Službeni glasnik BiH, broj 79/11

na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3348/08, rješavajući apelaciju Midhata Šehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Midhata Šehića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-08-000 265 od 21. augusta 2008. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okolice Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23-481/05 od 18. marta 2008. godine i Zaključka Općinske službe za geodetske, imovinskopravne poslove i katastar nekretnina Općine Visoko broj 06/5-31-5-30/03 od 3. decembra 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Midhat Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog podnio je 22. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-08-000 265 od 21. augusta 2008. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okolice Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-481/05 od 18. marta 2008. godine i Zaključka Općinske službe za geodetske, imovinskopravne poslove i katastar nekretnina Općine Visoko (u daljnjem tekstu: Služba) broj 06/5-31-5-30/03 od 3. decembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je 11. februara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 27. februara 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju. Ministarstvo je odgovor na apelaciju dostavilo 3. marta, a Služba 30. marta 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe dostavljeni su apelantu 15. aprila 2009. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 9. aprila 2003. godine podnio Službi zahtjev za dodjelu zemljišta označenog kao dio k.č. broj 509 k.o. Ozrakovići.

7. Zaključkom Službe broj 06/5-31-5-30/03 od 3. decembra 2005. godine odbijen je apelantov zahtjev. U obrazloženju zaključka Služba je navela da je u toku postupka izvršen uvid u zk. ul. broj 130 k.o. Ozrakovići u koji je upisana parcela označena kao k.č. broj 509 zv. Franjevačka ulica, u naravi stambena zgrada površine 127m�, pomoćna zgrada površine 11m� i dvorište površine 458m�. U vezi s tim, Služba je navela da je utvrđeno da je na jednosobnom stanu površine 34m� upisano pravo vlasništva u korist J.J. sa dijelom 1/1, na dvosobnom stana površine 52m� pravo vlasništva u korist D.B. sa dijelom 1/1, na dvosobnom stanu površine 52m� pravo vlasništva u korist M.Z. sa dijelom 1/1 i na jednosobnom stanu površine 34m� pravo vlasništva u korist I.I. sa dijelom 1/1. U pogledu pomoćne zgrade površine 11m� i dvorišta površine 458m�, Služba je navela da je utvrđeno da je upisano pravo zajedničkog korištenja zemljišta u korist nosilaca prava na posebnim dijelovima stambene zgrade sa dijelom 1/1. Dalje, Služba je navela da su Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Željeznice FBiH) dale Općini Visoko saglasnost broj 100-01/02 od 16. septembra 2002. godine da može dodijeliti apelantu građevinsko zemljište označeno kao dio k.č. broj 509 k.o. Ozrakovići, bez naknade, za izgradnju stambenog objekta površine 200m�. Međutim, Služba je istakla da je u međuvremenu došlo do otkupa stanova u stambenoj zgradi na parceli označenoj kao k.č. broj 509, tako da Željeznice FBiH više nisu nosioci prava raspolaganja na predmetnoj parceli, te da se samim tim stanje upisa u zk. ul. broj 130 k.o. Ozrakovići ne slaže sa spomenutom saglasnošću. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se dodjela građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu vrši putem konkursa u skladu sa Zakonom o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 25/03; u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu), kao i da je na snazi Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, Služba je zaključila da je apelantov zahtjev za dodjelu predmetnog zemljišta neosnovan.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog zaključka, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12-23-481/05 od 18. marta 2008. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je odredbama čl. 44. i 45. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da se odlukom općinskog vijeća uređuju način i uvjeti dodjele neizgrađenog građevinskog zemljišta na korištenje radi izgradnje. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da se dodjela neizgrađenog građevinskog zemljišta na korištenje radi izgradnje može vršiti tek nakon preuzimanja tog zemljišta iz posjeda ranijeg vlasnika u svrhu izgradnje, te nakon pravosnažnosti rješenja o preuzimanju, gradsko građevinsko zemljište se dodjeljuje na korištenje radi građenja na osnovu javnog konkursa. Međutim, Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ, nakon izvršenog uvida u zk. ul. broj 130 k.o. Ozrakovići, utvrdio da je parcela označena kao k.č. broj 509 zv. Franjevačka ulica, u naravi stambena zgrada površine 127m�, pomoćna zgrada površine 11m� i dvorište površine 458m�, upisana u korist lica J.J., D.B., M.Z. i I.I. kao etažnih vlasnika stambene zgrade izgrađene na predmetnoj parceli. S obzirom na to, Ministarstvo je navelo da u konkretnom slučaju nije ni bilo moguće provesti proceduru za dodjelu zemljišta označenog kao dio k.č. broj 509 k.o. Ozrakovići.

9. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 004-0-U-08-000 265 od 21. augusta 2008. godine odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostepeni organ, postupajući po apelantovom zahtjevu, proveo poseban ispitni postupak u kojem je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno zaključio da apelantu ne pripada pravo na dodjelu predmetnog zemljišta radi izgradnje stambenog objekta. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ, nakon izvršenog uvida u zk. ul. broj 130 k.o. Ozrakovići, utvrdio da je na parceli označenoj kao k.č. broj 509, u naravi stambena zgrada, pomoćna zgrada i dvorište, upisano pravo vlasništva na stanovima kao posebnim dijelovima stambene zgrade u korist lica J.J., D.B., M.Z. i I.I. sa dijelovima 1/1, te da je na pomoćnoj zgradi i dvorištu upisano pravo zajedničkog korištenja zemljišta u korist nosilaca prava na posebnim dijelovima stambene zgrade sa dijelom 1/1. Kantonalni sud je istakao da su navedena lica upisana kao vlasnici predmetnih stanova u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da su upisani kao nosioci prava korištenja predmetnog zemljišta. Kantonalni sud je istakao da je samim tim prestalo pravo raspolaganja na predmetnoj parceli od Željeznica FBiH, te da stoga saglasnost Željeznica FBiH za dodjelu predmetnog zemljišta, koju je kao dokaz priložio apelant, ne može utjecati na drugačije odlučenje u predmetnoj upravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je osporeno rješenje zasnovano na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te na pravilnoj primjeni odredaba Zakona o građevinskom zemljište zbog čega je i odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


10. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o dijelu parcele u površini od 200m� koja ne služi za redovnu upotrebu i korištenje stambene zgrade izgrađene na predmetnoj parceli, te da stoga nije bilo zakonskih ni faktičkih smetnji za dodjelu tog zemljišta. Naime, apelant navodi da se na predmetnom zemljištu nalazi pomoćni objekt koji je vlasništvo Željeznica FBiH, što ukazuje da dio parcele k.č. broj 509 u površini od 200m� predstavlja samostalnu cjelinu, odnosno da ne služi za redovnu upotrebu stambene zgrade. Također, apelant ističe da u vrijeme podnošenja zahtjeva nije bilo nikakvih smetnji za dodjelu predmetnog zemljišta, te da stoga u predmetnom slučaju nema mjesta za primjenu odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredaba čl. 44. i 45. Zakona o građevinskom zemljištu. Dalje, apelant navodi da je prvostepeni organ bio dužan da ga sasluša prije donošenja zaključka, kako bi se izjasnio o svim činjenicama i dokazima. U vezi s tim, apelant navodi da mu je na taj način uskraćeno pravo da učestvuje u postupku, te da je prvostepena odluka donesena suprotno odredbama čl. 8, 9. i 133. Zakona o upravnom postupku. Također, apelant smatra da je upravni postupak trajao dugo, budući da je predmetni zahtjev podnio 9. aprila 2003. godine, a da je drugostepeno rješenje doneseno 18. marta 2008. godine.

b) Odgovor na apelaciju


11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da presudom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te da je predmetna apelacija u cijelosti neosnovana.

12. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da se gradsko građevinsko zemljište dodjeljuje na korištenje radi građenja na osnovu javnog konkursa koji se objavljuje u sredstvima javnog informiranja pod uvjetima i na način propisan odredbama Zakona o građevinskom zemljištu. Ministarstvo je istaklo da se fizičkim licima ne može dodjeljivati gradsko građevinsko zemljište neposrednom pogodbom, izuzev u postupku naknade za eksproprirano i izuzeto zemljište. S obzirom na to, Ministarstvo je navelo da bi u konkretnom slučaju bilo nesvrsishodno vođenje predmetnog postupka, kao i davanje mogućnosti apelantu da se izjasni o činjenicama i dokazima koji su važni za donošenje rješenja, te da stoga predmetno rješenje nije suprotno odredbama čl. 8, 9. i 133. Zakona o upravnom postupku. Dalje, Ministarstvo je navelo da je saglasnost Željeznica FBiH za dodjelu apelantu predmetnog zemljišta bez naknade u suprotnosti sa odredbama člana 18. Zakona o građevinskom zemljištu. Naime, Ministarstvo je istaklo da je navedenim zakonskim odredbama propisano da privredno društvo i drugo pravno lice mogu prenijeti neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište radi privođenja trajnoj namjeni predviđenoj odgovarajućim planom samo na općinu. S obzirom na navedeno, Ministarstvo je predložilo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

13. U odgovoru na apelaciju Služba je navela da u toku predmetnog postupka nije došlo do povrede apelantovih prava. Pri tome, Služba je istakla da bi drugačijim odlučenjem došlo do povrede odredaba čl. 44. i 45. Zakona o građevinskom zemljištu.

V. Relevantni propisi


14. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 8.

(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su vezane za donošenje rješenja.

(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.

Član 9.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

Član 133.

(1) Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, o čemu se stara službena osoba koja vodi postupak.

(2) Ovo se može izvršiti u skraćenom postupku ili u posebnom ispitnom postupku.

Član 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

Član 244. stav 1.

(1) Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:

Član 22.

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnom propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.

Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu.

Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

VI. Dopustivost


15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-U-08-000 265 od 21. augusta 2008. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. augusta 2008. godine, a apelacija je podnesena 22. oktobra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

U odnosu na pravo na donošenje odluke u "razumnom roku"


a) Relevantni principi


22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

23. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

24. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir


25. Ustavni sud zapaža da je apelant 9. aprila 2003. godine pokrenuo predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-08-000 265 od 21. augusta 2008. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu upravnog postupka koji je okončan donošenjem Rješenja Ministarstva broj 12-23-481/05 od 18. marta 2008. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni predmetnog upravnog postupka je pet godina i četiri mjeseca.

c) Analiza dužine trajanja postupka


26. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče ostvarivanja prava na dodjelu građevinskog zemljišta. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o jednostavnom postupku.

27. Ustavni sud zapaža da je Služba, postupajući po apelantovom zahtjevu od 9. aprila 2003. godine, donijela odluku tek nakon dvije godine i osam mjeseci. Također, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo, postupajući po apelantovoj žalbi protiv prvostepene odluke, donijelo odluku tek nakon dvije godine i tri mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 216. st. 1. i 2. i člana 244. Zakona o upravnom postupku propisani rokovi u kojima upravni organi treba da odluče o zahtjevima, odnosno žalbama stranaka, koji prema stanju spisa nisu ispoštovani. Međutim, Ustavni sud ima u vidu i odredbe člana 216. stav 3. Zakona o upravnom postupku, te odredbe člana 22. stav 4. Zakona o upravnim sporovima koje daju mogućnost stranci da preduzme određene radnje radi ubrzanja postupka. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 216. stav 3. Zakona o upravnom postupku propisano da, "ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen". Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da, "ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena". Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu Ministarstvu zbog nedonošenja prvostepene odluke tzv. žalbu zbog šutnje administracije, odnosno da pokrene upravni spor zbog neodlučivanja Ministarstva po izjavljenoj žalbi, a te mogućnosti apelant nije koristio. U kontekstu navedenog, Ustavni sud prvo podsjeća da, prema praksi Ustavnog suda, žalba, odnosno tužba zbog "šutnje administracije" predstavlja efektivno pravno sredstvo koje je apelant bio dužan iscrpiti prije obraćanja Ustavnom sudu (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 134/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 5). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da, iako je upravni postupak trajao oko pet godina, dužina predmetnog postupka se ne može staviti na teret upravnih organa, te zaključuje da u konkretnom slučaju, ipak, ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo stoga što apelant nije iskoristio efektivna pravna sredstva koja su mu, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, stajala na raspolaganju, kako bi izdjejstvovao da nadležni upravni organi pravovremeno donesu odluku o njegovom zahtjevu. Suprotno odlučenje, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo bi suprotno cilju i svrsi zaštite koju pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, koji štiti pojedince od neopravdano dugog postupanja domaćih organa, ali ne pruža zaštitu za propuste koje sami učine u postupku i nezainteresiranost koju iskažu u vođenju postupka koji su pokrenuli, jer bi to moglo voditi zloupotrebi ovog prava.

28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje


29. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su upravni organi i sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sud odbili apelantov zahtjev za dodjelu predmetnog zemljišta, budući da je u toku postupka utvrđeno da pravo korištenja na tom zemljištu imaju lica koja su upisana kao vlasnici na posebnim dijelovima stambene zgrade. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su se upravni organi i sud pozvali i na relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, te zaključili da apelant ni u skladu sa tim odredbama nema pravo na dodjelu predmetnog zemljišta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da su upravni organi i sud u osporenim odlukama dali detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu sve navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

31. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da je prvostepena odluka donesena suprotno odredbama čl. 8, 9. i 133. Zakona o upravnom postupku, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. Ustavni sud zapaža da apelant ovaj prigovor nije isticao tokom trajanja upravnog postupka, niti u upravnom sporu, već ih, kako proizlazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da je apelant na ovaj način propustio iskoristiti priliku da putem redovnog pravnog sredstva koje je imao na raspolaganju istakne prigovor i na taj način pruži mogućnost drugostepenom organu i sudu da se o tom prigovoru izjasne. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani, te da se neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


33. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak


34. Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada apelant ne koristi pravna sredstva propisana relevantnim zakonskim odredbama radi ubrzanja upravnog postupka, odnosno donošenja odluke o njegovom zahtjevu, već, naprotiv, za pet godina, koliko je trajao upravni postupak, apelant ostane potpuno pasivan i nezainteresiran za predmetni postupak.

35. Dalje, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije kada su upravni organi i sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!