Službeni glasnik BiH, broj 80/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2696/09, rješavajući apelaciju Erzumane Sedić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Erzumane Sedić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-207/05 od 11. juna 2009. godine, koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000254 09 Rev od 13. januara 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Erzumane Sedić podnesena protiv odluke o troškovima postupka sadržane u Presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000254 09 Rev od 13. januara 2011. godine i Presudi Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-207/05 od 11. juna 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Erzumana Sedić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Mirsad Seferagić, advokat iz Cazina, podnijela je 21. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-207/05 od 11. juna 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kompletan spis predmeta je zatražen 16. marta 2012. godine.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. februara 2010. godine, a spis predmeta 28. marta 2012. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 1. aprila 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 10. oktobra 2002. godine podnijela tužbu protiv tuženog tvrdeći da je kao pješakinja stradala u saobraćajnoj nesreći 9. maja 1998. godine (u daljnjem tekstu: predmetna saobraćajna nesreća), te je tražila naknadu za materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpjela.
7. Presudom Općinskog suda broj P-516/02 od 26. novembra 2004. godine obavezan je tuženi da apelantici na ime naknade nematerijalne štete isplati: za pretrpljene fizičke bolove 8.000,00 KM, za pretrpljeni strah 3.500,00 KM, za duševne bolove zbog smanjene životne aktivnosti 8.000,00 KM i za duševne bolove zbog naruženosti 6.000,00 KM, odnosno ukupno 25.500,00 KM. Dalje, istom presudom tuženi je obavezan da apelantici na ime tuđe pomoći i njege isplati iznos od 900,00 KM, što ukupno iznosi 26.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na ovaj iznos počevši od 26. novembra 2004. godine kao dana donošenja presude pa do isplate, kao i da apelantici naknadi troškove liječenja u iznosu od 660,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na ovaj iznos počevši od 7. maja 1999. godine do isplate, te da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 5.267,00 KM, a sve u roku 30 dana počevši od prvog dana nakon donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također, istom presudom je odbijen kao neosnovan višak tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 13.600,00 KM i u iznosu od 500,00 KM za naknadu štete zbog uništene odjeće.
8. U toku parničnog postupka je utvrđeno da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj K-30/99 od 15. oktobra 2002. godine Asim Kapić iz Cazina proglašen krivim za predmetnu saobraćajnu nesreću u kojoj je povrijeđena apelantica. Navedeno je da je vozilo kojim je upravljao osuđeni Asim Kapić bilo osigurano kod tuženog, što on ne osporava, te da je apelantica u toj nesreći zadobila otvoreni prijelom desne potkoljenice, što je u krivičnom postupku kvalificirano kao teška tjelesna povreda, pri čemu je stanovište Općinskog suda da ne postoji apelanticin doprinos nastanku štete. Zbog navedenih razloga apelantici je Općinski sud dosudio naknadu štete u ukupnom iznosu od 27.060,00 KM, a preostali dio tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 14.100,00 KM odbijen je kao neosnovan. O troškovima postupka odlučeno je prema uspjehu stranaka u parnici, a prema članu 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH). Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su apelantici priznati troškovi zastupanja punomoćnika advokata u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa). Dakle, apelantici su priznati troškovi zahtjeva radi vansudske naplate štete i sastava tužbe, troškovi za dva odgođena ročišta kao i tri održana ročišta, što, prema vrijednosti boda 3,00 KM, iznosi 4.302,00 KM. Priznat je porez na usluge od 10% u iznosu 430.20 KM, tj. ukupno 4.702,20 KM, te taksa na tužbu 305,00 KM i taksa na presudu 1.305,00 KM, tj. ukupno 7.312,20 KM. Kako je apelantica uspjela sa tužbenim zahtjevom u dijelu od 65,75%, to su joj i utvrđeni troškovi priznati u istom dijelu, tj. u visini od 4.807,00 KM i troškovi vještačenja kao neophodni bez obzira na uspjeh u iznosu 460,00 KM, što ukupno iznosi 5.267.00 KM.
9. Protiv prvostepene presude tuženi je 17. decembra 2004. godine blagovremeno izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
10. Općinski sud je spis povodom žalbe dostavio Kantonalnom sudu 21. februara 2005. godine.
11. Dopisom Kantonalnog suda broj Gž-207/05 od 9. januara 2007. godine spis je vraćen Općinskom sudu na dopunu elemenata žalbe pa da bi se moglo postupiti u skladu s njom, a 9. aprila 2007. godine zatražena je i informacija o stanju predmeta.
12. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-207/05 od 11. juna 2009. godine, koju je apelantica primila 25. juna 2009. godine, žalba tuženog je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda u odnosu na troškove parničnog postupka preinačena tako da je apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 460,00 KM odbijen, a u ostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana, a prvostepena presuda potvrđena. Prema ocjeni Kantonalnog suda, žalba tuženog je djelimično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka. Prvostepenom presudom obavezan je tuženi da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 5.267,00 KM. Kako proizlazi iz spisa predmeta, apelanticin punomoćnik je prije zaključenja glavne rasprave podnio zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 6.520,00 KM, s tim da je određeno podnio zahtjev samo u pogledu troškova vještačenja u iznosu od 460,00 KM (u kojem dijelu žalba nije osnovana), a u ostalom dijelu zahtjev nije određeno podnesen u pogledu visine troška, pa nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za dosuđivanje troškova apelantici preko iznosa od 460,00 KM. Kako je Kantonalni sud zaključio, da bi sud mogao odlučiti o naknadi parničnih troškova potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da je stranka podnijela zahtjev za naknadu troškova, da je u zahtjevu određeno navela troškove za koje traži naknadu, te da je zahtjev dostavljen blagovremeno, a sve u skladu sa članom 396. st. 1. i 2. ZPPFBiH. Stoga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, žalbu tuženog koji osporava dosuđene troškove djelimično valjalo uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti, a apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka preko iznosa od 460,00 KM odbiti u skladu sa članom 229. stav 1. tačka 4. ZPPFBiH. Apelantica je zatražila naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 720,00 KM. Prema odredbi iz člana 387. stav 1. ZPPFBiH, stranci se nadoknađuju samo troškovi koji su potrebni radi vođenja parnice. Prema stavu ovog suda, odgovor na žalbu nije bio potreban radi ostvarenja zaštite apelanticinih prava, pa je zahtjev odbijen u skladu sa članom 396. stav 3. ZPP.
13. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000254 09 Rev od 13. januara 2011. godine revizija tuženog je odbijena. U obrazloženju je konstatirano da apelantica nije odgovorila na reviziju. Kako je Vrhovni sud zaključio, na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su apelantici na ime nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i pretrpljene bolove zbog naruženosti dosudili pravičnu naknadu u novčanim iznosima bliže navedenim u izreci prvostepene presude. Za takvu odluku nižestepeni sudovi su u obrazloženjima svojih presuda dali razloge koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. Vrhovni sud nije posebno obrazlagao odluku o troškovima postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica se žali da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog ustavnog prava apelantica vidi u nepravilnoj odluci o troškovima postupka i predugom trajanju žalbenog postupka. Ona smatra da je prvostepeni sud objektivno ocijenio sve troškove, pa sasvim ispravno dosudio i troškove sudskih taksi, čije je oslobađanje plaćanja zatraženo još u tužbi, ali s obzirom na to da su ti troškovi priznati i dosuđeni, apelantica nije imala osnov da podnosi žalbu. Međutim, drugostepeni sud je, prema apelanticinoj ocjeni, sasvim pogrešno dao svoje subjektivno tumačenje odredaba ZPPFBiH koje se odnose na troškove postupka. Apelantica posebno naglašava da je predmetni spis bio na rješavanju o žalbi u Kantonalnom sudu preko četiri godine, pa i po tom osnovu apsolutno ima elemenata za apelaciju, budući da je time povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Apelantica smatra da je to objektivno predugo vrijeme za rješavanje predmeta koji nije posebno složen, a ona svojim postupcima nije utjecala na dužinu postupka nego je čak i usmeno i pismeno pokušavala ubrzati okončanje postupka u Kantonalnom sudu.
15. Apelantica je predložila da se ukine drugostepena presuda, a ostavi na snazi Presuda Općinskog suda broj Gž-207/05 od 11. juna 2009. godine.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odnosu na navode iz apelacije o povredi apelanticinih prava i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Kantonalni sud je naveo da i dalje ostaje pri pravnom stanovištu izraženom u osporenoj presudi i predlaže da apelacija bude odbijena kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 396. st. 1. i 2.
(1) O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja.
(2) Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-207/05 od 11. juna 2009. godine. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 21. augusta 2009. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja apelacije predmetni postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 P 000254 09 Rev od 13. januara 2011. godine kojom je revizija tuženog odbijena kao neosnovana. S obzirom na navedeno i okolnost da je o reviziji meritorno odlučivano, za Ustavni sud je nesporno da u konkretnom slučaju reviziona odluka predstavlja konačnu odluku, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Naime, navedena odluka, kojom je odbijena revizija tuženog protiv presude Kantonalnog suda koju je apelantica osporila apelacijom, u sebi sublimira i odluku o troškovima postupka. S obzirom na navedeno, iako apelantica nije osporila u međuvremenu donesenu odluku Vrhovnog suda, Ustavni sud će u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja apelaciju smatrati dopustivom jer bi za apelanticu bio prevelik teret zahtjev da nakon donošenja odluke o reviziji podnese apelaciju i protiv te odluke. Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. od 1. do 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantica navodi da joj je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u žalbenom postupku i zbog nepravilne odluke o troškovima postupka prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
24. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
25. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticine tužbe pokrenut 10. oktobra 2002. godine, te da je odluka o apelanticinoj žalbi donesena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-207/05 od 11. juna 2009. godine. Apelantica je ukazala samo na žalbeni postupak smatrajući da joj je tim postupkom povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na razuman rok, s obzirom na to da je trajao četiri godine i sedam mjeseci. Stoga će Ustavni sud, rukovodeći se članom 32. Pravila Ustavnog suda, prema kojem Ustavni sud pri odlučivanju ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, u predmetnom postupku ispitati dužinu trajanja žalbenog postupka.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
26. U konkretnom slučaju se radi o postupku za naknadu nematerijalne štete, pa Ustavni sud smatra da se, imajući u vidu činjenična pitanja koja je bilo potrebno raspraviti, u konkretnom slučaju ne radi o naročito složenom predmetu.
27. Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak na koji se apelantica žali trajao četiri godine i sedam mjeseci (žalba podnesena 17. decembra 2004. godine, a presuda Kantonalnog suda je donesena 11. juna 2009. godine) i da se odgovornost za to može u cijelosti staviti na teret Kantonalnom sudu. Naime, Ustavni sud zapaža da je iz stanja spisa evidentno da je Općinski sud spis predmeta povodom žalbe dostavio Kantonalnom sudu 21. februara 2005. godine, a da je Kantonalni sud tek 7. januara 2007. godine, dakle nakon dvije godine računajući od podnošenja žalbe, vratio spis Općinskom sudu radi dopune žalbe, što je utjecalo na dužinu postupka. Također, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ukazao na ikakve poteškoće koje bi eventualno mogle dovesti do umanjenja odgovornosti tog suda za ukupno trajanje žalbenog postupka. S obzirom na to da je postupak pred Kantonalnim sudom o žalbi tuženog na prvostepenu presudu trajao više od četiri godine, Ustavni sud smatra da razumnost dužine postupka pred Kantonalnim sudom nema opravdanja. U vezi s tim, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati na stav Evropskog suda prema kojem su države dužne da organiziraju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku (vidi Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju, očigledno je da navedene okolnosti ne mogu opravdati trajanje postupka povodom žalbe pred Kantonalnim sudom, naročito imajući u vidu ukupno trajanje postupka u cjelini, kao i činjenicu da je apelantica urgirala da se okonča žalbeni postupak.
28. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, te ukupnu dužinu žalbenog postupka u trajanju od četiri godine i sedam mjeseci, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravičan postupak
29. Apelantica se žali da joj odlukom o troškovima postupka sadržanoj u osporenoj presudi Kantonalnog suda nisu dosuđeni parnični troškovi u iznosu za koji smatra da joj pripada već u umanjenom iznosu koji ne obuhvata sve preduzete radnje u postupku. Ustavni sud naglašava da se postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25 f). Dakle, Ustavni sud smatra da se predmetna apelacija tiče utvrđivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza, te prema tome spada u domen zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Vezano za odluku o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud djelimično uvažio žalbu tuženog u odnosu na odluku o troškovima postupka, te preinačio prvostepenu presudu na način da je apelantici dosudio troškove u iznosu od 460,00 KM umjesto iznosa od 5.267,00 KM koliko je apelantici bilo dosuđeno prvostepenom presudom. To preinačenje sud je zasnivao na odredbi člana 396. st. 1. i 2. ZPPFBiH obrazloživši da je apelantica do zaključenja glavne rasprave podnijela određen zahtjev samo u pogledu troškova vještačenja u iznosu od 460,00 KM. S obzirom na navedeno i sadržaj odredbe člana 396. ZPPFBiH iz kojih proizlazi da sud o naknadi troškova odlučuje na određen zahtjev stranaka, te da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu i da je zahtjev za naknadu troškova dužna odrediti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredbi ZPPFBiH u situaciji kad je sud apelantici odbio troškove preko dosuđenog iznosa. Ustavni sud smatra da je na konkretnu situaciju primijenjena relevantna odredba ZPP, a Ustavni sud u samom načinu primjene navedene odredbe ne vidi elemente proizvoljnosti. Stoga se samo apelanticino nezadovoljstvo ishodom predmetnog postupka u pogledu dosuđenih troškova parničnog postupka ne može smatrati povredom prava na pravično suđenje.
31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte ovog prava (troškovi parničnog postupka) iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom u sporu o naknadi štete iz osnova saobraćajne nesreće traje ukupno četiri godine i sedam mjeseci, a nije ponudio opravdane razloge i argumente za ovako dugo trajanje postupka.
33. Ustavni sud zaključuje da u ovom predmetnom slučaju ne postoji povreda prava ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koji se odnose na odluku o troškovima postupka jer se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud nije utvrdio da je primjena odredbi ZPPFBiH u odnosu na troškove parničnog postupka bila proizvoljna.
34. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.