Službeni glasnik BiH, broj 101/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4839/11, rješavajući apelaciju Jasmina Kasumovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Jasmina Kasumovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta broj 96 0 Pr 026059 11 Pžp od 16. novembra 2011. godine.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jasmin Kasumović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Hamid Džandžanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. decembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Pr 026059 11 Pžp od 16. novembra 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Pr 026059 11 Pr od 14. jula 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Apelacionog i Osnovnog suda, te Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UIO), zatraženo je 20. augusta 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud je odgovor dostavio 6. septembra 2013. godine, Osnovni sud 30. augusta 2013. godine, a UIO 29. augusta 2013. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. UIO je 19. aprila 2010. godine izdala prekršajni nalog protiv pravne osobe "Jasnus" d.o.o. za proizvodnju, promet i usluge Brčko distriktа (u daljnjem tekstu: pravna osoba) i prekršajni nalog protiv apelanta, kao odgovorne osobe-direktora u pravnoj osobi. Kao datum slanja u oba prekršajna naloga označen je 19. april 2010. godine.

6. Pravna osoba je 26. aprila 2010. godine obavijestila UIO da je zatražila sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu izdatom protiv nje. Osnovni sud je, odlučujući o zahtjevu pravne osobe za sudsko odlučivanje, koju je u ovom postupku zastupao advokat Hamid Džandžanović, Rješenjem broj 96 0 Pr 009224 10 Pr od 28. marta 2011. godine, a koje je u cjelini potvrđeno Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 Pr 009224 11 Pžp od 28. aprila 2011. godine, pravnu osobu proglasio krivom za prekršaj iz člana 32. Zakona o PDV-u, što je kažnjivo po članu 67. tog Zakona, te joj primjenom člana 12. stav 2. i člana 14. Zakona o prekršajima BD izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 30.000 KM.

7. Apelant se 26. januara 2011. godine preko punomoćnika, advokata Hamida Džandžanovića, obratio zahtjevom UIO tražeći da mu se dostavi kopija prekršajnog naloga koji je izdat protiv njega, kao i dokaz o njegovom uručenju. U zahtjevu je istaknuto da apelant nikad nije primio sporni prekršajni nalog.

8. UIO je 3. februara 2011. godine dostavila apelantu kopiju propratnog akta od 19. aprila 2010. godine, kopiju prekršajnog naloga, te kopiju obavijesti o prijemu na kojoj u rubrici potpis primaoca stoji nečitak potpis i datum 22. april 2010. godine. Također, apelant je obaviješten da je na temelju uvida u Registar novčanih kazni i prekršajnih evidencija utvrđeno da navedeni prekršajni nalog nije plaćen, niti predat na sudsko odlučivanje.

9. Apelant je ovako dostavljeni prekršajni nalog istog dana potpisao zahtijevajući sudsko odlučivanje, te ga poštom dostavio Osnovnom sudu.

10. Apelant je 4. februara 2011. godine uputio molbu UIO u kojoj je zatražio da se ukine klauzula pravosnažnosti prekršajnog naloga koji je izdat protiv njega. U zahtjevu je, pored ostalog, ukazano da prekršajni nalog nije uručen u skladu s relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku, tj. da je na obavijesti o prijemu označeno ime apelanta kao primaoca, ali bez adrese na koju se pismeno upućuje, da u rubrici kojom se označava da li je pošiljka uručena ili ne nema nikakve oznake, da je u potpisu kao primalac označeno Džanić ili nešto slično, odnosno osoba koja je nepoznata apelantu, te da nema potpisa dostavljača. S obzirom da lična dostava nije izvršena u skladu sa Zakonom o upravnom postupku i Zakonom o prekršajima BiH, apelant je zatražio stavljanje van snage klauzule pravosnažnosti. Najzad, apelant je obavijestio UIO da je po prijemu kopije prekršajnog naloga, tj. 3. februara 2011. godine, uložio zahtjev za sudsko odlučivanje Osnovnom sudu.

11. UIO je 9. februara 2011. godine u odgovoru na apelantovu molbu za ukidanje klauzule pravosnažnosti istakla da je prekršajni nalog 20. aprila 2010. godine predala na poštu, da je na dostavnici o uručenju koja je vraćena UIO navedeno da je pismeno zaprimljeno 22. aprila 2010. godine, te da su na koverti kojom je izvršeno slanje prekršajnog naloga navedeni ime i adresa primaoca. Zatim, ukazano je da je članom 29. Zakona o prekršajima BiH kao jedan od načina uručenja prekršajnog naloga označeno i uručenje putem pošte, te da je stavom 3. tog člana određeno da će se, u slučaju kada je prekršajni nalog uručen poštom, smatrati da je dostavljanje izvršeno po proteku pet radnih dana nakon što je predat na poštu. Najzad, ukazano je da, s obzirom da prekršajni nalog nije vraćen, a da je na dostavnici kao datum prijema označen 22. april 2010. godine, UIO smatra da je prekršajni nalog i uručen navedenog dana.

12. Apelant je 18. februara 2011. godine ponovo zatražio od UIO da po njegovom zahtjevu od 3. februara 2011. godine, u skladu s odredbama Zakona o upravnom postupku, donese zaključak ili rješenje, te mu omogući korištenje pravnih lijekova. Apelant je istakao da je član 29. Zakona o prekršajima BiH u suprotnosti s čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. UIO je 24. februara 2011. godine obavijestila apelanta da, shodno članu 7. Zakona o UIO te članu 72. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, nije u mogućnosti donijeti odluku po njegovom zahtjevu, odnosno rješenje ili zaključak koji se odnosi na prekršajni nalog. U vezi s tim je ukazano da se radi o uručenju prekršajnog naloga pošiljkom, čije izvršenje i provođenje je u nadležnosti pošte.

14. Apelant je 7. marta 2011. godine UIO ponovio svoj zahtjev da se ukine klauzula pravosnažnosti i donese odluka o ovom njegovom zahtjevu.

15. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 Pr 026059 11 Pr od 14. jula 2011. godine prekršajni nalog UIO od 19. aprila 2010. godine, izdat protiv apelanta, postao je konačan i izvršan. U obrazloženju rješenja je ukazano da je apelant zatražio sudsko odlučivanje iako je prekoračen rok za plaćanje (datum uručenja naloga je 22. aprila 2010. godine, datum konačnosti 4. maj 2010. godine, a sudsko odlučivanje zatraženo 3. februara 2011. godine) po proteku zakonskog roka od osam dana, pa je odlučeno kao u dispozitivu, u smislu člana 38. stav 1. Zakona o prekršajima BD.

16. Apelant je protiv rješenja Osnovnog suda izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je, pored ostalog, istakao da je UIO prekršajni nalog uputila 19. aprila 2010. godine ali da on ovaj nalog nikad nije primio, niti na povratnici stoji oznaka da je pošiljka uručena. Apelant je istakao da na povratnici stoji nečitak potpis Džanić G, ali da on ovu osobu ne poznaje. Kao dokaz predložio je uvid u dostavnicu. Također, apelant je u žalbi istakao da je prvostepeni sud zauzeo stav da se dostava smatra izvršenom po proteku pet radnih dana od dana predaje na poštu prekršajnog naloga, pa je donio odluku kao u izreci rješenja i tako mu onemogućio da raspravlja o predmetnom prekršajnom nalogu. Najzad, apelant je istakao i da su član 29. Zakona o prekršajima BiH i član 38. stav 1. Zakona o prekršajima BD u suprotnosti s čl. 6. i 13. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 Pr 026059 11 Pžp od 16. novembra 2011. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv rješenja Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja je ukazano da je na temelju uvida u spis utvrđeno da je apelantu prekršajni nalog dostavljen u skladu s članom 36. stav 2. tačka b) Zakona o prekršajima BD, odnosno pošiljkom, i to tako što je predat na poštu 19. aprila 2010. godine. Zatim, ukazano je da je na temelju potvrde o uručenju prekršajnog naloga utvrđeno da je apelant uredno zaprimio nalog 22. aprila 2010. godine na adresi koju je ostavio inspektorima UIO koji su obavili inspekcijski nadzor u pravnom licu 6. februara 2010. godine. Ukazano je i da je povodom tog naloga apelant 3. februara 2011. godine podnio zahtjev za sudsko odlučivanje, tj. nakon proteka zakonom određenog roka od osam dana, pa da je zbog toga izgubio i pravo na sudsku zaštitu. Najzad, s obzirom na apelantov propust da postupi u skladu s članom 32. stav 1. Zakona o prekršajima BD, irelevantnim je ocijenjeno razmatranje navoda žalbe o usklađenosti pojedinih dorađivanja Zakona o prekršajima BD s Evropskom konvencijom i Ustavom BiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je UIO uputila prekršajni nalog 19. aprila 2010. godine, ali da mu on nije uručen niti je na povratnici označeno da je pošiljka uručena, odnosno da na povratnici stoji nečitak potpis Džanić G, osobe koju on ne poznaje. Dalje, apelant navodi da se obraćao UIO koja mu je dostavila kopije prekršajnog naloga i dostavnice o uručenju pošiljke, da je odmah po njihovom prijemu Osnovnom sudu uložio zahtjev za sudsko odlučivanje koji je odbijen zbog proteka roka, kao i da je njegova žalba na prvostepeno rješenje odbijena kao neosnovana. Apelant tvrdi da je prvostepeni sud zauzeo stanovište da je članom 29. Zakona o prekršajima BiH i članom 38. stav 1. Zakona o prekršajima BD predviđeno da se dostava smatra izvršenom protekom pet dana od dana kada je poslao pošiljku izdavalac prekršajnog naloga, pa mu na takav način onemogućio da raspravlja o predmetnom prekršajnom nalogu. Po njegovom mišljenju prekršajni nalog nije mogao postati konačan i izvršan, jer je čl. 6. i 13. Evropske konvencije predviđeno pravo na pravično suđenje i pravo na efektivan pravni lijek, a ta prava su mu povrijeđena donošenjem osporenog rješenja "jer se ne radi o sankciji izrečenoj za neki sitan prekršaj već o sankciji čiji je iznos čak 32.409,00 KM". Apelant smatra da mu je uskraćena zaštita u odnosu na prekršajni nalog koji, kako tvrdi, nije primio, te da nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi mu bilo omogućeno da zaštiti svoja prava. S tim u vezi apelant ističe i da je država BiH propustila da ispuni svoju pozitivnu obavezu iz člana 1. Evropske konvencije, kao i da je očigledno da u slučaju neuručenja ličnim dostavljanjem prekršajnog naloga, prema postojećem pravnom sistemu BiH, nema djelotvornog pravnog lijeka protiv odluke izdavaoca prekršajnog naloga. Zbog svega navedenog, po apelantovom mišljenju, član 38. stav 1. Zakona o prekršajima BD odnosno član 29. Zakona o prekršajima BiH su u suprotnosti s članom 13. Evropske konvencije. Najzad, apelant je ukazao da je Ustavni sud Republike Srpske odlukom od 27. septembra 2011. godine identičnu odredbu Zakona o prekršajima RS proglasio neustavnom.

b) Odgovor na apelaciju

19. Apelacioni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je apelant prekoračio rok za zahtijevanje sudske zaštite u smislu člana 38. stav 1. Zakona o prekršajima BD, pa da naknadnim podnošenjem zahtjeva za dostavu prekršajnog naloga kao i naknadnim zahtijevanjem sudske zaštite nije bilo moguće produžiti zakonski rok od osam dana.

20. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u cijelosti ostaje kod razloga iz osporenog rješenja, te ukazao da je dostavljanje prekršajnog naloga regulisano Zakonom o prekršajima BD.

21. UIO je uz odgovor na navоde iz apelacije istakla da su ovlaštene službene osobe koje su provele postupak kontrole indirektnih poreza kod pravnog lica izdale prekršajne naloge označenog broja protiv pravnog lica, te protiv apelanta. Zatim, ukazano je da apelant u postupku kontrole nije isticao eventualne promjene adrese koju je prijavio UIO prilikom registracije za PDV. Ukazano je i da je pravna osoba primila prekršajni nalog i pravovremeno podnijela zahtjev za sudsko odlučivanje. Apelant, iako uredno obaviješten (vraćena povratnica prema kojoj mu je prekršajni nalog uredno uručen), nije podnio zahtjev za sudsko odlučivanje, tako da je prekršajni nalog postao konačan i izvršan. Dalje, ukazano je da je prilikom dostavljanja prekršajnog naloga dostavljen i propratni akt od 19. aprila 2010. godine kojim je apelant upoznat s pravima i obavezama vezanim za prekršajni nalog. Također, ukazano je da se u protokolima UIO ovaj akt evidentira kao akt koji se dostavlja, a prekršajni nalog je njegov prilog. Inače, prekršajni nalog se evidentira posebno u propisanim evidencijama koje se vode u elektronskoj formi – Registru novčanih kazni i prekršajnih evidencija. Zatim, ukazano je da je apelantu prekršajni nalog poslan na adresu koja je prijavljena UIO, te da se ova činjenica može utvrditi uvidom u propratni akt uz koji se šalje prekršajni nalog, kao i uvidom u knjigu otpreme pošte. Činjenica da na povratnici nije navedena i adresa primaoca ne znači da ona nije bila i na koverti u kojoj se nalazio prekršajni nalog i koja se predaje primaocu. U vezi s tim je ukazano da na svakoj koverti mora biti naznačena adresa jer bi, u suprotnom, pošta takvu pošiljku vratila. Dalje je ukazano da je na povratnici navedeno apelantovo ime i broj predmeta, što je dovoljno da se ona po prijemu uloži u predmet, te da je navedeni način popunjavanja dostavnice uspostavljen zbog velikog obima posla. Također, ukazano je da je na povratnici otisnut i žig pošte u Sarajevu, što je također dokaz da je na koverti bila i adresa. Dalje, ukazano je da tvrdnja da se dokaže da je potpis nečitak i slično također nije mogla biti uvažena jer se, u skladu s navedenim propisima, potpisivanjem povratnice prekršajni nalog smatra uručenim poštom. Najzad, ukazano je da je apelantu, kao odgovornoj osobi, zakonskom zastupniku pravnog lica, bilo poznato da vezano s postupkom kontrole u smislu člana 67. Zakona o PDV ovlaštene službene osobe imaju obavezu da izdaju prekršajni nalog pravnoj i odgovornoj osobi u pravnoj osobi. S tim u vezi je ukazano i da niko nije našao za potrebno da se makar informiše kod ovog organa i za prekršajni nalog vezan za odgovornu osobu u pravnoj osobi, posebno kada je zaprimljen prekršajni nalog za pravnu osobu po kojem je i podnijet zahtjev za sudsko odlučivanje.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o prekršajima Brčko distrikta BiH (Službeni glasnik BD" broj 24/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7
Prava lica okrivljenih za prekršaje

(1) Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo zahtijevati da o njegovoj odgovornosti odluči sud u roku koji je propisan Zakonom.

(...)

Član 36
Uručenje prekršajnog naloga

(...)

(2) Prekršajni nalog se uručuje okrivljenom na jedan od slijedećih načina:

a) ličnim uručenjem;

b) uručenjem poštom;

c) ostavljanjem prekršajnog naloga na vidljivom mjestu na motornom vozilu, ako je prekršaj počinjen nepropisnim parkiranjem motornog vozila.

(3) Kada je prekršajni nalog uručen lično, datumom uručenja smatra se dan kada je okrivljeni primio prekršajni nalog. Kada je prekršajni nalog uručen poštom, smatra se da je dostavljanje izvršeno po proteku pet (5) radnih dana nakon što ga je ovlašteni organ predao na poštu. (…)

Član 38.
Propuštanje

(1) Ukoliko je prekršajni nalog dostavljen u skladu s odredbama člana 36. ovog zakona i ako okrivljeni u roku koji je određen u prekršajnom nalogu ne prihvati odgovornost za prekršaj u skladu s odredbama člana 37. ovog zakona ili ne zatraži odlučivanje o predmetu pred sudom, smatra se da je okrivljeni prihvatio odgovornost propuštanjem, a prekršajni nalog postaje konačan i izvršan.

(...)

Član 39
Postupak po zahtjevu za odlučivanje od strane suda

(1) Okrivljeni koji primi prekršajni nalog i želi da se o predmetu odluči pred sudom dužan je:

a) da zatraži sudsko odlučivanje, potpisivanjem prekršajnog naloga na odgovarajućem mjestu i dostavljanjem sudu prije isteka roka određenog prekršajnim nalogom;

b) da se pojavi pred sudom na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres po prekršajnom nalogu ili, ako datum nije naveden, onda na dan koji je sud odredio za usmeni pretres.

(2) Kada okrivljeni zahtijeva sudsko odlučivanje sankcije određene u prekršajnom nalogu se smatraju ništavnim.

(3) Sud može izreći i težu sankciju od one koja je određena prekršajnim nalogom.

Član 45.
Zakazivanje usmenog pretresa

(1) Sud po prijemu zahtjeva iz člana 39. ovog zakona ili zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka (u daljnjem tekstu: zahtjev) ispituje da li je zahtjev podnesen u roku koji je određen zakonom.

(2) Ako sud utvrdi da zahtjev nije blagovremeno podnesen ili da postoje drugi zakonski razlozi zbog kojih se postupak ne može pokrenuti ni voditi donosi rješenje o odbacivanju zahtjeva, a kopije rješenja se dostavljaju, lično ili poštom, ovlaštenom organu i okrivljenom.

(3) Ukoliko je zahtjev blagovremeno podnesen i ako datum i vrijeme usmenog pretresa nisu već određeni u skladu s članom 35. stavom 5. ovog zakona, sud će odrediti datum i vrijeme usmenog pretresa i o tome obavijestiti okrivljenog, ovlašteni organ i oštećenog, uz primjenu slijedećih pravila o pozivanju: (...)

Član 68.
Žalbeni osnovi

Rješenje o prekršaju može se pobijati:

a) zbog bitnih povreda prekršajnog postupka;

b) zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima;

c) zbog odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu

Član 76.
Ukidanje rješenja o prekršaju

(1) Ako utvrdi da je počinjena bitna povreda prekršajnog postupka ili kršenje materijalnih propisa o prekršajima usljed čega su značajno oštećeni interesi podnosioca žalbe i ako ne postoji način da se posljedice takvog kršenja isprave bez ponavljanja usmenog pretresa, drugostepeni sud ukida rješenje o prekršaju i vraća predmet prvostepenom sudu na novi usmeni pretres.

(2) U obrazloženju rješenja drugostepeni sud je dužan navesti u čemu se sastoji povreda prekršajnog postupka ili kršenja materijalnih propisa i uputiti prvostepeni sud na koji način će otkloniti utvrđene nepravilnosti.

Član 77.
Prijedlog za povrat u pređašnje stanje

(1) Okrivljeni kome je izrečena sankcija zbog propuštanja, u skladu s odredbama člana 38. ovog zakona (...) može podnijeti prijedlog za povrat u pređašnje stanje.

(2) Sud usvaja prijedlog za povrat u pređašnje stanje ako okrivljeni dokaže da mu nije uručen prekršajni nalog ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i da je propuštanje pojavljivanja ili blagovremenog postupanja nastalo usljed opravdanih razloga.

(...)

Član 78.
Rok za podnošenje prijedloga za povrat u pređašnje stanje

Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se sudu u roku od tri mjeseca od dana kada je prekršajni nalog postao konačan ili izvršan (...)

Član 79.
Posljedice podnošenja prijedloga

(1) Ako usvoji prijedlog za povrat u pređašnje stanje, sud određuje dan i vrijeme za usmeni pretres i o tome obavještava okrivljenog i ovlašteni organ.

(2) Ako sud usvoji prijedlog za povrat u pređašnje stanje, prekršajni nalog ili rješenje o prekršaju se stavljaju van snage.

(...)

VI. Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 Pr 026059 11 Pžp od 16. novembra 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 29. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

27. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)

30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o krivičnoj optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba krivična u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, koji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o krivičnoj optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o krivičnoj optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22).

31. Iz apelantovih navoda u suštini proizlazi da smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, i to zbog činjenice da su sudovi prihvatili da mu je prekršajni nalog uredno uručen, podrazumijevajući da je dostava uredna protekom pet radnih dana od dana predaje prekršajnog naloga pošti. Također, apelant tvrdi da sudovi nisu mogli prihvatiti da se radi o urednoj dostavi na temelju predočene dostavnice jer na njoj nije označena njegova adresa, nema oznake da je pismeno koje se dostavlja i uručeno, te najzad, jer ju je potpisalo lice koje, kako tvrdi, ne poznaje. Apelant tvrdi da su postojeća zakonska rješenja iz člana 29. Zakona o prekršajima BiH i člana 38. stav 1. Zakona o prekršajima BD, prema kojim se prekršajni nalog smatra uručenim protekom pet radnih dana od dana predaje pošti, u suprotnosti s čl. 6. i 13. Evropske konvencije. Najzad, apelant tvrdi da mu je zbog svega navedenog uskraćeno pravo da raspravlja pred sudom o predmetnom prekršajnom nalogu.

32. Ustavni sud podsjeća da pravo na pristup sudu može biti ograničeno propisivanjem rokova za preduzimanje određenih radnji u postupku, kao uvjeta za korištenje pravnog lijeka. Međutim, ova ograničenja ne smiju ograničiti ostvarivanje prava na takav način ili u toj mjeri da je sama suština prava smanjena. Ona moraju težiti legitimnom cilju i mora postojati razuman odnos proporcionalnost između sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske od 29. jula 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998 - V, str. 1867, § 37). Zatim, prema stavu Evropskog suda pravila o rokovima za korištenje pravnog lijeka su nesumnjivo dizajnirana da osiguraju pravilno provođenje pravde i poštivanje principa pravne sigurnosti. Stoga, oni kojih se ta pravila tiču treba da očekuju njihovu primjenu. Međutim, pravila koja su u pitanju ili njihova primjena ne bi trebalo da spriječe zainteresovanu stranu u korištenju dostupnih pravnih lijekova (vidi Evropski sud, Pérez de Rada Cavanilles protiv Španije, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII, p. 3255, stav 45).

33. Najzad, pravo na pristup sudu može biti ograničeno i u krivičnim predmetima. Tako je, prema stanovištu Evropskog suda, dozvoljeno izdavanje krivičnog naloga kojim se lice koje je u pitanju osuđuje za prekršaj i izriče mu se kazna bez rasprave pred sudom, ali pod uvjetom da lice koje je u pitanju ima odgovarajuću mogućnost da zahtijeva raspravu (vidi Evropski sud, Hennings protiv Njemačke, A 251-A (1992), 16 EHRR 83.Cf, X protiv Francuske, broj 4260/69, 35 CD 155 (1970).

34. Apelant najprije tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su sudovi pogrešno zaključili da mu je prekršajni nalog uredno uručen podrazumijevajući da je dostava uredna protekom pet dana od dana predaje prekršajnog naloga pošti.

35. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi utvrdili, na temelju obavijesti o prijemu, da je apelantu prekršajni nalog uredno uručen 22. aprila 2010. godine, da je prekršajni nalog postao konačan 4. maja 2010. godine, a da je zahtjev za sudsko odlučivanje podnijet 3. februara 2011. godine, tj. po proteku zakonom određenog roka od osam dana. Na temelju navedenog, redovni sudovi su zaključili da je u skladu s članom 38. stav 1. Zakona o prekršajima BD, prekršajni nalog postao konačan i izvršan. Shodno navedenom, proizlazi da su se pri ocjeni blagovremenosti zahtjeva redovni sudovi rukovodili datumom uručenja označenom na obavijesti o prijemu, tj. 22. aprilom 2010. godine, a ne, kako tvrdi apelant, datumom predaje prekršajnog naloga na poštu, tj. 20. aprilom 2010. godine, a što proizlazi iz fotokopije izvoda Knjige otpremljene pošte za 20. april 2010. godine, koju je dostavila UIO, a u kojoj je apelantovo ime označeno pod rednim brojem 48. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode u ovom dijelu.

36. Apelant tvrdi da u konkretnom slučaju nije izvršena uredna dostava prekršajnog naloga, odnosno da obavijest o prijemu ne predstavlja dokaz o urednom uručenju prekršajnog naloga. S tim u vezi je istakаo da je u rubrici datum i potpis označena osoba koja je njemu nepoznata, da je u rubrici primalac pošiljke označeno njegovo ime ali bez adrese, te da je rubrika o uručenju pošiljke prazna. Također, apelant tvrdi da mu je prekršajni nalog dostavljen 3. februara 2011. godine, da je u zakonom ostavljenom roku od osam dana uložio zahtjev za sudsko odlučivanje, pa da zbog toga prvostepeni sud nije mogao odbiti njegov zahtjev kao neblagovremen, odnosno drugostepeni sud njegovu žalbu kao neosnovanu.

37. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je utvrdio da je apelantu prekršajni nalog uručen 22. aprila 2010. godine, da je prekršajni nalog postao konačan 4. maja 2010. godine, a da je zahtjev za sudsko odlučivanje podnijet 3. februara 2011. godine, tj. po proteku zakonom određenog roka od osam dana. Odlučujući o apelantovoj žalbi na prvostepeno rješenje, a koja se temelji na identičnim razlozima na koje je ukazano i u apelaciji, Apelacioni sud je zaključio da iz obavijesti o uručenju prekršajnog naloga proizlazi da je apelant uredno zaprimio prekršajni nalog 22. aprila 2010. godine na adresi koju je ostavio inspektorima UIO.

38. Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC). Najzad, kada se radi o odluci višeg suda suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja; da je, u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda, neslaganje zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio prije nego što ju je prethodno razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC (2002).

39. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud naglašava da je nesporno da je apelant u žalbi, koju je podnio Apelacionom sudu, naveo da na obavijesti o prijemu nije označena apelantova adresa, da nema oznake da je pismeno koje je uz obavijest dostavljano i uručeno, te da je obavijest potpisalo lice za koje je apelant tvrdio da ga ne poznaje. Također je nesporno da je, rješavajući o apelantovoj žalbi, Apelacioni sud u obrazloženju svoje odluke naveo da je na temelju uvida u spis utvrđeno da je apelantu prekršajni nalog dostavljen u skladu s članom 36. stav 2. tačka b) Zakona o prekršajima BD, odnosno poštom, i to tako što je predat na poštu 19. aprila 2010. godine, te je ukazano da je na temelju potvrde o uručenju prekršajnog naloga utvrđeno da ga je apelant uredno zaprimio 22. aprila 2010. godine na adresi koju je ostavio inspektorima UIO koji su obavili inspekcijski nadzor u pravnom licu 6. februara 2010. godine.

40. Iz navedenog proizlazi da Apelacioni sud nije razmatrao apelantove žalbene navode koji su, po mišljenju Ustavnog suda, bili od suštinskog značaja u konkretnom slučaju. Posebno se ukazuje na apelantove tvrdnje da je obavijest o prijemu potpisalo lice koje on (apelant) ne poznaje. Nasuprot tome, Apelacioni sud je uopšteno konstatovao "da je apelant uredno zaprimio nalog". Pitanje da li je neko blagovremeno zaprimio određeno pismeno, odnosno da li je uopšte zaprimio pismeno je, po mišljenju Ustavnog suda, od izuzetne važnosti za pravičnost postupka u cjelini i takva pitanja mogu biti žalbeni osnov temeljem odredaba člana 68. stav 1. točka a) Zakona o prekršajima (bitne povrede postupka), koje je žalbeni sud dužan razmotriti. Kad se sve navedeno uzme u obzir, te imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, proizlazi da Apelacioni sud, u konkretnom slučaju, nije razmotrio žalbene navode koji su bili od suštinskog značaja za apelanta. To je imalo za posljedicu da obrazloženje osporene odluke Apelacionog suda ne zadovoljava standard obrazložene presude u smislu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. S obzirom na zaključak o povredi apelantovog prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode da u domaćem pravnom sistemu nije osiguran pravni lijek protiv prekršajnog naloga koji nije uručen a zbog čega mu je, kako tvrdi, povrijeđeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Pri tom, Ustavni sud ukazuje i da je članom 77. Zakona o prekršajima BD propisana mogućnost podnošenja prijedloga za povrat u pređašnje stanje, a koji sud usvaja ako okrivljeni dokaže, pored ostalog, da mu nije uručen prekršajni nalog i da je propuštanje blagovremenog postupanja nastalo uslijed opravdanih razloga.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke izostanu razlozi iz kojih proizlazi da je odgovoreno na suštinska pitanja istaknuta u žalbi a od kojih je zavisila i ocjena da li je apelant u zakonom određenim rokovima zahtijevao zaštitu pred sudom koja mu je garantovana zakonom.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.