Službeni glasnik BiH, broj 3/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4457/11, rješavajući apelaciju Ahmeta Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ahmeta Kadrića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 o P 000367 09 Rev od 24. augusta 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ahmet Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnio je 18. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 P 000367 09 Rev od 24. augusta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i JP "Putevi RS" (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi je dostavio odgovor 13. juna 2014. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 9. juna 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Stavom 1. Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 P 000367 08 P od 27. augusta 2008. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da mu, umjesto povrata nekretnina u pređašnje stanje, isplati naknadu na ime pričinjene štete za poljoprivredno zemljište i nekretnine precizirane u presudi, na ime naknade štete za stabla voćaka, za štalu, drvenu šupu i cjevovod, sve precizirano u presudi, u ukupnom iznosu od 14.686,70 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 27. augusta 2008. godine, kao dana donošenja sudske odluke, pa do isplate, te je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, sve u roku od 30 dana. Stavom 2. presude odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da vrati predmetne nekretnine u pređašnje stanje prije izgradnje magistralnog puta Ustiprača-Srbinje od 1994. godine koji je izgrađen preko apelantovih parcela, preciziranih u presudi, i da zasadi stabla voćaka, dogradi štalu, sagradi drvenu šupu i postavi cjevovod za vodu, sve precizirano u presudi. Istim stavom odbijen je i apelantov zahtjev da mu se kamata na dosuđeni novčani iznos dosudi od dana podnošenja tužbe do 27. augusta 2008. godine i zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa. Stavom 3. presude odbijen je zahtjev tuženog da mu se naknade troškovi sudske takse.

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant vlasnik predmetnih parcela na kojim je boravio do 1993. godine, kada ih je, zbog rata, napustio, te da se ponovno vratio krajem 2003. godine, kada je i saznao za izuzimanje parcela, da je apelant predmetnu tužbu podnio 19. marta 2008. godine, da je Vlada RS donijela odluku od 22. januara 2004. godine kojom je utvrđeno da se osniva tuženi kao pravni sljedbenik Republičke direkcije za puteve, da je članom 3. Zakona o javnim putevima propisano da su javni putevi dobra u općoj upotrebi i u vlasništvu RS, a da je članom 11. istog zakona propisano da će upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu mreže magistralnih i regionalnih puteva vršiti tuženi, da je Vlada RS donijela Odluku o utvrđivanju općeg interesa za izgradnju magistralnog puta Ustiprača-Srbinje broj 02-1066/97 od 15. augusta 1997. godine kojom je utvrdila da je od općeg interesa izgradnja magistralnog puta Ustiprača-Srbinje i da se u tu svrhu može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija nekretnina koje zahvata trasa projektovanog putnog pravca a da je korisnik eksproprijacije tih nekretnina Republička direkcija za puteve, da nikada nije izvršen zakonom propisani postupak eksproprijacije apelantovih nekretnina, ali da su one izuzete od apelanta i da kroz njih prolazi predmetni put koji nikada nije završen, ali da je pušten u promet, da je odredbom člana 25. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon), između ostalog, propisano da, ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt, ili da graditelj poruši građevinski objekt i vrati zemljište u prvobitno stanje, ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta, te da vlasnik zemljišta navedeni izbor može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka gradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta.

7. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je tuženi istakao prigovor zastare potraživanja, ali da taj prigovor nije osnovan, budući da je tuženi bio dužan dokazati da su od dana završetka izgradnje puta protekle tri godine, jer je odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka strana dužna da ponudi dokaze za svoje navode. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tuženi svoje navode mogao dokazati upotrebnom dozvolom za navedeni put, što predstavlja dokaz da je izgradnja puta završena, ali da tuženi nije dostavio takvu dozvolu, niti je dokazao da je izvršen tehnički prijem puta zbog čega je taj sud prigovor zastare odbio kao neosnovan. Dalje, navedeno je da je započeta izgradnja navedenog puta koji nije asfaltiran, ali je u upotrebi, zbog čega, prema obrazloženju Osnovnog suda, nije moguće udovoljiti apelantovom zahtjevu za povrat nekretnine u pređašnje stanje, ali da je moguće apelantu dosuditi naknadu štete. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je tuženi podnio prigovor zastare i naknade štete, ali da je taj sud i ovaj prigovor odbio kao neosnovan. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo a da u svakom slučaju zastarijeva u roku od pet godina otkako je šteta nastala. Prema obrazloženju Osnovnog suda, pošto je apelant za štetu saznao krajem 2003. godine a tužbu podnio 19. marta 2008. godine, prema zaključku tog suda, nije protekao objektivni rok od pet godina. Imajući u vidu navedeno, te nalaz i mišljenje vještaka građevinske i poljoprivredne struke, Osnovni sud je donio presudu kao u izreci.

8. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj 91 0 P 000367 08 GŽ od 29. maja 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

9. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 91 0 P 000367 09 Rev od 24. augusta 2011. godine reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te naveo da je zaključio da su obje nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da je pogrešno pozivanje tih sudova na odredbe člana 25. Zakona, jer u konkretnom slučaju tuženi nije stekao pravo vlasništva na zemljištu. Vrhovni sud je naveo da, u smislu navedenog člana, graditelj može biti samo lice koje može biti nositelj prava vlasništva, pa se, prema obrazloženju Vrhovnog suda, na građenje koje obavlja društveno-pravni subjekt na tuđem zemljištu, kao što je u konkretnom predmetu slučaj, ove odredbe ne primjenjuju. Vrhovni sud je, također, obrazložio da je apelant građenjem u konkretnom slučaju izgubio pravo vlasništva na spornom dijelu zemljišta i da se apelantu desila ista situacija kao da je zemljište propalo. Vrhovni sud je istakao da, ako je graditelj/tuženi i bio nesavjestan, njegova se odgovornost, prema mišljenju Vrhovnog suda, svodi na odgovornost za štetu i procjenjuje se prema odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO. S tim u vezi je obrazloženo da, pošto je šteta nastala 1994. godine a za nju je apelant, navodno, saznao tek krajem 2003. godine, a tužbu je podnio tek 19. marta 2008. godine, to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, nesporno protekao i subjektivni trogodišnji zastarni rok koji se računa od dana saznanja za štetu i učinioca i objektivni petogodišnji rok (koji je počeo teći od 19. juna 1996. godine kao dana ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja) od dana nastanka štete, čime je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, zastarjelo apelantovo potraživanje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je taj sud proizvoljno primijenio odredbe člana 376. ZOO umjesto odredaba člana 25. Zakona, te utvrdio da je apelant izgubio vlasništvo na tom zemljištu, što nije tačno. Apelant navodi i da je Vrhovni sud u drugim predmetima sa istom pravnom i činjeničnom osnovom donio drugačije odluke, čime je stvorio pravnu nesigurnost.

b) Odgovor na apelaciju

11. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana, budući da tuženi nije pasivno legitimiran, jer to može biti samo Republika Srpska, te da uopće nije bitno da li je put završen, već samo činjenica da je zastarni rok počeo teći od dana izuzimanja nekretnina, pa je zbog tog razloga, prema mišljenju tuženog, presuda Vrhovnog suda pravilna i zakonita.

V. Relevantni propisi

12. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

13. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 112/06, 37/07 i 110/08) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.

Član 3. stav 1.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati radi izvođenja radova ili izgradnje objekata ekonomske infrastrukture: saobraćajnice, vodoprivredne, energetske i telekomunikacijske, objekata za zaštitu čovjekove okoline i zaštitu od elementarnih nepogoda, te istraživanja rudnog i drugih prirodnih bogatstava.

Član 4.

Predmet eksproprijacije su nepokretnosti u vlasništvu fizičkih ili pravnih lica.

Član 5. stav 1.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati nakon što je na način određen ovim zakonom utvrđen opšti interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje drugih radova na toj nepokretnosti.

Član 29.

Ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz člana 25. ovog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, organ uprave usvojit će rješenjem prijedlog za eksproprijaciju a u protivnom odbit će taj prijedlog.

Član 33.

(1) Korisnik eksproprijacije, Republika Srpska, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom konačnosti rješenja o eksproprijaciji.

(2) Korisnik eksproprijacije, jedinica lokalne samouprave, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za eksproprisanu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drugačije ne sporazumiju.

(3) Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed i prije konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.

(4) Prije donošenja rješenja iz prethodnog stava moraju se obezbijediti dokazi o stanju i vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti (nalaz i mišljenje vještaka kao i druge relevantne dokaze u vezi sa procjenom vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti).

(5) Odredba stava 3. ovog člana ne odnosi se na slučajeve kada je predmet eksproprijacije stambena ili poslovna zgrada, za koju korisnik eksproprijacije nije obezbijedio drugu odgovarajuću nepokretnost.

(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se voditi upravni spor.

(7) Tužba podnesena protiv rješenja iz stava 3. ovog člana ne odlaže njegovo izvršenje.

Član 53. stav 1.

(1) Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se po pravilu davanjem druge odgovarajuće nepokretnosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj opštini ili gradu, kojom se vlasniku nepokretnosti koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uslovi korištenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost.

Član 54. st. 1. i 2.

(1)Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše, ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 91 0 P 000367 09 Rev od 24. augusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. septembra 2011. godine a apelacija je podnesena 18. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet spora bilo apelantovo pravo na naknadu zbog ekspropriranih nekretnina, dakle, da se radilo o postupku u kojem je odlučivano o pravima i obavezama građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.

22. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelant izgubio pravo vlasništva na spornom zemljištu i da zbog toga nije bilo moguće na njegov slučaj primijeniti odredbe člana 25. Zakona, nego odredbe člana 376. ZOO, pa da je u tom smislu njegovo potraživanje po osnovu naknade za oduzeto zemljište zastarjelo.

23. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

24. Izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), može se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. Očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje, i to u Odluci broj AP 2986/11 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrdio povredu ustavnog prava na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo koji su, u konačnici, zbog zastare i nedostatka pasivne legitimacije, odbili tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tuženog da apelantu u tom predmetu isplati naknadu na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta. Rješavajući pitanje zastare potraživanja u slučaju kada je izvršena faktička eksproprijacija, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2986/11 istakao da "u odnosu na zastaru potraživanja u kojem dijelu su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer je prošao i subjektivni i objektivni rok iz člana 376. ZOO, Ustavni sud ukazuje na pravno shvatanje usaglašeno 30. januara 2014. godine na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Na navedenim panelima je raspravljano o slučajevima izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa koji imaju kao posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih lica na nekretninama iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenja o eksproprijaciji. Dakle, raspravljalo se o slučajevima koje pravna teorija i sudska praksa podvode pod pojam faktičkog deposjediranja, odnosno tzv. faktičke eksproprijacije. Usaglašeno je pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva. Naime, ukazano je da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva, ustvari, zahtjev za povrat vlasništva. Budući da povrat i uspostavljanje prijašnjeg stanja nisu mogući zbog privođenja namjeni ranije nekretnine, to tužiteljima pripada pravo da traže naknadu za oduzete nekretnine. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, proizlazi da obrazloženja osporenih presuda i u ovom dijelu ukazuju na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo".

26. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju izvršena faktička eksproprijacija, a da su redovni sudovi utvrdili da je apelantovo predmetno potraživanje zastarjelo, jer su do dana podnošenja tužbe protekli rokovi propisani odredbama člana 376. ZOO, Ustavni sud smatra da se navedeni stav iz Odluke broj AP 2986/11 da zahtjevi zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijevaju može primijeniti i na konkretan slučaj. Zbog navedenog, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u potpunosti poziva na obrazloženje u Odluci broj AP 2986/11 u vezi sa nezastarijevanjem potraživanja zbog izvršene faktičke eksproprijacije. Osim toga, Ustavni sud smatra da je i stav Vrhovnog suda proizvoljan i neargumentiran da se u slučajevima u kojima je na ovakav način izvršena eksproprijacija oduzeta zemljišta treba da smatraju kao "propala" za apelanta (i ostala lica u istoj situaciji), jer bi se prihvatanjem takvog stava otvorila mogućnost za legalno deposjediranje bez ikakve naknade a što bi direktno vodilo stvaranju pravne nesigurnosti. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava osnovanim.

27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da apelant kršenje tog prava vezuje za primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra navode o kršenju prava na imovinu.

VIII. Zaključak

29. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo u odnosu na zastaru apelantovog potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.

30. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.