Službeni glasnik BiH, broj 65/11

na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1408/08, rješavajući apelaciju Morgana Sowdena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Morgana Sowdena, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-002218 od 10. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-3158/05 od 19. juna 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Morgan Sowden (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 15. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-002218 od 10. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3158/05 od 19. juna 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, i od pravnog zastupnika tužiteljice Inje Pašalić, Feride Hadžimuratović, advokatice iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: pravni zastupnik tužiteljice) zatraženo je 20. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. maja 2008. godine, Općinski sud 18. juna i 11. augusta 2008. godine, dok je pravna zastupnica tužiteljice odgovor na apelaciju dostavila 6. juna 2008. godine.

4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je od Općinskog suda 29. oktobra 2010. godine zatražio fotokopiju spisa ovog suda broj P-3158/05, koji je ovaj sud dostavio 18. novembra 2010. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda, kao i pravnog zastupnika tužiteljice, dostavljeni su apelantu 3. oktobra 2008. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Inja Pašalić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je 12. septembra 2005. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv apelanta kao tuženog, radi razvoda braka. U tužbi je između ostalog navela da je s apelantom zaključila brak 25. septembra 1999. godine, pred matičnim uredom u mjestu Anghiari, Milano-Italija, i da je u njemu rođeno dvoje mldb djece. Njihov brak je, kako navodi u tužbi, u početku bio skladan, ali su se vremenom naravi i pogledi na život nje i apelanta toliko izmijenili, da je to rezultiralo teškim i trajnim poremećajem bračnih odnosa, zbog čega je njihov daljnji zajednički život postao nepodnošljiv. Kako se nisu uspjeli dogovoriti o zajedničkom prijedlogu za razvod braka, tužiteljica je predložila da sud, u skladu s članom 55. Porodičnog zakona, donese presudu kojom će se njihov brak razvesti, da se djeca stečena u braku povjere njoj na odgoj i vaspitanje i da se apelant obaveže da za njihovo izdržavanje doprinosi 30% od prosječne plate u FBiH od dana podnošenja tužbe, pa dok za to postoje zakonski uvjeti.

8. Općinski sud je, postupajući po tužbi tužiteljice, donio Presudu broj P-3158/05 19. juna 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-002218 10. marta 2008. godine, kojom se razvodi brak, zaključen između tužiteljice i apelanta 29. maja 1999. godine pred Matičnim uredom u mjestu Anghiari, Milano-Italija. Istom presudom djeca stečena u braku (u daljnjem tekstu: mldb. djeca) povjerena su na roditeljsko staranje majci-tužiteljici, uz obavezu apelanta kao oca da doprinosi za njihovo izdržavanje mjesečno po 180,00 KM počevši od 6. juna 2007. godine, pa dok za to postoje zakonski razlozi, i to da sve dospjele obroke isplati odjednom, a ubuduće svakog prvog do petnaestog u mjesecu na ruke tužiteljice i zakonske zastupnice. Također, određeno je da apelant održava lični kontakt sa svojom mldb. djecom u vrijeme i u periodima pobliže definiranim izrekom presude. Istom presudom je, dalje, određeno da tužiteljica kao zakonska zastupnica mldb. djece bez saglasnosti apelanta ne može donositi odluku o promjeni škole koju djeca pohađaju, kao i da se tužiteljica i apelant obavezuju o međusobnom obavještavanju o namjeri putovanja s mldb. djecom sedam dana prije otpočinjanja putovanja. Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje odluke da mldb. djeca zadrže dva državljanstva, da tužiteljica i apelant redovno obnavljaju putne isprave za djecu, i da djecu mogu voditi van granica Bosne i Hercegovine bez posebne saglasnosti drugog roditelja.

9. Općinski sud je nakon savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza donio odluku kao u izreci presude, prvenstveno cijeneći da među parničnim strankama nije sporno da je njihovo posljednje zajedničko prebivalište bilo u stanu tužiteljice u Sarajevu, u Ulici Franca Lehara broj 13, pa je primjenom člana 288. stav 1. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) utvrdio nadležnost ovog suda za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari. Dalje, kao nespornu činjenicu, sud je utvrdio da su bračni odnosi parničnih stranaka teško i trajno poremećeni, pa je zaključio da su ispunjeni uvjeti iz člana 41. u vezi sa članom 287. Porodičnog zakona za razvod braka zaključenog između tužiteljice i apelanta. S obzirom da je njihova komunikacija duže vrijeme poremećena, na prijedlog Službe socijalne zaštite Općine Centar od 24. novembra 2005. godine parničnim strankama je tokom cijelog trajanja predmetnog postupka razvoda braka pružana stručna pomoć Kantonalne javne ustanove, Porodičnog savjetovališta Sarajevo (u daljnjem tekstu: Porodično savjetovalište), koju su parnične stranke prihvatile. Odluku o povjeravanju mldb. djece tužiteljici sud je donio na temelju člana 142. st. 1. i 2. Porodičnog zakona, pri čemu je cijenio iskaze parničnih stranaka uz stalno posredovanje Porodičnog savjetovališta, prijedlog stručnog tima Službe socijalne zaštite Općine Centar od 24. januara 2007. godine broj 35/II-11-544-692/05 koji su činili profesor pedagogije-psihologije, diplomirani psiholog, diplomirani socijalni radnik, diplomirani pravnik, kao i nalaz stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra Senadina Ljubovića od 18. maja 2007. godine. Odlučujući o apelantovoj obavezi, sud je u skladu s članom 235. st. 1. i 3. Porodičnog zakona cijenio uzrast djece i ukupan iznos potreban za njihovo izdržavanje, primanja apelanta i tužiteljice, pa je kao nesporno utvrdio da je apelant stalno zaposlen i da njegov mjesečni prihod iznosi 5.250 USA$, dok mjesečni prihod tužiteljice iznosi 600,00 KM. Također, kao nesporno je utvrđeno da djeca pohađaju Internacionalnu školu za koju troškove snosi apelant, kao i za troškove prijevoza djece, da je apelant izabrao školu koju djeca pohađaju, da je od podnošenja tužbe 12. septembra 2005. godine isključivo tuženi snosio troškove školovanja mldb. djece, koji su neuporedivo veći od iznosa kojim djeca parničnih stranaka zadovoljavaju ostale životne potrebe. Kako je apelant postavio zahtjev da sud u smislu člana 142. stav 4. Porodičnog zakona utvrdi obavezu tužiteljice da bez njegove saglasnosti djeca ne mogu mijenjati školu koju već pohađaju, koji je sud prihvatio, zaključeno je da će troškovi školarine djece u Internacionalnoj školi i ubuduće biti obaveza tuženog, jer prema odredbi člana 142. stav 3. Porodičnog zakona otac ima pravo da učestvuje u donošenju važnih odluka o podizanju djece, a s obzirom da po ocjeni suda škola ima karakter takve odluke, utvrđena je i obaveza tužiteljice da bez saglasnosti apelanta ne može donijeti odluku o izboru škole koju će djeca pohađati. Imajući u vidu navedeno, sud je primjenom čl. 244. i 235. stav 4. Porodičnog zakona obavezao apelanta da doprinosi izdržavanju mldb. djece mjesečno u iznosu od po 180,00 KM, pri tome cijeneći potrebe izdržavanih osoba, podatke Federalnog zavoda za statistiku o prosječno ostvarenom primanju na teritoriji FBiH, kao i činjenicu da apelant snosi troškove školovanja djece. O održavanju ličnog kontakta apelanta s djecom sud je odluku donio na temelju člana 145. stav 1. Porodičnog zakona zaključivši da prema odredbi člana 124. tog zakona djeca imaju pravo da žive s roditeljima, da održavaju neposredne kontakte s roditeljima sa kojim ne žive kao i pravo apelanta kao roditelja. Odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog da djeca zadrže dva državljanstva, da roditelji redovno obnavljaju putne isprave za djecu i da mogu djecu voditi van granica Bosne i Hercegovine bez posebne saglasnosti drugog roditelja, zaključivši da su pitanja odricanja od državljanstva, obnavljanje putnih isprava i uvjeti pod kojim mldb. djeca putuju u inostranstvo regulisana posebnim imperativnim propisima, koji se ne mogu derogirati primjenom Porodičnog zakona.

10. Kantonalni sud je u cijelosti odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je donio osporenu presudu, pri čemu je dao jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje, koje u cijelosti kao pravilne prihvata i ovaj sud. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud odluku o povjeravanju djece tužiteljici donio na temelju mišljenja stručnog tima Službe socijalne zaštite Općine Centar, profesora pedagogije-psihologije, diplomiranog psihologa, diplomiranog socijalnog radnika i diplomiranog pravnika, a nakon obavljenog razgovora s parničnim strankama, i na temelju mišljenja i nalaza stalnog sudskog vještaka Senadina Ljubovića, na što apelant nije imao ozbiljne primjedbe. Kantonalni sud je zaključio da apelant tokom trajanja postupka nije dokazao da je tužiteljica svojim ponašanjem dovela u pitanje ispravno vaspitanje djece u periodu od kada je faktička zajednica između parničnih stranaka prestala (decembar 2004. godine) i od kada djeca žive s majkom, i da kod djece ima poremećaja u smislu neprilagođenosti novoj sredini, pa je zaključio da apelantovi žalbeni navodi u tom pogledu nisu od uticaja na pravilnost prvostepene odluke. Također, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode u pogledu odluke prvostepenog suda kojom je uređeno održavanje njegovog ličnog kontakta s djecom, jer je po ocjeni ovog suda prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantu omogućio lični kontakt s djecom, u vremenu i u periodima kako je to utvrđeno izrekom ove presude. Osim toga, Kantonalni sud smatra da prvostepenom odlukom apelant nije ometan u pravu da stalno prati duhovni i fizički razvoj, kao i vaspitanje mldb. djece, i ukoliko bi se prilike bitno promijenile roditelji mogu, prema odredbi iz člana 143. Porodičnog zakona, tražiti izmjenu odluke o povjeravanju djece. Dalje, ovaj sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev da djeca zadrže dva državljanstva, da roditelji redovno obnavljaju putne isprave za djecu i da mogu djecu voditi van granica Bosne i Hercegovine bez posebne saglasnosti drugog roditelja, iz razloga koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Sud je ukazao da, prema odredbi člana 142. Porodičnog zakona, mogućnost da roditelj sam odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i kada se ne traži saglasnost drugog roditelja je predviđena samo u slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obaveze izdržavanja ili je nedostupan, a kako je u ovom slučaju situacija drugačija, odnosno oba roditelja aktivno učestvuju u staranju o djeci, to je zahtjev apelanta da mldb. djeca mogu putovati van granica BiH bez saglasnosti drugog roditelja odbijen kao neosnovan. Kantonalni sud je, osim toga, zaključio da je prvostepeni sud pravilno nadležnost tog suda za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari utvrdio na temelju člana 288. stav 1. Porodičnog zakona, jer je među parničnim strankama kao nesporno utvrđeno da su posljednje zajedničko prebivalište imali u stanu tužiteljice u Sarajevu, i koju je apelant prihvatio upuštajući se u raspravljanje. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu apelanta je u cijelosti odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


11. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je njegova bivša supruga u junu 2003. godine odvela djecu iz Amerike gdje su živjeli na godišnji odmor u Sarajevo, da bi ga nakon dvije sedmice telefonom obavijestila da je odlučila da djecu ne vraća, i da će sa njima nastaviti život u Bosni i Hercegovini, kao i da mu je nakon faktičkog prekida bračne zajednice uskratila pravo da viđa djecu. U vezi s navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, apelant se u suštini žali da su ga redovni sudovi stavili u neravnopravan položaj u odnosu na tužiteljicu, što je za posljedicu imalo da je sud njihovu mldb. djecu, posebno cijeneći prijedlog stručnog tima Službe socijalne zaštite Općine Centar, povjerio na roditeljsko staranje njegovoj bivšoj supruzi. Smatra da nije imao ravnopravan status u postupku pred sudovima u odnosu na tužiteljicu zbog toga što je strani državljanin (apelant je državljanin Velike Britanije i Italije, a njihova zajednička mldb. djeca su državljani SAD i Italije), dok je tužiteljica i njegova bivša supruga državljanka Bosne i Hercegovine, pa je kao stranac sa slabim poznavanjem bosanskog jezika i kao neuka stranka iz navedenih razloga prvo tražio da se postupak po tužbi tužiteljice za razvod braka ne rješava pred sudovima Bosne i Hercegovine. Navodi da je tužiteljica tužbu za razvod braka sudu podnijela 12. septembra 2005. godine, koju mu je sud u dva navrata dostavljao na odgovor, ali da on nije bio u poziciji da, radi zaštite svojih prava i dostavljanja odgovora na tužbu, angažira stručnu pomoć advokata, jer niti jedan od advokata kojem se obratio, kako s područja FBiH tako i Republike Srpske, nije htio da ga zastupa, uz obrazloženje da je otac tužiteljice, njihov ugledni kolega, advokat u penziji. Dalje, apelant navodi da se neposredno obratio sutkinji zaduženoj za konkretan predmet, Vesni Trifunović, tražeći kao strani državljanin da predmetni postupak ne bude rješavan pred sudovima Bosne i Hercegovine pošto su djeca rođena u zajedničkom braku s tužiteljicom strani državljani. Sumnjajući u nepristranost sutkinje Vesne Trifunović, apelant je 25. aprila 2007. godine podnio i pismeni zahtjev predsjedniku Općinskog suda kojim je tražio izuzeće imenovane, zbog toga što smatra da je imenovana unaprijed i bez suđenja donijela odluku kome će povjeriti djecu na čuvanje. Zahtjev je Rješenjem predsjednika Općinskog suda broj 065-0-Su-07-001353 od 21. maja 2007. godine odbijen kao neosnovan. Apelant također tvrdi da sudovi nisu cijenili činjenicu da su djeca strani državljani, i kakve posljedice je na djecu imalo postupanje njihove majke, da li je bilo u njihovom interesu da budu odvedeni iz sredine gdje su rođeni i da se nasilno odvajaju od jednog roditelja, kao i činjenicu da, nakon što je njegova bivša supruga napustila Ameriku, on je on bio prisiljen da napusti dobro plaćen posao, i kao strani državljanin je došao da živi u Sarajevo, da je odmah po dolasku djeci obezbijedio lakše prilagođavanje sredini u koju su dovedeni, tako što im je omogućio da pohađaju obdanište i školu na maternjem jeziku, što im je po njegovom mišljenju mogla obezbijediti i njegova bivša supruga, ali da to nije učinila, jer je suprotno tome nastojala asimilirati djecu u novu sredinu i na taj način potisnuti njihovo porijeklo. Apelant tvrdi da je, samim tim što su ga redovni sudovi u Bosni i Hercegovini stavili u neravnopravan položaj u odnosu na tužiteljicu, bio i žrtva diskriminacije. Na osnovu svega navedenog apelant tvrdi da su mu povrijeđena prava na koja se poziva u predmetnoj apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju


12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi, vijeće ovog suda uzelo u razmatranje sve njegove žalbene navode pazeći, po službenoj dužnosti, na pravilnu primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje prema članu 221. ZPP. Kantonalni sud ističe da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u svojoj odluci. Smatra da su apelantovi navodi, na koje se poziva u apelaciji, neosnovani, jer je apelant imao punomoćnika, advokata, dakle stručno lice koje ga je zastupalo i pružalo mu stručnu pravnu pomoć od samog početka ovog postupka, s obzirom da je i odgovor na tužbu dostavio sudu uz pomoć punomoćnika Džemala Bećirovića, advokata iz Sarajeva, koji ga je zastupao i na pripremnom ročištu održanom 17. aprila 2007. godine, a da je u daljnjem toku ovog postupka apelant angažirao drugog punomoćnika i pravnog zastupnika, Mirsadu Begić-Žutić, također advokaticu iz Sarajeva. Isto tako ističe da, uvidom u spis predmeta prvostepenog suda, odnosno uvidom u zapisnik s glavne rasprave održane 6. juna 2007. godine, proizlazi da je sud konstatirao apelantovu izjavu, da mu tumač nije potreban, a za slučaj da mu neki stručni termin nije jasan ili da ne razumije jezičnu formulaciju da će zahtijevati da mu se to pojasni. Što se tiče navoda kojim apelant osporava nadležnost sudova u FBiH za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari, ovaj sud ističe da je ona utemeljena na odredbi člana 288. stav 1. Porodičnog zakona, što je nesporno utvrđeno i iz iskaza parničnih stranaka, da su posljednje zajedničko prebivalište imali u Sarajevu, i koju je apelant sam prihvatio upuštanjem u raspravljanje. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud tvrdi da je presuda ovog suda donesena u skladu s odredbama ZPP-a i Porodičnog zakona, i da stoga nema povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

13. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, jer je ovaj sud u cijelosti ispoštovao proceduru reguliranu odredbama ZPP-a, i da nije bilo kršenja niti jedne odredbe apelantovog prava iz Evropske konvencije. Parničnim strankama je bio omogućen pristup sudu uz sve procesne garancije prava na pravično suđenje kako je to regulirano članom 6. Evropske konvencije. Pozivanje apelanta na povredu prava iz člana 14. Evropske konvencije ovaj sud smatra neosnovanim, jer je tokom cijelog trajanja prvostepenog postupka sud vodio računa o obavezi postupanja prema osnovnim standardima s posebnim osvrtom da se radilo o statusnom-porodičnom predmetu, pa je vođeno računa kako o hitnosti i o ravnopravnosti stranaka u postupku, tako i o omogućavanju prezentiranja svih relevantnih dokaza za donošenje konačne odluke. Prema tome, Općinski sud tvrdi da niti jedan od apelantovih navoda nije osnovan pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


14. U Porodičnom zakonu ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 41.

Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni.

Član 124.

(1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.

(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.

(3) Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu.

Član 142.

(1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja.

(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

(3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.

(4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.

(5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.

Š...Ć

Član 145. stav 1.

(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

Š...Ć

Član 235.

(1) U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.

(2) Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.

(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.

Š...Ć

Član 244.

Osobu koja je dužna davati izdržavanje sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u određenom novčanom iznosu.

Š...Ć

Član 287.

(1) Postupak u bračnim sporovima pokreće se tužbom.

Š...Ć

Član 288.

(1) Za suđenje u bračnim sporovima nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem su području bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište.

Š...Ć

VI. Dopustivost


15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-002218 od 10. marta 2008. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 19. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, što objektivno ukazuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


19. Apelant pobija osporene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

21. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se radi o postupku oduzimanja djece, u kojem se odlučuje o apelantovim građanskim pravima i obavezama.

22. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje u suštini odnose na kršenje principa ravnopravnosti strana pred sudom. U vezi sa ovim apelantovim navodima Ustavni sud podsjeća da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavnog suda, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

23. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudskog odlučenja u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).

24. Dakle, apelant osporava odluke sudova koji su postupali u predmetnom postupku navodeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer su sudovi tokom trajanja postupka narušili princip ravnopravnosti strana u postupku, jer je kao strani državljanin, i zbog nacionalnog porijekla, kao i po osnovu spola, stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tužiteljicu, koja posjeduje državljanstvo Bosne i Hercegovine, pa je na taj način i nepristranost suda dovedena u pitanje, zbog čega apelant osporava nadležnost suda Bosne i Hercegovine za postupanje u predmetnoj tužbi. Osim toga, smatra da sudovi nisu cijenili da je kao stranac bio neuka stranka u predmetnom postupku, sa slabim poznavanjem bosanskog jezika, da nije imao stručnu pomoć advokata, budući da ga niko od advokata s područja FBiH i RS-a nije htio zastupati, zbog činjenice da je otac tužiteljice njihov kolega advokat u penziji, pa je zbog toga i odgovor na tužbu dostavio tek nakon drugog poziva suda. Apelant također u apelaciji iznosi sumnju u pogledu postupanja sutkinje Vesne Trifunović, jer smatra da je unaprijed bez suđenja donijela odluku kome će djecu povjeriti na čuvanje.

25. U vezi s apelantovim navodima Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, primjenom odredbi člana 288. stav 1. Porodičnog zakona, procijenio nadležnost suda u Bosni i Hercegovini da postupaju u konkretnom predmetu, i da je razloge za svoje odlučenje ovaj sud jasno i argumentirano obrazložio, da među parničnim strankama nije bilo sporno da je njihovo posljednje zajedničko prebivalište bilo u stanu tužiteljice u Sarajevu u Ulici Franca Lehara broj 13, a nadležnost ovog suda je prihvatio i sam apelant upuštanjem u raspravljanje o predmetnoj pravnoj stvari. Zbog toga Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne zakonske odredbe u pogledu nadležnosti sudova u Federaciji BiH za vođenje spora u ovoj pravnoj stvari.

26. Isto tako, u vezi s apelantovim navodima o sumnji u pristranost redovnih sudova, zbog toga što je on strani državljanin a tužiteljica državljanka Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristranost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su sudovi prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice bili nepristrani zato što je apelant strani državljanin a tužiteljica državljanka Bosne i Hercegovine.

27. Što se tiče navoda da sudovi nisu cijenili činjenicu da je kao strani državljanin bio stranka u postupku, sa slabim poznavanjem bosanskog jezika, i kao neuka stranka, te da nije bio u mogućnosti angažirati stručnu pomoć advokata, jer su advokati kojima se obraćao za pomoć odbijali da ga zastupaju, navodno zbog poznavanja oca tužiteljice koji je njihov kolega, poznati advokat, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim, jer iz dokumenata predočenih Sudu proizlazi da je apelant imao stručnu pomoć advokata tokom cijelog trajanja predmetnog postupka, odnosno od momenta dostavljanja tužbe na odgovor 27. februara 2007. godine, koji je apelant sudu dostavio preko svog punomoćnika Džemala Bećirovića, advokata iz Sarajeva, koji ga je zastupao i na pripremnom ročištu održanom 17. aprila 2007. godine, dok je u daljnjem toku postupka apelant angažirao drugog pravnog zastupnika, advokaticu Mirsadu Begić-Žutić. Također, uvidom u Zapisnik s glavne rasprave od 6. juna 2007. godine Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud prije otvaranja samog ročišta od apelanta zahtijevao da se izjasni da li mu je potreban tumač, na što je apelant izjavio, a što je taj sud zapisnički konstatirao, da mu tumač nije potreban, a za slučaj da mu neki stručni termin nije jasan ili da ne razumije jezičnu formulaciju, zahtijevat će da mu se to pojasni.

28. Po mišljenju Ustavnog suda neosnovani su i apelantovi navodi da je sud odluku o povjeravanju mldb. djece tužiteljici donio isključivo na temelju prijedloga stručnog tima Službe socijalne zaštite Općine Centar od 9. marta 2007. godine. Ustavni sud uočava da su sudovi, nakon što su izvršili ocjenu svih relevantnih činjenica i dokaza, kao nesporno utvrdili da su bračni odnosi između tužiteljice i apelanta teško i trajno poremećeni te da su stoga ispunjeni uvjeti iz člana 41. u vezi s članom 287. Porodičnog zakona za razvod njihove bračne zajednice, nakon čega je sud donio odluku o povjeravanju mldb. djece tužiteljici na temelju člana 142. stav 1. i 2. Porodičnog zakona, na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica u najboljem interesu djece. Dakle sud je, cijeneći iskaze parničnih stranaka, mišljenja, nalaze i prijedloge stručnih lica i institucija ovlaštenih Porodičnim zakonom za davanje prijedloga o povjeravanju djece na staranje jednom od roditelja, i to mišljenja stručnih lica - pedagoga-psihologa, socijalnog radnika, prijedloga Službe socijalne zaštite Općine Centar od 9. marta 2007. godine, kao i nalaza stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra Senadina Ljubovića od 18. maja 2007. godine, opredijelili su sud da donese odluku kojom je djecu povjerio na staranje tužiteljici-majci. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi ovu odluku donijeli u skladu s relevantnim odredbama Porodičnog zakona, i na temelju mišljenja stručnih lica i institucija definiranim odredbama navedenog zakona za te namjene, te je stoga Ustavni sud mišljenja da navedena odluka nije donijeta proizvoljno.

29. U pogledu apelantovih navoda koji se tiču sumnje u nepristranost sutkinje Vesne Trifunović koja je sudila u prvom stepenu, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je od sutkinje Vesne Trifunović prvo tražio da kao stranac ne želi da se postupak razvoda braka po tužbi tužiteljice rješava pred sudom Bosne i Hercegovine, posebno zbog toga što su on i djeca rođena u zajedničkom braku s tužiteljicom strani državljani, kojem zahtjevu sutkinja nije udovoljila temeljem relevantnih zakonskih odredbi za čiju primjenu je prethodno obrazloženo da nije bila proizvoljna, a 25. aprila 2007. godine je, u skladu s relevantnim odredbama zakona, iskoristio svoje pravo i podnio i pismeni zahtjev predsjedniku Općinskog suda kojim je tražio izuzeće sutkinje Vesne Trifunović zbog toga što smatra da je unaprijed bez suđenja donijela odluku kome će djecu povjeriti na čuvanje.

30. U izjašnjenju sutkinja je navela da je od dana dostavljanja u rad navedenog predmeta postupala u skladu sa zakonom, da je dužinu postupka uvjetovala činjenica što je stupio na snagu novi Porodični zakon FBiH, pa je stoga postupak pred posrednikom, Službom socijalne zaštite, trajao dugo, kao i zbog složenih odnosa parničnih stranaka. Predsjednik Općinskog suda je, imajući u vidu razloge za izuzeće, kao i izjašnjenje sutkinje Vesne Trifunović, zaključio da očigledno ne stoje niti jedan zakonom predviđeni razlog za izuzeće imenovane prema članu 357. stav 1. tačka 5. ZPP-a, odnosno da ne postoje okolnosti koje dovode u sumnju njenu nepristranost, pa je Rješenjem broj 065-0-Su-07-001353 od 21. maja 2007. godine apelantov zahtjev odbio kao neosnovan.

31. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu pristranost sutkinje Vesne Trifunović koja je sudila u prvostepenom postupku. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudija nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da je sud koji je odlučivao u prvostepenom postupku bio pristran. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je drugostepenu odluku o apelantovoj žalbi, izjavljenoj protiv prvostepene odluke, donijelo vijeće od trojice sudija sastavljeno od sutkinje Milice Ašćerić kao predsjednice vijeća, sutkinje Zlate Džefić i Spomenke Njego-Popović kao članova vijeća, kojom odlukom je u cijelosti potvrđena prvostepena presuda. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pristranosti sutkinje Vesne Trifunović, koja je sudila u prvom stepenu, neosnovani.

32. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi cijenili i činjenicu koju apelant u apelaciji osporava da su djeca strani državljani, kao i kakve posljedice na djecu je imala odluka njihove majke da nastavi sa djecom da živi u Bosni i Hercegovini, a što proizlazi iz stava prvostepenog suda, kojim je taj sud udovoljio apelantovom prijedlogu da djeca u Bosni i Hercegovini kao strani državljani pohađaju Internacionalnu školu koju je on izabrao, vodeći računa da, u skladu s relevantnim odredbama Porodičnog zakona (član 142. stav 3), otac ima pravo da učestvuje u donošenju važnih odluka o podizanju djece, što prema ocjeni suda izbor škole koju će djeca pohađati ima karakter takve odluke, a da pri tome tužiteljica bez apelantove saglasnosti ne može donijeti odluku o izboru druge škole, koju bi djeca eventualno mogla pohađati. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o održavanju ličnog kontakta apelanta s djecom donijeli prema odredbi čl. 145. st. 1. i 124. Porodičnog zakona cijeneći da djeca imaju pravo da žive sa roditeljima, da održavaju neposredne kontakte sa roditeljima sa kojim ne žive, cijeneći pravo apelanta kao roditelja. U situaciji kad su sudovi na temelju provedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi Porodičnog zakona ocijenili da su ispunjeni uvjeti za razvod bračne zajednice apelanta i tužiteljice, nakon čega su na temelju ocjene svih odlučnih činjenica donijeli odluku o povjeravanju djece na staranje tužiteljici, kao i odluku o održavanju apelantovih kontakata s djecom, pri tome dajući jasne i argumentirane razloge za takvo odlučenje, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti i elemente koji bi ukazivali da sud nije cijenio bitne činjenice da su djeca strani državljani, kao i posljedice odluke tužiteljice da s djecom nastavi da živi u Bosni i Hercegovini.

33. Ustavni sud smatra da su sudovi ispitali porodičnu situaciju, pružili mogućnost kako apelantu tako i tužiteljici da na sudu iznesu sve činjenice koje bi išle u prilog tome da sud donese pravičnu odluku kojem od roditelja će se povjeriti staranje o djeci. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su sudovi ispitali ove navode i obrazložili da je staratelj za zaštitu interesa malodobne djece postavljen u skladu sa zakonom, da ispunjava sve zakonom predviđene uvjete, te da nema ničega što bi ukazivalo na to da taj staratelj ne štiti interese djece u konkretnom postupku. Tužiteljica je pružila dovoljno dokaza da ekonomski faktor ne bi bio prevelik teret za nju, računajući naravno i apelantovu obavezu izdržavanja prema zakonu. Zbog svega iznijetog, prvostepeni sud je odlučio, a drugostepeni potvrdio, odluku da se oboje djece povjeri na vaspitanje i čuvanje majci. Prilikom donošenja osporene odluke sudovi su poštovali, kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, relevantne odredbe Porodičnog zakona, ispitujući sve činjenice o povjeravanju djece jednom od roditelja.

34. Ustavni sud također podsjeća da i jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava pitanje brige o djeci i njihovog vaspitanja povjeravanja jednom od roditelja ili u, izuzetnim slučajevima, nekoj ustanovi, smatra pitanjem široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Primarna je uvijek procjena što je konkretan interes djece. Evropski sud za ljudska prava priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene kakva je odluka u interesu djece i ne smatra neophodnim da mijenja odluke nacionalnih sudova, vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo jako osjetljive prirode nego, vremenom, dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, presudu Evropskog suda Olsson v Sweden, od 27. novembra 1992. godine, serija A, broj 250, stav 90. i presudu Evropskog suda, Johansen v Norway od 7. augusta 1996, 23 EHRR 33, stav 64).

35. Imajući u vidu da Ustavni sud u konkretnom slučaju nije utvrdio da su bilo koje od odredaba relevantnog materijalnog i procesnog prava bile proizvoljno primijenjene, kao i da je nesporno da apelantu nisu bile uskraćene procesne garancije niti ima elemenata koji bi ukazivali na objektivnu pristranost suda, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na porodični život


36. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".

37. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

38. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava u pogledu primjene člana 8. Evropske konvencije koja uključuje sljedeće principe: a) garantiranjem prava na poštivanje porodičnog života, član 8. Evropske konvencije pretpostavlja postojanje porodice (vidi presudu u predmetu Marckx, serija A, broj 31, stav 31); b) član 8. Evropske konvencije je primjenjiv na "porodični život" "nelegalne" porodice, kao i na slučajeve koji se tiču "legalne" porodične zajednice; c) iako je suštinski objekt člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja državnih vlasti, također postoji pozitivna obaveza tih vlasti da efektivno "poštuju" porodični život. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da vlasti imaju široko polje procjene u određivanju koji koraci trebaju biti preduzeti u pogledu potreba zajednice i potreba pojedinaca (vidi Abdulaziz, Cabales i Balkaandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 94, stav 67).

39. Član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ako se porodična zajednica raspadne razvodom, u principu to je ostavljeno nacionalnim organima vlasti na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije se, dakle, ne može izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka oko davanja starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.

40. Da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).

41. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti, npr., Evropski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).

42. Kako je Ustavni sud već zaključio u konkretnom slučaju, odluka o povjeravanju i izdržavanju djece je donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica u najboljem interesu djeteta, i na osnovu pozitivnih zakonskih odredbi. Ova odluka ne ometa pravo pristupa djeci koje ima apelant, ne okončava njegov porodični život s djecom, niti prekida autentičnost njihovih porodičnih veza. Takva odluka donijeta je uz poštivanje svih materijalnih i procesnih odredbi relevantnog prava kao i u interesu djece, čime se ispunjava uvjet iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije da je miješanje u apelantov porodični život bilo u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu (jer odluka o povjeravanju djece jednom od roditelja se mora donijeti kad zajednički život tih roditelja više nije moguć), a takva odluka (o povjeravanju djece majci - tužiteljici) donijeta je u interesu djece tj. radi "zaštite prava drugih".

43. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, nije došlo do kršenja apelantovog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi


44. Dalje, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju i jednakost supružnika u stvari svode na tvrdnje apelanta o povredi prava na ravnopravnost strana u postupku i prava na porodični život. Budući da je ove prigovore Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama odluke, vezano za navode o povredi člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, također neutemeljeni i da nije potrebno njihovo detaljnije obrazlaganje.

VIII. Zaključak


45. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom da Ustavni sud u konkretnom slučaju nije utvrdio da su bilo koje od odredaba relevantnog materijalnog i procesnog prava bile proizvoljno primijenjene, kao i da je nesporno da apelantu nisu bile uskraćene procesne garancije niti ima elemenata koji bi ukazivali na objektivnu pristranost suda.

46. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, s obzirom da su osporene odluke donijete uz poštivanje svih materijalnih i procesnih odredbi relevantnog prava kao i u interesu djece, čime se ispunjava uvjet iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije da je miješanje u apelantov porodični život bilo u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu (jer odluka o povjeravanju djece jednom od roditelja se mora donijeti kad zajednički život tih roditelja više nije moguć), a takva odluka (o povjeravanju djece majci - tužiteljici) donijeta je u interesu djece tj. radi "zaštite prava drugih".

47. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju također neutemeljeni i da nije potrebno njihovo detaljnije obrazlaganje, jer se radi o identičnim navodima kao u slučaju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije koje je Ustavni sud prethodno detaljno ispitao i obrazložio.

48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!