Službeni glasnik BiH, broj 101/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 3673/09, rješavajući apelaciju
Milana Vukelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Milana Vukelića.
Utvrđuje se povreda prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-08-000 224 od 20. augusta 2009. godine.
Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na pravnoj snazi Presuda Okružnog suda u Doboju broj 013-0-U-07-000 097 od 30. aprila 2008. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Vukelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bjelovara, Republika Hrvatska, kojega zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnio je 23. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 224 od 20. augusta 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. novembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 10. juna 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 24. juna 2010. godine dostavio Ustavnom sudu svoj odgovor na apelaciju, dok je Ministarstvo to učinilo 6. jula 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni podnosiocu zahtjeva 12. jula 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 18. novembra 1998. godine podnio Ministarstvu-Odsjek Derventa (u daljnjem tekstu: Odsjek) Prijavu za dobrovoljni povratak raseljenih lica i izbjeglica - povratnika na teritoriji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Prijava), koja je zaprimljena kod Odsjeka i protokolisana pod brojem ID 1184. U navedenoj Prijavi, u dijelu koji se odnosi na izjavu o povratku (koja se nalazi pod rednim brojem 6), apelant je označio pod tačkom 1. da želi povratak u stan koji se nalazi u Derventi, u ulici Njegoševa broj 58. Apelant je potom 19. jula 2000. godine, uz pomoć punomoćnice Vesne Marković, podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koji je kod OMI Derventa zaprimljen 20. jula 2000. godine i protokolisan pod brojem 05-050-17-989/00.
7. Zaključkom Odsjeka broj 05-050-14-989/00 od 7. decembra 2001. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 05-050-1-750/03 od 4. septembra 2003. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Presudom Vrhovnog suda broj U-1385/03 od 20. aprila 2005. godine uvažena je apelantova tužba i osporeno rješenje Ministarstva od 4. septembra 2003. godine poništeno i predmet vraćen na ponovno rješavanje. U ponovnom postupku, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-050-01-605/05 od 3. juna 2005. godine kojim je poništen zaključak Odsjeka od 7. decembra 2001. godine u cijelosti, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je određeno da se predmet upućuje Odsjeku na ponovno rješavanje. Postupajući po rješenju Ministarstva od 3. juna 2005. godine, Odsjek je donio Zaključak broj 05-050-14-309-1/02 od 25. jula 2005. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 18.02/4-P323/06 od 7. aprila 2006. godine, kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-U-06-000 096 od 29. novembra 2006. godine uvažena je apelantova tužba i osporeni akt Ministarstva od 7. aprila 2006. godine poništen i predmet vraćen na ponovno rješavanje, dok je apelant upućen na parnicu u pogledu zahtjeva koji se odnosio na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Postupajući po presudi Okružnog suda od 29. novembra 2006. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P1182/06 od 27. decembra 2006. godine kojim je apelantova žalba uvažena, zaključak Odsjeka od 25. jula 2005. godine poništen i predmet vraćen prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak i rješavanje.
8. Postupajući po rješenju Ministarstva od 27. decembra 2006. godine, Odsjek je donio Rješenje broj 05-050-14-989-2/00 od 14. marta 2007. godine kojim se potvrđuje da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te mu se predmetni stan ima vratiti u posjed u roku od 90 dana od dana dostavljanja rješenja, kao i da privremenom korisniku predmetnog stana, Risti Žuži, prestaje pravo na njegovo korištenje i da mu, zajedno sa njegovom porodicom, pripada pravo na alternativni smještaj. U obrazloženju rješenja Odsjeka je navedeno da iz spisa predmeta, odnosno apelantove prijave od 18. novembra 1998. godine, proizlazi da je apelant postavio i zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Taj zahtjev se, shodno tački 24/1 Uputstva o primjeni Zakona o dodatnim izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine u njegovom dopunjenom obliku („Službeni glasnik RS“ br. 31/98 i 12/99; u daljnjem tekstu: Uputstvo), koje je objavljeno u Službenom glasniku RS broj 31/99, u interpretaciji člana 16. navedenog Zakona, smatra kao zahtjev podnesen nadležnom upravnom organu prije stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i koji se kao takav mora smatrati kao zahtjev za povrat predmetnog stana podnesen u predviđenom roku.
9. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-P403/07 od 31. maja 2007. godine uvažena je žalba Gimnazije sa Tehničkim školama u Derventi i pobijano prvostepeno rješenje Odsjeka od 14. marta 2007. godine poništeno, te odlučeno da se odbacuje kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, podnesen Odsjeku 20. jula 2000. godine. U obrazloženju je navedeno da prvostepeni organ nije imao uporišta za primjenu 24/1 Uputstva, te da se apelantova Prijava od 18. novembra 1998. godine ne može smatrati zahtjevom za vraćanje u posjed predmetnog stana.
10. Presudom Okružnog suda broj 013-0-U-07-000 097 od 30. aprila 2008. godine uvažena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja Ministarstva od 31. maja 2007. godine, te naloženo Odsjeku da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan, slobodan od lica i stvari, koji mu je dodijeljen na korištenje Rješenjem Srednjoškolskog centra Derventa broj 2303/78 od 14. decembra 1978. godine na osnovu kojeg je 29. januara 1979. godine zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana između apelanta i Zajednice za stambeno-komunalne poslove Derventa. Presudom je dalje određeno da se apelant u pogledu svog zahtjeva, a koji se odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete, upućuje na parnicu. Presudom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.
11. U obrazloženju presude je navedeno da je, po ocjeni Okružnog suda, u upravnom postupku utvrđeno da je nesporno da je apelant, lično, 18. novembra 1998. godine kod Odsjeka podnio Prijavu, te da je o prijemu - predaji navedene Prijave Odsjek apelantu izdao i potvrdu čija kopija se kao prilog nalazi u spisu; da je nesporno da je apelant, uz pomoć punomoćnice Vesne Marković, 19. jula 2000. godine, pismenim podneskom upućenim iz pošte u Bosanskom Brodu, podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana apelantu kao nosiocu stanarskog prava na stanu, i da je zahtjev kod OMI Derventa zaprimljen 20. jula 2000. godine i protokolisan pod brojem 05-050-17-989/00; da je predmetni stan vlasništvo Srednjoškolskog centra Derventa; da je apelant 1. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a što je nesporno utvrđeno na osnovu priloženog Ugovora o korištenju stana broj 138/79 od 29. januara 1979. godine, a sud primjećuje da je to nesporno i iz potvrde koja se nalazi u spisu koju je izdala Gimnazija sa Tehničkim školama Derventa 15. juna 2000. godine pod brojem 01-464/00; da je predmetni stan popisan kao napuštena nekretnina u društvenoj-državnoj svojini, što je utvrđeno Zapisnikom broj 6 od 7. februara 1997. godine, kojeg je na licu mjesta sačinio Općinski sekretarijat za urbanizam, komunalije, stambenu djelatnost i prostorno uređenje Općine Derventa, da je prvostepeni upravni organ-Odsjek u spis predmeta pribavio originalnu Prijavu apelanta ID broj 1184 na koju se odnosi potvrda od 18. novembra 1998. godine, te u skladu s uputama iz presude Vrhovnog suda (od 20. aprila 2005. godine), uputama iz presude Okružnog suda (od 29. novembra 2006. godine) i rješenja Ministarstva od 27. decembra 2006. godine izvršio poređenje podataka koji su navedeni u apelantovom zahtjevu od 20. jula 2000. godine za povrat u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo i podataka koji su navedeni u Prijavi od 18. novembra 1998. godine i utvrdio da su navedeni podaci identični, s obzirom da je u predmetnoj Prijavi, u dijelu koji se odnosi na izjavu o povratku (koja se nalazi pod rednim brojem 6), apelant označio pod tačkom 1. da želi povratak u predmetni stan, a taj podatak je identičan sa zahtjevom za povrat u posjed predmetnog stana u kojem je, također, pod tačkom 2. (podaci vezani za stan koji je predmet zahtjeva) naznačeno da apelant traži povrat u posjed tog stan; da je po nalogu drugostepenog upravnog organa prvostepeni upravni organ u ponovljenom postupku saslušao apelanta na zapisnik od 27. februara 2007. godine gdje je apelant istakao da je Prijava od 18. novembra 1998. godine ujedno bila i njegova namjera da se vrati u Derventu u svoj stan, s obzirom da na području općine Derventa nema drugu stambenu jedinicu u koju bi se mogao vratiti, jer je vikendica koju je, također, posjedovao na području općine Derventa tokom rata devastirana i neuvjetna je za stanovanje.
12. Imajući u vidu navedeno utvrđeno činjenično stanje, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03) propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona (stupio na snagu dana 19. decembra 1998. godine). Ovaj rok je produžen Odlukom Visokog predstavnika za BiH od 15. jula 1999. godine na 12 mjeseci, a zatim članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 65/01) na 16 mjeseci, tako da je krajnji rok za vraćanje stana u posjed bio do 19. aprila 2000. godine kod nadležnog upravnog organa (OMI-ja - Odsjek Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica), a kod CRPC-a do 19. juna 2000. godine. Dalje je sud naveo da se prema tački 24/1 Uputstva smatra da je nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za povrat stana u predviđenom roku, ukoliko je nosilac stanarskog prava podnio zahtjev nadležnom upravnom organu „uključujući zahtjev podnesen prije stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, kao i zahtjev kojeg je nadležni upravni organ odbio zbog nenadležnosti“. Također, u Uputstvu o primjeni čl. 8-11. i čl. 15-18. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/99), u tački 4. je regulisano da će Odsjek prihvatiti svaki zahtjev bez obzira da li je podnosilac priložio propratnu dokumentaciju ili ne
, a u slučaju da podnosilac zahtjeva ne može da obezbijedi propratnu dokumentaciju, da će Odsjek provjeriti raspoloživu dokumentaciju kod nadležnih organa da bi potvrdio prava nosioca stanarskog prava, te da će se, ukoliko lice nije podnijelo novi zahtjev, njegov ranije podnijeti zahtjev smatrati zahtjevom podnesenim u skladu s odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i navedenim uputstvom, a da ukoliko ranije podneseni zahtjev nije potpun u skladu s odredbama Zakona, zahtijevat će se od podnosioca zahtjeva da priloži dodatne podatke propisane navedenim Uputstvom (tačka 6. Uputstva).
13. Kod ovakvog stanja stvari, a po ocjeni Okružnog suda, u provedenom upravnom postupku kod prvostepenog upravnog organa tužene, potpuno i pravilno su utvrđene sve činjenice i okolnosti koje su bile od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja u konkretnoj upravnoj stvari. Okružni sud je, imajući u vidu navedeno, tj. navedene odlučne činjenice koje su utvrđene u upravnom postupku te odredbe člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, odredbe tačke 24/1 Uputstva, utvrdio da je apelant u Prijavi za dobrovoljni povratak istovremeno postavio i zahtjev za vraćanje u posjed navedenog stana. Dakle, po ocjeni Okružnog suda, apelant je preduzetim radnjama, tj. podnijetom navedenom Prijavom od 18. novembra 1998. godine, na potpuno jasan način izrazio zahtjev za povratak u predmetni stan kao svoj dom, a pobijanim rješenjem Ministarstva od 31. maja 2007. godine je povrijeđeno to njegovo pravo, garantovano članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Republike Srpske. Naime, Ministarstvo u osporenom rješenju, iako je za podlogu imalo potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje iz prvostepenog upravnog postupka, nije tumačilo Zakon o korištenju napuštene imovine i u vezi sa njim tačke 24/1 navedenog Uputstva na način koji bi bio saglasan Ustavu Republike Srpske i Općim principima Aneksa 7 na Opći okvirni sporazum i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, jer je pogrešno zaključilo da prvostepeni upravni organ, u navedenom Rješenju broj 05-050-14-989-2/00 od 14. marta 2007. godine, nije imao uporišta za primjenu tačke 24/1 navedenog Uputstva, s obzirom da je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni upravni organ upravo imao uporište u provedenim dokazima i utvrđenim odlučnim činjenicama, kako je to gore detaljno navedeno. Kako Okružni sud nije nadležan da odlučuje o zahtjevu koji se odnosio na naknadu materijalne i nematerijalne štete apelantu, o tom zahtjevu nije ni odlučivao, već je zaključio da prema tome apelantu pripada pravo da u parničnom postupku pred redovnim sudom potražuje štetu. Apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka je odbijen kao neosnovan u skladu s odredbom člana 49. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ broj 109/05; u daljnjem tekstu ZUS), kojom je regulisano da u upravnim sporovima svaka stranka snosi svoje troškove. Imajući u vidu sve navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 224 od 20. augusta 2009. godine uvažen je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 30. aprila 2008. godine kojeg je podnijelo Ministarstvo, te preinačena navedena presuda Okružnog suda tako što se apelantova tužba odbija kao neosnovana.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se za pravilno rješenje predmetne stvari u upravnom postupku, odnosno za ispravno presuđenje u upravnom sporu, postavlja pitanje da li se apelantova Prijava od 18. novembra 1998. godine, bez obzira na sličnost njenih podataka s podacima iz apelantovog zahtjeva za vraćanje stana od 20. jula 2000. godine, može, odnosno treba smatrati zahtjevom kojeg uređuje član 15. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su i nižestepeni sud, kao i prvostepeni organ, svoju presudu, odnosno rješenje predmetne upravne stvari utemeljili na stavu da je apelant podnesenom Prijavom za dobrovoljni povratak očitovao svoju volju za vraćanje u posjed predmetnog stana, zbog čega se zahtijevanje vraćanja ima smatrati blagovremenim. Takav stav Okružnog suda je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pogrešan. Naime, apelantova prijava za dobrovoljni povratak podnijeta je saglasno odredbama Zakona o izbjeglicama i raseljenim licima koji je važio u vrijeme njenog podnošenja, te da je članom 8. toga zakona propisano da izbjeglice i raseljena lica imaju obavezu da se prijave nadležnom općinskom organu kako bi tom prijavom ostvarili pravo na rješavanje statusnih pitanja regulisanih daljnjim odredbama toga zakona među kojima nije propisano i pravo na vraćanje u posjed napuštenih stanova, uključujući i stanove u državnoj svojini. Zbog toga se, kako je to istakao Vrhovni sud, na predmete vraćanja u posjed stanova nosiocima stanarskog prava imaju primjenjivati odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine kojima je izričito, pored sadržine zahtjeva, propisano i kome se takav zahtjev podnosi. Otuda se, prema zaključku Vrhovnog suda, prijava za dobrovoljni povratak ne može smatrati zahtjevom za vraćanje stana u posjed zbog čega je apelantov zahtjev osporenim aktom ispravno odbačen kao neblagovremen. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da se apelantova prijava za dobrovoljni povratak ne može smatrati zahtjevom za vraćanje stana ni uz primjenu odredaba iz tačke 24. stav 1. navedenog Uputstva, kako to pogrešno smatra nižestepeni sud, jer je i tim odredbama uređena blagovremenost podnošenja zahtjeva za povrat, ali izričito zahtjeva za vraćanje stana, a ne i nekih drugih podnesaka koji bi se imali ili mogli poistovjetiti sa zahtjevom.
16. Saglasno iznijetom, Vrhovni sud nalazi da je osporenim aktom (rješenje Ministarstva od 31. maja 2007. godine), uz pravilnu primjenu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, ispravno odbačen kao neoblagovremen podnijeti apelantov zahtjev, pa otuda i nije bilo osnova da se, uz uvaženje tužbe, taj akt poništi. S druge strane, kako je to istakao Vrhovni sud, pobijanom presudom nižestepeni sud je riješio predmetnu upravnu stvar i ta presuda treba da u svemu zamijeni osporeni akt koji se njome poništava, ali da dispozitiv pobijane presude nije ni izbliza takav. Naime, osporeni akt je donijet po žalbi davaoca stana na korištenje, a dispozitivom pobijane presude o toj žalbi nije ni odlučeno. Nije jasno po kojem osnovu se, kako je to naveo Vrhovni sud, tuženoj strani, koja ne drži u posjedu predmetni stan, nalaže da ga preda apelantu. Dalje, sadržaj rješenja o vraćanju stana u posjed nosiocima stanarskog prava uređen je članom 18. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Dispozitiv pobijane presude nema takav sadržaj jer se njime niti potvrđuje da je apelant nosilac stanarskog prava, niti sadrži odluku o vraćanju stana, a posebno, apsolutno je ostao neriješen status lica koje, kao privremeni korisnik, stan koristi i sada. Uz sve to, ostalo je nejasno kakav status, poslije donošenja pobijane presude kojom se rješava upravna stvar ima prvostepeno rješenje, kojim je, također, apelantov zahtjev usvojen. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da su u pobijanoj presudi ostvareni razlozi njene nezakonitosti predviđeni u odredbama člana 35. stav 2. ZUS, zbog čega je zahtjev tužene strane uvažen na osnovu odredaba člana 40. stav 1. istog Zakona i pobijana presuda preinačena na osnovu stava 2. toga člana, i to na način dat u izreci ove presude. Na kraju je Vrhovni sud istakao da je apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnijet nakon isteka zakonom propisanog roka u kojem se vraćanje moglo zahtijevati, u kojem pravcu je stoga ispravan stav tuženog organa u osporenom aktu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
17. Apelant smatra da mu je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 224 od 20. augusta 2009. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Također, apelant se pozvao i na odredbu člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, apelant je istakao da je Vrhovni sud proizvoljno i „vjerovatno ne na osnovu svih dokaza koji su bili u spisu (ugovor o korištenju predmetnog stana na ime apelanta)“ odlučio na apelantovu štetu, ne vodeći pritom računa i ne pridodajući posebnu pažnju činjenici da je povratak izbjeglica u njihove kuće i stanove osnovni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine (član II/5). Dalje je apelant istakao da je Vrhovni sud, procjenjujući blagovremenost i prirodu Prijave koju je apelant podnio 18. novembra 1998. godine nadležnom organu uprave, zauzeo pogrešan stav da se navedena prijava ne može smatrati zahtjevom za povrat u posjed predmetnog stana u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, pa čak ni uz primjenu Uputstva o primjeni Zakona o dodatnim izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine u njegovom dopunjenom obliku.
18. Također, apelant je naveo i da je za njega neprihvatljiv stav Vrhovnog suda iz osporene presude kojim se Vrhovni sud samo ograničava na tumačenje zahtjeva koji je podnijela apelantova kćerka 19. jula 2000. godine, kao i da je Vrhovni sud ignorisao činjenicu koju je apelant isticao, tj. tvrdio tokom cjelokupnog postupka da je taj zahtjev predstavljao dopunu zahtjeva od 18. novembra 1998. godine. Na kraju, apelant je konstatovao da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je presuda Okružnog suda manjkava zbog toga što njome nije odlučeno o žalbi davaoca predmetnog stana na korištenje, te da nije jasno po kojem se osnovu nalaže tuženoj (koja ne drži u posjedu predmetni stan) da ga preda apelantu u posjed, kao i da dispozitiv presude Okružnog suda ne sadrži potvrdu ko je nosilac stanarskog prava na tom stanu. S tim u vezi, apelant je naveo da je predmet ovog spora utvrđenje blagovremenosti apelantovog zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed, a ne utvrđivanje apelantovog stanarskog prava, imajući u vidu da ono nikad nije ni bilo sporno tokom cijelog postupka, te da je pitanje povrata predmetnog stana u posjed pravilno „usmjereno“ u presudi Okružnog suda, jer je Ministarstvo jedini organ koji inače i jedino raspolaže s napuštenim stanovima. Slijedom navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da usvoji apelaciju i utvrdi povredu navedenih apelantovih prava, zagarantovanih kako Ustavom Bosne i Hercegovine, tako i Evropskom konvencijom.
b) Odgovor na apelaciju
19. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da ostaje u cjelini kod razloga iz obrazloženja pobijane presude, te smatra da nisu povrijeđena nikakva apelantova ustavna prava, pa tako ni ona na koja on ukazuje u apelaciji.
20. Ministarstvo je u svom odgovoru na apelaciju navelo da osporenom presudom Vrhovnog suda nisu prekršena prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Dalje je navedeno da je apelant zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana podnio 20. jula, odnosno nakon proteka zakonskog roka (19. aprila 2000. godine, odnosno 19. juna 2000. godine). Stoga je Ministarstvo predložilo Ustavnom sudu da odbije apelaciju kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
21. U
Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 13/02, 64/02 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 14. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, definisan u članu 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove napuštene između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne. [...]
Lice koje je napustilo svoj
stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu s Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, s pravom povrata u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio.
Član 15. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava iz
člana 14. stav 1. ovog zakona ima pravo da podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed.
Zahtjev za vraćanje stana
u posjed podnosi se nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u opštini u kojoj se stan nalazi.
Član 16.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica („Službeni glasnik republike Srpske“ broj 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje.
22. U
Uputstvu o primjeni članova 8-11. i članova 15-18. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/99) relevantne odredbe glase:
Tačka 6.
Lice koje je podnijelo zahtjev u skladu s ranijim propisima, a slučaj još nije pravosnažno okončan, tada treba da podnese novi zahtjev u skladu sa ovim uputstvom.
Ukoliko takvo lice ne podnese novi zahtjev, njegov ranije podnijeti zahtjev smatraće se zahtjevom podnesenim u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i ovim uputstvom.
Ukoliko ranije podneseni zahtjev nije potpun u skladu sa odredbama Zakona zahtijevaće se od podnositeljicu zahtjeva da priloži dodatne podatke propisane ovim uputstvom.
VI. Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 224 od 20. augusta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
28. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
29. Naime, polazeći od činjenice da predmetni stan predstavlja apelantov „dom“ u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije (s obzirom da je nespornim utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na tom stanu, da je živio u njemu do izbijanja rata u BiH, te da je nakon rata eksplicitno iskazao namjeru da se poslije rata vrati u taj stan), postavlja se pitanje da li je osporenom presudom Vrhovnog suda (kojom je preinačena presuda Okružnog suda i apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan) došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma i ako jeste da li je ono bilo opravdano. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da se suština ove apelacije, odnosno upravne stvari, tiče pitanja-utvrđenja pravne naravi apelantove Prijave od 18. novembra 1998. godine, odnosno da li se ona može i treba smatrati zahtjevom za povrat u posjed predmetnog stana, kako u kontekstu relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine tako i odredaba iz člana 24/1 Uputstva. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je u vezi sa identičnim pravnim pitanjem raspravljao u svojoj Odluci broj
AP 1592/08 (vidi Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 1592/08 od 27. maja 2011. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
30. Naime, u navedenoj odluci (stav 34) Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da
Zakon o prestanku primjene zadovoljava neke elemente zakonitosti, jer je javno objavljen, formuliran je jasno kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ustavni sud dalje ističe da je Zakonom o prestanku primjene propisana obaveza izbjeglica i raseljenih lica da na posebnom obrascu podnesu zahtjev za vraćanje stana nadležnom organu, kao i da to učine u određenom roku. Ustavni sud dalje zapaža da u konkretnom slučaju apelantica nije do predviđenog roka, to jeste do 19. aprila 2000. godine podnijela novi zahtjev za povrat stana. Međutim, apelantica je znatno ranije podnijela prijavu za dobrovoljni povratak u RS. Uputstvo o primjeni čl. 8-11. i čl. 15-18. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Uputstvo) propisuje postupak kada je neko lice podnijelo „zahtjev u skladu s ranijim propisima“. Ustavni sud zapaža da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen primjenom člana 15. stav 2. i člana 16. Zakona o prestanku primjene. U skladu s Uputstvom upravne vlasti su imale obavezu smatrati apelanticinu prijavu za dobrovoljni povratak zahtjevom za povrat stana podnesenim u smislu Zakona o prestanku primjene pa, ukoliko je to bilo neophodno, da zatraže od lica koje traži povrat da podnese nove podatke. Međutim, očito je da su upravne vlasti i Okružni sud, primjenom odredbi čl. 15. i 16. Zakona o prestanku primjene propustile da uzmu u obzir Uputstvo koje se bavi upravo situacijom u vezi sa zahtjevima za povrat prije stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene. Slijedom navedenog, Ustavni sud je u citiranoj odluci (stav 35) zaključio da
Ustavni sud smatra da je apelantica podnošenjem prijave za dobrovoljni povratak neposredno prije stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene (Zakon je stupio na snagu 19. decembra 1998. godine) pokazala nedvosmislenu želju i namjeru da nastavi živjeti u spornom stanu. Dalje, Ustavni sud naglašava da je apelantica prije rata bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, te da joj, u smislu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma, pripada pravo da se vrati u svoje prijeratno prebivalište. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica 11. septembra 1998. godine došla u svoje prijeratno prebivalište, popunila obrazac prijave za povratak u skladu s tadašnjim propisima kojima je bio reguliran povratak izbjeglica i raseljenih lica, te da je u obrascu navela da želi da se vrati u svoj stan. Kasnije doneseno Uputstvo reguliralo je postupak organa uprave kada je podnesen „zahtjev u skladu s ranijim propisima“. Po mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima kakve su utvrđene u konkretnom slučaju, odredbu tačke 6. Uputstva u kojoj se govori o „zahtjevu“ bilo je opravdano tumačiti tako da se odnosi i na apelanticinu „prijavu za povratak“ kojom je eksplicitno tražila povratak u stan na kojem je prije rata zasnovala stanarsko pravo, odnosno da je Okružni sud, donoseći osporenu odluku, pošao od pretjeranog formalizma, zanemarujući pri tome samu suštinu prava. Stoga, Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma nije bilo zakonito. Slijedom navedenog, Ustavni sud je zaključio u navedenoj Odluci da
su povrijeđeni član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije (stav 36).
31. Razlozi dati u citiranoj Odluci broj
AP 1592/08 se u cijelosti odnose i na ovaj predmet. Stoga, Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
32. Analogno zaključku Ustavnog suda iz citirane Odluke broj
AP 1592/08, u kojoj je Ustavni sud pored utvrđene povrede apelanticinog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije odlučio ukinuti osporenu presudu Okružnog suda i ostaviti na pravnoj snazi presudu Osnovnog suda (stav 38. Odluke), Ustavni sud konstatuje da se i u konkretnom slučaju radi o realizaciji povratka u smislu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji traje već dugi niz godina, te smatra da je Presuda Okružnog suda broj 013-0-U-07-000 097 od 30. aprila 2008. godine donesena u skladu sa standardima poštivanja apelantovog prava na dom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je, slijedeći svoju praksu iz Odluke broj
AP 1592/08, i u konkretnom slučaju opravdano primijeniti izuzetak iz člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda i konačno meritorno riješiti ovaj postupak ostavljanjem na snazi navedene presude Okružnog suda od 30. aprila 2008. godine.
Ostali navodi
33. U svjetlu zaključaka o povredi prava na poštivanje doma, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kada je miješanje javne vlasti u apelantovo pravo bilo nezakonito.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.