Službeni glasnik BiH, broj 37/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 1115/08, rješavajući apelaciju
Himzibega Biščevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija
Himzibega Biščevića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Prijedoru broj 077-0-P-06-000-733 od 15. oktobra 2007. godine, a koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-002118 od 31. januara 2008. godine.
U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu
Himzibegu Biščeviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija
Himzibega Biščevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-002118 od 31. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06-000-733 od 15. oktobra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Himzibeg Biščević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 11. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-002118 od 31. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-733 od 15. oktobra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda je 22. aprila 2008. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. maja 2008. godine, a Osnovni sud 12. maja 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 24. juna 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-691/01 od 12. jula 2002. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev od 13. decembra 2001. godine, kojim je tražio da se Javni fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske, Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi), obaveže da mu isplati naknadu po osnovu neisplaćenih penzija za period od 1. februara 1993. godine do 14. aprila 1998. godine u iznosu od 4.500,00 KM sa kamatom za svaki dospjeli mjesečni obrok od dana dospijeća i sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
7. Rješavajući povodom apelantove žalbe, Okružni sud je, po službenoj dužnosti, Rješenjem broj Gž-1384/03 od 15. juna 2005. godine ukinuo Presudu Osnovnog suda broj P-691/01 od 12. jula 2002. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja sud je naveo da se osporena presuda zasniva na bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94; u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 456. stav 1. ZPP ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03), s obzirom na to da je u donošenju prvostepene presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnoj raspravi.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj P-409/05 od 4. maja 2006. godine sud se, u ponovnom postupku, proglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari pozivajući se na odredbe člana 154. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Naime, navedenom odredbom je propisano da o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i o utvrđivanju penzijskog staža odlučuje tuženi, a odredbom člana 155. istog zakona propisano je da se u postupku ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurava dvostepenost. Sud je, dalje, naveo da je odredbom člana 156. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da se protiv prvostepenog rješenja može izjaviti žalba organu određenom općim aktom tuženog, a članom 160. da se protiv rješenja tuženog donesenog povodom žalbe i rješenja donesenog u vršenju revizije može podnijeti tužba nadležnom sudu. Sud je konačno obrazložio da je apelant podnio tužbu radi isplate novčane naknade a da nije poštovao proceduru zaštite prava kod nadležnog organa tuženog.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001090 od 20. oktobra 2006. godine apelantova žalba je uvažena, rješenje Osnovnog suda od 4. maja 2006. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu neisplaćenih penzija a da se ne osporavaju akti tuženog kojim je utvrđena visina penzije, odnosno o apelantovom imovinskopravnom zahtjevu prema tuženom. S obzirom na navedeno, sud je naveo da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 16. ZPP, čime je počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP.
10. Osnovni sud je Presudom broj 077-0-P-06-000-733 od 15. oktobra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002118 od 31. januara 2008. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 148. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te naveo da je apelant propustio da obavijesti tuženog o promjeni adrese pa je na taj način tuženog doveo u situaciju da nije mogao isplaćivati penziju zbog toga što mu nije bila poznata adresa novog boravišta apelanta kao korisnika penzije. U obrazloženju presude je, također, navedeno da apelant paušalno navodi da potražuje iznos od 4.500,00 KM, ne pružajući sudu nijedan dokaz o svojim navodima, na šta je bio obavezan po osnovu člana 7. ZPP, pa sud, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, shodno odredbi člana 126. ZPP, to nije smatrao dokazanim. Također, Osnovni sud je istaknuo da je visina penzije za sporni period određena rješenjem i to u dinarima, valuti koja nije u upotrebi, a tužbeni zahtjev je postavljen u važećoj valuti, odnosno u konvertibilnim markama. Shodno tome, sud je naveo da apelant nije dokazao visinu svog tužbenog zahtjeva, u smislu navedenih odredbi o teretu dokazivanja. Osim toga, sud je ocijenio da je osnovan i prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istaknuo tuženi, jer je tužba podnesena nakon isteka roka od tri godine računajući od momenta dospjelosti svakog pojedinog potraživanja, a shodno odredbi člana 372. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, Osnovni sud je istaknuo da je apelant, osporavajući prigovor zastarjelosti potraživanja, naveo da tuženi ovaj prigovor nije mogao istaći jer ga nije isticao ni u odgovoru na tužbu niti u prethodnim postupcima, pozivajući se pri tome na odredbe čl. 71, 72. i 207. ZPP. Međutim, Osnovni sud je naveo da su ti apelantovi navodi neosnovani s obzirom na to da su prigovori na koje se odnosi odredba člana 71. ZPP prigovori procesnopravne prirode, a prigovor zastarjelosti potraživanja je materijalnopravni prigovor. Također, Osnovni sud je istaknuo da ZPP nijednom svojom odredbom ne određuje u kojem stadiju prvostepenog postupka stranka može istaći prigovor zastarjelosti potraživanja, odnosno da se ovaj prigovor može istaći najkasnije u odgovoru na tužbu, osim što je odredbom člana 207. stav 3. ZPP propisano da se prigovor zastare ne može iznositi u žalbi ukoliko nije istaknut u prvostepenom postupku. U konkretnoj pravnoj stvari tuženi je prigovor zastarjelosti istaknuo na pripremnom ročištu u prvostepenom postupku, dakle ne u žalbenom postupku, jer je rješenjem Okružnog suda od 20. oktobra 2006. godine predmet vraćen na ponovni postupak.
11. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da taj sud prihvata činjenična utvrđenja i stav prvostepenog suda jer su zasnovani na dokazima izvedenim u toku postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su sudovi pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, kao i u dužini trajanja postupka. Apelant je tražio da mu Ustavni sud dosudi iznos od 3.000,00 KM na ime naknade štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Dalje, apelant ističe da dospjele a neisplaćene penzije predstavljaju njegovu imovinu, pa mu je osporenim presudama povrijeđeno i to ustavno pravo. Povredu prava na nediskriminaciju apelant nije posebno obrazlagao, izuzev tvrdnje da mu se otimaju zarađene penzije samo zato što je bošnjačke nacionalnosti.
b) Odgovor na apelaciju
13. Osnovni sud je naveo da je cjelokupan postupak u konkretnoj pravnoj stvari vodio u skladu sa odredbama ZPP, te da su apelantovi navodi neosnovani i paušalni.
14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude Osnovnog suda od 12. jula 2002. godine primio 11. jula 2003. godine, te da predmet iz objektivnih razloga nije odmah uzet u rad, tj. zbog velikog broja starih i složenih predmeta. Ističe da je nakon reizbora sudija ovog suda, u martu 2004. godine, sačinjen plan rješavanja starih i zaostalih predmeta, zavisno od starosti predmeta po podnošenju inicijalnog akta i vrste spora, imajući u vidu i potrebu rješavanja predmeta koji se po zakonu smatraju hitnim, pa je sud postupao prema tom planu. S obzirom na takvo stanje, dužina trajanja postupka je bila predvidiva. Dalje, Okružni sud je opisao hronologiju postupka do donošenja osporene presude od 31. januara 2008. godine. Konačno, Okružni sud smatra da je postupanje u ovom predmetu bilo u razumnom roku.
V. Relevantni propisi
15. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
16. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 71.
U odgovoru na tužbu, tuženi će istaći moguće procesne prigovore i izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev, te navesti i druge podatke koje, u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona, mora imati svaki podnesak. Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice, te pravni osnov za navode tuženog.
Član 72.
Kad je u ovom zakonu predviđeno da stranka može staviti određeni prigovor ili prijedlog ili preduzeti kakvu drugu parničnu radnju dok se tuženi ne upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, takav prigovor, odnosno prijedlog može se staviti dok sud ne primi odgovor na tužbu.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 207.
Š...Ć
Prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu iznijeti pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi.
Š...Ć
Član 228.
Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.
17. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93) relevantne odredbe glase:
Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.
(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unapred određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga delimična ispunjenja.
18. U
Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 32/00) relevantne odredbe glase:
Član 148.
Penzija i ostala novčana primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja utvrđuju se u mesečnom iznosu i isplaćuju se unazad, u tekućem mesecu za protekli mesec.
Dospela primanja iz stava 1. ovog člana koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu se naknadno isplatiti.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002118 od 31. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 11. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant osporava presude Okružnog suda i Osnovnog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao i zbog nerazumne dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom.
Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Relevantni principi
25. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koje konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
26. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,
Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
27. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,
Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
28. Predmetni postupak započeo je 13. decembra 2001. godine kada je apelant Osnovnom sudu podnio tužbu, a konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002118 od 31. januara 2008. godine. Dakle, postupak je trajao šest godina i jedan mjesec.
Analiza dužine trajanja postupka
29. U konkretnom slučaju se radi o postupku isplate zaostalih penzija. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja o kojima je trebalo odlučiti.
30. Predmetni postupak je u relevantnom periodu trajao šest godina i mjesec dana. Ustavni sud je već naglasio da se ni činjenično ni pravno ne radi o složenom predmetu.
31. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud po prijemu tužbe u relativno brzom roku od sedam mjeseci donio prvostepenu presudu, ali da je u postupanju prvostepenog suda izostala dužna pažnja. Naime, pri donošenju prvostepene presude počinjena je bitna povreda postupka jer je učestvovao sudija koji nije bio na glavnoj raspravi, zbog čega je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Također, drugostepeni sud je o izjavljenoj žalbi odlučio nakon skoro tri pune godine, kada je uočio ovu procesnu grešku i ukinuo prvostepenu presudu. Nakon toga, predmet je više puta vraćan na ponovni postupak jer sudovi niz godina nisu mogli da odluče o jednostavnom pravnom pitanju: svojoj stvarnoj nadležnosti i o tome šta je predmet tužbenog zahtjeva, iako je tužbeni zahtjev postavljen jasno - isplata zaostalih penzija. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu djelotvorno vodili predmetni postupak. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je razlog za dužinu trajanja postupka pred tim sudom veliki broj predmeta kojim je taj sud zadužen i da je nakon reizbora sudija ovog suda, u martu 2004. godine, sačinjen plan rješavanja starih i zaostalih predmeta, pa da je dužina trajanja postupka bila predvidiva. Međutim, Ustavni sud podsjeća na relevantnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojima veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelant svojim postupcima nije doprinio dužini trajanja ovog postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je pitanje isplate neisplaćenih penzija od velikog značaja za apelanta, te vodeći računa o svim okolnostima predmeta i složenosti postupka u pitanju, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano. Prema tome, Ustavni sud smatra da period od šest godina i jedan mjesec za donošenje meritorne odluke, u predmetu koji je u suštini jednostavan, u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta odgovornost snose Osnovni sud i Okružni sud čiji je zadatak bio da "djelotvorno kontroliraju postupak"
(vidi presudu Evropskog suda,
Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), što su oni propustili da urade u ovom predmetu.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava u odnosu na "donošenje odluke u razumnom roku", što je jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
33. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu.
34. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe pred Osnovnim sudom trajao šest godina i jedan mjesec, apelantu se određuje naknada u visini od 900,00 KM. S obzirom na sjedište nadležnog suda, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
35. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
37. Ustavni sud zapaža da se suština navoda iz apelacije odnosi na tvrdnju da je Osnovni sud uvažio procesno nedopušten prigovor zastare i time povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Osnovni sud je uvažio prigovor zastare i odbio apelantov tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je apelant tužbu za isplatu zaostalih i neisplaćenih penzija podnio nakon isteka roka od tri godine računajući od momenta dospjelosti svakog pojedinog potraživanja, a shodno odredbi člana 372. Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, očitujući se na apelantove navode o nedopuštenosti prigovora zastare koji je iznio tuženi u prvostepenom postupku, zaključio da nije bilo procesne prepreke da tuženi prigovor zastarjelosti iznese na pripremnom ročištu u prvostepenom postupku jer je rješenjem Okružnog suda od 20. oktobra 2006. godine predmet vraćen na ponovni postupak, a jedina procesna zabrana za isticanje ovog materijalnog prigovora sadržana je u članu 207. stav 3. ZPP i odnosi se na zabranu isticanja prigovora u žalbenom postupku, ukoliko nije prethodno iznesen u prvostepenom postupku, što nije primjenjivo na predmetni slučaj.
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom kontekstu odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje, kako je garantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i da ta obrazloženja ne ukazuju na to da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju
39. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu i prava na nediskriminaciju zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju se radi o jednostavnom predmetu za koji nema niti jednog razloga da se meritorno okonča tek nakon šest godina i mjesec dana. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na proizvoljnost (arbitrarnost) u postupanju i u odlukama redovnih sudova, niti se u odnosu na te navode može naći povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni u odnosu na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, s obzirom na to da su sudovi svoje odluke temeljito obrazložili i dali odgovor na sve apelantove relevantne navode.
41. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.