Službeni glasnik BiH, broj 86/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3012/13, rješavajući apelaciju Tome Pandurevića i Nade Pandurević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Tome Pandurevića i Nade Pandurević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 029512 13 Gž od 22. maja 2013. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Odžaku, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Odžaku da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Tomo Pandurević (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 5. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 029512 13 Gž od 22. maja 2013. godine. Podneskom od 17. jula 2013. godine apelant je zatražio od Ustavnog suda donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje presude Kantonalnog suda.

2. Nada Pandurević (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Tolise, koju zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, podnijela je 5. augusta 2013. godine apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 P 029512 13 Gž od 22. maja 2013. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 029512 12 P od 21. januara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3012/13. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3012/13 i AP 3501/13.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 3012/13 od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Centra za socijalni rad Općine Odžak i drugoapelantice zatraženo je 23. jula 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju. Budući da su spojenim apelacijama osporene iste presude, u predmetu broj AP 3501/13 nisu posebno traženi odgovori na apelaciju.

5. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 22. augusta 2013. godine, Općinski sud 1. augusta 2013. godine i Centar za socijalni rad Općine Odžak 29. jula 2013. godine. Opunomoćenik drugoapelantice nije dostavio odgovor na apelaciju.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Centra za socijalni rad Općine Odžak, kao učesnika u postupku, dostavljeni su opunomoćeniku drugoapelantice 6. septembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacija prvoapelanta i drugoapelantice, kao i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Općinski sud je Presudom broj 25 0 P 029512 12 P od 21. januara 2013. godine, u stavu I izreke presude, razveo brak zaključen između prvoapelanta i drugoapelantice; u stavu II izreke presude je odlučeno da se zajednička djeca, i to mldb. sin I. P., rođen 1997. godine, i mldb. kći K. P., rođena 2003. godine, povjeravaju na daljnji odgoj, brigu, čuvanje i izdržavanje prvoapelantu kao ocu koji će nad njima ostvarivati roditeljsko staranje; u stavu III izreke presude je obavezana drugoapelantica da na ime izdržavanja mldb. djece mjesečno ukupno doprinosi iznosom od 300,00 KM, a u stavu IV izreke presude je određen način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata drugoapelantice sa mldb. djecom. Odluku o povjeravanju zajedničke djece Općinski sud je donio na temelju odredaba iz člana 142. stav 2. i člana 304. stav 1. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZFBiH). U tom smislu Općinski sud je odlučio da se mldb. djeca povjere na daljnji odgoj, brigu, čuvanje i izdržavanje apelantu kao ocu, a takva odluka je utemeljena na obrazloženom prijedlogu i mišljenju Centra za socijalni rad Općine Odžak (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) od 27. septembra 2012. godine i na aktu istog centra koji predstavlja socijalnu anamnezu parničnih stranaka. Osim toga, Općinski sud je ocijenio relevantne podatke o imovinskim, stambenim i materijalnim prilikama prvoapelanta i drugoapelantice i neformalni razgovor koji je obavljen sa mldb. djetetom I. P. uz posredovanje ovlaštenog lica Centra za socijalni rad na temelju odredbe člana 271. stav 2. PZFBiH, ocjenjujući pritom navode djeteta koje je istaklo da on i njegova sestra žele da budu povjereni prvoapelantu kao ocu, jer s njim i žive. Osim toga, u postupku je utvrđeno da su djeca sve vrijeme, od faktičkog prekida bračne zajednice pa dalje, živjela s prvoapelantom (ocem) i da je drugoapelantica tokom postupka istakla da je prvoapelant kao otac s djecom imao dobar odnos, te je u interesu djece, koji je u konačnici jedino mjerodavan, Općinski sud donio odluku da djeca budu povjerena prvoapelantu. Ujedno je Općinski sud ocijenio da su ovlaštena lica Centra za socijalni rad bila dodatno upućenija da putem kontinuiranog vremenskog perioda nakon faktičkog prestanka bračne zajednice realno i sveobuhvatno procijene sve razloge koji opravdavaju njihov stav, te odluku suda o povjeri mldb. djece prvoapelantu kao ocu na roditeljsko staranje. Osim toga, vezano za ovaj segment spora, prema ocjeni Općinskog suda, bilo je nužno ukazati da je stalni sudski vještak, psiholog Ivan Kuč u svom nalazu i mišljenju, kao i dodatnom pojašnjenju iznio stav da bi, u slučaju razvoda braka stranaka, drugoapelantica kao majka bila podobnija za obavljanje kontinuiranog roditeljskog staranja o djeci. Pri tome se tim vještačenjem ne ukazuje da je prvoapelant nepodoban za roditeljsko staranje o djeci, niti je, ujedno, pouzdano utvrđeno da je dosadašnji život djece sa apelantom imao eventualnih negativnih ili loših utjecaja na njihov psiho-fizički i emocionalni razvoj i ponašanje, a nije utvrđeno ni da su djeca eventualno više vezana za drugoapelanticu kao majku. Zbog toga, Općinski sud nije prihvatio prijedlog vještaka Ivana Kuča da se djeca povjere drugoapelantici - majci na dalji odgoj, brigu i čuvanje. Na temelju vještačenja vještaka neuropsihijatra, dr. Devle Baraković utvrđeno je da prvoapelant boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja (u daljnjem tekstu: PTSP), te da je sklon da konzumira alkohol, ali tim vještačenjem nije utvrđeno da će doći do pogoršanja tog simptoma, niti je ukazano na eventualnu nepodobnost prvoapelanta kao oca da vrši roditeljsko staranje o djeci, pa je u konačnici donesena odluka da se oboje mldb. djece povjeri prvoapelantu.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 029512 13 Gž od 22. maja 2013. godine djelomično je uvažena žalba drugoapelantice i prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na povjeravanje mldb. djeteta K. P., te u st. III, IV i V izreke presude, pa je odlučeno da se mldb. kći K. P., rođena 2003. godine, povjerava na daljni odgoj, brigu i čuvanje drugoapelantici kao majci koja će nad njom ostvariti roditeljsko staranje. Zatim je određen način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata prvoapelanta i drugoapelantice kao roditelja i djece koja sa njima neće živjeti, tako što će mldb. I. P. sa drugoapelanticom kao majkom provoditi u kontinuitetu svaki vikend, počev od petka od 19 sati do nedjelje do 16 sati i polovicu vremena tokom trajanja zimskog i ljetnog raspusta, a mldb. K. P. sa prvoapelantom u isto vrijeme i na isti način kao i njen mldb. brat I. P. U ostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi u smislu odredbe iz člana 217. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), održao raspravu i izveo dokaze nakon čega je zaključeno da drugoapelantica u žalbi osnovano tvrdi da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi pogrešno ocijenio nalaze vještaka, psihologa Ivana Kuča i neuropsihijatra, dr. Devle Baraković što je kao posljedicu imalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proistječe nesumnjiv zaključak da prvoapelant boluje od PTSP i alkoholizma, te da zbog toga može imati epizode u kojima gubi kontrolu ponašanja. Iz nalaza vještaka Ivana Kuča proizlazi da je drugoapelantica kao majka podobnija za obavljanje kontinuiranog roditeljskog staranja, te da su djeca prividno otuđena od majke. Kantonalni sud je na temelju navedenih nalaza i mišljenja vještaka, bez obzira na iskaz predstavnika Centra za socijalni rad i nalaza psihologa kojima je istaknuto da bi odvajanje djece iz sredine u kojoj su živjeli predstavljalo traumu i bez obzira na želju mldb. djeteta K. P. da ostane živjeti s prvoapelantom kao ocem, vodeći računa o njegovim interesima odlučio da mldb. dijete K. P. povjeri na daljni odgoj, brigu i čuvanje drugoapelantici. Osim toga, Kantonalni sud je imao u vidu da je mldb. dijete K. P. u dobi u kojoj nije steklo toliki stepen zrelosti da bi bilo primjereno uzeti u obzir njegovo mišljenje a imao je u vidu prijedlog vještaka Ivana Kuča da se kod djece radi o prividnoj emocionalnoj otuđenosti od majke. Sve navedene utvrđene činjenice odnose se i na mldb. I. P., ali je sud ocijenio da je on, s obzirom na svoj uzrast (rođen 1997. godine), stekao toliki stepen zrelosti da je sposoban formirati vlastito mišljenje iz kog izričito proizlazi da želi živjeti s prvoapelantom kao ocem, te da bi za slučaj da se povjeri majci, od nje pobjegao. Stoga je, uvažavajući nalaz vještaka u odnosu na jedno dijete, mldb. K. P. povjerena drugoapelantici, a u odnosu na mldb. I. P. je uvažena njegova želja i stav da ostane živjeti s prvoapelantom, što, prema mišljenju Kantonalnog suda, neće onemogućiti roditeljima (prvoapelantu i drugoapelantici) da ostvaruju lični kontakt i odnose s djetetom s kojim neće kontinuirano živjeti.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije broj AP 3012/13

10. Prvoapelant je u apelaciji naveo da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s kršenjima navedenih prava, apelant je istakao da je Kantonalni sud svojom presudom doprinio dezintegraciji porodice i produbljivanju trauma cjelokupne porodice, što je posebno izraženo kod malodobne djece parničnih stranaka. Naime, ni u prvostepenom, ni u drugostepenom postupku parnične stranke nisu predlagale, niti zahtijevale razdvajanje djece, niti su to predlagali sudski vještaci ili ovlaštena lica Centra za socijalni rad. Kantonalni sud je bez ikakvih valjanih razloga svojom odlukom kojom je jedno dijete povjerio drugoapelantici, a drugo njemu kao ocu, potpuno dezintegrirao porodicu, budući da bi dosljednom primjenom takve odluke djeca izgubila svaki međusobni kontakt. Osporenom presudom je odlučeno o viđanju i kontaktima roditelja s djetetom koje s njim neće kontinuirano živjeti, ali je istovremeno potpuno zanemaren međusobni kontakt brata i sestre. Osporena presuda je, prema mišljenju prvoapelanta, proizvoljna i nije u interesu djece, niti je zasnovana na materijalnim odredbama PZFBiH ili odredbama međunarodnih konvencija kojima je, prije svega, propisana dužnost sudova da prilikom odlučivanja o skrbništvu nad djecom vode računa o interesima djece. U pogledu kršenja prava na pravično suđenje, prvoapelant je ukazao da je osporena drugostepena presuda utemeljena isključivo na nalazu i mišljenju vještaka, pa su bez ikakvog uporišta u sudskoj praksi malodobna djeca (brat i sestra) razdvojena. Obrazloženje presude ne zadovoljava kriterije i standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su pojedini zaključci iz presude nejasni a pojedini su protivrječni sami sebi. S tim u vezi je ukazano da Kantonalni sud nije mogao tek tako zanemariti mišljenje Centra za socijalni rad, a prihvatiti prijedlog vještaka iz kog proizlazi da je nepodoban za roditeljsko staranje, i donijeti odluku kojom je takav stav prihvaćen, ali samo u odnosu na jedno dijete. Iz navedenog proizlazi da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o ovom vrlo važnom pitanju imao dvostruke kriterije u navodnoj zaštiti interesa djece i da je osporenom odlukom pokušao zadovoljiti interes roditelja, ali ne i djece, pogotovu mldb. sina I. P., koji mu je, i pored "nepodobnosti", dodijeljen na daljnju brigu i odgoj, dok je mldb. kći K. P. zbog iste nepodobnosti dodijeljena majci. Dvostruki standardi su primijenjeni i u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka na kojem je zasnovana osporena presuda u odnosu na jedno i drugo dijete. Prvoapelant je posebno naglasio da u osporenoj odluci nije obrazloženo kakav je interes zaštićen i o kojem interesu djece je sud vodio računa kada je donesena odluka da se djeca razdvoje, pri čemu je zanemaren u potpunosti kriterij dobrobiti djeteta.

11. U pogledu kršenja prava na privatni i porodični život, apelant je ukazao da osporena odluka o razdvajanju djece i povjeravanju mldb. kćerke K. P. drugoapelantici nije donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica, već je potpuno protivna interesima djece, čime je povrijeđeno njegovo pravo na privatni i porodični život. Kantonalni sud se, prema apelantovom mišljenju, upleo u najosjetljivije područje ljudskog života – porodicu, zbog čega je uplitanjem u takve odnose morao voditi računa o interesima svih članova porodice, a posebno o interesima djece. O ovom interesu Kantonalni sud nije uopće vodio računa, već je svojim proizvoljnim stavovima zaključio da prvoapelant nije sposoban za staranje o oboje djece, već samo jednog. Predložio je da se donese odluka kojom će se apelacija usvojiti, a prijedlogom za donošenje privremene mjere je predložio da se obustavi izvršenje presude do donošenja odluke o apelaciji.

b) Navodi iz apelacije broj AP 3501/13

12. Drugoapelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava obrazložila je pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, te stoga pogrešnom primjenom materijalnog prava. U tom smislu je istakla da je u postupku nesporno utvrđeno da ju je prvoapelant fizički i psihički zlostavljao, da prvoapelant boluje od PTSP, koji kao posljedicu ima poremećaj u ponašanju, i da takvo stanje proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka koji je istakao da je prvoapelant privremeno nefunkcionalan za staratelja, čime se na pouzdan i direktan način ukazuje da je nepodoban da mu se povjere djeca. Zbog toga je, prema mišljenju drugoapelantice, neutemeljen stav Kantonalnog suda da se samo mldb. kći K. P. povjeri njoj na daljnju brigu i čuvanje, a mldb. sin I. P. drugoapelantu. Osim toga, osporenom presudom je spriječen svaki daljnji kontakt i viđanje djece međusobno iz čega proizlazi da se brat i sestra neće nikada viđati. Takva odluka je, također, protivna utvrđenju vještaka psihologa koji je na raspravi naglasio pozitivan i "topao bratsko-sestrinski odnos", te predložio da se djeca ni u kom slučaju ne razdvajaju. Međutim, sud je ovu činjenicu zanemario i pokušao pronaći kompromisno rješenje koje već danas ima katastrofalne posljedice. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je mldb. I. K. dovoljno sposoban da izrazi želju s kim će živjeti iako iz nalaza vještaka proizlazi da je njegova otuđenost od majke nestvarna i prividna. Redovni sudovi su, kako je dalje obrazloženo, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi člana 142. PZFBiH, jer su prilikom odlučivanja s kim će djeca živjeti bili dužni imati u vidu interes djece i pritom uzeti u obzir činjenice značajne za njihov duhovni i fizički razvoj. S obzirom na iznesene razloge, drugoapelantica je istakla da su sudovi povrijedili njena prava kao roditelja i prava mldb. djece, budući da je kći K.P. izrazila želju da želi biti s bratom a o tome s kojim od roditelja bi željela živjeti se nije ni izjašnjavala, dok je mldb. I. P. bio prinuđen na sudu govoriti ono što u suštini ne želi. Smatra da su u konkretnom slučaju povrijeđena njena prava kao roditelja i prava njene mldb. djece utvrđena Konvencijom o pravima djeteta.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da podržava razloge iz svoje presude koja je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava koje nije proizvoljno.

14. Općinski sud je naveo da u svemu ostaje pri činjenicama i razlozima koji su navedeni u obrazloženju prvostepene presude, te koji, prema ocjeni tog suda, na cjelovit način argumentiraju razloge koji su u interesu djece. Zbog toga je i donesena odluka da se malodobna djeca povjere na odgoj, brigu, čuvanje i izdržavanje prvoapelantu.

15. Centar za socijalni rad je u odgovoru naveo da je apelacija opravdana i da u konkretnom slučaju presudom Kantonalnog suda nije ispoštovano načelo najboljeg interesa za dijete. Zatim je navedeno da je Centar učestvovao u svim postupcima koji su prethodili donošenju pobijane presude Kantonalnog suda i da i dalje podržava mišljenje prema kojem je u najboljem interesu mldb. djece da budu povjerena prvoapelantu - ocu. Naime, ni osporenom presudom nije utvrđeno da prvoapelant ne može vršiti roditeljsko staranje a ovo pogotovo zbog toga što mu je istom tom presudom jedno od dvoje mldb. djece povjereno na daljnju brigu i odgoj. Posebno je ukazano da je pobijanom presudom potpuno narušen porodični život mldb. brata i sestre, te kada bi se osporena presuda dosljedno provela, onda njih dvoje nikada ne bi bili u situaciji da međusobno kontaktiraju, što je suprotno dječijim interesima.

V. Relevantni propisi

16. U Porodičnom zakonu FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 124.

(1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.

(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.

(3) Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu.

Član 129. stav 2.

(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.

Član 140.

Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta.

Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drugačije.

Član 142. st. 1. do 5.

(1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja.

(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

(3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.

(4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.

(5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.

Član 145. stav 1.

(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

Član 215.

Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.

Član 269. stav 2.

(1) Sud mora po službenoj dužnosti tokom postupka naročito paziti da se zaštite prava i interesi djece i drugih osoba koje nisu sposobne same brinuti se o svojim pravima i interesima.

(2) Radi zaštite prava i interesa djeteta organ starateljstva djetetu će imenovati posebnog staratelja u svim postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta.

Član 271. stav 2.

(2) Tokom postupka u kojem se odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudija obavlja neformalan razgovor sa djetetom na sudu, ili van suda, uz posredovanje organa starateljstva, o čemu sastavlja zapisnik.

Član 304. stav 1.

Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji […] ili se razvodi […] kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje […] o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem […].

Član 305. stav 1.

Prije donošenja odluke iz stava 1. član 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlaštene za posredovanje.

(3) U postupku donošenja odluke iz stava 1. ovog člana sud nije vezan zahtjevima stranaka.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 P 029512 13 Gž od 22. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant i drugoapelantica su primili 7. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 5. jula, odnosno 5. augusta 2013. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Prvoapelant pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Drugoapelantica pobija presude Kantonalnog suda i Općinskog suda ukazujući da joj je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

23. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. Budući da je u predmetnom postupku odlučivano o građanskim pravima prvoapelanta i drugoapelantice, odnosno o razvodu braka koji su zaključili, određivanju s kojim roditeljem će živjeti malodobna djeca rođena u braku, utvrđivanju načina održavanja odnosa i neposrednih kontakata djece s drugim roditeljem i o roditeljskom staranju, proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

24. Prvoapelant i drugoapelantica su u svojim odvojeno podnesenim apelacijama saglasni u pogledu suštine spora koji se odnosi na povjeravanje mldb. djece rođene u njihovom braku, te su saglasni da je u konkretnom slučaju u potpunosti izostalo obrazloženje Kantonalnog suda u pogledu interesa njihove malodobne djece, brata i sestre, da žive razdvojeno i, shodno tome, izostala je pravilna primjena materijalnog prava. Naime, ni u aktuelnom PZFBiH, ni u Konvencijama o zaštiti djece ne postoje odredbe kojima se sprečava kontakt i viđanje brata i sestre, što bi se dosljednim provođenjem pobijane presude zaista i desilo. Osim toga, drugoapelantica je povredu prava na pravično suđenje istakla i u vezi s prvostepenom presudom kojom su malodobna djeca povjerena prvoapelantu, ukazujući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

25. Iz navedenog proizlazi da navodi prvoapelanta i drugoapelantice pokreću pitanje nedostatka obrazloženja presude Kantonalnog suda u pogledu odlučnih činjenica na temelju kojih je donesena odluka da malodobna djeca žive odvojeno, kao i njihovog interesa da žive odvojeno, imajući u vidu da je u odnosu na jedno dijete prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, a u odnosu na drugo dijete je ispoštovana njegova želja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni da obrazlažu svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljno odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno da obrazloži razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Nurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).

26. Ustavni sud, također, podsjeća na to da i jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava brigu o djeci i njihovo povjeravanje jednom od roditelja ili u, izuzetnim slučajevima, nekoj ustanovi smatra pitanjem široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Šta je konkretan interes djece je uvijek primarna procjena. Evropski sud za ljudska prava priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra da je neophodno da mijenja odluke nacionalnih sudova, vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo veoma osjetljive prirode nego s vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Olsson v. Švedska, presuda od 27. novembra 1992. godine, serija A broj 250, stav 90, i Evropski sud za ljudska prava, Johansen v. Norveška, presuda od 7. augusta 1996. godine, 23 EHRR 33, stav 64).

27. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je Kantonalni sud u postupku povodom žalbi, preinačavajući djelimično prvostepenu presudu, naveo jasne razloge i interes malodobne djece u pogledu njihovog povjeravanja, te način održavanja njihovih ličnih odnosa i neposrednih kontakata. U tom smislu, Ustavni sud napominje da su kriteriji za odlučivanje suda u postupcima u kojima odlučuje o povjeravanju djece raznovrsni, te da je sud dužan rukovoditi se najboljim interesom djeteta, a taj interes zavisi od okolnosti koje mogu biti značajne za donošenje odluke među kojima mogu biti želje roditelja, želje djece, stambene, zdravstvene i socijalne prilike oba roditelja, njihove mogućnosti, ili integriranost djeteta u određenu socijalnu sredinu. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je sud koji donosi odluku o povjeravanju djece, prema relevantnim odredbama PZFBiH, dužan pribaviti nalaz i stručno mišljenje organa starateljstva ili drugih specijaliziranih ustanova, te odgovarajućih stručnjaka – psihologa ili psihijatara, a u konačnici i mišljenje djeteta, vodeći računa da se razgovor obavi na adekvatan način i uz pomoć stručnjaka. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude odluku o povjeravanju zajedničke malodobne djece prvoapelanta i drugoapelantice zasnovao na odredbi člana 142. stav 2, člana 304. stav 1. i 305. PZFBiH, kojima je propisano da odluku o tome s kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud uz mišljenje i prijedlog centra za socijalni rad, te je oboje djece povjereno na daljnju brigu i čuvanje ocu, odnosno prvoapelantu.

28. Međutim, Kantonalni sud, uvažavajući djelimično žalbu drugoapelantice, ocijenio je da je prvostepeni sud pogrešnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka psihologa i neuropsihijatra pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Stoga je, prihvatajući mišljenje vještaka, istakao da bez obzira što iz iskaza predstavnika Centra za socijalni rad proizlazi da bi odvajanje djece parničnih stranaka iz sredine u kojoj su do sada živjeli predstavljalo traumu, te bez obzira na želju K. P. da ostane da živi sa ocem, vodeći računa o interesima mldb. K. P., odlučio da je povjeri na daljnji odgoj, brigu, čuvanje i izdržavanje drugoapelantici kao majci koja će nad njom ostvarivati roditeljsko staranje. Kantonalni sud je pritom, kako je dalje navedeno u obrazloženju, imao u vidu starosnu dob djeteta, spol i mišljenje vještaka iz kog je utvrđeno da se kod djece radi o prividnoj emocionalnoj otuđenosti od majke. S druge strane, kako se navodi u presudi, sve utvrđene činjenice odnose se i na mldb. I. P. Međutim, u odnosu na njega sud je ocijenio da je on, s obzirom na uzrast, stekao toliki stepen zrelosti da je sposoban da formira svoje vlastito mišljenje i da ima pravo da to mišljenje izražava o svim pitanjima koja ga se tiču. U toku postupka mldb. I. P. je izrazio želju da ostane živjeti sa ocem, pa je čak i na ročištu pred ovim sudom bio izričit u tvrdnji da će u slučaju da se donese odluka da on dalje živi sa majkom, odmah pobjeći od nje.

29. Polazeći od principa da sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i da mora imati obrazloženje, a u konkretnom slučaju je to prvenstveno interes zajedničke malodobne djece, Ustavni sud smatra da se iz ovakvog obrazloženja odluke Kantonalnog suda ne vide jasni i nedvosmisleni razlozi koji su opredijelili sud da donese presudu prema kojoj je jedno malodobno dijete povjereno ocu, a drugo majci. Osim toga, prijedlog parničnih stranaka, Centra za socijalni rad i vještaka nije bio u pravcu da malodobna djeca žive odvojeno, što za sud koji donosi konačnu odluku predstavlja dodatnu obavezu da jasno obrazloži u čemu se ogleda interes djece da žive odvojeno i na koji način će, u takvoj situaciji, oni međusobno ostvarivati svoj lični odnos i kontakt. Taj nedostatak u konkretnoj situaciji, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa, prema tome, i na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući drugostepenu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, te dovodeći ih u vezu sa kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde i konstatirao da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene prava. Ustavni sud smatra da Kantonalni sud u postupku povodom žalbe nije dovoljno i nije jasno obrazložio odluku koja se apelacijom pobija, istakavši samo razloge zbog kojih smatra da je prvostepena presuda utemeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ne dajući istovremeno jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu preinake dijela prvostepene presude koji se tiče povjeravanja malodobne djece i načina održavanja kontakata i ličnih odnosa djece međusobno.

30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode prvoapelanta o povredi prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Kantonalni sud u osporenoj presudi nije dao razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na povjeravanje malodobne djece, niti odluka sadrži jasne i argumentirane razloge na kojima je zasnovana, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prema standardu prava na pravično suđenje.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog prvoapelanta za donošenje privremene mjere.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.