Službeni glasnik BiH, broj 56/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 2732/11, rješavajući apelacije
Senada Ahmetaševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Senada Ahmetaševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 004547 11 Kž 14 od 13. oktobra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 004547 10 K od 20. maja 2011. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Senad Ahmetašević (u daljnjem tekstu: apelant), koji se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici, podnio je 28. oktobra 2010. godine podnesak naslovljen kao žalba, kojim nije osporio niti jednu odluku, budući da je predmetni krivični postupak bio u toku. Podnesak je zaveden pod brojem Su 57/10.
2. Nakon toga apelant je 6. jula 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 004547 10 K od 20. maja 2011. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2732/11. Apelant je podnescima od 18. augusta 2011. godine, zatim, 11, 16. i 22. novembra 2011. godine, 14. februara i 28. oktobra 2013. godine, te konačno 20. januara 2014. godine dopunio predmetnu apelaciju.
3. Apelant je posredstvom Miodraga Deretića i Draška Zeca, advokata iz Zajedničke advokatske kancelarije iz Prijedora, 19. decembra 2011. godine podnio novu apelaciju kojom je osporio i Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 004547 11 Kž 14 od 13. oktobra 2011. godine, koju je ishodio tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 4831/11. Podnescima od 5. i 21. februara i 5. aprila 2012. godine, te 4. novembra 2013. godine apelant je dopunio predmetnu apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. Budući da se predmetne apelacije odnose na isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je na temelju člana 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2732/11 i AP 4831/11 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2732/11.
5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u relevantnom periodu, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 1. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
6. Vrhovni sud, Kantonalni sud, te Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 5. do 12. novembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Kantonalni sud je u Vijeću sastavljenom od sudija Reufa Kapića, kao predsjednika Vijeća, te Milana Marčetića i Deliste Delić, kao članova Vijeća, donio Presudu broj 01 0 K 004547 10 K od 20. maja 2011. godine kojom je apelant proglašen krivim što je na način i u vrijeme, bliže precizirani u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te je primjenom citirane zakonske odredbe i odredbe člana 41. KZSFRJ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 4. novembra 2008. godine, sve precizinije navedeno u izreci presude. Istom presudom apelant je obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka, dok su oštećeni u postupku sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
9. Prvostepeni sud je, prije svega, sa aspekta načela zakonitosti raspravio o pitanju primjene materijalnog prava, pri čemu je navedeni sud imao u vidu okolnost da je čl. 1. i 2. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) isključena mogućnost izricanja smrtne kazne ili njenog izvršenja u vrijeme mira. Imajući u vidu tu okolnost, Kantonalni sud je zaključio da se apelantu za navedeno krivično djelo može izreći kazna zatvora do 15 godina, pa je, shodno tome, navedeni sud utvrdio da je KZSFRJ, koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, za apelanta povoljniji, te da bi primjena bilo kojeg drugog krivičnog zakona, umjesto preuzetog KZSFRJ, dovela do kršenja načela zakonitosti.
10. Dalje, prvostepeni sud je prihvatio pravnu kvalifikaciju da se apelant tereti za učinjenje krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZSFRJ, i to za počinjeno ubistvo koje je propisano kao jedno od alternativno navedenih radnji izvršenja krivičnog djela, i to kršenjem člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija). U tom pravcu je istaknuto da je u samoj dispoziciji predmetnog krivičnog djela naznačeno: "Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenje, nečovječno postupanje, biološki eksperimenti, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja....., ili ko izvrši neko od navedenih djela."
11. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je imao potrebu da se odredi prema kršenju pravila međunarodnog prava, te da se odredi prema apelantovom činjenju kako u pogledu naredbe da se prema zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječno postupanje ili slično, tako i prema činjenju neposrednog izvršenja nekog od krivičnih djela. U tom pravcu prvostepeni sud je naglasio da optužnica tereti apelanta da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ, i to na način da je u inkriminiranom periodu postupio suprotno članu 3. stav 1. tačka a) i 13. Ženevske konvencije. Dalje, Kantonalni sud je, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Ženevske konvencije, pojasnio da one propisuju minimum zabranjenih postupaka kojih se potpisnici Konvencije moraju pridržavati i koje su obavezujuće za sve strane u sukobu, bilo unutrašnjem ili međunarodnom. Još je naglašeno da nije neophodno da počinilac zna ili da namjerava da krši međunarodne norme, već je dovoljno da je samo počinjenje suprotno pravilima međunarodnog prava.
12. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da je iz svih provedenih dokaza optužbe i odbrane (na prijedlog odbrane saslušano je osam svjedoka i izvršen uvid u materijalne dokaze precizirane u presudi), i to iskaza svjedoka, kao i uvidom u materijalne dokaze, između ostalih, odluku iz septembra 1993. godine o formiranju APZB, nesporno proizašlo da je u vremenskom periodu koji je označen u optužnici, kao i prije toga, postojao sukob između vojnih snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija RBiH) i snaga Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (u daljnjem tekstu: Narodna odbrana APZB), i to na području Velike Kladuše, a posebno na području prema selu Johovica. Kada je otklonio dilemu o postojanju sukoba između Armije RBiH i pripadnika Narodne odbrane APZB, Kantonalni sud je radi utvrđenja da li postoji kršenje pravila međunarodnog prava najprije morao utvrditi protiv koga je počinjenje bilo usmjereno, odnosno da li je djelo bilo usmjereno prema licima koja spadaju u posebnu kategoriju lica koja su zaštićena članom 3. stav 1. Ženevske konvencije, u koje se, prema definiciji pojma zaštićene kategorije, ubrajaju lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, uključujući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rane, lišavanja slobode.
13. Nakon što je proveo dokaze saslušanjem svjedoka, čiji su pojedinačni iskazi precizirani u obrazloženju presude, uvidom u materijalne dokaze, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, čiji nalaz je prvostepeni sud prihvatio u cijelosti, prvostepeni sud je van razumne sumnje utvrdio da je 11. novembra 1993. godine na području općine Velika Kladuša, u rejonu Omića brdo, naselje Johovica, došlo do oružanog sukoba Armije RBiH i pripadnika Narodne odbrane APZB. Zatim, prvostepeni sud je nesporno utvrdio da su kritičnog dana pripadnici Narodne odbrane APZB zarobili pet pripadnika Armije RBiH (5. korpusa), koji su prilikom zarobljavanja odbacili oružje, podigli ruke u zrak i po naredbi legli na zemlju, nakon čega su prema zarobljenicima primijenjene tortura i sila, protivno članu 3. Ženevske konvencije. Iz provedenih dokaza je, dalje, proizašlo da je zarobljeni pripadnik 5. korpusa H.Š., dok se nalazio u ležećem položaju, licem okrenutim prema zemlji, lišen života, tako što je u njega ispaljeno više metaka iz automatske puške od čega je na licu mjesta preminuo.
14. Iz svih provedenih dokaza (između ostalih, iskaza saslušanih svjedoka, preživjelih zarobljenika 5. korpusa Armije RBiH, te uvidom u druge materijalne dokaze) Kantonalni sud se uvjerio da je počinilac tog krivičnog djela bio upravo apelant. Dalje, na temelju svih provedenih dokaza (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. od 5. do 13. osporene presude) Kantonalni sud je utvrdio da je zarobljeni pripadnik 5. korpusa Armije RBiH H.Š. umro nasilnom smrću, i to od povreda zadobijenih isključivo u području glave, grudnog koša i nogu koje mu je nanio upravo apelant, postupajući suprotno pravilima međunarodnog prava, zbog toga što je kritične prilike bio pripadnik Narodne odbrane APZB, što je bio u uniformi i naoružan, što je učestvovao u sukobu Armije RBiH i Narodne odbrane APZB, što je bio svjestan činjenice da su pripadnici 5. korpusa Armije RBiH prilikom zarobljavanja odložili oružje, da se ubijeni H.Š. nalazio na zemlji, licem okrenutim prema zemlji, koji je u takvim okolnostima postao zarobljenik, prema kojem su se morala poštivati pravila međunarodnog prava, što je apelant zanemario, čime je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
15. Kantonalni sud je u vezi sa izrečenom kaznom naveo da je ocijenio sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, te da je naročito ocijenio stepen apelantove odgovornosti, pobude iz kojih je djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, kao i okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, tako da je apelantu kazna izrečena u okviru propisane kazne za krivično djelo za koje je proglašen krivim. Uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Kantonalni sud je zaključio da je izrečena kazna u skladu sa težinom počinjenog krivičnog djela, stepenom krivične odgovornosti, okolnostima pod kojima je djelo počinjeno, apelantovim motivom za počinjenje djela, te s tim da je ranije osuđivan, zaključivši da će se izrečenom kaznom u potpunosti moći ostvariti svrha kažnjavanja u smislu opće i posebne prevencije (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 14. osporene presude).
16. Odlučujući o podnesenim žalbama, Vrhovni sud je u Vijeću sastavljenom od sudija Vjekoslava Lovrića, kao predsjednika Vijeća, te Malika Hadžiomeragića i Nidžare Zlotrg, kao članova Vijeća, donio Presudu broj 01 0 K 004547 11 Kž 14 od 13. oktobra 2011. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je, osvrćući se na žalbene navode kojima je ukazano na kršenje odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te odluku o kaznu, između ostalog, naveo da nižestepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka b) u vezi sa članom 39. stav 1. tačka e) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Do navedenog zaključka Vrhovni sud je došao imajući u vidu relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Ustavnog suda, te vlastitu praksu, pri čemu je u obzir uzeta odredba člana 39. ZKPFBiH koja učestvovanje sudije u donošenju odluke o pritvoru ne propisuje kao razlog za nemogućnost da vrši sudijsku dužnost u sudećem vijeću i da donosi prvostepenu presudu, jer sudija Milan Marčetić prije suđenja i donošenja pobijane odluke nije učestvovao u odlučivanju o pitanjima koja su blisko povezana s pitanjima odlučivanja o glavnoj stvari, pa je zbog toga imenovani sudija, kao član Vijeća, mogao učestvovati u donošenju pobijane odluke. Vrhovni sud je još istakao da je prije početka glavnog pretresa apelant podnio zahtjev za izuzeće sudije Milana Marčetića, ali da je zahtjev nakon razmatranja odbijen.
17. U vezi sa žalbenim prigovorima kojima je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je, nakon preispitivanja osporene presude, izveo zaključak da je prvostepeni sud pravilno i svestrano ocijenio sve izvedene dokaze na osnovu kojih je nesporno utvrđena apelantova odgovornost. U tom pravcu je istaknuto da je prvostepeni sud do takvog uvjerenja došao na temelju iskaza saslušanih svjedoka I.M., E.Č. i S.M., zatim, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, izvještaja o ekshumaciji, fotodokumentacije, crteža lica mjesta po izvršenoj ekshumaciji, obavijesti Kantonalne bolnice u Bihaću - Službe za patologiju, crteža lica mjesta koji se odnosi na navedenu fotodokumentaciju i izvoda iz matične knjige umrlih za oštećenog H.Š. Prema ocjeni Vrhovnog suda, upravo svi navedeni dokazi su omogućili prvostepenom sudu da riješi sva odlučna činjenična pitanja, među koja spadaju i ona koja se odnose na okolnost da je apelant učestvovao u inkriminiranom događaju, i da je postupio na način opisan u izreci presude. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud za svoje činjenične zaključke, prije svega, imao uporište u iskazima svjedoka koji su kao neposredni svjedoci događaja sasvim određeno opisali inkriminirani događaj, koji je kritične prilike uslijedio nakon što su ih zarobili pripadnici Narodne odbrane APZB. Na temelju njihovih iskaza nesporno je proizašlo da je inkriminirane radnje prema oštećenom H.Š. preduzeo apelant kojeg su identificirali kao počinioca tog krivičnog djela. Osim toga, svjedoci I.M. i E.Č. su se izjašnjavali i na okolnosti daljnjih događanja koji su uslijedili nakon zarobljavanja, prilikom njihovog boravka u logoru Valinica, a potom u logoru Damaljevo, gdje se pričalo da je apelant ubio oštećenog H.Š., izjašnjavajući se, dalje, i da su tokom 1994. godine pronašli apelantovu kuću gdje im je apelantov otac rekao da je apelant otišao u Sloveniju, pri čemu je svjedok I.M. pronašao jednu apelantovu sliku koju je ponio sa sobom.
18. U tom pravcu je, dalje, istaknuto da se prvostepeni sud prilikom prihvatanja navedenih iskaza bavio ne samo njihovim pojedinačnim iskazima već i međusobnom povezanošću u odnosu na druge dokaze, pri čemu je uzeo u obzir i njihovo držanje prilikom davanja iskaza, vladanje i karakter u mjeri u kojoj je to bilo moguće, te je u odnosu na sve svjedoke ocijenio vjerovatnost, dosljednost i druge dokaze, te okolnosti izvršenja djela. U vezi s prigovorima žalbe kojim je ukazano na kršenje člana 99. ZKPFBiH, Vrhovni sud ih je ocijenio neosnovanim (o čemu se iscrpno izjasnio na str. od 6. do 9. osporene presude). U tom pravcu Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je tačno da je svjedok I.M. na glavnom pretresu izjavio da mu je u istražnom postupku tužilac pokazao apelantovu novinsku fotografiju, ali se navedeni svjedok određeno izjasnio da je to bilo tek nakon što je dao svoj iskaz. Imajući u vidu sadržinu takvog njegovog iskaza pred tužiocem, dovodeći navedeno u vezu sa onim što je iznio na glavnom pretresu u pogledu pokazivanja apelantove novinske fotografije, navedeni sud je ocijenio da ta okolnost nema onaj značaj koji joj pridaje apelant u žalbi, jer je iskaz ovog svjedoka u kome je određeno ukazano na apelanta kao lice koje je pucalo na oštećenog H.Š već bio dat. Navedeno i stoga što su ovaj svjedok i E.Č., kako proizlazi iz činjeničnog utvrđenja nižestepenog suda, tokom 1994. godine otišli do apelantove kuće gdje su uzeli jednu apelantovu fotografiju, što, dakle, znači da su znali kako apelant izgleda i prije davanja iskaza pred tužiocem.
19. Vrhovni sud nije mogao prihvatiti prigovore žalbe da apelant nije bio ravnopravna stranka u postupku, jer takvi paušalni navodi nisu potkrijepljeni odgovarajućom argumentacijom i dokazima koji bi ukazivali na tačnost tih tvrdnji. Prema ocjeni Vrhovnog suda, iz stanja spisa i toka glavnog pretresa očigledno je da je apelant u prisustvu svog branioca mogao iznijeti svoju odbranu, predlagati dokaze, postavljati pitanja na isti način kao i tužilac. Osim toga, kako je u obrazloženju istaknuto, apelant i njegov branilac su tokom postupka mogli iznositi prigovore i stavljati prijedloge za izvođenje dokaza, što su oni i učinili, te koristiti pravne lijekove. Dakle, kako je naveo Vrhovni sud, iz navedenog ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na to da apelant tokom postupka nije bio ravnopravno tretiran, a da je zaista tako, proizlazi iz obrazloženja pobijane presude iz koje se jasno vide izvedeni dokazi koje je odbrana predložila za provođenje.
20. Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane apelantove prigovore kojim je nastojao dovesti u sumnju vrijeme počinjenja krivičnog djela. Naime, Vrhovni sud, obrazlažući neosnovanost ovih prigovora, istakao je da je prvostepeni sud pouzdano riješio ovo pitanje na temelju iskaza I.M. i E.Č., koji su se određeno izjasnili da se inkriminirani događaj desio 11. novembra 1993. godine, što je potvrđeno provođenjem drugih materijalnih dokaza, kao što je izvod iz matične knjige umrlih za oštećenog H.Š. Dalje je Vrhovni sud pojasnio da je apelant u žalbi iznio niz okolnosti za koje smatra da su bitne za utvrđivanje činjeničnog stanja, pri čemu je, između ostalog, u žalbi prepisao sadržinu krivične prijave protiv njega i sl. Osim toga, istaknuto je da je apelant na sjednici Vijeća drugostepenog suda u spis uložio niz fotokopiranih materijala, počev od krivične prijave, službenih zabilješki i informativnih izjava nekih presumptivnih svjedoka koji u vrijeme kada su sačinjavani, 1996. godine, nisu predstavljali dokaz u krivičnom postupku. U vezi s takvim dokazima, Vrhovni sud je naveo da su ti materijali sačinjavani povodom obavljenih radnji i mjera upravnog karaktera koje su bile regulirane propisima o vršenju službe unutrašnjih poslova. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da se vrijednost neke radnje vrednuje prema procesnom zakonu koji je važio u vrijeme njenog obavljanja, pa priložene krivična prijava, službena zabilješka, informativne izjave i sl. ne proizvode djejstvo u smislu onoga što apelant u žalbi pogrešno iznosi. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantovo pozivanje u žalbi na navedene neovjerene fotokopirane materijale i njihovo formalno ulaganje u spis predmeta tek na sjednici Vijeća drugostepenog suda nemaju onaj značaj koji mu apelant pridaje u svojoj žalbi iz jednostavnog razloga što to ne mogu biti dokazi u predmetnom krivičnom postupku.
21. U vezi sa apelantovim prigovorima o izrečenoj kazni kojim ukazuje da je izrečena kazna prestrogo odmjerena, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, protek vremena od izvršenja krivičnog djela, kao i njegove posljedice, Vrhovni sud je prigovore ocijenio neosnovanim imajući u vidu da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu na visinu kazne o čemu se Vrhovni sud iscrpnije izjasnio na strani 12. osporene presude.
22. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant 13. juna 2012. godine Kantonalnom sudu podnio zahtjev za ponavljanje postupka koji je Rješenjem navedenog suda broj 01 0 K 004547 12 KVL 3 od 5. novembra 2013. godine odbijen kao neosnovan. Iz citiranog rješenja (koje je Kantonalni sud dostavio u prilogu odgovora na apelaciju) proizlazi da je Kantonalni sud, odlučujući o zahtjevu, obavio izviđajne radnje tako što je u svojstvu svjedoka saslušao S.A., S.G. i O.Š., te izvršio uvid u materijalne dokaze na koje se apelant pozvao, koji nisu mogli dovesti do drugačijeg odlučenja. U rješenju je, između ostalog, istaknuto da je analiziranjem iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da oni nemaju nikakvih saznanja o ubistvu H.Š., da ne znaju kako i na koji način je on ubijen, niti ko je počinilac, niti su bili na licu mjesta kritičnog događaja, kako je to apelant u zahtjevu naveo, pa, budući da su i ostali predloženi materijalni dokazi ocijenjeni irelevantnim za predmetni postupak, Kantonalni sud je, u smislu člana 347. stav 3. ZKPFBiH, odlučio kao u izreci rješenja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant u apelaciji broj AP 2732/11 ukazuje na kršenje gotovo svih prava zaštićenih Ustavom, člana II/3.a), b), e), f), g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 3, 6, 8, 9. i 10. Evropske konvencije. Navodima apelacije i u dopunama apelacije, koje su Ustavnom sudu dostavljene blagovremeno, u smislu člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, i koje je Ustavni sud mogao uzeti u razmatranje apelant suštinski ukazuje na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, što je kao posljedicu imalo da je proglašen krivim iako je nevin. Smatra da u postupku nije imao ravnopravan tretman, da nije mogao da predlaže dokaze, te da sudovi nisu saslušali ključne svjedoke O.Š., S.G. i S.A., čiji bi iskazi dokazali njegovu nevinost. Zatim, smatra da su osporene presude utemeljene na nezakonitim dokazima, te da je u osporenim presudama izostalo valjano obrazloženje, tvrdeći da su obrazloženja nejasna i nerazumljiva. Ukazuje na kršenje prava na odbranu, jer mu nije bilo omogućeno da unakrsno ispita svjedoka E.Č. Smatra da se radilo o montiranom postupku i da je proglašen krivim samo zato što je bio blizak saradnik Fikreta Abdića. Ukazuje na kršenje principa
in dubio pro reo i presumpcije nevinosti.
24. U apelaciji broj AP 4831/11, koju su u apelantovo ime podnijeli njegovi opunomoćenici (advokat Draško Zec je tokom postupka bio apelantov branilac po službenoj dužnosti), ukazano je na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a u vezi sa članom 11. ZKPFBiH. Iz navoda apelacije proizlazi da je osuđujuća prvostepena presuda zasnovana isključivo na iskazima svjedoka S.M., E.Č. i I.M., koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela apelanta nisu poznavali, pa je prilikom uzimanja njihovih izjava u svojstvu svjedoka pred kantonalnim tužiocem zatraženo da opišu izvršioca na osnovu čega bi se, u skladu sa članom 99. ZKPFBiH, provela radnja prepoznavanja. Umjesto toga, kantonalni tužilac je navedenim svjedocima pokazao apelantove novinske fotografije na koji način je tužilac sugestivno utjecao na svjedoke, kako bi kao izvršioca krivičnog djela ukazali na apelanta, što je neprihvatljivo, zbog čega se ukazuje da se na ovakvom dokazu, odnosno na ovim iskazima, ne može temeljiti odluka, shodno odredbi člana 11. u vezi sa članom 99. ZKPFBiH. Zatim, ukazuje se i na kršenje odredbe člana 16. ZKPFBiH, jer osporene presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Osim navedenog, posebno je ukazano da se sudija Milan Marčetić, koji je kao član Vijeća učestvovao u krivičnom predmetu, morao izuzeti iz suđenja, budući da je u više navrata odlučivao o apelantovom pritvoru, zbog čega je prekršena odredba člana 312. stav 1. tačka b) ZKPFBiH u vezi sa članom 39. stav 1. tačka e) ZKPFBiH.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ocijenio neosnovnim apelantove navode o kršenju prava zaštićenih Ustavom zbog toga što apelant svoje paušalne navode ničim nije konkretizirao i učinio vjerovatnim, što je osnovna pretpostavka da bi se znalo na čemu se navodne povrede temelje. Predloženo je da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.
26. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje u cijelosti pri obrazloženju datom u osporenoj odluci, predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije. U prilogu odgovora Kantonalni sud je dostavio Rješenje navedenog suda broj 01 0 K 004547 12 KVL 3 od 5. novembra 2013. godine kojim je navedeni sud odbio apelantov zahtjev za ponavljanje postupka.
27. Kantonalno tužilaštvo je u iscrpnom odgovoru, između ostalog, navelo da su na temelju svih provedenih dokaza (na koje se Kantonalno tužilaštvo u odgovoru detaljno osvrnulo) redovni sudovi van svake sumnje utvrdili da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Istaknuto je da je apelant na osnovu međunarodne potjernice lišen slobode u Kraljevini Holandiji 4. novembra 2008. godine, te da je izručen Bosni i Hercegovini u junu 2010. godine, kada je doneseno rješenje o određivanju ekstradicijskog pritvora tokom kojeg je Kantonalno tužilaštvo blisko sarađivalo sa nadležnim organima Kraljevine Holandije, koji su, nakon što im je dostavljena relevantna dokumentacija i pružene potrebne garancije, odlučili da apelanta iz ekstradicijskog pritvora izruče Bosni i Hercegovini. Naglašeno je da je apelant tokom cijelog postupka imao branioca koji mu je postavljen po službenoj dužnosti, s obzirom na to da je apelant tokom postupka odbio sve advokate sa liste advokata tražeći da ga zastupaju holandski advokati, pa mu je konačno po službenoj dužnosti postavljen advokat iz Prijedora. Posebno je istaknuto da je apelant tokom postupka, a i nakon toga, kantonalnoj tužiteljici koja je bila zadužena predmetom dostavljao pismena u kojima joj je upućivao različite prijetnje, zbog čega se ona lično osjećala ugroženom, o čemu je informirala glavnog tužioca. U prilogu odgovoru su dostavljena samo neka od brojnih prijetećih pisama apelanta upućenih kantonalnoj tužiteljici koja je vodila postupak.
V. Relevantni propisi
28.
Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 – u tekstu koji je važio u vrijeme trajanja postupka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 7.
Pravo na odbranu
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.
Član 11.
Zakonitost dokaza
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 39. stav 1. tač. d), e) i f)
Razlozi za izuzeće
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak.
e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.
Član 40. stav 1.
Izuzеće po zahtjevu stranke
(1) Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branitelj.
Član 99.
Način saslušanja, suočenja i prepoznavanje
(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.
(2) U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica.
(3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojim se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće zajedno s predmetima iste vrste.
(4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografije te osobe ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoka nepoznatih osoba ili predmeta iste vrste.
29. U
Krivičnom zakonu SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84,74/87, 57/89 i 3/90), koji se u RBiH primjenjuje na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Službeni list RBiH" broj 2/92), relevantne odredbe glase:
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
Član 144.
Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanje na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje ili ko izvrši neko od navedenih djela
kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
30. U
Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine (Treća ženevska konvencija) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1. tačka a)
U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.
S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;
Član 13.
S ratnim zarobljenicima se mora u svako doba postupati čovječno. Svaki čin ili nedozvoljeno propuštanje od strane sile koja ih drži a koji prouzrokuje smrt ili dovodi u ozbiljnu opasnost zdravlje ratnog zarobljenika koji se nalazi u njenoj vlasti zabranjen je i biće smatran kao teška povreda ove Konvencije. Posebno, nijedan ratni zarobljenik ne može biti podvrgnut tjelesnom osakaćivanju ili medicinskom ili naučnom opitu ma koje prirode on bio ako to nije opravdano liječenjem ratnog zarobljenika i vršeno u njegovom interesu.
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet apelacionog razmatranja su dvije apelacije, i to broj AP 2732/11 kojom je apelant osporio prvostepenu presudu, koja u vrijeme podnošenja apelacije nije bila konačna, budući da je u toku bio žalbeni postupak, tako da je predmetni krivični postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 004547 11 Kž 14 od 13. oktobra 2011. godine, koju apelant osporava apelacijom broj AP 4831/11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će dopustivost sagledati u odnosu na citiranu presudu Vrhovnog suda.
34. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 004547 11 Kž 14 od 13. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. novembra 2011. godine a apelacija broj AP 4831/11 je podnesena 19. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
36. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.a), b), e), f), g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 3, 6, 8, 9. i 10. Evropske konvencije. Međutim, iako to apelant nije na taj način konkretizirao, Ustavni sud smatra, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda, da se suštinski navodi apelacije svode na kršenje člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka optužbe;
39. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, pa je član 6. Evropske konvencije primjenljiv. Stoga, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
40. Dalje, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. ranije važećih Pravila Ustavnog suda osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07, i Odluka broj
AP 1326/10 od 28. februara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, s obzirom na to da se dopune apelacije ne odnose na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka, neće ispitivati apelantove navode iznesene u dopuni apelacije. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je i članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda koja su važila u vrijeme donošenja ove odluke propisan rok od 60 dana u kojem apelanti imaju pravo podnijeti apelaciju u odnosu na osporenu presudu, te da se rok iz citirane odredbe odnosi i na sve eventualne dopune već podnesene apelacije.
41. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da su mu tokom postupka bile uskraćene garancije u pogledu nepristrasnog suda, da mu je uskraćeno pravo na odbranu i načelo jednakosti strana u postupka, budući da, prema njegovoj ocjeni, nije bio ravnopravno tretiran, jer nisu provedeni svi njegovi dokazi, uključujući i saslušanje svjedoka koje je u apelaciji imenovao, a čiji bi iskazi bili ključni za dokazivanje njegove nevinosti, da je osporenim presudama došlo do kršenja principa
in dubio pro reo i presumpcije nevinosti, te da se osporene odluke temelje na nezakonitim dokazima, pri čemu je izostala i njihova brižljiva i savjesna ocjena, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom prava.
42. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud zbog činjenice da je sudija Milan Marčetić, koji je kao član Vijeća učestvovao u donošenju prvostepene presude, prethodno učestvovao u donošenju rješenja koja se tiču produžavanja mjere pritvora apelantu, Ustavni sud zapaža da apelant, zapravo, pokreće pitanje objektivne nepristranosti sudije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj
AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 23/10).
43. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već odlučivao o apelacijama koje su sa ovog aspekta pokretale gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, istakao da učešće istog sudije u sastavu vijeća koje odlučuje o produženju pritvora i vijeća koje donosi prvostepenu ili drugostepenu presudu ne može samo po sebi pokrenuti pitanje nepristrasnosti suda. U odluci je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi, jer pri odlučivanju o produženju pritvora sud utvrđuje postojanje ili nepostojanje zakonskih uvjeta za produženje pritvora […] na osnovu dokaza koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora […], te da navodi apelanata da su iste sudije bile u mogućnosti da ocijene dokaze protiv apelanata i pri odlučivanju o produženju pritvora i pri odlučivanju o krivici samo po sebi ne pokreće pitanje nepristranog suda. U citiranoj odluci je još naglašeno da ocjena o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora sama po sebi ne prejudicira i činjenicu da li će biti i dokazana van razumne sumnje, odnosno odluka o pritvoru, bilo njegovom određivanju ili produženju, ne sadrži nalaz i ne prejudicira pitanje o krivici optuženog u postupku koji treba da se vodi protiv njega. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da se razlozi navedeni u Odluci broj
AP 1196/09 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati ove navode apelanata, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja uzeo u obzir i okolnost da je apelant tokom postupka, shodno odredbi člana 40. stav 1. ZKPFBiH, tražio da se izuzme imenovani sudija, ali da je zahtjev odbijen, budući da sud za takvo što nije našao uporište u odredbama procesnog prava, niti je apelant pružio dokaze da opravda svoje tvrdnje. Budući da apelant ni u apelaciji, osim okolnosti da je sudija Milan Marčetić, kao član Vijeća prilikom donošenja prvostepene presude, učestvovao u određivanju mjere pritvora apelantu, nije naveo niti jedan relevantan razlog za njegovu eventualnu pristrasnost, Ustavni sud ove navode, koji nisu ničim potkrijepljeni, ne može prihvatiti kao osnovane.
44. U vezi sa apelantovim navodima kojim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te na pogrešnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska
.
45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se apelacijom postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno na proizvoljnoj primjeni prava.
46. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
47. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju svih provedenih dokaza nesporno utvrdili apelantovu krivičnu odgovornost da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZSFRJ, nalazeći da je KZSFRJ (koji je bio na snazi u inkriminiranom periodu) povoljniji za apelanta, na način da je apelant u inkriminiranom periodu postupio suprotno članu 3. stav 1. tačka a) i 13. Ženevske konvencije, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu, na osnovu čega je zaključeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, a takav stav je u cijelosti potvrdio Vrhovni sud, za šta su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost.
48. U vezi sa apelantovim prigovorima kojima tvrdi da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, dovodeći to u kontekst postupka pred istražnim organima koji nisu proveli postupak prepoznavanja, kako propisuju odredbe člana 99. ZKPFBiH, već su apelantov identitet utvrdili na temelju fotografije iz novina, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je ovaj prigovor apelant isticao u žalbenom postupku o kojem se Vrhovni sud jasno i precizno izjasnio na str. od 6. do 9. obrazloženja drugostepene presude. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud identične prigovore ocijenio kao neosnovane, pojasnivši, između ostalog, da je svjedok I.M. detaljno opisao inkriminirani događaj, te se precizno i jasno izjasnio da je upravo apelant lice koje je pucalo u oštećenog H.Š. U tom pravcu je još navedeno da je navedeni svjedok, koji je kao zarobljeni pripadnik Armije RBiH prisustvovao inkriminiranom događaju, u iskazima datim na glavnom pretresu i u istrazi pred tužiocem jasno istakao da je zapamtio apelantov lik, pri čemu je na glavnom pretresu istakao da mu je tužilac pokazao apelantove novinske fotografije tek nakon što je on dao svoj iskaz, upravo onako kako propisuju odredbe člana 99. ZKPFBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje na to da je način na koji je proveden postupak prepoznavanja apelanta proveden mimo relevantnih odredaba ZKP, odnosno da se radi o nezakonitom dokazu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su svjedoci I.M. i E.Č. tokom 1994. godine, dakle, prije nego što je počeo predmetni krivični postupak, pokušavajući da pronađu apelanta, iz apelantove kuće uzeli jednu njegovu fotografiju, što dovoljno govori da su navedeni svjedoci znali kako apelant izgleda i prije nego što je predmetni krivični postupak počeo. Uz to, Ustavni sud zapaža da apelant u tom pravcu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz kojim bi svoje navode potvrdio. Konačno, Ustavni sud naglašava da iskazi svjedoka pripadnika Armije RBiH koji su prisustvovali inkriminiranom događaju, čije iskaze apelant nastoji diskreditirati, suprotno apelacionim navodima, nisu jedini dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali apelantovu odgovornost, već samo neki od dokaza koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neutemeljenim.
49. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant neke od prigovora kojima osporava provedene dokaze, posebno iskaze pojedinih svjedoka, te pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, iznosio tokom postupka o kojima su se redovni sudovi posebno izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, ocjenjujući sve provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, utvrdio apelantovu odgovornost, pri čemu se iz obrazloženja osporenih presuda ne može uočiti da je u tom segmentu bilo proizvoljnosti, što je u žalbenom postupku, također, potvrdio i Vrhovni sud koji je dodatnom analizom svih provedenih dokaza u svjetlu apelantovih identičnih žalbenih navoda potvrdio stav prvostepenog suda. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud upravo dodatnom analizom provedenih dokaza nesporno zaključio da je prvostepeni sud na temelju provedenih dokaza, i to iskaza svjedoka I.M., Č.E. i S.M., vještačenjem vještaka medicinske struke, fotodokumentacijom i drugim materijalnim dokazima (dakle, ne samo na temelju iskaza imenovanih svjedoka, kako apelant u apelaciji neosnovano ukazuje), nesporno utvrdio apelantovu odgovornost, odnosno sva odlučna činjenična pitanja u vezi sa inkriminiranim događajem i apelantovom odgovornošću.
50. U vezi s apelantovim prigovorima kojim ukazuje da u postupku nije imao ravnopravan tretman, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda zapaža da je apelant tokom postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, što je apelant tokom postupka i činio, zatim je imao mogućnost da aktivno učestvuje u postupku, zajedno sa svojim braniocem koji mu je postavljen po službenoj dužnosti, odnosno da iznosi prigovore i ispituje svjedoke, pa u takvim okolnostima Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ove apelantove navode. Osim toga, ove navode apelant ničim nije konkretizirao, odnosno nije precizirao u čemu se navodna povreda sastoji, kako bi Ustavni sud imao mogućnost da ispita osporene presude u odnosu na precizirani segment, budući da iz obrazloženja osporenih odluka i dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne proizlazi da su apelantovi navodi osnovani. U vezi sa apelantovim navodima da sud nije saslušao svjedoke O.Š., S.G. i S.A. čiji bi iskazi dokazali njegovu nevinost, Ustavni sud zapaža da provođenje ovih dokaza apelant nije ni tražio tokom postupka, već naknadno, i to u zahtjevu za ponavljanje postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz rješenja Kantonalnog suda kojim je odbijen apelantov zahtjev za ponavljanje predmetnog krivičnog postupka, koje je dostavljeno uz odgovor na apelaciju, proizlazi da je navedeni sud, razmatrajući opravdanost zahtjeva, saslušao imenovane svjedoke, ali da oni nemaju nikakvih saznanja u vezi sa ubistvom H.Š. Stoga se i apelantovi navodi o odbijanju da se saslušaju navedeni svjedoci pokazuju kao neutemeljeni.
51. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoj stav dali jasna, precizna i argumentirana obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne doimaju proizvoljnim u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, pri čemu apelant u apelaciji ne nudi relevantne dokaze kojima bi dokazao suprotno. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode usmjerene u pravcu kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
52. Dalje, apelant ukazuje na kršenje prava na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, koje apelant dovodi u kontekst nemogućnosti da unakrsno ispita svjedoka E.Č. Ustavni sud u vezi sa ovim prigovorom, prije svega, zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi takvo što, niti proizlazi da je apelant ovaj prigovor precizirao i iznio u žalbi, kako bi se Vrhovni sud o tom prigovoru mogao izjasniti. Stoga se ovaj prigovor u ovoj fazi postupka čini neosnovanim, osobito imajući u vidu da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je apelantu tokom postupka na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da unakrsno ispita svjedoka E.Č., čiji kredibilitet dovodi u sumnju. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantov prigovor o kršenju prava na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
53. Dalje, u vezi sa apelantovim prigovorima o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode ničim nije konretizirao, ali iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i
in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza, budući da apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što je nezadovoljan zaključcima o svojoj krivici do kojih su sudovi došli. Imajući u vidu navedeno, kao i prethodni zaključak Ustavnog suda o tome da nema ništa što ukazuje da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra paušalnim i neosnovanim.
54. Ocjenjujući sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni krivični postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. Evropske konvencije, te da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
Ostali navodi
55. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.a), b), f), g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz čl. 2, 3, 8, 9. i 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, već se na kršenje tih prava samo paušalno pozvao. Međutim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava, u suštini, odnose na iste navode koje je apelant istakao u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se ovi apelantovi paušalni navodi o kršenju navedenih prava posebno ispituju.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, tako i njihove međusobne povezanosti i kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, te kada mu je omogućeno suđenje pred nepristrasnim sudom, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6. Evropske konvencije.
57. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.