Službeni glasnik BiH, broj 78/11

na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2335/10, rješavajući apelaciju Amera Grcića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Amera Grcića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine u dijelu odluke o roditeljskom staranju u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amera Grcića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine u dijelu odluke kojom je ukinuta Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65-0-P-053810-08-P od 14. decembra 2009. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje, zbog toga što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Amer Grcić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Koldžo, advokati iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. septembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnice u postupku Maje Klisara-Grcić, koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: učesnica u postupku), zatraženo je 20. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. oktobra 2010. godine. Učesnica u postupku nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 28. oktobra 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Maja Klisara-Grcić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je 16. jula 2008. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv apelanta radi ostvarivanja roditeljskog prava tražeći provođenje postupka i donošenje odluke prema kojoj će zajednički maloljetni sin živjeti sa majkom. Osim navedenog, tužiteljica je tražila da sud obaveže oca da iznosom od 200,00 KM doprinosi mjesečnom uzdržavanju maloljetnog djeteta uz obavezu i pravo oca da sa maloljetnim djetetom ostvaruje lične odnose i neposredne kontakte u prisustvu majke a prema dogovoru roditelja.

7. Nakon što je proveo postupak povodom tužbe, saslušavši stranke i izvršivši uvid u druge dokaze, Općinski sud je donio Presudu broj 65-0-P-053810-08-P od 14. decembra 2009. godine kojom je utvrdio da će dijete parničnih stranaka živjeti sa ocem, zakonskim zastupnikom, a da je majka dužna, po pravosnažnosti presude, omogućiti ocu preuzimanje maloljetnog djeteta. Istom presudom je utvrđen i način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata između maloljetnog djeteta i tužiteljice. Također je, stavom 4. dispozitiva navedene presude, tužiteljica obavezana da na ime izdržavanja maloljetnog sina doprinosi tako što će mjesečno plaćati iznos od 200,00 KM na račun oca, zakonskog zastupnika, i to računajući od mjeseca preuzimanja maloljetnog djeteta pa ubuduće dok za to postoje zakonski uvjeti, najkasnije do desetog u mjesecu za tekući mjesec, u roku od 15 dana.

8. Obrazlažući prvostepenu presudu, Općinski sud je naveo da je tužiteljica svojim ponašanjem povrijedila odredbe Porodičnog zakona koje se odnose na porodično staranje, onemogućavajući ocu da se brine o djetetu. Sud je ocijenio da nezadovoljstvo određivanjem imena djetetu nije razlog napuštanja zemlje niti drugih postupaka kojim se ne dopušta i onemogućava ocu da kontaktira sa djetetom. Dalje, činjenica da je brak između tužiteljice i djetetovog oca razveden i da tužiteljica ne želi imati nikakav kontakt sa djetetovim ocem nije razlog za takvo tužiteljicino ponašanje, koje joj, prema ocjeni prvostepenog suda, osporava pravo da dijete i dalje bude kod nje. Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na mišljenju Centra za socijalnu zaštitu Općine Ilidža (u daljnjem tekstu: Centar za socijalnu zaštitu), zaključujući da je u interesu maloljetnog Damira da živi sa ocem zato što je on spremniji omogućiti kontakt sa drugim roditeljem, a što je od utjecaja na djetetov psihički razvoj. Uzimajući u obzir sve utvrđene činjenice, provedene dokaze i mišljenje Centra za socijalnu zaštitu, Općinski sud je donio odluku kao u dispozitivu.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine tužiteljicina žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o staranju tako da je određeno da maloljetni sin živi sa majkom i zakonskom zastupnicom Majom Klisara-Grcić. U preostalom dijelu prvostepene presude, kojom je određeno održavanje međusobnih kontakata između maloljetnog djeteta i majke, kao i o izdržavanju, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz stanja spisa proizlazi da je brak između Maje Klisara i Amera Grcića pravosnažno razveden Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 037335 08 P od 25. aprila 2009. godine. Maloljetni sin je rođen 16. jula 2008. godine i majka je izvršila upis rođenja u Matičnu knjigu Centar pod imenom D. K. sa označavanjem djetetovog oca. Apelant je pokrenuo postupak promjene imena maloljetnog sina i postupak je okončan Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo broj UP-2-03/3-I-13-3-118/08 od 30. juna 2009. godine tako da je djetetovo ime promijenjeno u D. G. Kako je zaključio Kantonalni sud, predmet tužbenog zahtjeva je određivanje roditeljskog staranja nad maloljetnim sinom, a u skladu sa odredbom člana 142. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon).

11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je odlučujući o žalbi u prvom redu imao u vidu odredbe Konvencije o pravima djeteta (1989), a koja je usvojena kao Dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni Hercegovini, tj. da se svi postupci koji se tiču djeteta preduzimaju u skladu sa najboljim interesima djeteta. I Porodični zakon je odredbama čl. 129-141. propisao prava i obaveze oba roditelja u pogledu staranja o djetetu, prvenstveno u interesu samog djeteta. Dakle, ocjenjujući starosnu dob maloljetnog Damira i činjenicu da je u momentu podnošenja tužbe imao manje od dva mjeseca, a da sada ima dvije godine i da je stalno sa majkom i da je ona preuzela brigu o djetetu, Kantonalni sud je utvrdio da bi odvajanje djeteta od majke sa kojom živi od rođenja i upućivanje u novu sredinu sa kojom se dosad nije susretao štetno utjecalo na psihički razvoj ličnosti djeteta, zaključivši da je u većem interesu djeteta da i dalje ostane u istoj porodici, sa majkom i sestrom uz redovno kontaktiranje sa ocem. I konačno, iz nalaza psihijatra proizlazi da je majka pokazala više odgovornosti, vještine i posvećenosti djetetu, iako su oba roditelja sposobna i da budu dobri roditelji u svim aspektima roditeljskih prava i obaveza. Kantonalni sud je zaključio da sama činjenica da je otac maloljetnog sina spremniji omogućiti kontakt maloljetnom sinu sa drugim roditeljem ne može biti osnovni razlog da se dijete povjeri ocu, kako je zaključio prvostepeni sud. Stoga, Kantonalni sud je na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine izmijenio prvostepenu presudu o određivanju roditeljskog staranja nad maloljetnim sinom.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


12. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se slaže sa činjenicom da se prilikom odlučivanja o roditeljskim pravima treba voditi računa o djetetovim interesima, ali smatra da to u konkretnom slučaju Kantonalni sud nije uvažio. Apelant smatra da iz svih dokaza konkretnog slučaja proizlazi da je majka od rođenja djeteta pa do danas preuzela i preduzima sve dopuštene i nedopuštene radnje kako bi onemogućila viđanje oca sa djetetom. Radi se o navodno lažnoj prijavi djeteta u matične knjige rođenih, odvođenje djeteta iz zemlje i sakrivanje djeteta u drugim državama, neodazivanje na pozive suda niti pristupanje sudu sa ili bez djece. Kada se imaju u vidu sve ove činjenice, onda je, prema apelantovom mišljenju, stav Kantonalnog suda da je "majka preuzela brigu u cijelosti nad maloljetnim sinom" više nego poguban. Apelant postavlja pitanje kakav je to "društveni interes" da on kao otac do danas nije vidio svoje dijete, da nije u mogućnosti da ga vidi i da u drugim državama vodi postupke radi povrata djeteta u Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na osporenu presudu Kantonalnog suda, sve utvrđene činjenice i provedene dokaze ovog spora, apelant smatra da je Kantonalni sud povrijedio materijalne propise. S druge strane, Kantonalni sud u osporenoj presudi zanemaruje sve odluke i mišljenja Centra za socijalnu zaštitu i sam zaključuje da je majka preuzela brigu o djetetu. S obzirom na sve navedeno, apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena zagarantirana prava pa predlaže da se njegova apelacija usvoji i prvostepena presuda ostavi na snazi. Imajući u vidu teško poremećene porodične odnose i član 272. Porodičnog zakona, apelant traži hitnost pri odlučivanju.

b) Odgovor na apelaciju


13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su prihvatljivi razlozi izneseni u osporenoj presudi, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi


14. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/05) relevantne odredbe glase:

2. Roditeljsko staranje

Član 129.

(1) Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa.

(2)Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.

Član 130.

(1)Roditelji su zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i odgoj djeteta.

(2)Roditelji treba da osiguraju zaštitu djeteta koja je nužna za njegovu dobrobit.

Član 131.

(1)Ograničenje i oduzimanje roditeljskog staranja moguće je odlukom nadležnog organa iz razloga i na način propisan ovim Zakonom.

(2)Roditelj se ne može odreći roditeljskog staranja.

Član 132.

Roditelji su obavezni i odgovorni upoznati dijete sa njegovim pravima i omogućiti mu njihovo ostvarenje.

Član 133.

(1)Roditelji sporazumno određuju ime i prezime djeteta.

(2)Ako ne postignu sporazum iz stava 1. ovog člana, o imenu i prezimenu djeteta odlučit će organ starateljstva.

Član 137.

(1) Dužnost i pravo roditelja je zastupanje djeteta, osim ako je ovim Zakonom drukčije određeno.

(2)Maloljetnik koji je navršio 14 godina može sam sklapati pravne poslove kojima stiče prava, ako zakon ne odredi drukčije. Pravne poslove kojima raspolaže imovinom ili preuzima obaveze maloljetnik može sklapati samo uz saglasnost roditelja.

(3)Maloljetnik koji radom ostvaruje prihode može raspolagati ostvarenim osobnim dohotkom i zaradom. Pri tome je dužan doprinositi za svoje izdržavanje, odgoj i obrazovanje.

(4) Ako maloljetnom djetetu treba nešto uručiti ili saopćiti, to se može punovažno učiniti jednom ili drugom roditelju, a ako roditelji ne žive zajedno, onom roditelju sa kojim dijete živi.

Član 138.

(1) Roditelji imaju dužnost i pravo izdržavati dijete u skladu sa odredbama ovog Zakona.

(2) Dužnost roditelja je djetetu osigurati životne uvjete potrebne za njegov razvoj.

Član 139.

Dužnost i pravo roditelja je da, u skladu sa odredbama ovog Zakona, upravljaju imovinom djeteta do njegovog punoljetstva.

Član 140.

(1)Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta.

(2)Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.

Član 141.

(1)Roditelji zajednički, sporazumno i ravnopravno staraju se o djetetu, osim ako je drukčije uređeno ovim Zakonom.

(2)O djetetu se stara samo jedan roditelj ako je drugi roditelj umro, proglašen umrlim, spriječen da se stara, nepoznatog boravišta, ako mu je oduzeto roditeljsko staranje, ili mu je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost.

(3)U slučaju spora između roditelja o ostvarivanju roditeljskog staranja, odluku donosi sud u vanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, ili organa starateljstva na čijem području dijete ima prebivalište.

Član 142.

(2)Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

(3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.

(4)Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.

(5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.

(6)U odluci iz stava 5. ovog člana sud odlučuje o odgovornostima, pojedinim dužnostima i pravima svakog roditelja prema djetetu.

(7) U donošenju odluke iz stava 2. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja ako je on u najboljem interesu djeteta. Ako roditelji nisu postigli ovaj sporazum, sud će ih uputiti osobi ovlašćenoj za posredovanje.

(8) Roditelj sa kojim dijete živi mora prethodno i blagovremeno obavijestiti drugog roditelja o promjeni prebivališta, ili boravišta koja utiče na obavljanje dužnosti drugog roditelja u skladu sa stavom 3. ovog člana.

Aneks I

Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni Hercegovini

15. Konvencija o pravima djeteta (1989) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. st. 1. i 2.

1. U svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja.

2. Države-potpisnice uzimaju na sebe da osiguraju djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega, i da bi se ovo postiglo, preduzeće sve zakonske i upravne mjere.

VI. Dopustivost


16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U skladu sa članom 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;

(...)

19. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

20. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije koji se odnosi na dio izreke Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine, kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje u dijelu u kojem je određen međusobni kontakt između majke i djeteta i odluke o izdržavanju, u toku je pred Općinskim sudom, pa slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena.

21. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

22. Međutim, u ostalom dijelu predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine u dijelu odluke o roditeljskom staranju, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ostalom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


24. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom u dijelu u kojem je odlučeno o roditeljskom staranju povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. Ustavni sud najprije treba da odgovori na pitanje da li se utvrđivanje prava roditeljskog staranja tiče apelantovih "građanskih prava i obaveza". S obzirom na to da se pitanje roditeljskog staranja tiče apelantovog ličnog i porodičnog statusa, a budući da se pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života ubraja u krug građanskih prava i obaveza, Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

28. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

29. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku pozivajući se na relevantne propise Porodičnog zakona i Konvencije o pravima djece, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud obrazložio zašto smatra da je u interesu maloljetnog djeteta da se povjeri na staranje majci, ističući da je u vrijeme podnošenja tužbe dijete imalo dva mjeseca a u vrijeme donošenja drugostepene presude dvije godine i da bi odvajanje od poznate porodične sredine štetno utjecalo na psihički razvoj ličnosti djeteta, zaključivši da je u većem interesu djeteta da i dalje ostane u istoj porodici, sa majkom i sestrom uz redovno kontaktiranje sa ocem, budući da je od rođenja s majkom. Dalje, za razliku od navoda apelacije da je Kantonalni sud zanemario mišljenje Centra za socijalnu zaštitu, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud uzeo u obzir navedeno mišljenje i preinačio prvostepenu presudu smatrajući da veća spremnost oca da omogući majci kao drugom roditelju nesmetan kontakt sa djetetom ne može biti osnovni razlog za odluku o povjeravanju djeteta na roditeljsko staranje, te se pozvao i na nalaz psihijatra iz kojeg proizlazi da je majka pokazala više odgovornosti, vještine i posvećenosti djetetu, iako su oba roditelja sposobna i da budu dobri roditelji u svim aspektima roditeljskih prava i obaveza. Dakle, suprotno navodima apelacije, Kantonalni sud je za svoju odluku dao jasne i argumentirane razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nisu povrijeđeni član 6. stav 1. Evropske konvencije i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na porodični život


30. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

31. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

32. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava u pogledu primjene člana 8. Evropske konvencije koja uključuje sljedeće principe: a) garantiranje prava na poštivanje porodičnog života, član 8. Evropske konvencije pretpostavlja postojanje porodice (vidi presudu u predmetu Marckx, serija A, broj 31, stav 31); b) član 8. Evropske konvencije je primjenjiv na "porodični život", "nelegalne" porodice kao i na slučajeve koji se tiču "legalne" porodične zajednice; c) iako je suštinski objekt člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja državnih vlasti, također postoji pozitivna obaveza tih vlasti da efektivno "poštuju" porodični život. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na to da vlasti imaju široko polje procjene u određivanju toga koji koraci trebaju biti preduzeti u pogledu potreba zajednice i potreba pojedinaca (vidi Abdulaziz, Cabales i Balkaandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 94, stav 67).

33. Član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ako se porodična zajednica raspadne razvodom, to je, u principu, ostavljeno nacionalnim organima vlasti na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka oko davanja starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.

34. Da bi "miješanje" bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

35. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

36. Imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud smatra da odluka o povjeravanju maloljetnog djeteta na staranje majci predstavlja miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života apelanta kao djetetovog oca.

37. Sljedeće pitanje na koje prema navedenim principima Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je to miješanje u skladu sa zakonom. Ustavni sud zapaža da je odluka donesena na osnovu odredbe člana 142. Porodičnog zakona, pa stoga Ustavni sud zaključuje da je miješanje bilo na osnovu zakona.

38. Razmatrajući da li je ovo miješanje u skladu sa principima stava 2. člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je riječ o miješanju radi zaštite interesa maloljetnog djeteta, što odgovara principu "zaštite prava i sloboda drugih" iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud smatra da je riječ o neophodnom miješanju u apelantovo pravo na poštivanje porodičnog života iz razloga sprječavanja nepovoljnih posljedica na psihički razvoj maloljetnog djeteta, tako da odluka o povjeravanju djeteta na staranje majci predstavlja miješanje koje je neophodno u demokratskom društvu i kojim je uspostavljen razuman odnos proporcionalnosti između apelantovog prava na poštivanje porodičnog života i zaštite javnog interesa, a to je zaštita prava i interesa maloljetnog djeteta.

39. Kako je Ustavni sud već zaključio, u konkretnom slučaju je odluka o povjeravanju djeteta donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica u najboljem interesu djeteta, uz uvažavanje i primjenu pozitivnih zakonskih odredbi. Ova odluka ne ometa pravo pristupa djetetu, pravo koje ima otac, s obzirom na to da će se o tome kao i o izdržavanju djeteta tek odlučivati, niti prekida autentičnost njihovih porodičnih veza, što je suština ustavnopravne zaštite koja se u konkretnom slučaju može pružiti. U interesu društvene zajednice jeste da se, ako već roditelji ne mogu postići sporazum, djeci omoguće najbolji uvjeti za zaštitu i odgoj, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nediskriminacija


40. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

41. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

42. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32).

43. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999. godine, tačka 120, odluke januar-juli 1999. godine; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000. godine, tačka 53, odluke januar-juni 2000. godine; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001. godine, tačka 154).

44. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede čl. 6. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14. u vezi sa čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao ni povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak


45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, uvažavajući sve okolnosti slučaja, preinačio odluku o roditeljskom staranju, te brigu o maloljetnom djetetu, uvažavajući njegovu dob i druge okolnosti slučaja, povjerio majci dajući za to valjane i na zakonu zasnovane razloge za primjenu Porodičnog zakona koji uvažavaju prvenstveno interes djeteta.

46. Također, nije povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud odluku o povjeravanju brige o maloljetnom djetetu donio primjenom materijalnih propisa Porodičnog zakona jer je miješanje u apelantov privatni i porodični život bilo zasnovano na zakonu i kad postoji razuman odnos proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži.

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na privatan život ukoliko apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji.

48. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!