Službeni glasnik BiH, broj 43/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1994/11, rješavajući apelaciju Nove banke a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Nove banke a.d. Banja Luka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Ps 000 0 Ps 000 517 10 Rev od 5. aprila 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Nova banka a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Miroslav Mikeš i Ognjen Avlijaš, advokati iz Banje Luke, podnijela je 4. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 Ps 000 0 Ps 000 517 10 Rev od 5. aprila 2011. godine. Apelantica je uz apelaciju podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio protivizvršenje po zahtjevu Republike Srpske, Republičke uprave carina ili drugog organa Republike Srpske protiv apelantice do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji. Apelacija je dopunjena 8. i 14. marta 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1994/11 od 20. decembra 2011. godine kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zakonskog zastupnika Republike Srpske, Republičke uprave carina Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. maja 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. maja 2011. godine, a tužena 7. juna 2011. godine.

5. Odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 21. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-396/99 od 12. decembra 2000. godine obavezana je tužena Republika Srpska, Republička uprava carina Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici nadoknadi materijalnu štetu u vidu izmakle dobiti, koju je izazvala tužena nezakonitom blokadom apelanticinog žiroračuna u iznosu od 1.425.992,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 8. novembra 2000. godine, te da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.010,00 KM.

8. Iz obrazloženja Presude Osnovnog suda broj PS-396/99 od 12. decembra 2000. godine proizlazi da je taj sud utvrdio da je Presudom Osnovnog suda broj Ps: 69/99 od 13. aprila 1999. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž:88/99 od 2. jula 1999. godine, utvrđeno da je ništavo potraživanje tužene prema pravnom predniku apelantice "Export Banka" a.d. Bijeljina u iznosu od 15.441.513,00 dinara na osnovu istekle bankarske garancije broj 1/96 od 1. januara 1996. godine sa rokom važenja do 31. decembra 1996. godine, te je obavezana tužena da apelantici na ime naknade štete po osnovu nezakonito isplaćenog iznosa isplati 5.966.335,65 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. oktobra 1998. godine, kao dana isplate, pa do konačne isplate, zajedno sa troškovima postupka u iznosu od 13.750,00 dinara i 900,00 KM, sve u roku od osam dana po pravosnažnosti presude. Također je utvrđeno da je, zbog realizacije istekle bankarske garancije, apelanticin žiroračun bio blokiran u periodu od 12. oktobra 1998. godine do 27. augusta 1999. godine, u kojem periodu je apelantica u više navrata tražila od tužene povrat novčanih sredstava na koje zahtjeve tužena nije odgovorila, pa je podnesena tužba u predmetnoj parnici. Dalje je navedeno da je na osnovu pisanog nalaza vještaka finansijske struke, prof. dr. Dragana Mikerevića od 8. novembra 2000. godine i dopune nalaza od 28. aprila 2009. godine utvrđena visina izmakle dobiti na apelanticinu štetu u iznosu od 1.425.992,00 KM. Prihvatajući kao utvrđeno da je tužena izvršila naplatu bankarske garancije po njenom isteku, da je zbog tog razloga došlo do blokade apelanticinog žiroračuna, što je imalo kao posljedicu povlačenje deponenata iz banke, te da tužena nije izvršila povrat novca nakon više apelanticinih zahtjeva, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 155. i 189. stav 3. Zakona o obligacionom odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio apelanticin tužbeni zahtjev.

9. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 42/2001 od 19. marta 2001. godine žalba tužene je odbijena i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj PS-396/99 od 12. decembra 2000. godine u dosuđujućem dijelu.

10. Članovi žalbenog vijeća Okružnog suda su bile sutkinje Biljana Tomić i Gorjana Popadić.

11. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Rješenje broj Rev-178/02 od 21. septembra 2004. godine kojim je ukinuo Presudu Okružnog suda broj 42/2001 od 19. marta 2001. godine i predmet vratio na ponovni postupak.

12. Odlučujući ponovo o žalbi tužene, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Pž- 08-000 111 09 od 23. juna 2009. godine kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda broj PS-396/99 od 12. decembra 2000. godine.

13. Iz obrazloženja Presude Okružnog suda broj 011-0-Pž- 08-000 111 09 od 23. juna 2009. godine proizlazi da je Okružni sud smatrao da je, u smislu odredbe člana 21. Zakona o platnom prometu (u daljnjem tekstu: ZOPP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, bankarsku garanciju realizirala Razvojna banka, a ne Služba za platni promet. Dalje, Okružni sud je zaključio da iz odredbe člana 22. stav 2. ZOPP proizlazi obaveza nosioca platnog prometa na vršenje provjere naloga za plaćanje i propisane dokumentacije, ali da je tužena znala da traži realizaciju istekle bankarske garancije i da je bila obavezna da prethodno provjeri njenu plativost.

14. Tužena je protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Pž- 08-000 111 09 od 23. juna 2009. godine izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118 0 Ps 000 0 Ps 000 517 10 Rev od 5. aprila 2011. godine usvojio, Presudu Okružnog suda broj 011-0-Pž- 08-000 111 09 od 23. juna 2009. godine preinačio tako što je žalbu tužene usvojio, Presudu Osnovnog suda broj PS-396/99 od 12. decembra 2010. godine preinačio tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je traženo da se obaveže tužena da joj na ime izmakle dobiti izazvane nezakonitom blokadom žiroračuna isplati iznos od 1.425.992,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. novembra 2000. godine, pa do konačne isplate i da joj na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 19.010,00 KM. Apelantica je obavezana da tuženoj na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 3.750,00 KM.

15. Članovi revizionog vijeća Vrhovnog suda su bile sutkinje Biljana Tomić i Gorjana Popadić.

16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da u konkretnoj parnici nije sporno da je apelantica izdala bankarsku garanciju za špeditera PP "Belnad" Bijeljina broj 1/96 koja je važila od 1. januara 1996. godine do 31. decembra 1996. godine, da je Republička uprava carina Banja Luka Razvojnoj banci - Filijala Bijeljina dostavila 3. oktobra 1998. godine zahtjev za naplatu iznosa od 15.441.513,00 dinara, te da je na osnovu navedene bankarske garancije i naplatila iznos od 5.966.535,65 dinara. Također je nesporno da je pravosnažnom sudskom presudom utvrđeno da je ova naplata ništava i tužena je obavezana na povrat isplaćenog novca.

17. Vrhovni sud je, dalje, istakao da se bankarskom garancijom obavezuje banka prema primaocu garancije da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti, izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji (član 1083. stav 1. ZOO). Konstatirano je da je u apelanticinoj bankarskoj garanciji navedeno da ona važi do 31. decembra 1996. godine. Obaveza iz bankarske garancije, u smislu odredbe člana 357. ZOO, prestaje protekom roka označenog u ugovoru o bankarskoj garanciji, korisnik garancije je dužan da isplatu garancije postavi banci prije isteka roka važnosti garancije. Ako tako ne postupi i ovakav zahtjev ne postavi garantu u roku važenja garancije, gubi pravo da kasnije potražuje garantirani iznos.

18. U obrazloženju presude je, zatim, navedeno da tokom postupka nije utvrđeno da se tužena, kao korisnik garancije, prije isteka roka obraćala apelantici, kao garantu, za ostvarivanje svojih prava. Tužena je prvi put 3. oktobra 1998. godine, dakle po isteku važenja garancije, garanciju dostavila Razvojnoj banci, kao nosiocu platnog prometa, koja je izvršila naplatu istekle bankarske garancije. Vrhovni sud je, dalje, istakao da član 22. stav 2. ZOPP propisuje da će nosilac platnog prometa vratiti podnosiocu nalog za plaćanje koji nije ispostavljen u skladu sa propisima i na njegov zahtjev, u roku od tri dana od dana podnošenja, pismeno obrazložiti razloge za vraćanje naloga. Iz sadržine navedene zakonske odredbe jasno slijedi obaveza nosioca platnog prometa da prije realizacije svakog zahtjeva za isplatu ima obavezu da provjeri da li je zahtjev ispostavljen u skladu sa propisima. U konkretnom slučaju nosilac platnog prometa je bio obavezan da provjeri da li je dostavljena bankarska garancija još uvijek važeća u smislu roka njenog trajanja, odnosno, ako je podnesena nakon isteka roka garancije, da li je zadržano pravo korisnika iz bankarske garancije na naplatu, ili je istjecanjem roka garancije ona postala nenaplativa, pa, shodno utvrđenom, pristupiti realizaciji naplate, ili vratiti zahtjev podnosiocu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pogrešan je zaključak Okružnog suda da je tužena odgovorna za blokadu apelanticinog računa, koja je uzročno-posljedično vezana sa naplatom potraživanja po istekloj bankarskoj garanciji. Činjenica da je Republička uprava carina državni organ i da ima obavezu, kao i svaki učesnik obligacionog odnosa, da provjerava plativost svog potraživanja, ne dovodi do odgovornosti tužene. Tužena nije pasivno legitimirana, jer je podnošenjem zahtjeva Razvojnoj banci, koja je vršila poslove nosioca platnog prometa, da se izvrši naplata bankarske garancije kojoj je istekao rok važenja apelantici nije pričinjena šteta. Tek je realizacijom takve garancije došlo do skidanja novčanog iznosa sa apelanticinog računa i, potom, do blokade tog računa, što je utjecalo na bonitet i poslovanje, te prouzrokovalo štetu u vidu izgubljene dobiti. Realizacija bilo kakve naplate, pa i ove konkretne, po istekloj bankarskoj garanciji ne ostvaruje se podnošenjem zahtjeva za naplatu, nego na osnovu odobrenja nosioca platnog prometa, koji time potvrđuje da je zahtjev ispostavljen u skladu sa propisima. S obzirom na to da je očigledno da je Razvojna banka odobrila naplatu iako nisu bili ispunjeni uvjeti za naplatu konkretne bankarske garancije, a što je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom, tek je tom radnjom prouzrokovana šteta apelantici.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


19. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica, prije svega, vidi u tome što su u donošenju revizione odluke, kao članovi vijeća Vrhovnog suda, učestvovale dvije sutkinje Biljana Tomić i Gorjana Popadić, koje su direktno učestvovale u donošenju nižestepenih odluka, konkretno Presude Okružnog suda broj 42/2001 od 19. marta 2001. godine, a jedan član vijeća, sutkinja Jadranka Stanišić, u donošenju presude koja je predstavljala pravni osnov za predmetni parnični postupak za naknadu štete zbog izgubljene zarade. Ističe da su te sudije, prema Zakonu o parničnom postupku, morale biti izuzete. Dalje, prema apelanticinom mišljenju, Vrhovni sud je uvažio reviziju tužene koja ne postoji, odnosno Republike Srpske, Republičke uprave carina, s obzirom na to da je općepoznata činjenica da je carina već šest godina segment Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, koju kao zakonski zastupnik zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, a ni u kom slučaju Pravobranilaštvo Republike Srpske. Također, ističe da je Vrhovni sud raspravljao o odgovornosti Službe platnog prometa - Razvojne banke, koja uopće nije stranka u postupku, nema stranačku legitimaciju a, osim toga, pravosnažnom presudom koja predstavlja pravni osnov i presuđenu stvar jasno je utvrđena odgovornost tužene. Na taj način je, prema apelanticinom mišljenju, povrijeđeno materijalno pravo, a što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju


20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se postupak vodio u skladu sa zakonom, te da nije povrijeđeno nijedno od navedenih prava iz apelacije. Vrhovni sud je, prije svega, istakao da su neosnovani apelanticini navodi da je počinjena povreda odredbe člana 357. stav 1. tačka 4. ZPP, niti su spomenute sudije na bilo koji način narušile etički kodeks ili povrijedile zakon. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je sutkinja Jadranka Stanišić bila sudija u postupku donošenja Presude Okružnog suda broj Pž. 88/99 od 2. jula 1999. godine koja nije bila donesena u istom postupku u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda koja je osporena u apelaciji. Sama činjenica da je navedena odluka Okružnog suda bila osnov na kome je apelantica dalje, pokretanjem predmetne parnice, zasnivala svoj zahtjev za naknadu štete nije zakonski razlog da sutkinja Jadranka Stanišić nije mogla suditi u ovom revizionom predmetu, jer se radi o dva činjenično i pravno odvojena predmeta, i nije bilo nikakve smetnje da sutkinja Jadranka Stanišić bude član vijeća u osporenoj revizionoj odluci. Na taj način ona nije dovela u sumnju svoju objektivnost i nepristrasnost, niti apelacija konkretno ukazuje da takve okolnosti postoje. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je ista situacija i sa sutkinjama Biljanom Tomić i Gorjanom Popadić. Naime, tačno je da su one u jednoj fazi predmetnog postupka učestvovale u drugostepenom vijeću koje je potvrdilo prvostepenu odluku da je apelanticin zahtjev za naknadu štete osnovan. Međutim, nakon što je ta odluka po reviziji ukinuta i nakon što je donesena nova odluka, nije bilo zakonske smetnje da one budu članovi vijeća, jer je predmet odlučivanja bila odluka suda u čijem donošenju one nisu ni na koji način učestvovale.

21. Također je istaknuto da je u predmetnoj parnici tužena strana Republika Srpska i da nije bilo smetnji da se postupak okonča prema toj stranci, kako ju je sama apelantica označila u tužbi. Naime, Republika Srpska je bila u materijalnopravnom odnosu sa apelanticom, a kasnije organizacione i statusne promjene Republičke uprave carina nisu dovele u pitanje pasivnu legitimaciju tužene. Štaviše, apelantica je trebalo, ako je smatrala da mora precizirati tuženu, to da učini tokom postupka. U vrijeme nastanka spornog odnosa Republička uprava carina nije imala status pravnog lica, nego je bila organizaciona jedinica tužene.

22. Na kraju je istaknuto da su neosnovani i navodi apelacije da Služba za platni promet Republike Srpske nije postojala u vrijeme kada je isplaćena bankarska garancija. Naime, prema pozitivnim propisima iz tog vremena, Služba za platni promet je zajedno sa Razvojnom bankom paralelno obavljala poslove platnog prometa. Pored toga, Služba za platni promet nije bila stranka u konkretnoj parnici u kojoj je samo bilo nužno utvrditi da li odgovornost za štetu leži na onome koji je nevažeću bankarsku garanciju dostavio nadležnoj organizaciji radi isplate, ili je odgovorna nadležna organizacija koja je omogućila isplatu iako nisu bili ispunjeni svi zakonski uvjeti za takvu realizaciju. U tom pogledu Vrhovni sud je istakao da su u revizionoj odluci dati valjani razlozi.

23. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da su apelanticini navodi o povredi prava neosnovani i da je pobijana presuda Vrhovnog suda zasnovana na zakonu, te da nisu povrijeđena apelanticina prava zagarantirana Evropskom konvencijom.

V. Relevantni propisi


24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 63/07, 74/05 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 357. stav 1. tačka 4.


Sudija ne može suditi:

(4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

25. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 155.


Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 189. st. 1. i 2.


Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 155.


Trajni dugovinski odnos sa određenim rokom trajanja prestaje kad istekne rok istekne, izuzev kad je ugovoreno ili zakonom određeno da se poslije isteka roka dugovinski odnos produžava za neodređeno vrijeme ako ne bude blagovremeno otkazan.

Član 1083.


Bankarskom garancijom se obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.

26. U Zakonu o platnom prometu ("Službeni glasnik RS" broj 15/96) relevantne odredbe glase:

Član 22. stav 2.


Nosilac platnog prometa vratiće podnosiocu nalog za plaćanje koji nije u skladu sa propisima, i na njihov zahtjev, u roku od tri dana od dana podnošenja, pismeno obrazložiti razloge za vraćanje naloga.

VI. Dopustivost


27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 Ps 000 517 10 Rev od 5. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. aprila 2011. godine a apelacija je podnesena 4. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


31. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak nesporno tiče utvrđivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio radi utvrđivanja prava na naknadu štete. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je član 6. Evropske konvencije jedan od ključnih članova Evropske konvencije i prava predviđena ovim članom u okviru Evropske konvencije imaju centralno mjesto. Tim članom se, između ostalog, garantira i pravo na pravično i javno suđenje prilikom utvrđivanja prava i dužnosti pojedinaca koja su građanske prirode (kao i razmatranja svake krivične optužbe) i zbog toga se smatra da ovaj član ima suštinski značaj za funkcioniranje demokracije. Stav 1. člana 6. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji sačinjavaju pravično vršenje pravde i, ukoliko bude povrijeđeno bilo koje od ovih prava, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija, između ostalog, pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje sa aspekta nepristrasnosti suda s obzirom na to da su u postupku povodom revizije učestvovale sudije koje su učestvovale u donošenju presude Okružnog suda.

37. U kontekstu navedenog Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristrasnost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).

38. U konkretnom slučaju pravila u vezi sa izuzećem sudija konstituirana su u članu 357. ZPP, dakle, relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristrasnost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, nije da ispituje ta pravila ili praksu in abstracto, već da ispituje da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu, ili na koji su utjecala na ishod postupka prema apelantu, pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, serija A broj 255, stav 27, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07).

39. Prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristranosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristranošću (op. cit., Mežnarić, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).

40. Apelantica u konkretnom slučaju nije dovela u pitanje subjektivnu nepristranost sutkinja Biljane Tomić i Gorjane Popadić, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelantica je osporila pristrasnost sutkinja prema objektivnom principu, jer su one bile članovi vijeća koje je odlučilo o reviziji, a prije toga i članovi vijeća koje je odlučilo u postupku povodom žalbe. Prema apelanticinom mišljenju, sudovi su postupili suprotno ZPP.

41. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno "pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi" (vidi, Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da "činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi, Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A broj 204). U vezi sa navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.

42. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su sutkinje Biljana Tomić i Gorjana Popadić učestvovale u donošenju Presude Okružnog suda broj 42/2001 od 19. marta 2001. godine kojom je žalba tužene odbijena i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj PS-396/99 od 12. decembra 2000. godine. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-178/02 od 21. septembra 2004. godine ukinuta je Presuda Okružnog suda broj 42/2001 od 19. marta 2001. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Pž- 08-000 111 09 od 23. juna 2009. godine u kojoj nisu učestvovale sutkinje Biljana Tomić i Gorjana Popadić. Dakle, u konkretnom slučaju sutkinje Biljana Tomić i Gorjana Popadić nisu učestvovale u donošenju odluke Okružnog suda koja je bila predmet odlučivanja o reviziji u kojem su kao članovi vijeća učestvovale navedene sutkinje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se, bez obzira na to, radi o istom postupku u kojem se meritorno odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu, a navedene sutkinje su se, u smislu već navedenih stavova Evropskog suda, direktno bavile odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta, i prilikom donošenja Presude Okružnog suda broj 42/2001 od 19. marta 2001. godine, kao i prilikom odlučivanja o reviziji protiv drugostepene odluke u ponovljenom postupku.

43. Ustavni sud primjećuje da su u članu 357. ZPP predviđeni razlozi za izuzimanje sudije, te je u tački 4. navedenog člana propisano da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa, što pokazuje napor domaćeg zakonodavstva da otkloni sve razumne sumnje u pogledu nepristranosti tog suda. Ustavni sud smatra da se odredbe člana 357. ZPP ne mogu razumjeti tako da se odnose na sud kao instituciju, već na višu ili nižu instancu koja meritorno odlučuje u pojedinim fazama parničnog postupka. Suprotno razumijevanje i primjena bili bi suprotni cilju člana 357. ZPP kojim je u tački 4. predviđen objektivni osnov za izuzeće sudije zbog razloga koji su, prema općim mjerilima, toliko značajni da samim svojim postojanjem opravdavaju sumnju u nepristrasnost sudije i predstavljaju apsolutne razloge za izuzeće po sili zakona.

44. Ustavni sud, dalje, zapaža da u konkretnom slučaju apelantica nije mogla tražiti izuzimanje sudija, jer nije znala sastav revizionog vijeća sve do uručenja presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da je vijeće koje je odlučivalo u konkretnom slučaju moralo paziti na svoj sastav imajući u vidu upravo princip nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je činjenica da sudije koje u istom predmetu učestvuju u postupku povodom žalbe i u postupku povodom revizije u ponovljenom postupku, pri čemu su navedene odluke u pogledu apelanticinog tužbenog zahtjeva bile dijametralno suprotne, stvorila situaciju koja može potaknuti legitimne sumnje u pogledu nepristrasnosti sutkinja Biljane Tomić i Gorjane Popadić i dovesti u pitanje princip nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Ustavni sud naglašava da je gotovo identično pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 504/08 u kojem je zaključio "da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 504/08 od 12. oktobra 2011. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 99/11, tačka 48).

46. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je sutkinja Jadranka Stanišić bila sudija u postupku donošenja Presude Okružnog suda broj Pž. 88/99 od 2. jula 1999. godine koja nije bila donesena u istom postupku u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda koja je osporena u apelaciji, pa njeno učestvovanje u sastavu revizionog vijeća nije moglo dovesti u pitanje princip nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Imajući u vidu zaključke u konkretnom predmetu, kao i stav Ustavnog suda koji je zauzeo povodom razmatranja identičnog pravnog pitanja, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo da joj sudi nepristrasan sud, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

48. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelanticinih ustavnih prava, ukinuti presudu Vrhovnog suda, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi


49. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na segment nepristranosti suda, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje apelanticine navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predmet je vraćen Vrhovnom sudu uz nalog da po hitnom postupku donese novu odluku.

VIII. Zaključak


50. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom, jer su u istom predmetu iste sudije učestvovale u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je potvrđena prvostepena presuda, a nakon što je ta odluka po reviziji ukinuta i donesena nova drugostepena presuda u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku.

51. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!