Službeni glasnik BiH, broj 58/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 735/12, rješavajući apelaciju Jezdimira Spasojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jezdimira Spasojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 010089 10 Rev od 8. decembra 2011. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jezdimir Spasojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 20. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 010089 10 Rev od 8. decembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od M. M. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 6. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Okružni sud dostavili su odgovore 12. februara 2015. godine, Osnovni sud 16. februara 2015. godine, a tužilac 18. februara 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Osnovni sud je Presudom broj 80 0 P 0 010089 07 P, koja je u cjelini potvrđena Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 0010089 09 Gž od 23. juna 2010. godine, odbio kao neosnovan tužiočev zahtjev da mu apelant isplati označeni novčani iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od označenog dana pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka. Apelantov protivtužbeni zahtjev da mu tužilac po osnovu naknada i nagrada za rad isplati označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamata od dana presuđivanja pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka, također je odbijen kao neosnovan.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužilac zahtijevao da se apelant obaveže da mu nadoknadi štetu koju mu je prouzrokovao na način što je kao njegov punomoćnik u postupku u predmetu broj P-691/04 propustio da uz zahtjev za naknadu neisplaćenih plaća istakne i zahtjev za zakonske zatezne kamate na iznos neisplaćenih plaća, te da zahtijeva naknadu troškova postupka.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je ukazao na to da je članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulirano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je da je i nadoknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Shodno navedenoj odredbi, ukazano je na to da je za uspostavljanje građanskopravne odgovornosti za naknadu štete po osnovu krivice potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: postojanje oštećenog, štetnika, štetne radnje i protivpravnost radnje, postojanje štete kao posljedice štetne radnje uz dokazanu visinu štete, kao i da se krivica pretpostavlja. Ukazano je na član 163. ZOO-a kojim je regulirano da ko na svoju štetu dopusti drugom preduzimanje neke radnje ne može od njega tražiti naknadu štete koja mu je dopuštenom radnjom prouzrokovana.

8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je među strankama prije podnošenja tužbe u predmetu broj P-691/04 postignut sporazum da se u tužbi ne postavlja zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos neisplaćenih plaća zbog apelantovog stava o nužnosti angažiranja vještaka, a za što tužilac nije imao finansijska sredstva, kao i da je tužilac na to pristao. Shodno navedenom, zaključeno je da postoji osnov za oslobađanje apelanta od obaveze naknade štete tužiocu zbog izgubljene dobiti, s obzirom na to da je postojao tužiočev pristanak, u skladu sa citiranim odredbama ZOO-a. Zaključeno je da nije ispunjen ni kumulativno postavljeni uvjet protivpravnosti štetne radnje i apelantove krivice, jer je dokazao da nije postupao s namjerom da tužiocu pričini štetu, niti u krajnjoj nepažnji, protivno standardu pažnje dobrog domaćina. U vezi s tim, ukazano je na postojanje sporazuma na osnovu kojeg je apelant kao advokat nakon potpisivanja punomoći koristio sve svoje znanje i vještine da valjano zastupa tužiočeve interese, zahvaljujući čemu je tužilac uspio da u izvršnom postupku i naplati označeni novčani iznos pri tom ne plaćajući apelantu bilo kakvu nagradu za angažman.

9. Istaknuto je da tužiocu ne pripada pravo na naknadu štete zbog nepostavljanja zahtjeva za naknadu zateznih kamata i zbog toga što nije dokazao visinu štete kao jedan od kumulativnih uvjeta za uspostavljanje građanskopravne odgovornosti. U vezi s tim je ukazano na to da je apelant u toku cijelog postupka osporavao osnov i visinu štete, dakle i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, koji je urađen na tužiočevu inicijativu i priložen uz prijedlog za izvršenje u kojem je istaknut ne samo zahtjev za isplatu dosuđenih plaća već i zakonskih zateznih kamata na plaće, iako one nisu bile obuhvaćene tužbenim zahtjevom i o njima nije ni odlučivano. U vezi s tim je istaknuto da je rješenjem o izvršenju zahtjev u dijelu koji se odnosio na zatezne kamate odbijen kao neosnovan, pa da isti nalaz ne može biti osnov za dosuđivanje naknade u predmetnom parničnom postupku ni za period na koji se odnosi jer se ne radi o dokazu vještačenja koje je tužilac predložio u predmetnom parničnom postupku, a na koji bi se apelant morao izjasniti u smislu člana 148. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno da se ne radi o prijedlogu dokaza koji je bio predmet ocjene suda, kao i da sud nije odredio konkretno vještačenje, već je ono sačinjeno samoinicijativno. Shodno navedenom, zaključeno je da tužilac nije postupio u skladu sa svojom obavezom iz čl. 7. i 123. ZPP.

10. Dalje, odbijen je kao neosnovan i tužiočev zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže na naknadu štete zbog nedosuđenih troškova postupka. Ukazano je na to da je članom 396. stav 2. ZPP, između ostalog, propisano da je stranka dužna u zahtjevu opredijeljeno navesti troškove za koje traži naknadu, i to najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Istaknuto je da u parničnom postupku u predmetu broj P-691/04 zahtjev za naknadu troškova postupka (takse na tužbu i presudu i naknada na ime zastupanja advokata) nije istaknut, kao i da je tužilac i sam priznao da apelantu nije isplatio bilo koji iznos na ime naknade za zastupanje, pa je zaključeno da ne postoji šteta koja bi uvjetovala dosudu iznosa po tom osnovu. Također, ukazano je i na to da je uvidom u spis broj P-691/04 utvrđeno da tužilac nakon opomene suda nije platio sudsku taksu na tužbu i presudu.

11. Iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da je tužilac u žalbi tvrdio da je punomoć koju je dao apelantu bila generalna i da je podrazumijevala da se od tuženog u predmetu broj P-691/04 zatraže sva prava koja mu pripadaju, kao i da advokatska etika, između ostalog, nalaže da advokat mora djelovati u najboljem interesu klijenta. Okružni sud je te navode ocijenio neosnovanim, ističući da je prvostepeni sud, ocjenjujući sve provedene dokaze, pravilno utvrdio činjenično stanje, tj. da je tužilac u postupku u predmetu broj P-691/04 sve vrijeme bio upoznat s postavljenim tužbenim zahtjevom kojim nisu tražene zatezne kamate, da tome nije prigovorio, a zbog čega je i pristao na takav tužbeni zahtjev, shodno čemu je pravilno primijenjen član 163. stav 1. ZOO-a. Najzad, Okružni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda zbog kojih je odbijen i dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog toga što apelant nije tražio naknadu troškova postupka.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 010089 10 od 8. decembra 2011. godine tužiočevu reviziju djelimično usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako da je apelanta obavezao da mu na ime naknade štete isplati označeni novčani iznos, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu.

13. Vrhovni sud je ukazao na to da odnos između advokata i stranke predstavlja posebnu vrstu ugovora o nalogu u smislu člana 749. ZOO-a u kojem je advokat nalogoprimac, a stranka kojoj se on obavezao nalogodavac. Ukazano je na to da je, u skladu s članom 751. ZOO-a, nalogoprimac dužan postupati s pažnjom dobrog domaćina i u svemu paziti na interes nalogodavca i njime se rukovoditi, tj. ukoliko smatra da su uputstva nalogodavca štetna za njega dužan je skrenuti mu pažnju i tražiti nova. Ukoliko nalogodavac nije dao određena uputstva, nalogoprimac je dužan rukovoditi se interesima nalogodavca i postupati kao dobar domaćin. U vezi s tim je ukazano i na to da, shodno članu 6. stav 2. Zakona o advokaturi ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/92 do 26/93), advokat ima pravo i dužnost da u granicama zakona i dobijenih ovlaštenja preduzima sve radnje koje su u interesu stranke kojoj pruža pravnu pomoć, kao i da Kodeks etike advokata nalaže advokatima da savjesno i stručno zastupaju klijenta i da uvijek postupaju u njegovom najboljem interesu, da njegove interese moraju staviti iznad svojih, kao i da ne smiju prouzrokovati nepotrebne troškove klijentu. Najzad, ukazano je na to da, shodno članu 262. stav 2. ZOO-a, u slučaju neispunjenja ili neurednog ispunjenja obaveze advokata kao nalogoprimca, nalogodavcu pripada pravo da zahtijeva naknadu štete koju je zbog toga pretrpio.

14. Vrhovni sud je istakao da se ugovorom o pružanju pravnih usluga apelant obavezao da će u parničnom postupku koji je tužilac vodio protiv označenog tuženog ostvariti za tužioca sva prava koja mu zakonski pripadaju. Ukazano je na to da je nesporno da je u tom postupku tužiocu dosuđeno potraživanje na ime izostalih plaća, ali mu nisu dosuđene kamate ni troškovi postupka, s obzirom na to da apelant kao njegov punomoćnik osim glavnog duga nije tražio isplatu sporednih potraživanja (kamate i troškovi), mada mu je kao profesionalnom advokatu moralo biti poznato da tužiocu pripadaju prava i prema tim osnovima. Propuštanjem da u tužbi postavi zahtjev za isplatu kamata na iznos glavnice, apelant je tužiocu nanio štetu u vidu izmakle koristi (budući da je tužbeni zahtjev u pogledu glavnog duga usvojen, pa bi po redovnom toku stvari, da je bio postavljen, bio usvojen i njegov zahtjev za isplatu kamata). Također, propustom da u skladu s članom 396. ZPP postavi zahtjev za naknadu troškova postupka, apelant je tužiocu prouzrokovao štetu jer je izgubio iznos koji bi mu bio dosuđen, s obzirom na to da je uspio u parnici.

15. Vrhovni sud je zaključio da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužilac pristao da mu tuženi pričini štetu, a zbog čega je pogrešnim ocijenjen stav nižestepenih sudova da su se ostvarile pretpostavke iz člana 163. ZOO-a. U vezi s tim je ukazano na to da je tužilac neuka stranka jer ne posjeduje znanje iz oblasti pravne struke, pa mu, za razliku od apelanta, nije ni moralo biti poznato da osim glavnice ima pravo na naknadu kamata i troškova postupka. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tužilac je samo pristao na to da apelant kao njegov punomoćnik obavlja sve parnične radnje u radnom sporu koji je vodio, ali nije pristao na to da mu tim radnjama bude prouzrokovana šteta. Na drugoj strani, apelantova dužnost je bila da ga upozna sa svim pravima koja mu zakonski pripadaju, a tužilac nije imao dužnost da kontrolira i odobrava radnje svog punomoćnika.

16. Vrhovni sud je bez značaja za apelantovu odgovornost za naknadu štete ocijenio činjenicu da je apelant u radnom sporu u kojem je zastupao tužioca suprotnoj strani nudio zaključenje poravnanja prema kojem nije tražena i isplata kamata. Ukazano je na to da suprotna strana nije pristala na poravnanje, a apelant je prilikom sastavljanja tužbe propustio da uz zahtjev za isplatu glavnice zahtijeva i naknadu kamata. U slučaju da je do zaključenja poravnanja došlo, apelant bi postupao u tužiočevom interesu i pod pretpostavkom da je odustao od kamata jer bi tužilac tako spor riješio na brži, efikasniji i jeftiniji način. Međutim, kako do zaključenja poravnanja nije došlo, nije postojao drugi opravdan razlog da se tužbenim zahtjevom ne obuhvate i kamate koje su zakonski pripadale tužiocu.

17. S obzirom na to da je u radnom sporu usvojen tužiočev tužbeni zahtjev za isplatu glavnice bez provođenja dokaza finansijskim vještačenjem, neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje da kamatu nije tražio zato što tužilac nije imao novca da plati vještačenje. Dalje, a suprotno razlozima nižestepenih sudova, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije osporavao priloženi nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji se nalazi u izvršnom spisu Osnovnog suda. Ukazano je na to da je na glavnoj raspravi pročitan navedeni izvršni spis i da ni jedna od stranaka nije prigovorila priloženim materijalnim dokazima u tom spisu, kao i da je apelant prijedlog za izvršenje i sačinio u skladu s navedenim nalazom i mišljenjem. S obzirom na to da je u navedenom nalazu i mišljenju utvrđena zakonska zatezna kamata u označenom iznosu za period od 1. oktobra 2001. godine do 31. augusta 2006. godine, Vrhovni sud je zaključio da je tužilac dokazao zahtjev za naknadu štete u navedenom iznosu nastale u označenom periodu, ali ne i zahtjev za naknadu štete nakon 31. augusta 2006. godine jer je nije dokazao.

18. Najzad, s obzirom na to da tužilac apelantu nije platio naknadu za zastupanje, zaključeno je da je imao gubitak samo u odnosu na plaćanje sudske takse, jer je po nalogu suda određena njena prinudna naplata, a što je rezultat apelantovog propusta da traži naknadu troškova postupka.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena jer je Vrhovni sud arbitrarno odnosno nepravilno primijenio materijalno pravo. U prilog tim navodima apelant je istakao da ugovorni odnos između advokata i stranke ne predstavlja posebnu vrstu ugovora o nalogu, kako smatra Vrhovni sud, već se radi o klasičnoj formi ugovora o punomoći, pa da su zbog toga nepravilno primijenjeni čl. 749. i 751. ZOO-a, odnosno da je trebalo primijeniti čl. 84˗98. ZOO-a. S tim u vezi, apelant je ukazao i na to da nisu primijenjeni ni čl. 300˗312. ZPP koji reguliraju punomoć u parničnom postupku. Apelant ukazuje na to da je utvrđeno činjenično stanje bilo nesporno i za Vrhovni sud, ali da je u osporenoj presudi iskazan stav da je on kao advokat i bez izričitog ovlaštenja odnosno uputstva tužioca kao vlastodavca tužbom morao tražiti i zakonske zatezne kamate, te da to predstavlja osnov njegove građanske odgovornosti za naknadu štete tužiocu. U opširnim navodima, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZOO-a, apelant je istakao zbog čega je, prema njegovom mišljenju, u okolnostima konkretnog slučaja kada je, kako navodi, postojala specijalna, a ne opća punomoć, neodrživ stav Vrhovnog suda da je bio dužan kao dobar privrednik zahtijevati i zakonske zatezne kamate, odnosno da je morao postupati suprotno tužiočevom izričitom nalogu i tražiti i zatezne kamate, i to pri nesporno utvrđenoj činjenici da je tužilac bio prisutan i na pripremnom ročištu, kada je najkasnije morao znati da zatezne kamate tužbom nisu tražene, kao i na svim ročištima na glavnoj raspravi kada je i sam mogao, i uz činjenicu da je imao punomoćnika, istaći takav zahtjev, s obzirom na to da je sam tvrdio da je znao da mu pripadaju i zatezne kamate.

21. Apelant je istakao i da je u postupku dokazao zašto nisu tražene zatezne kamate. U vezi s tim je ukazao na to da tužbeni zahtjev nije bio određen u nominalnom iznosu već da je njime samo tražena, između ostalog, isplata plaća, a da zakonsku zateznu kamatu, prema općeprihvaćenom stavu sudova u Republici Srpskoj, uključujući i Vrhovni sud, određuju dva elementa: iznos glavnog duga na koji se plaća i vrijeme trajanja zakašnjenja. S obzirom na to da je tužilac tvrdio da nema novca za vještačenje, to je u tužbenom zahtjevu tražena samo isplata plaća za određeni period bez navođenja nominalnog iznosa. Da bi se zakonska zatezna kamata tražila za neisplaćene plaće, bilo je potrebno utvrditi nominalni iznos svake pojedinačne plaće koja je pripadala tužiocu, datum njenog dospijeća, od kojeg vremena se jedino i mogla računati zakonska zatezna kamata.

22. Apelant je ukazao i na to da je tužilac na raspolaganju imao mogućnost i da posebnom tužbom traži isplatu zakonskih zateznih kamata kao akcesornog potraživanja. U vezi s tim je istaknuto da je glavno potraživanje, tj. plaće, proisteklo po osnovu rada, da je za potraživanja iz radnog odnosa rok zastare u relevantnom periodu iznosio tri godine, a da kamata kao akcesorno potraživanje dijeli sudbinu glavnog potraživanja u smislu člana 372. ZOO-a.

23. Dalje, apelant je naveo i da se tužilac nije žalio na prvostepenu presudu u radnom sporu, da mu je punomoć otkazao tek u izvršnom postupku kada je aktuelizirano plaćanje njegove naknade kao advokata, da tužilac nije podnosio disciplinsku prijavu protiv njega Advokatskoj komori, kao i da je on kao njegov punomoćnik u svemu postupao u skladu s njegovim zahtjevima, u granicama datih ovlaštenja, da nije povrijedio niti jednu pravnu, društvenu ili moralnu normu, odnosno da u njegovim radnjama nema elemenata protivpravnosti.

24. Najzad, apelant je istakao i da je tužilac od samog početka postupao na prevaran način kako bi preko njega kao punomoćnika u radnom sporu ostvario pravni interes. U vezi s tim je, između ostalog, ukazao na to da mu je punomoć otkazao tek u izvršnom postupku, nakon što je zatražio da se dogovore o plaćanju njegove naknade, da je kao razlog za otkazivanje punomoći naveo da je u prijedlogu za izvršenje umjesto tužiočevog naveo svoj broj računa, a što je u postupku opovrgnuto potvrdom banke iz koje je vidljivo da se radi o tužiočevom računu, da je u drugom predmetu tužilac s njim pristupio na pripremno ročište iako mu je i u ovom kao i u izvršnom predmetu već bio otkazao punomoć, a da o tome nije obavijestio ni njega ni sud, da je obmanuo prvostepeni sud da nema sredstva za plaćanje sudske takse, pa je, u svrhu dokazivanja obmane, apelant u postupku predočio izvode iz zemljišnih knjiga, popis pokretne imovine i sl., iz čega proizlazi da je jedan od bogatijih ljudi u Semberiji.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao na to da je čl. 84˗98. ZOO-a reguliran pojam zastupanja, uključujući i punomoćje, ali da navedene odredbe ne sadrže prava i obaveze punomoćnika i njegovog vlastodavca, već su one sadržane u Glavi XVIII ZOO-a koja regulira ugovor o nalogu. S tim u vezi je ukazano na to da ni odredbe ZPP na koje se pozvao apelant ne reguliraju odnos advokata i njegovog klijenta, već da se radi o procesnim odredbama koje je sud dužan primjenjivati u postupku. Shodno navedenom, neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te tvrdnja da ga je tužilac ovlastio da samo traži isplatu glavnog duga bez kamata. U vezi s tim je istaknuto da to ne proizlazi iz punomoći, kao i da je apelant u izvršnom postupku tražio i isplatu kamata pored glavnog duga. Bez značaja su ocijenjene apelantove tvrdnje da je tužilac znao za tok postupka i sadržaj tužbe, kao i da je bio zadovoljan njegovim zastupanjem. Istaknuto je da je kamata akcesorno potraživanje koje uvijek pripada povjeriocu uz glavni dug, a zbog čega je, s ciljem zaštite tužiočevih prava, apelant bio dužan da u parničnom postupku uz isplatu glavnice zahtijeva i isplatu kamate za što mu i nije bio potreban tužiočev izričiti zahtjev. Prema mišljenju Vrhovnog suda, samo u slučaju da je tužilac izričito naložio da se ne traži i isplata kamate (a što nisu okolnosti slučaja), apelant bi imao opravdanje za propust da ne traži njihovu isplatu, ali bi i tada bio dužan da ga upozori da je naplata kamata u njegovom interesu. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je tužilac i sam mogao da podnese tužbu za naplatu kamata. U vezi s tim je naglašeno da je tužilac neuka stranka, zbog čega je apelanta kao stručno lice i ovlastio za zastupanje, te da ga je angažirao kako bi mu osigurao sva prava koja mu zakonski pripadaju, a ne da bi sam pisao tužbu bez punomoćnika jer to nije svrha pružanja advokatske usluge. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da u njegovim radnjama nema elemenata protivpravnosti. S tim u vezi je ukazano na to da advokat mora preduzeti sve u zaštiti interesa svog klijenta, kao i da šteta može biti pričinjena i propuštanjem. Bez značaja su ocijenjene i apelantove tvrdnje da nije prekoračio ovlaštenja koja mu je tužilac dao, da je tužilac mogao da mu otkaže punomoć, kao i da je mogao izjaviti žalbu ako je bio nezadovoljan prvostepenom presudom. Istaknuto je da je tužilac za apelantov propust odnosno štetu saznao tek u izvršnom postupku kada je zahtjev za isplatu kamata odbijen jer takav zahtjev nije bio postavljen u parničnom postupku, da je tužilac nakon toga i otkazao punomoć apelantu, ali da je šteta već bila nastala. S obzirom na to da zahtjev za kamatu nije istaknut u prvostepenom postupku, tužilac se nije ni mogao žaliti na prvostepenu presudu. S tim u vezi neprihvatljivim je ocijenjen i apelantov stav da je stranka, nakon što angažira advokata, dužna da se sama stara o svojim pravima i preduzima radnje koje je propustio učiniti njen advokat. Dalje, navedeno je da je tužiocu glavni dug dosuđen bez provođenja dokaza finansijskog vještačenja, da se u parničnom postupku samo određuje od kada kamata teče, a sam iznos kamate utvrđuje se tek u izvršnom postupku. Stoga je neosnovanim ocijenjen apelantov navod da tužbenim zahtjevom nije tražio i naplatu kamata jer tužilac nije imao novca za vještačenje, te je ukazano i na to da je tužilac, na apelantov zahtjev, u izvršnom postupku platio nalaz i mišljenje finansijskog vještaka, što je bio bespredmetan trošak u toj fazi postupka jer kamate nisu tražene u parničnom postupku koji mu je prethodio. Bez značaja je ocijenjena i činjenica da tužilac nije podnio disciplinsku prijavu protiv apelanta, te je ukazano na to da građanska odgovornost nije ni u kakvoj vezi s disciplinskom odgovornošću. Najzad, neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da presuda tog suda predstavlja presedan prema kojem će stranka uvijek kada izgubi spor moći da tuži advokata. S tim u vezi je navedeno da kada stranka zbog propusta ili greške advokata ne ostvari pravo koje joj prema zakonu pripada i zbog toga pretrpi gubitak u imovini, ima pravo od advokata kao druge ugovorne strane tražiti naknadu štete. U suprotnom, advokati ne bi imali obavezu da postupaju u skladu sa ZOO-om, Zakonom o advokaturi i Advokatskom etikom.

26. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije zaključio da je apelacija neosnovana, te se pozvao na razloge i obrazloženja iz odluka redovnih sudova.

27. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u postupku pred tim sudom apelantu nisu povrijeđena prava na koja je ukazao.

28. Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije osporio sve apelantove tvrdnje opširno obrazlažući zbog čega je, prema njegovom mišljenju, Vrhovni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Također, ukazano je i na to da, shodno članu 305. ZPP, ukoliko stranka advokatu nije odredila ovlaštenje u punomoći onda je on ovlašten da preduzima sve radnje u postupku.

V. Relevantni propisi

29. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/93, 3/93, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(…)

Član 262.
(…)

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

(…)

Član 749.

(1) Ugovorom o nalogu obavezuje se nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun preduzima određene poslove.

(2) Istovremeno se nalogoprimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova.

(3) Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizilazi iz prirode međusobnog odnosa.

Član 750.

Ko se bavi vršenjem tuđih poslova kao zanimanjem ili se javno nudi za vršenje tih poslova, dužan je, ako neće da prihvati ponuđeni nalog koji se odnosi na te poslove, da o tome bez odlaganja obavijesti drugu stranu, inače je odgovoran za štetu koja bi ovo pretrpjela zbog toga.

Član 751.

(1) Nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputstvima, sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu paziti na interese nalogodavca i njima se rukovoditi.

(2) Kad nalogoprimac smatra da bi izvršenje naloga po dobijenim uputama bilo od štete za nalogodavca, on je dužan skrenuti na to njegovu pažnju i tražiti nova uputstva.

(3) Ako nalogodavac nije dao određena uputstva o poslu koji treba obaviti, nalogoprimac je dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti kao dobar privrednik, odnosno dobar domaćin, a ako je nalog bez naknade, kako bi u istim stvarima postupio u sopstvenoj stvari.

30. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 396.

O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.

Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.

O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.

U toku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne zavisi od odluke o glavnoj stvari.

(…)

31. Zakon o advokaturi ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/92, 12/93 i 26/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Radi obezbjeđenja stručne pravne pomoći i jednake zaštite prava fizičkih i pravnih lica te udruženja građana kad se u postupku kod sudova i drugih državnih organa ili organizacija rješava o njihovim pravima ili obavezama ili krivičnoj i drugoj odgovornosti, Republika Srpska (u daljem tekstu: Republika), stvara uslove za pružanje pravne pomoći putem advokature kao samostalne društvene djelatnosti.

Član 3.

Advokatska djelatnost obuhvata:

- davanje pravnih savjeta;

- sastavljanje podnesaka (tužbe, žalbe…);

- zastupanje stranke pred sudovima (…);

- (…)

Član 6.
(…)

Advokat ima pravo i dužnost da, u granicama zakona i dobijenih ovlaštenja, preduzima sve radnje koje su u interesu stranke kojoj pruža pravnu pomoć.

VI. Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 010089 10 od 8. decembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 20. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

39. Apelant je u prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje istakao da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo jer se, prema njegovom mišljenju, na sporni odnos između tužioca i njega ne mogu primijeniti odredbe ZOO-a koje reguliraju ugovor o nalogu. Smatra da je trebalo primijeniti odredbe ZOO-a kojima je regulirano punomoćje, kao i da je Vrhovni sud potpuno zanemario odredbe ZPP kojim je reguliran institut punomoćnika u parničnom postupku.

40. U vezi s tim dijelom navoda, Ustavni sud najprije podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je redovni sud u određenom postupku proizvoljno postupao u postupku utvrđivanja činjenica, ali i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

42. Ustavni sud primjećuje da je prema stavu Vrhovnog suda odnos između advokata i klijenta po pravnoj prirodi označen kao ugovor o nalogu. U prilog tom stavu Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe ZOO-a kojim je reguliran pojam ugovora o nalogu, te određena prava i obaveze ugovornih strana. Također, u iscrpnom odgovoru na apelantove navode Vrhovni sud je ukazao i na to da je čl. 84˗98. ZOO-a, na koje je apelant ukazao u apelaciji, reguliran pojam zastupanja, uključujući i punomoćje, ali da navedene odredbe ne sadrže prava i obaveze punomoćnika i njegovog vlastodavca, već su one sadržane u Glavi XVIII ZOO-a koja regulira ugovor o nalogu. Također, u vezi s apelantovim ukazivanjem na relevantne odredbe ZPP o punomoćnicima, Vrhovni sud je ukazao na to da one ne reguliraju odnos advokata i njegovog klijenta, već se radi o procesnim odredbama koje je sud dužan primjenjivati u postupku.

43. Imajući u vidu da apelant ne osporava da je odnos između advokata i klijenta ugovorni odnos, kao i da čl. 84˗98. ZOO-a ne reguliraju uzajamna prava i obaveze koji proističu za ugovorne strane, te da su odredbe ZPP o punomoćnicima procesnog, a ne materijalnopravnog karaktera, Ustavni sud nije mogao zaključiti, suprotno apelantovim tvrdnjama, da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da ugovorni odnos između advokata i klijenta po pravnoj prirodi potpada pod ugovor o nalogu u smislu relevantnih odredbi ZOO-a i shodno tom ocijenio prava i obaveze koje su proistekle za apelanta i tužioca.

44. Najzad, Ustavni sud smatra zakonitim, logičnim i uvjerljivim razloge i obrazloženja iz osporene presude Vrhovnog suda, kao i iz odgovora na navode iz apelacije, da propust da se istakne zahtjev za isplatu kamate u prvostepenom postupku ne može biti otklonjen izjavljivanjem žalbe, da je, s obzirom na trenutak saznanja o nastaloj šteti (u izvršnom postupku), bez značaja za tužioca bila mogućnost otkazivanja punomoći apelantu, kao i da je protivno svrsi i cilju ugovornog odnosa između advokata i klijenta očekivati da klijent, i uz angažiranog advokata kao stručnog lica, sam podnosi tužbu kako bi ostvario prava koja mu zakonski pripadaju. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove navode da su tužiocu te mogućnosti stajale na raspolaganju, kao i da je u radnom sporu uspio s tužbenim zahtjevom, iz čega proizlazi da ga je u tom postupku zastupao u skladu sa svojim najboljim znanjem i da je djelovao u njegovom najboljem interesu.

45. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nije mogao zaključiti da osporena presuda Vrhovnog suda nije zasnovana na relevantnim odredbama materijalnog prava, kao i da je njihova primjena, kako tvrdi apelant, bila proizvoljna na način da dovede u pitanje pravičnost postupka.

46. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

47. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. Imajući u vidu da se navodi u tom dijelu svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi u pogledu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da je redovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i tako doveo u pitanje pravičnost postupka.

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.