Službeni glasnik BiH, broj 87/11

na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2676/08, rješavajući apelaciju Dragomira Došenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Dragomira Došenovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ: 3274/05 od 10. aprila 2008. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragomira Došenovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ: 3274/05 od 10. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-357/04 od 27. oktobra 2005. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Dragomir Došenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 3. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ: 3274/05 od 10. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-357/04 od 27. oktobra 2005. godine. Apelant je 10. septembra 2008. godine dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Mješovite srednje tekstilne škole Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. i 17. septembra 2008. godine i 14. marta 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su 26. septembra 2008. godine i 23. marta 2011. godine dostavili odgovor na apelaciju. Tužena nije dostavila odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 13. marta 2009. godine, a odgovor Općinskog suda proslijeđen je apelantu 24. marta 2011. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 9. februara 2004. godine podnio tužbu protiv tužene radi poništenja odluke o izboru na javnom konkursu i prijemu u radni odnos izabranog kandidata M. T. za poslove profesora. Obrazlažući tužbeni zahtjev, apelant je naveo da se javio na konkurs raspisan 2003. godine za izbor profesora mašinske grupe predmeta na određeno vrijeme do 31. augusta 2004. godine sa � radnog vremena, da je odlukom Upravnog odbora tužene izabran kandidat koji nema dokaz o ispunjavanju propisanih općih uvjeta konkursa u pogledu profila i stepena stručne spreme profesora, tako da je donesena nezakonita odluka kojom je, na apelantovu štetu, povrijeđena jednakost prava prilikom zapošljavanja.

7. Rješenjem Općinskog suda od 5. marta 2004. godine naloženo je apelantu da uredi tužbu, što je apelant i učinio 22. marta 2004. godine. Tužena je 28. aprila 2004. godine dostavila odgovor na tužbu.

8. Općinski sud je održao pripremno ročište 24. septembra 2004. godine na kojem je apelant precizirao tužbeni zahtjev tako da je tražio da se poništi odluka Upravnog odbora tužene o izboru od 9. januara 2004. godine (u daljnjem tekstu: odluka o izboru) i odluka o prijemu u radni odnos kandidata M. T. za poslove profesora (u daljnjem tekstu: odluka o prijemu), da se ukinu sve provedene radnje tužene, da se obaveže tužena da apelantu naknadi štetu u vidu izgubljene zarade - bruto plaće, te da mu isplati naknadu za topli obrok u ukupnom iznosu od 2.2258,00 eura sa zateznim kamatama i troškove postupka.

9. Apelant je 7. oktobra 2004. godine podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje u odnosu na listu dokaza koji će se provesti na glavnoj raspravi.

10. Općinski sud je odložio ročište 2. februara 2005. godine zbog apelantove bolesti, te nakon toga održao tri ročišta i to 20. aprila 2005. godine, 29. juna 2005. godine i 27. septembra 2005. godine.

11. Presudom Općinskog suda broj Pr-357/04 od 27. oktobra 2005. godine apelantov tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan. Obrazlažući odluku, Općinski sud je naveo da je saslušao zakonskog zastupnika i člana upravnog odbora tužene, te da je izvršio uvid u relevantnu dokumentaciju. Nakon toga, Općinski sud je utvrdio da je tužena 19. novembra 2003. godine raspisala konkurs za prijem u radni odnos profesora mašinske grupe predmeta sa � radnog vremena, da se radni odnos zasniva na određeno vrijeme i to od 1. decembra 2003. godine do 31. augusta 2004. godine, da pored općih uvjeta kandidati trebaju ispunjavati posebne uvjete prema nastavnom planu i programu za srednje tehničke i srodne škole, da je uz prijavu potrebno dostaviti diplomu o završenoj školi, uvjerenje o državljanstvu i izvod iz matične knjige rođenih, te da je upravni odbor tužene, nakon što je razmotrio prijave kandidata, 2. decembra 2003. godine donio odluku o prijemu u radni odnos kandidata M. T.

12. Općinski sud je zaključio da iz priloženih dokaza proizlazi da je izabrani kandidat ispunjavao uvjete konkursa, odnosno da je uz prijavu priložio dokumentaciju traženu konkursom, zbog čega je zaključio da je odluka tužene zakonita. U odnosu na apelantove navode da njemu pripada prednost prilikom zapošljavanja jer ima položenu andragoško-pedagošku grupu predmeta, što izabrani kandidat nema, Općinski sud je naveo da u konkursu tužena nije tražila ovaj uvjet, a kako tužbeni zahtjev nije postavljen tako da se traži utvrđivanje zakonitosti konkursa, to je ove apelantove navode ocijenio neosnovanim.

13. U vezi sa apelantovim zahtjevom za isplatu naknade na ime izgubljene zarade, Općinski sud je naveo da apelant nije nikada zasnovao radni odnos kod tužene, tako da mu ne pripadaju prava iz radnog odnosa, zbog čega je zaključio da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan.

14. Odlučujući o apelantovoj žalbi od 11. novembra 2005. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj GŽ:3274/05 od 10. aprila 2008. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Očitujući se na žalbene navode, Kantonalni sud je naveo da se apelant neosnovano poziva na činjenicu da je prijavljeni kandidat trebao imati položenu andragoško-pedagošku grupu predmeta u smislu Zakona o srednjoškolskom obrazovanju. Naime, odredbama člana 111. ovog zakona propisano je da nastavnici i stručni saradnici koji nisu u toku studija položili andragoško-pedagošku grupu predmeta obavezni su je položiti u roku od jedne godine od zasnivanja radnog odnosa. Izabrani kandidat je primljen u radni odnos na određeno vrijeme od 1. decembra 2003. godine do 31. augusta 2004. godine i obavezu polaganja ovog ispita mu je eventualno mogla naložiti tužena da je radni odnos zasnovao na vrijeme duže od jedne godine. Dalje, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je odluka o izboru kandidata M. T. zakonita jer je taj kandidat ispunjavao propisane uvjete, a obaveza posjedovanja ovog ispita nije bila propisana konkursom. Vezano za apelantove navode da je došlo do diskriminacije u smislu člana 5. Zakona o radu time što je tuženi između prijavljenih kandidata koji ispunjavaju uvjete izabrao jednog kandidata koji je nezaposlen, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani jer tužena ima diskreciono pravo da izabere jednog kandidata koji ispunjava uvjete konkursa. U odnosu na apelantove navode da mu pripada pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade, Kantonalni sud je naveo da su ti navodi neosnovani jer apelant nije dokazao da mu pripada pravo na zasnivanje radnog odnosa, zbog čega nema odgovornosti tužene, a samim tim niti naknade štete.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


15. Apelant je dostavio vrlo opširnu apelaciju u kojoj je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant nalazi u pogrešnom postupanju prvostepenog suda jer prvostepena presuda ne sadrži: "Š�Ć bilo kakav pravni osnov materijalnog prava Š�Ć i koja je uz to zasnovana na materijalno neistinitim utvrđenjima Š�Ć i uz namjerno dopuštanje proteka nerazumno velikog vremena do pravosnažnosti odluke u tipičnom i dobro dokumentiranom radno-pravnom sporu sa inače statusom hitnosti rješavanja", odnosno da je predmetni postupak trajao ukupno 51 mjesec. Apelant ističe da su sudovi propustili da razmotre sve raspoložive dokaze, odnosno da predočene dokaze brižljivo i savjesno ocijene, te da nisu utvrdili diskriminaciju koja je osporenom odlukom tužene učinjena prema njemu, što je bila obaveza sudova po službenoj dužnosti i na osnovu tužbenog zahtjeva. Dalje, kako navodi: "�evidentan je pravni apsurd uporabljenog članka 111. Zakona o srednjoškolskom obrazovanju kao pravnog osnova u konkretnom slučaju, a u vezi sa implicite po sudu, njime isključenog od pravnog dejstva u konkretnom slučaju nesumnjivo valjanog uvjeta andragoško-pedagoške grupe predmeta Š�Ć". Apelant ističe da su sudovi pogrešno zaključili da je odluka o izboru zakonita u odnosu na uvjete konkursa, međutim, sud nije ispitivao zakonitost same odluke niti zakonitost konkursa u smislu Zakona o srednjoškolskom obrazovanju. Apelant prigovara i na dio osporenih presuda kojim mu nije dosuđena izgubljena zarada za sporni period. Apelant ukazuje i na povredu prava na nezavisnost i nepristranost sudova kao segment prava na pravično suđenje.

16. Apelant u dopuni apelacije ponavlja navode iz apelacije.

b) Odgovor na apelaciju


17. Kantonalni sud je istakao da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava, odnosno da je apelacija neosnovana.

18. Općinski sud je naveo hronologiju postupanja, te istakao da nisu povrijeđena apelantova prava koja je naveo u apelaciji.

V. Relevantni propisi


19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.


Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

20. U Zakonu o srednjoškolskom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 11/98 i 9/00) relevantne odredbe glase:

Član 103.


(3) Profesor diplomirani inžinjer sa završenim VII stepenom stručne spreme mora imati položenu andragoško-pedagošku grupu predmeta na fakultetu nastavnog smjera.

Član 111.


(7) Nastavnici i stručni saradnici koji nisu u toku studija završili pedagoško-andragošku grupu predmeta obavezni su istu položiti u roku od godinu dana od dana zasnivanja radnog odnosa.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju, konačna odluka je Presuda Kantonalnog suda broj GŽ: 3274/05 od 10. aprila 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 3. septembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š�Ć

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć

Suđenje u razumnom roku


a) Relevantni principi


26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir


27. Apelant je 9. februara 2004. godine podnio tužbu protiv tužene radi poništenja odluke o izboru i odluke o prijemu, te radi naknade štete u vidu izgubljene zarade. Postupak je okončan 10. aprila 2008. godine. Dakle, postupak je trajao četiri godine i dva mjeseca.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka


28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da se radilo o vrlo jednostavnom postupku budući da je Općinski sud u okviru dokaznog postupka saslušao svjedoke i izvršio uvid u relevantnu dokumentaciju.

29. U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud ne može naći da je apelant preduzimao bilo kakve radnje koje su mogle utjecati na dužinu predmetnog postupka.

30. Vezano za dužinu postupka redovnih sudova, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud nakon preciziranja tužbenog zahtjeva pripremno ročište zakazao nakon šest mjeseci, da je nakon toga održao još tri ročišta na kojim je saslušao dva svjedoka i izvršio uvid u relevantnu dokumentaciju, te donio presudu. Dakle, prvostepeni postupak trajao je jednu godinu i osam mjeseci. Dalje, postupak povodom žalbe pred Kantonalnim sudom trajao je dvije godine i pet mjeseci, u kojem nisu utvrđivane nove činjenice, niti su provođeni novi dokazi, niti je održana rasprava. Dakle, postupak je od podnošenja tužbe trajao četiri godine i dva mjeseca. Imajući u vidu navedeno, prvenstveno da se u konkretnom slučaju radilo o vrlo jednostavnom postupku, dakle utvrđivanju zakonitosti odluke o izboru i odluke o prijemu, u kojem su saslušana dva svjedoka i izvršen uvid u relevantnu dokumentaciju, zatim da je nesumnjivo da konkretna pravna stvar ima veliki značaj za apelanta, a to je zasnivanje radnog odnosa, te kada sudovi nisu naveli razloge za ovako dugo trajanje postupka, a da apelant svojim postupanjem nije doprinio dužini predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja predmetnog postupka od četiri godine i dva mjeseca može pripisati redovnim sudovima.

31. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine parničnog postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje


32. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje pred nepristranim i nezavisnim sudom, Ustavni sud zapaža da apelant paušalno prigovara jer nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na to da su sud ili konkretni sudija bili pristrani, odnosno da sud nije bio nezavisan. Osim toga, Ustavni sud zapaža da ovaj prigovor apelant nije isticao pred redovnim sudovima koji bi se mogli izjasniti o njemu. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje neosnovanim.

33. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

34. Ustavni sud uočava da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da dokazi u spisu potvrđuju da je izabrani kandidat ispunjavao uvjete konkursa, odnosno da je uz prijavu priložio dokumentaciju traženu konkursom, zbog čega je zaključeno da tužena nije donijela nezakonite odluke. Vezano za apelantove navode u vezi sa činjenicom da izabrani kandidat nema položenu određenu grupu predmeta, koji uvjet propisuje Zakon o srednjoškolskom obrazovanju, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je apelant tužbeni zahtjev postavio tako da je tražio da se utvrdi da je odluka o izboru kandidata nezakonita, odnosno da nije tražio utvrđivanje nezakonitosti konkursa. Dalje, kako apelant nije dokazao da je odluka o izboru, odnosno odluka o prijemu tužene nezakonita, odnosno kako nije dokazao da postoji odgovornost tužene za naknadu štete u vidu izgubljene zarade, to je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenog principa, Ustavni sud ne može konstatirati da odluke redovnih sudova krše apelantova ustavna prava, nego da daju argumentirano obrazloženje zašto nije usvojen njegov tužbeni zahtjev. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

35. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi neosnovani u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


37. U odnosu na apelantove navode prema kojima su redovni sudovi propustili da razmotre sve raspoložive dokaze, odnosno da predočene činjenice brižljivo i savjesno ocijene, pa nisu utvrdili diskriminaciju koja je osporenim odlukama tužene učinjena prema njemu, "što je bila obaveza sudova po službenoj dužnosti i na osnovu tužbenog zahtjeva", Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo u odnosu na koje pravo je navodno diskriminiran, niti je ponudio bilo koji dokaz iz kojeg bi proistekla diskriminacija po bilo kojem osnovu, pa Ustavni sud neće dalje ulaziti u ispitivanje ovih navoda.

VIII. Zaključak


38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak, koji je veoma jednostavan i značajan za apelanta, okončan nakon četiri godine i dva mjeseca i kada redovni sudovi nisu naveli razloge za ovako dugo trajanje postupka, a kada je utvrđeno da apelant svojim postupcima nije doprinio dužini trajanja postupka.

39. S druge strane, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i detaljna obrazloženja iz kojih Ustavni sud zaključuje da je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te kada je apelant samo paušalno u apelaciji prigovorio da o njegovim pravima nije odlučivao nepristran i nezavisan sud, a da za to nije ponudio dokaze.

40. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!