskazu navedene svjedokinje, osim u dijelu u kojem je navela da je oštećeni ponio sa sobom 2.000,00 KM koje je trebalo da vrati rođaku Amiru Kondžiću. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz iskaza svjedoka Amira Kondžića proizlazi da je pozajmio oštećenom navedeni novčani iznos, da je bilo dogovoreno da mu vrati taj iznos do 1. maja 2007. godine, te da mu se oštećeni nije javljao tog dana u vezi s vraćanjem navedenog novčanog iznosa. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti utvrđenim da je oštećeni kritične prilike imao kod sebe 2.000,00 KM kako je to izjavila svjedokinja Sanela Zundža. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je oštećeni kritične prilike u novčaniku, imajući u vidu podignute penziju, invalidninu i naknade, imao određenu količinu novca i pored prethodnih uplata koje je izvršio kritičnog dana. Vrhovni sud je dalje naveo da iz iskaza svjedoka Amira Halilovića i Gordana Muzurovića, te fotodokumentacije i potvrde o oduzimanju predmeta, kao i iskaza optuženog D.D., proizlazi da su u sobi broj 204 u hotelu "Green" pronađena dva mobilna telefona, te da je u vodokotliću WC te sobe pronađen pištolj kojim je ubijen oštećeni. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je optuženi D.D. prethodno ovlaštenim službenim licima rekao gdje se nalazi pištolj, a zatim s inspektorima otišao u navedeni hotel kojom prilikom je dobrovoljno predao inspektorima pištolj i dva mobilna telefona, kako je to i navedeno u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta.
14. Vrhovni sud je naveo da iz iskaza optuženog D.D., čiji iskaz je prihvatio u dijelu koji ima uporišta u ostalim izvedenim dokazima, te na osnovu nalaza i mišljenja vještaka za balistiku i mehaničke tragove i vještaka sudske medicine, te iskaza tih vještaka koje su dali na pretresu pred prvostepenim sudom, utvrdio da je apelantica iz tog pištolja pucala u oštećenog. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su apelantica i optuženi D.D. na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom koristili svoje pravo da svjedoče na sudu, te da je tako apelantica to pravo koristila u dva navrata navodeći da je prvobitni iskaz dala po sugestijama prethodnog branioca i da taj iskaz nije istinit. Vrhovni sud je naveo da je iskaze apelantice i optuženog D.D., koji su svojim iskazima nastojali od sebe otkloniti krivičnu odgovornost tako da su učinjenje predmetnog krivičnog djela prebacivali jedno na drugo, cijenio u vezi s ostalim izvedenim dokazima. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da nije prihvatio apelantičin iskaz u dijelu u kojem je navela da je optuženi D.D. poznavao oštećenog, da je ona upoznala oštećenog preko optuženog D.D., te da je kritične prilike pozvala oštećenog po nagovoru i pod prijetnjom optuženog D.D. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz izvedenih dokaza proizlazi da je upravo apelantica poznavala oštećenog, te da je kontaktirala s njim, kako kritične prilike, tako i ranije, dok za optuženog D.D. to nije utvrđeno. Vrhovni sud je dalje naveo da nije prihvatio apelantičin iskaz u dijelu u kojem je apelantica opisala taj događaj, budući da takav opis dešavanja ne odgovara utvrđenim činjenicama u dokaznom postupku. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica u svom iskazu navela da je kritične prilike optuženi D.D., nakon prepirke s oštećenim, istrčao iz stana, a zatim ispalio jedan ili dva hica u glavu oštećenog, te da u tom momentu nisu bili na stepenicama. Međutim, Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka za balistiku i mehaničke tragove proizlazi da se cijev pištolja u trenutku pucanja nalazila iznad ravni u kojoj se nalazio oštećeni, te da je do povređivanja oštećenog došlo u poziciji kada se on nalazio na sedmom ili osmom stepeniku, kao i da iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine proizlazi da je ustrel kod oštećenog nastao u položaju odozgo nadole. Vrhovni sud je naveo da je, cijeneće sve izvedene dokaze, zaključio da su apelantica i optuženi D.D. zajedno ostvarili predmetno krivično djelo, odnosno da su jedno drugo podržavali u činjenju preduzetih radnji koje su u konkretnom slučaju bile usmjerene na lišavanje života oštećenog iz koristoljublja. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da su apelantica i optuženi D.D. uzeli i prisvojili jaknu i torbu oštećenog, kao i novac u neutvrđenom iznosu. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je, pri odmjeravanju kazne, kod apelantice kao olakšavajuće okolnosti cijenio njenu relativnu mladost, da je majka malodobnog djeteta, da je u vrijeme učinjenja djela bila u stanju bitno smanjene uračunljivosti, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio njenu raniju osuđivanost, te njeno ponašanje nakon učinjenja djela. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da, po ocjeni tog suda, izrečena kazna zatvora apelantici odgovara težini krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti, okolnostima pod kojima je djelo učinjeno, te da se tom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 42. KZ FBiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da Vrhovni sud prihvatanjem već izvedenih dokaza, i to iskaza saslušanih svjedoka, nije pravilno utvrdio činjenično stanje. Apelantica dalje navodi da je Vrhovni sud odbio prijedlog odbrane za ponovno saslušanje svjedokinje Gordane Vejzović, prijedlog da se kao svjedok sasluša dr. Azra Pašić, kao i prijedlog da se utvrdi apelantičina krvna grupa radi DNK analize. Apelantica navodi da je Vrhovni sud, s druge strane, odredio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka Munire Ćosić (apelantičine majke) i Nedžada Dedića (oca optuženog D.D.) čiji iskazi uopšte nemaju uticaja na samo rasvjetljavanje istine. Pri tome, apelantica navodi da ukoliko je bio cilj da se u postupku utvrdi istina, onda je trebalo istinu utvrđivati shodno navodima žalbe, te u tom kontekstu saslušati Sanelu Zundža (kćerku oštećenog) i Amira Kondžića, čiji iskazi su potpuno suprotni, a upravo na okolnost postojanja koristoljublja za koje u predmetnom postupku nije utvrđeno da je postojalo. Apelantica smatra da joj je navedenim postupanjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. U dopuni apelacije apelantica navodi da Vrhovni sud, pri odmjeravanju kazne, nije dovoljno cijenio činjenicu da je apelantica u vrijeme izvršenja djela imala samo 21 godinu.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da je presuda tog suda zasnovana na dokazima koji su, u smislu odredaba člana 332. stav 2. ZKP FBiH, preuzeti i prihvaćeni, a izvedeni su pred prvostepenim sudom, te dijelom i na neposredno izvedenim dokazima na pretresu pred tim sudom. Vrhovni sud je dalje naveo da je taj sud u svojoj presudi naveo razloge zbog kojih je odbio prijedlog odbrane za neposredno saslušanje svjedokinja Gordane Vejzović i dr. Azre Pašić, te da upućuje na te razloge radi izbjegavanja ponavljanja. Također, Vrhovni sud je naveo da je na pretresu pred tim sudom saslušan svjedok Amir Kondžić, dok je iskaz svjedokinje Sanele Zundža, koji je dala pred prvostepenim sudom, preuzet i prihvaćen, te da je taj iskaz cijenjen i u pogledu postojanja koristoljublja, tako da nije bilo nikakve potrebe za ponovnim saslušanjem navedene svjedokinje. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud smatra da su neosnovani apelantičini navodi o kršenju člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije.
17. Tužilaštvo je navelo da je apelantici bilo omogućeno da učestvuje u postupku, a da iz navoda apelacije i priložene dokumentacije ne proizlazi povreda apelantičinih ustavnih prava. Naime, Tužilaštvo je navelo da apelantica nije zadovoljna odlukom suda, te da stoga neosnovano navodi kršenje prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, koja su ispoštovana i ničim nisu narušena.
V. Relevantni propisi
18. U
Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Jednakost u postupanju
(1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 332. stav 2.
Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja
(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka e) ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 000380 11 Kžk od 18. jula 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da Vrhovni sud i Kantonalni sud, na traženje Ustavnog suda, nisu dostavili fotokopiju dostavnice o uručenju apelantici osporene odluke, Ustavni sud je prihvatio da je osporena odluka dostavljena apelantici 19. augusta 2011. godine (kako je to apelantica navela u apelaciji). S obzirom da je apelacija podnesena 15. oktobra 2011. godine, slijedi da je podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;
[…]
26. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
27. U pogledu apelantičinih navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji je Vrhovni sud ocijenio izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdio činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud,
Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj
AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
29. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
30. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u ovom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u skladu s odredbama člana 332. stav 2. ZKP FBiH, preuzeo i prihvatio određene dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom (pobliže navedeni u obrazloženju osporene presude), te da je na pretresu pred tim sudom izveo dokaze saslušanjem svjedoka, izvršio uvid u nalaze i mišljenja vještaka, te u vezi s tim saslušao vještaka za telekomunikacijsko vještačenje i vještaka za biološke tragove. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantica počinila krivično djelo za koje je proglašena krivom. Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio apelantičin iskaz, koji je dala u svojstvu svjedoka, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. U pogledu apelantičinih navoda koji se odnose na saslušanje svjedoka Sanele Zundža i Amira Kondžića, Ustavni sud zapaža da je svjedokinja Sanela Zundža saslušana u toku postupka pred prvostepenim sudom, te da apelantica nije predlagala ponovno saslušanje navedene svjedokinje na pretresu pred Vrhovnim sudom, dok je svjedok Amir Kondžić saslušan na pretresu pred tim sudom. S obzirom na to, te imajući u vidu da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu iskaze navedenih svjedoka, detaljno i jasno obrazložio u kojem dijelu i zašto nije prihvatio iskaz svjedokinje Sanele Zundža, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke jasno proizlazi da je Vrhovni sud, pri odmjeravanju kazne, kao olakšavajuću okolnost cijenio apelantičine godine tj. činjenicu da se radi o relativno mladoj osobi, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene odluke, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samа po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantice i u kontekstu toga da je povrijeđeno apelantičino pravo na odbranu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz član 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
31. U pogledu apelantičinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da se treba primijeniti princip
in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda
Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica ne dovodi u pitanje zakonitost izvedenih dokaza, nego način na koji ih je sud ocijenio. S obzirom da se, dakle, apelantičini navodi zasnivaju isključivo na njenom nezadovoljstvu zbog načina ocjene dokaza, što je Ustavni sud već razmotrio, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelantica tretirana na način koji bi vodio kršenju principa pretpostavke nevinosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantičini navodi neosnovani.
32. Nadalje, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na odbranu, te da je prekršen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, budući da je Vrhovni sud odbio prijedlog odbrane za saslušanje određenih svjedoka, te prijedlog da se utvrdi apelantičina krvna grupa, a nakon toga provede DNK analiza. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtijeva da sud samo navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezan sa pravom iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika.
33. Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge zašto je odbio prijedlog odbrane za saslušanje određenih svjedoka, kao i prijedlog za utvrđivanje apelantičine krvne grupe, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud ispoštovao svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije kada sud u svojoj presudi u potpunosti opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantica počinila krivično djelo za koje je proglašena krivom, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje pretpostavke nevinosti, niti su apelantičinim navodima dovedene u pitanje garancije iz tač. d. stava 3. navedenog člana.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.