Službeni glasnik BiH, broj 91/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 978/13, rješavajući apelaciju Zorane Đukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zorane Đukić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 001481 13 Rev od 18. septembra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Zorani Đukić u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Zorani Đukić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorane Đukić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 001481 13 Rev od 18. septembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 Rs 001481 12 Rsž od 15. januara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru boj 77 0Rs 001481 12 Rsž od 31. augusta 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravо na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravо iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje, pravо iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zorana Đukić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Milena Kobas iz Udruženja za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja "Diskriminacija je zabranjena" iz Banje Luke, podnijela je 6. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 001481 12 Rsž od 15. januara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Rs 001481 11 Rs od 31. augusta 2012. godine. Dopunom apelacije od 20. novembra 2014. godine apelantica je osporila Odluku Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0Rs 001481 13 Rev od 18. septembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i "Arcelor Mittala Prijedor" (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. maja 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi pozvani dostavili su odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je tužbom pokrenula postupak protiv tuženog 1. marta 2005. godine radi poništenja odluke tuženog i isplate.

6. Osnovni sud je donio Presudu broj RS-40/05 od 13. decembra 2006. godine kojom je djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila dio otpremnine i isplatu plaća kako je precizirano presudom, dok je preostali dio preko dosuđenog iznosa odbijen. Istom presudom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora od 29. oktobra 2004. godine i da se tuženom naloži da apelanticu vrati na posao. Također, odbačen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je apelantica zaključila sa DOO "Novi rudnici Ljubija" Prijedor (16. augusta 2004. godine). Apelanticina tužba je odbačena kao neblagovremena u dijelu u kojem je tražila utvrđivanje ništavosti odredbi 2, 3. i 4. ugovora o radu na neodređeno vrijeme između apelantice i MDP Poslovni sistemi MRK Prijedor i ZDP RŽR Ljubija, kao i u dijelu zahtjeva za isplatu neisplaćenih plaća, regresa, ogrjeva i zimnice za period od 1. januara 1994. do 1. marta 2004. godine. Tužba je odbijena u dijelu koji se odnosi na apelanticino potraživanje za period od 1. marta 2004. do 16. augusta 2004. godine, kao i u dijelu u kojem predlaže da se utvrdi ništavost odredbe člana 5. stav 1. Sporazuma o reguliranju međusobnih prava i obaveza (od 30. aprila 2004. godine) zaključenog između RŽR Ljubija a.d. Prijedor i LMN Holding NV. Odbijen je tužbeni zahtjev tuženog u odnosu na apelanticu, te je tuženom naloženo da apelantici plati troškove postupka.

7. Okružni sud, rješavajući po žalbi apelantice i tuženog, donio je Presudu broj 011-0-Ž-07-000 099 od 20. maja 2008. godine kojom je apelanticinu žalbu djelimično uvažio i ukinuo presudu prvostepenog suda u dijelu u kojem je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora, vraćanje na posao, zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade, uplatu doprinosa i troškova postupka apelantici i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je utvrđena neblagovremenost tužbe za plaće, regres, ogrjev i zimnicu za period od 1. januara 1994. do 1. marta 2004. godine, u dijelu u kojem traži utvrđivanje ništavosti odredaba 2, 3. i 4. ugovora o radu od 28. oktobra 2002. godine i u dijelu za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o radu od 16. augusta 2004. godine, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev potraživanja apelantice za period od 1. marta 2004. do 16. augusta 2004. godine i u dijelu za utvrđivanje ništavosti odredbe člana 5. Sporazuma o reguliranju međusobnih prava i obaveza od 30. aprila 2004. godine. Istom presudom djelimično je usvojena apelanticina žalba i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke kojom je odlučeno o isplati razlike naknade plaća za period od septembra 2004. do 10. januara 2005. godine, te je tuženi obavezan da apelantici uplati doprinose. Također, žalba tuženog je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda ukinuta u pogledu isplate neisplaćenog dijela otpremnine, te predmet vraćen na ponovni postupak, dok je žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu isplate plaća za period od septembra 2004. do januara 2005. godine i za doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje za taj period.

8. Vrhovni sud donio je Presudu broj 118-8-REv -08-001 081 od 24. juna 2010. godine kojom je apelanticinu reviziju odbio.

9. Osnovni sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 77 0 Rs 001481 11 Rs od 31. augusta 2012. godine kojom je poništio odluku tuženog o otkazu ugovora o radu i tuženom naredio da apelanticu vrati na ranije radno mjesto ili radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj spremi (tačka 1. izreke presude); odbacio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se utvrdi da je apelantica donošenjem odluke tuženog o otkazu ugovora o radu bila izložena diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane tuženog po osnovu socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja u postupku ostvarivanja prava po osnovu rada i socijalnog osiguranja za period od 16. augusta 2004. do 23. novembra 2010. godine kao neblagovremen, dok je u ostalom dijelu za period od 24. novembra 2010. do 25. aprila 2012. godine odbijen kao neosnovan (tačka 2. izreke presude); odbacio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je apelantica tražila isplatu nematerijalne štete po osnovu duševnih boli zbog diskriminacije i psihičkog zlostavljanja (tačka 3. presude), kao i straha od diskriminacije i nefizičkog zlostavljanja (tačka 4. presude) za period od 16. augusta 2004. do 23. novembra 2010. godine kao neblagovremen, dok je u preostalom dijelu za period od 24. novembra 2010. do 25. aprila 2012. godine odbijen kao neosnovan; odbacio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je apelantica tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen između "Novih rudnika Ljubija" d.o.o. Prijedor i apelantice (tačka 5. presude); odbacio apelanticin tužbeni zahtjev za sva potraživanja na ime neisplaćene plaće i regresa, ogrjeva, zimnice i naknade za Dan rudara za period od 1. januara 1994. do 1. marta 2004. godine kao neblagovremen (tačka 6); odbacio tužbeni zahtjev za sva potraživanja neisplaćenih plaća apelantice za period od 1. januara 2004. do 10. januara 2005. godine kao presuđenu stvar (tačka 7. presude); obavezao tuženog da apelantici na ime neisplaćenih plaća isplati precizirane iznose za precizirane periode (od 11. januara 2005. do 1. maja 2012. godine), kao i da joj uplati doprinose kod Fonda PIO (za isti period kao plaće), tač. 8. i 9. presude; odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu regresa za period od 2004. do 2012. godine kao neosnovan (tačka 10. presude); odbio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila naknadu za Dan rudara za period od 2004. do 2012. godine, kao i za period od 1. januara 2012. do 25. aprila 2012. godine sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan (tačka 11. presude); te je obavezao tuženog da apelantici plati troškove postupka u iznosu od 1.050,00 KM, dok je u ostalom dijelu preko dosuđenog zahtjev za naknadu odbio kao neosnovan.

10. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu jer je bila u radnom odnosu kod tuženog po osnovu ugovora o radu od 16. augusta 2004. godine do odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici od 29. oktobra 2004. godine, kada joj je radni odnos prestao iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga. Apelantica je tvrdila da nije bila tehnološki višak i da je nakon što je apelantici otkazao ugovor o radu tuženi primao u radni odnos radnike koji su imali stručnu spremu kao apelantica, uz mogućnost prekvalifikacije, dok apelantici ova mogućnost nije pružena. Konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se poništi odluka o otkazu ugovora od 29. oktobra 2004. godine, da se apelantica vrati na posao, kao i da se utvrdi da je donošenjem odluke od 29. oktobra 2004. godine bila izložena diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju, te da se tuženi obaveže na naknadu nematerijalne štete, kao i ostala primanja po osnovu rada.

11. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je naveo kao nesporno da je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog od 16. augusta 2004. godine, ali da faktički nije radila, te joj je odlukom tuženog od 29. oktobra 2004. godine prestao radni odnos. Dakle, sporna je bila zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa apelantici, te apelanticinih prava koja proizlaze iz radnog odnosa.

12. Osnovni sud je naveo historijat predmeta. Nadalje, Osnovni sud je našao da je apelanticin zahtjev osnovan u dijelu u kojem traži da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2004. godine. S tim u vezi, Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 126, 138, 139. i 140. Zakona o radu jer je utvrđeno da je tuženi u roku od godinu dana od dana prestanka radnog odnosa apelantici primio radnike koji nikada ranije kod njega nisu radili, a imaju istu stručnu kvalifikaciju kao apelantica, a apelanticu nije pozvao i ponudio joj posao kao radnici koja je ostala bez posla. Osnovni sud je nadalje naveo da radnik kome nezakonito prestane radni odnos ima pravo naknade štete za izgubljenu zaradu u skladu sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U konkretnom slučaju Osnovni sud je našao da je za utuženi period osnovano potraživanje neisplaćenih plaća u dosuđenom iznosu, kao i zakonskih kamata na dosuđene iznose u skladu sa članom 277. ZOO-a, a u vezi sa članom 189. ZOO-a. Također, Osnovni sud je naveo da je pravo na uplatu doprinosa akcesornog karaktera i zavisi od prava na isplatu plaća, te se ova potraživanja ne mogu odvojiti, zbog čega je i ovaj dio tužbenog zahtjeva našao osnovanim.

13. Osnovni sud je odbio zahtjev za isplatu regresa, zimnice, ogrjeva i naknade za Dan rudara nalazeći da su ova potraživanja također akcesorna, ali zavise od činjenice da li je radnik faktički radio, te ako nema faktičkog rada nema ni potrebe za ovakvim naknadama. Kako apelantica u utuženom periodu nije faktički radila, Osnovni sud je odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva.

14. Osnovni sud je naveo da je apelanticino potraživanje iz tač. 2, 3. i 4. izreke presude u odnosu na apelanticin zahtjev da se utvrdi da je bila izložena diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju, odnosno pravo na naknadu štete za pretrpljenu duševnu bol zbog diskriminacije i strah od nje odbacio kao neblagovremen za period od 16. augusta 2004. do 23. novembra 2010. godine jer je u toku postupka prvi put postavljen 23. novembra 2011. godine. Također, u odnosu na isti dio zahtjeva za period od 24. novembra 2011. do 25. aprila 2012. godine, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 111. st. 1. i 5. Zakona o radu. Naime, imajući u vidu tužbeni zahtjev Osnovni sud je istakao da iz spomenutih odredbi proizlazi da se zlostavljanje vrši na radnom mjestu, a kako apelantica u navedenom periodu nije radila ona nije mogla biti izložena bilo kakvoj diskriminaciji. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je apelantica postojanje diskriminacije po osnovu socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja mogla ostvariti samo u postupku pobijanja odluke o prijemu kandidata koji su primljeni u radni odnos po takvom oglasu.

15. Osnovni sud je dao obrazloženje i za odbacivanje tužbenog zahtjeva u tački 5. presude jer se radi o stvari presuđenoj Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000-099 od 20. maja 2008. godine. Osnovni sud je naveo da je tužbu odbacio kao neblagovremenu za sva potraživanja do 1. marta 2004. godine s obzirom da je tužba podnesena 1. marta 2005. godine, a što je u skladu sa članom 118. stav 2. Zakona o radu.

16. Osnovni sud je naveo da nije odlučio o eventualnom zahtjevu kojim je apelantica potraživala iznos od 718,12 KM na ime manje isplaćene otpremnine s obzirom da je apelanticin primarni zahtjev usvojen. Osnovni sud je naveo da je odbacio tužbeni zahtjev u pogledu zahtjeva za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. januara 1994. do 13. maja 2004. godine s obzirom da se rok iz člana 118. Zakona o radu odnosi na novčano i nenovčano potraživanje, a protekom ovog prekluzivnog roka gubi se i samo pravo.

17. Također, Osnovni sud je istakao da je u ponovljenom postupku na pripremnom ročištu 25. aprila 2012. godine apelantica konačno opredijelila tužbeni zahtjev, a nakon održanog ročišta opet preinačavala tužbeni zahtjev podnescima, te je Sud na ročištu za glavnu raspravu (22. maja 2012. godine) rješenjem odbio sva daljnja preinačenja tužbenog zahtjeva u smislu člana 57. Zakona o parničnom postupku, osim u dijelu koji se odnosi na preciziranje neisplaćenih plaća koji se nije mogao precizirati bez vještačenja.

18. Okružni sud je donio Presudu broj 77 0 Rs 001481 12 Rsž od 15. januara 2013. godine kojom je žalbu apelantice i umješača Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja "Diskriminacija je zabranjena" Banja Luka (u daljnjem tekstu: Udruženje), izjavljenu protiv Rješenja Osnovnog suda broj 77 0 Rs 001481 11 Rs od 3. februara 2012. godine, odbacio kao neblagovremenu; žalbu Udruženja izjavljenu protiv Presude Osnovnog suda od 31. augusta 2012. godine odbacio kao nedopuštenu; apelanticinu žalbu djelimično usvojio, presudu Osnovnog suda od 31. augusta 2012. godine preinačio u dijelu odluke o troškovima, dok je apelanticinu žalbu u ostalom dijelu koji je pobijan žalbom (odbijajućem i odbacujućem) odbio i prvostepenu presudu potvrdio; žalbu tuženog je djelimično usvojio i presudu Osnovnog suda od 31. augusta 2012. godine u odnosu na dio koji se odnosi na zateznu kamatu preinačio, što je precizirano na način da se ona računa od 30. u mjesecu za prethodni mjesec pa do konačne isplate, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio (tačka 1, dio tačke 8. i tačka 9. presude).

19. Prije svega, Okružni sud je naveo da je Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 Rs 001481 11 Rs od 3. februara 2012. godine odbijen zahtjev Udruženja kao umješača za učešće u predmetnoj stvari, a na navedeno rješenje stranke su imale pravo žalbe. Kako su apelantica i Udruženje na ovo rješenje izjavili žalbu tek nakon odluke o glavnoj stvari ova žalba je odbačena kao neblagovremena, a kako Udruženje nije umješač ne može ni ulagati pravne lijekove, te je njegova žalba protiv presude Osnovnog suda nedopuštena.

20. Nadalje, u obrazloženju presude Okružni sud navodi da se apelantica žali na nezakonitost presude Osnovnog suda u dijelu u kojem je zahtjev odbačen kao neblagovremen i zahtjev odbijen kao neosnovan. Apelantica je u žalbi isticala da je prvostepeni sud postupao po njezinom zahtjevu od kojeg je ona odustala podneskom 11. juna 2012. godine, te da prvostepeni sud nije odlučio o svim zahtjevima; da je apelantica zbog ponašanja tuženog bila izložena diskriminaciji i nejednakom tretmanu, posebno što je tuženi u postupku primjene programa socijalnog zbrinjavanja radnika raspoređivao radnike sa istom stručnom spremom kao apelantica, da je apelantica ove činjenice isticala i u podnescima o uređenju tužbe, pozivajući se na odredbe člana 5. Zakona o radu, te nije bilo mjesta da se tužba odbacuje kao neblagovremena za utvrđenje postojanja diskriminacije i naknadu štete, slijedom čega je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe ZPP-a. Također, činjenica da je apelantica tražila utvrđenje povrede načela nediskriminacije ne predstavlja preinačenje tužbe, već samo usklađenje osnova tužbenog zahtjeva iz osnovne tužbe i kasnijih podnesaka u skladu s važećim zakonskim propisima, kao što je Zakon o zabrani diskriminacije. Žalba je dalje upućivala na pogrešan zaključak Suda u ostalom odbacujućem dijelu tužbe jer se tuženi neosnovano obogatio, a čemu ide u prilog i činjenica da je izbjegao izvršenje obaveza koje su dospjele od 1. januara 1994. do 12. augusta 2004. godine. Apelanticina žalba je pobijala prvostepenu odluku i u dijelu kojim je odbijena sa zahtjevom za isplatu na ime regresa i naknade za Dan rudara, tvrdeći da je prvostepena odluka protivna odredbi člana 55. Općeg kolektivnog ugovora i odredbi člana 130. Zakona o radu, kao i odluku o troškovima postupka iz razloga što joj prvostepeni sud prema iskazanom troškovniku nije dosudio troškove vještačenja i troškove ulaganja redovnih i vanrednih pravnih lijekova.

21. Okružni sud je naveo da je, odlučujući o apelanticinim zahtjevima, prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno i procesno pravo i navodi žalbi parničnih stranaka ničim ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Okružni sud je istakao da prvostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 2. ZPP-a prilikom donošenja pobijane odluke i pravilno je odlučio o apelanticinim tužbenim zahtjevima, a na što žalbe apelantice i tuženog neosnovano ukazuju, a pozivanje prvostepenog suda u pobijanoj presudi da je raspravljao o preciziranom tužbenom zahtjevu s pripremnog ročišta od 25. aprila 2012. godine ne utјeče na pravilnost prvostepene odluke. Naime, apelantica je na istom pripremnom ročištu postavila tužbene zahtjeve da bi zatim, prije otvaranja glavne rasprave, tačnije 3. maja 2012. godine, dostavila podnesak kojim postavlja identičan tužbeni zahtjev, izuzev u dijelu utvrđenja postojanja diskriminacije (kojim vrijeme trajanja diskriminatorskog ponašanja proširuje do povratka na posao), uz navođenje činjenica o trpljenju materijalne i nematerijalne štete po osnovu koje se tuženi nezakonito bogatio, kao i u dijelu zahtjeva za isplatu plaća, te postavila novi zahtjev kojim traži da se tuženi obaveže da apelantici iznos plaća i drugih davanja iz rada od 1. januara 1994. godine do povratka na posao evidentira u zakonom utvrđene evidencije. Na ročištu za glavnu raspravu prvostepeni sud je nakon protivljenja tuženog donio rješenje kojim odbija bilo kakvo preinačenje tužbenog zahtjeva nakon održanog pripremnog ročišta od 25. aprila 2012. godine, osim u dijelu koji se odnosi na preciziranje iznosa neisplaćenih potraživanja koje stranka nije mogla opredijeliti bez nalaza vještaka, uz konstataciju da će se na glavnoj raspravi raspravljati o postavljenom tužbenom zahtjevu sa ročišta od 25. aprila 2012. godine. Apelantica je podneskom od 11. juna 2012. godine izjavila da je odustala od zahtjeva s pripremnog ročišta, a da ostaje pri zahtjevu od 3. maja 2012. godine koji, u suštini, predstavlja preciziranje ranijeg zahtjeva s djelimičnim proširenjem, a o tom proširenju je prvostepeni sud već odlučio odbijajućim rješenjem, slijedom čega je neosnovan apelanticin žalbeni navod da prvostepeni sud nije odlučio o svim zahtjevima. Kod ovakve procesne situacije procesno egzistira zahtjev iz podneska od 3. maja 2012. godine o čijem preinačenju je prvostepeni sud pravilno odlučio, a i žalba tuženog neosnovano ukazuje da je prvostepeni sud donio presudu kojom je odlučio o nepostojećem tužbenom zahtjevu.

22. Ispitujući zakonitost prvostepene presude sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava, Okružni sud je naveo da je, kod nesporne činjenice da je tuženi u roku od godinu dana od dana kada je apelantici prestao radni odnos primio na rad dva nova radnika koja imaju istu stručnu kvalifikaciju kao apelantica, jasno da je takvim prijemom povrijedio odredbu člana 140. Zakona o radu. Ovo nije dovedeno u pitanje ni činjenicom da je tuženi prije navedenog prijema novih radnika raspisao interni oglas 30. septembra 2004. godine, na koji se apelantica nije javila, što je dodatno objasnio činjenicom da tuženi nije naveo da se na oglas mogu javiti lica koja ne ispunjavaju uvjete (kao apelantica), uz mogućnost prekvalifikacije i dokvalifikacije. Zbog navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno usvojio apelanticin zahtjev za poništenje odluke i rješenja na osnovu kojih joj je otkazan ugovor o radu, a slijedom toga i zahtjev za vraćanje na rad i naknadu plaće, te uplatu odgovarajućih doprinosa nadležnim fondovima za vrijeme u kojem tužiteljica nije radila zbog nezakonite odluke poslodavca. Odlučujući o visini naknade plaće prvostepeni sud je pravilno dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose primjenom odredbe člana 277. ZOO-a, ali je pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava prilikom utvrđivanja datuma dospjelosti isplate plaća, a kojim datumom dužnik, odnosno tuženi pada u docnju, što je dodatno pojasnio pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora i ZOO-a.

23. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud apelanticinu tužbu kojom zahtijeva da se utvrdi da je apelantica donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2004. godine bila izložena diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane tuženog po osnovu svog socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja u postupku ostvarivanja prava po osnovu rada i socijalnog osiguranja za period od 16. augusta 2004. do 23. novembra 2010. godine odbacio kao neblagovremenu, dok je u preostalom dijelu za period od 24. novembra 2010. do 25. aprila 2012. godine zahtjev odbijen kao neosnovan (stav 2. izreke), dok je st. 3. i 4. izreke presude prvostepeni sud po istim vremenskim periodima odbacio tužbu i odbio zahtjev kojim se zahtijeva isplata nematerijalne štete po osnovu duševnih boli zbog diskriminacije i psihičkog zlostavljanja u iznosu od 10.000,00 KM (stav 3. izreke) i kojim zahtijeva isplatu nematerijalne štete na ime straha zbog diskriminacije i nefizičkog zlostavljanja u iznosu od 10.000,00 KM (stav 4. izreke presude).

24. Okružni sud je pošao od činjenice da je apelantica kod Osnovnog suda pokrenula spor tužbom od 13. maja 2005. godine kojom pobija odluku o prestanku radnog odnosa od 29. oktobra 2004. godine, te da joj je radni odnos prestao 1. januara 2005. godine, da se u podnesku od 5. decembra 2005. godine poziva na neravnopravan tretman u odnosu na druge zaposlene kod tuženog (a da se pri tome ne poziva na osnov neravnopravnog postupanja-diskriminacije), a pri tome se ne poziva na osnov diskriminacije; da je tužiteljica podneskom od 23. novembra 2011. godine postavila tužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja diskriminacije, crpeći osnov ovakvog zahtjeva iz odredbi člana 5. i člana 112. Zakona o radu i čl. 11. i 12. Zakona o zabrani diskriminacije. Okružni sud je naveo član 2. Zakona o zabrani diskriminacije kojim je utvrđeno šta je diskriminacija, kao i zakonsku obavezu bilo koga da ne postupa diskriminatorski, odnosno da se uzdrži od diskriminacije, što je jasno i detaljno naveo. Okružni sud je također istakao da se zabrana diskriminacije najčešće iscrpljuje upravo u negativnoj obavezi, a jedna od tih obaveza je obaveza koju predviđa i odredba člana 5. Zakona o radu - da radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj prilikom ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi s prirodom radnog odnosa. U konkretnom slučaju apelantica tvrdi da je tuženi, donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2004. godine, povrijedio načelo nediskriminacije, tražeći da se postojanje diskriminacije utvrdi deklaratornom tužbom. Okružni sud je naveo da su članom 12. Zakona o zabrani diskriminacije propisane vrste tužbe za ostvarivanje zaštite prava na jednako postupanje putem posebne, individualne antidiskriminacione tužbe, od kojih je jedna tužba za utvrđivanje diskriminacije (deklaratorni antidiskriminacioni zahtjev). Ovom tužbom diskriminirano lice štiti svoje pravo na jednako postupanje tražeći od suda da utvrdi da je tuženi povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje. Dakle, zahtjev kod ove tužbe nije ograničen samo na utvrđenje da je do povrede prava na jednako postupanje već došlo, već i na utvrđenje da bi djelovanje (činjenje, propuštanje) tuženog moglo neposredno dovesti do diskriminacije. Odluka o zahtjevu uklanja neizvjesnost i djeluje obavezujuće u svim budućim odnosima između stranaka. Naime, u svim budućim postupcima između tužioca i tuženog presuda kojom je diskriminacija pravomoćno utvrđena imat će snagu presuđene stvari. Okružni sud je nadalje naveo da se u zahtjevu za utvrđenje povrede prava na jednako postupanje mora navesti konkretno postupanje tuženog kojim je to pravo bilo povrijeđeno u odnosu na tužioca, kao i prekluzivne rokove za podnošenje posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije koji su propisani Zakonom o zabrani diskriminacije, član 13. stav 4. (tromjesečni subjektivni rok koji počinje teći od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, odnosno jednogodišnji objektivni rok koji počinje teći od dana učinjene povrede). Podnošenje tužbe po isteku navedenih prekluzivnih rokova ima za posljedicu njezino odbacivanje (član 67. stav 1. tačka 7. ZPP-a).

25. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno odbacio apelanticinu tužbu za utvrđenje postojanja diskriminacije jer je negativno postupanje tuženog uslijedilo donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu 2004. godine, a tužba je podnesena nakon proteka svih subjektivnih i objektivnih rokova i iz odredaba člana 105. Zakona o radu koji se kod utvrđenja diskriminacije u skladu sa odredbama Zakona o zabrani diskriminacije imaju primijeniti kao propis lex specialis u odnosu na odredbu člana 13. navedenog zakona, što je Sud detaljno obrazložio pozivajući se na član 105. Zakona o radu.

26. Nakon detaljne analize, Okružni sud je istakao da je apelanticina tužba u ovom dijelu u cijelosti neblagovremena, a kako je prvostepeni sud za određeni period odbio zahtjev kao neosnovan, to je prvostepena presuda u ovom dijelu potvrđena s obzirom da su pravne posljedice iste. Okružni sud je istakao da na pravilnost prvostepene odluke u ovom dijelu nisu od utjecaja žalbeni navodi tužiteljice da diskriminatorsko ponašanje tuženog i dalje traje jer, kako je već istaknuto, diskriminacija je posljedica negativnog postupanja lica na koje se odnosi zabrana diskriminacije, a koja može biti posljedica donošenja konkretne odluke, a kako to i član 5. Zakona o radu propisuje, rokovi za sudsku zaštitu teku od donošenja tih odluka. Činjenični navodi apelanticine žalbe da je tuženi vršio diskriminaciju prema tužiteljici prijemom i rasporedom drugih radnika na poslove koje je mogla da obavlja i tužiteljica nisu od utjecaja na postojanje diskriminacije jer apelantica nije pobijala predmetne odluke tuženog, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud.

27. Okružni sud je naveo da je članom 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu koji je stupio na snagu 30. marta 2007. godine, a koji odgovara odredbi člana 112. stav 1. Zakona o radu - prečišćeni tekst, propisano da u slučajevima diskriminacije u smislu odredaba čl. 5, 109, 110. i 111. ovog zakona lice koje traži zaposlenje, kao i radnik, može da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete u skladu sa zakonom. Odredbom člana 110. Ustava Republike Srpske propisano je da zakoni i drugi propisi i opći akti ne mogu imati povratno dejstvo, te da se samo zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe, ako to zahtijeva opći interes utvrđen u postupku donošenja zakona imaju povratno dejstvo. Tačni su apelanticini žalbeni navodi da je zabrana diskriminacije postojala i prije izmjena Zakona o radu, ali je prije ovih izmjena utvrđenje postojanja namjere diskriminacije po bilo kom osnovu imalo za posljedicu nezakonitost odluke poslodavca, odnosno povredu prava radnika po osnovu rada, dok naknada po ovom osnovu nije bila zakonom priznati vid štete, pa nije ni postojao osnov za naknadu štete.

28. Nadalje, Okružni sud se pozvao na načelo dispozicije (član 2. stav 1. ZPP-a), kao i na apelanticinu obavezu da iznese dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu diskriminacije postavljen 23. novembra 2011. godine blagovremen. Okružni sud je istakao da se blagovremenost i ovog zahtjeva ima cijeniti prema radnji lica za koje se tvrdi da je svojim činjenjem dovelo do diskriminacije, a ne prema trajanju posljedice koju diskriminirano lice prema činjeničnim navodima trpi, te je i u ovom dijelu (dio st. 3. i 4. izreke) tužbu trebalo odbaciti. Međutim, navedeni nedostatak ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijane presude jer su pravne posljedice odbijanja tužbenog zahtjeva i odbacivanja tužbe iste.

29. Okolnost da apelantica ove zahtjeve, a o kojima je ranije odlučeno, zasniva na drugom pravnom osnovu nije od utjecaja jer pravni osnov ne određuje identitet zahtjeva, niti je sud vezan pravnim osnovom. Okružni sud je nadalje naveo da je dio apelanticine žalbe koji se odnosi na troškove postupka osnovan, što je objasnio, kao i zašto nema osnova za troškove sastavljanja revizije i medicinskog vještačenja koje je tražila apelantica.

30. Vrhovni sud je donio Presudu broj 77 0 Rs 001481 13 Rev od 18. septembra 2014. godine kojom je reviziju apelantice i reviziju tuženog odbio.

31. U obrazloženju presude, u odnosu na apelanticinu reviziju Vrhovni sud je istakao da je apelantica zahtjev za utvrđenje da je otkazom ugovora o radu bila diskriminirana i izložena nefizičkom zlostavljanju u periodu od 16. augusta 2004. do 25. aprila 2005. godine, kao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete po ovom osnovu, a zbog pretrpljene duševne boli i straha istakla prvi put pred Sudom 23. novembra 2011. godine. Pri tome, u navodima tužbe kao osnov istaknutog zahtjeva pozvala se na odredbu člana 5. i člana 112. Zakona o radu.

32. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije kojim su utvrđeni prekluzivni rokovi čijim protekom se gubi pravo podnošenja tužbe (tri mjeseca subjektivni i godinu dana objektivni rok). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je do povrede prava na nediskriminaciju došlo donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu apelantici (29. oktobar 2004. godine), te je ovom radnjom eventualno narušeno načelo jednakog postupanja bez obzira na period koji je apelantica označila (od 16. augusta 2004. do 25. aprila 2005. godine) kao period trajanja posljedica. U prilog navedenom je činjenica da apelantica nakon otkaznog roka od dva mjeseca, tj. nakon 11. januara 2005. godine nije više radila kod tuženog, pa nije ni mogla biti diskriminirana. Stoga je tužba u ovom dijelu neblagovremena, kako je zaključio drugostepeni sud, pravilno cijeneći da su posljedice odbijanja i odbacivanja tužbenog zahtjeva iste. Do drugačijeg zaključka, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne dovodi ni apelanticin revizioni navod da je tuženi prijemom i raspoređivanjem drugih radnika povrijedio načelo jednakosti jer apelantica nije osporavala ove odluke o prijemu tih radnika. Također, Vrhovni sud je naveo da su navodi u apelanticinom podnesku od 5. decembra 2005. godine bili istaknuti u prilog tvrdnji o nezakonitoj odluci tuženog, pa su irelevantni.

33. Vrhovni sud je u vezi s navodima o povredi odredbi parničnog postupka, a u vezi s preinačenjem apelanticinog tužbenog zahtjeva "koji nije dozvolio" prvostepeni sud, naveo da je prvostepeni sud postupao u skladu sa odredbom člana 57. stav 1. ZPP-a, odnosno sudio o zahtjevu istaknutom na pripremnom ročištu. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbacio apelanticin zahtjev za isplatu plaća, regresa, ogrjeva, zimnice i naknade za Dan rudara za period od 1. januara 1994. do 1. marta 2004. godine, ali ne iz razloga datih u prvostepenoj odluci, već uslijed činjenice da je o istim pravomoćno odlučeno Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 099 od 20. maja 2005. godine. Stoga nisu osnovani apelanticini navodi da se trebao primijeniti član 210. ZOO-a jer je za ocjenu blagovremenosti ovih zahtjeva relevantan član 118. Zakona o radu kao lex specialis.

34. Također, Vrhovni sud je potvrdio nižestepene odluke u dijelu u kojem je odbačen apelanticin tužbeni zahtjev kao presuđena stvar u dijelu u kojem je tražila utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o radu od 16. augusta 2004. godine i isplatu plaća za period od 1. januara 2004. do 10. januara 2005. godine, kao i uplatu doprinosa, uz pravilnu primjenu člana 67. stav 1. tačka 4. ZPP-a, te je ocijenio neosnovanim navod da je u tom dijelu lišena prava na imovinu. Osim toga, Vrhovni sud se očitovao i na apelanticin zahtjev kojim je tražila naknadu za Dan rudara koji je odbijen iako je trebao biti odbačen kao neblagovremen za period od 2004. godine do 23. novembra 2010. godine, a nakon tog perioda, kako navodi Vrhovni sud, apelantica nije ponudila dokaze da je isplata ove naknade vršena bilo kome od radnika tuženog i da je tuženi imao sredstva za tu namjenu.

35. Vrhovni sud je odbio i apelanticinu reviziju u dijelu u kojem je osporavala dosuđene zatezne kamate od 30. u mjesecu, ističući da se apelantica pozivala na Pojedinačni kolektivni ugovor "Novi rudnici Ljubija" koji nije primjenjiv za period za koji su apelantici dosuđene naknade plaća jer se ne radi o aktu tuženog koji je obavezu ranijih poslodavaca na isplatu prema Sporazumu o reguliranju međusobnih prava i obaveza preuzeo sa stanjem na dan 30. april 2004. godine. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je pravo na regres akcesorne prirode i zavisi od toga da li je radnik radio ili ne. Također, Vrhovni sud je potvrdio i odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem apelantici nisu dosuđeni troškovi vještačenja i ranije izjavljene revizije, nalazeći da je pravilno zaključeno da troškovi medicinskog vještačenja nisu bili nužni, a apelanticina revizija je odbijena.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

36. Apelantica ističe da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U veoma opširnoj apelaciji (21 strana činjenica) apelantica iznosi činjenice, navodi relevantne propise, te, u suštini, osporava odluke redovnih sudova u dijelu u kojem je njezin tužbeni zahtjev odbijen, odnosno odbačen navodeći pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane sudova i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno navodi da tek kad su joj određene činjenice postale poznate njih je iznosila pred sudom, a što su sudovi pogrešno ocijenili. Također, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na odlučivanje u razumnom roku. Apelantica je uz apelaciju dostavila veliki broj odluka koje su donijete u upravnom i sudskom sporu protiv tuženog i pozvala se na brojnu praksu Ustavnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

37. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da ostaje pri obrazloženju, kao i da nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom na broj predmeta koji se rješavaju pred Vrhovnim sudom.

38. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da je za odluku dao jasne razloge, te da nije došlo do povrede apelanticinih prava, pogotovo prava na zabranu diskriminacije.

39. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da ostaje pri datom obrazloženju, da je odluka donijeta u razumnom roku i da nisu povrijeđena apelanticina prava.

40. U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao da je apelantica koristila sve raspoložive pravne lijekove, pravo pristupa sudu, da joj nisu uskraćena prava, te da je velikim brojem zahtjeva i izvršnim postupcima sama doprinijela dužini trajanja postupka.

V. Relevantni propisi

41. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/05, 105/08, 45/09 i 49/09) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom periodu glasi:

Član 57.

Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.

Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje.

Član 67. stav 1. tačka 2.
Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi: 2) da je tužba podnijeta neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe;

42. Zakon o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/07 – prečišćeni tekst), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnim dijelovima glasi:

Član 5.

Radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.

Član 118. (u ranijem tekstu Zakona o radu član 105)

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uvjetovano prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

Član 112. stav 1.

U slučajevima diskriminacije u smislu odredaba čl. 5., 109., 110. i 111. ovog zakona lice koje traži zaposlenje, kao i radnik, može da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete u skladu sa zakonom.

43. Zakon o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik BiH" broj 59/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.
(Diskriminacija)

(1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

Član 3.
(Oblici diskriminacije)

(1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.

(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.

Član 13. (Nadležnost, rokovi i izvršenje) stav 4.

(4) Rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. ovog zakona iznosi tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže jednu godinu od dana učinjenja povrede. [...]

VI. Dopustivost

44. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

45. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

46. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je prvobitno podnijela apelaciju 6. marta 2013. godine protiv odluke Okružnog suda od 15. januara 2013. godine, ali je dopunom apelacije od 18. novembra 2014. godine osporila presudu Vrhovnog suda od 18. septembra 2014. godine, te je dakle apelacija, odnosno dopuna apelacije, podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

48. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da je apelantica dostavila veći broj presuda iz upravnih i sudskih postupaka koje je apelantica, kao i treća lica, vodila protiv tuženog. Međutim, predmet osporavanja konkretnom apelacijom o kojem će Ustavni sud odlučiti su odluke koje su donijete po apelanticinoj tužbi od 1. marta 2005. godine. Dakle, apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. 13. i 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

50. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

Suđenje u razumnom roku

a) Relevantna načela

51. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

52. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

53. Ustavni sud konstatira da je apelantica u predmetnom postupku podnijela tužbu 1. marta 2005. godine, a da je Vrhovni sud konačnu odluku donio 18. septembra 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao devet godina i šest mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

54. Ustavni sud primjećuje da je apelantica podnijela tužbu radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu apelantici, isplate plaća i ostalih primanja po osnovu rada, uplate doprinosa, te zahtjeva da se utvrdi diskriminacija u odnosu na apelanticu, te da joj se naknadi nematerijalna šteta. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se radilo o predmetu koji je bio relativno složen, te da je apelantica proširivala svoje tužbene zahtjeve. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepena odluka od 13. decembra 2006. godine djelimično ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak odlukom Okružnog suda od 20. maja 2008. godine, dakle, u roku od godinu dana i šest mjeseci, a Vrhovni sud je u roku od dvije godine riješio po reviziji tako što je potvrdio presudu Okružnog suda kojom je predmet djelimično vraćen na ponovni postupak. Prvostepeni sud je opet u ponovljenom postupku donio odluku od 31. augusta 2012. godine koju je u roku od četiri mjeseca potvrdio Okružni sud, a zatim je u roku od godinu i šest mjeseci odlučio Vrhovni sud. Međutim, iako primjećuje aktivnost sudova, kao i da je apelantica imala veliki broj istaknutih tužbenih zahtjeva, Ustavni sud ipak primjećuje da je postupak u radnom sporu, koji je po svojoj prirodi hitan, trajao devet godina i šest mjeseci, a što se svakako ne može smatrati "hitnim" i što ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje u razumnom roku. Osim toga, sudovi su se pokušali opravdati velikim brojem predmeta, što ne može biti opravdanje bez daljnjih konkretnih preduzetih mjera da se to otkloni. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je razlog ovako dugog trajanja postupka ukidanje presuda i vraćanje na ponovni postupak. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Stoga, Ustavni sud nalazi da je dužini trajanja postupka najviše doprinio prvostepeni sud pred kojim je postupak trajao pet godina i osam mjeseci.

55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

56. Apelantica je istakla zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 2.700,00 KM s obzirom na to da se radilo o postupku hitne prirode koji je trajao devet godina i šest mjeseci. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

57. Apelantica smatra joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog samog odlučenja redovnih sudova, odnosno navodi da su sudovi donijeli odluke uz pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, kao i zbog činjenice da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili činjenice.

58. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

59. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi proveli dokazni postupak, u kojem je učestvovala apelantica, te su nakon provedenog dokaznog postupka donijeli odluke dajući jasne i konkretne razloge za svako odlučenje, pogotovo u pogledu apelanticinih tužbenih zahtjeva koje je odbacio ili odbio. Ustavni sud primjećuje da je apelantica ulagala žalbu, a zatim reviziju, te da apelacijom pokušava dovesti u pitanje zaključke redovnih sudova, ali ništa u odlukama koje apelantica osporava ne ukazuje da je na bilo koji način povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u ostalim aspektima ovog prava. Naime, iz sadržaja same apelacije proizlazi da uslijed apelanticinog nezadovoljstva jednim dijelom sudskih odluka, ona daje svoje tumačenje zakonskih odredbi na koje se pozvao Sud i izvodi zaključke drugačije od onih koje je izveo redovni sud, a što ni u kom slučaju ne ukazuje na nepravičnost suđenja. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su sudovi na sve tri instance dali jasne, određene i obrazložene razloge za svoje odluke, uz primjenu relevantnih materijalnih i procesnih propisa, te drugačije viđenja predmeta od strane apelantice koja nije u potpunosti uspjela u postupku ne ukazuju na nepoštovanje bilo kojeg standarda prava na pravično suđenje, osim što ukazuje na apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama.

60. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo.

61. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

62. Apelantica je istakla povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. U suštini, navodi o povredi prava na imovinu su identični razlozima na koje je apelantica ukazivala u vezi s povredom prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da su sudske presude, kako je već utvrđeno, rezultat postupka za koji je Ustavni sud utvrdio da je pravičan, odnosno da je redovni sud primijenio relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, uz pravilno utvrđivanje svih relevantnih činjenica, Ustavni sud nalazi da su navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije također neosnovani.

63. Apelantica je istakla i povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Međutim, iz navoda apelacije proizlazi da je apelantica nezadovoljna konačnim rezultatom postupka, odnosno načinom na koji je odlučeno o njezinim pravnim lijekovima. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelantica imala mogućnost korištenja pravnog lijeka, koji je koristila, te da joj je upravo data mogućnost da koristi pravni lijek i omogućila da djelimično uspije u postupku. Također, Ustavni sud primjećuje da se u dijelu u kojem apelantica nije uspjela u postupku, iako je koristila pravo na žalbu i reviziju, ni u čemu ne pokreće pitanje prava na efikasan pravni lijek, pa Ustavni sud nalazi da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

64. U odnosu na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je apelantica navode o povredi prava na diskriminaciju dovela u vezi s nekim drugim pravom iz Evropske konvencije. Osim toga, iz navoda apelacije ne može se zaključiti da se navodi o diskriminaciji ne odnose na sudski postupak, već apelantica navodi da je diskriminirana od strane tuženog. Iz navedenog proizlazi da se navodi o diskriminaciji odnose na apelanticino nezadovoljstvo činjenicom da redovni sud nije utvrdio diskriminaciju i apelantici dodijelio naknadu na način kako je to apelantica tražila u sudskom postupku, odnosno načinom na koji je redovni sud odbio (odnosno trebao odbaciti) ovaj tužbeni zahtjev. Uslijed navedenog, imajući u vidu da je Ustavni sud našao da je postupak proveden pravilno i uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da su ovi navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani.

65. Ustavni sud primjećuje da se apelantica pozivala na praksu Ustavnog suda (Odluke br. AP 602/04, AP 288/03, AP 98/03, te ukazala na kompenzaciju dodijeljenu u predmetu Evropskog suda Čolić i dr. protiv Bosne i Hercegovine), ali ništa od navedene prakse na koju se apelantica pozvala ne utječe na drugačije odlučenje u konkretnom predmetu, odnosno navedena praksa je adekvatno primijenjena i na konkretan slučaj.

VIII. Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak radi zaštite i ostvarivanja prava iz radnog odnosa trajao devet godina i šest mjeseci.

67. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi na tri instance za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu primjene relevantnih propisa, materijalnih i procesnih.

68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su ovi navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi ostalih aspekta prava na pravično suđenje, odnosno kada je odluka donijeta na relevantnim zakonskim odredbama nakon postupka u kojem je apelantica učestvovala.

69. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na efikasan lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada pravni lijekovi koje je apelantica imala mogućnost da koristi i koristila nisu doveli do okončanja postupka na način koji bi bio zadovoljavajući za apelanticu.

70. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada ovi navodi nisu dokazani, odnosno kada su oni rezultat apelanticinog nezadovoljstva donijetim odlukama.

71. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

72. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.