Službeni glasnik BiH, broj 67/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 2060/07, rješavajući apelaciju
Zvonke Baotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija
Zvonke Baotića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Orašju broj P-27/04, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000127 od 14. decembra 2007. godine.
Nalaže se Vladi Posavskog kantona da
Zvonki Baotiću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500.00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Posavskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija
Zvonke Baotića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000127 od 14. decembra 2007. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Zvonko Baotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Mahale, kojeg zastupa Ivo Galušić, advokat iz Tuzle, podnio je 10. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu u kojem je Općinski sud u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio Presudu broj P-27/04 od 29. decembra 2006. godine. Apelant je 28. januara 2008. godine obavijestio Ustavni sud da je Kantonalni sud u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u ovom predmetu donio Presudu broj 002-0-Gž-07-000127 od 14. decembra 2007. godine kojom je okončan postupak u ovom predmetu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 31. oktobra 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda i "Burima" d.o.o. za graditeljstvo, promet i usluge Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. februara 2010. godine.
4. Općinski sud je 5. novembra 2007. godine primio dopis Ustavnog suda, ali nije dostavio odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 2. februara 2010. godine ponovno zatražen odgovor na apelaciju kao i predmetni sudski spis na uvid.
5. Općinski sud je 2. marta 2010. godine dostavio Ustavnom sudu odgovor na apelaciju i predmetni sudski spis broj P-27/04.
6. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu uz dopis Ustavnog suda od 8. marta 2010. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelant je 16. septembra 1996. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade materijalne i nematerijalne štete, te izgubljene dobiti. Naime, apelant je podnio tužbu zbog povrede na radu uslijed koje je oslijepio na jedno oko.
9. Na prvom održanom ročištu 13. marta 1997. godine bile su prisutne sve parnične stranke, kao i na drugom održanom ročištu od 11. aprila 1997. godine. Na drugom ročištu Općinski sud je donio rješenje kojim se u ovoj pravnoj stvari određuje vještačenje sudskog vještaka medicinske struke (oftalmologa) iz Županje, Republika Hrvatska. Sudski vještak medicinske struke je svoj nalaz i mišljenje dostavio Općinskom sudu 23. septembra 1997. godine. Treće ročište održano je 19. januara 1998. godine, a četvrto ročište je održano 10. februara 1998. godine i tada je Općinski sud donio rješenje o određivanju dopunskog vještačenja istog sudskog vještaka medicinske struke, te ročište odgodio na neodređeno vrijeme. Iz dnevnih naredbi Općinskog suda od 5. i 12. marta, te 30. septembra 1998. godine vidljivo je da je sud prema navedenim datumima slao na otpremu rješenje o određivanju dopunskog medicinskog vještačenja, a iz priloženih dostavnica je vidljivo da je sudski vještak medicinske struke uredno primao rješenja suda o određivanju dopunskog vještačenja. Sudski vještak medicinske struke je Općinskom sudu dostavio dopunu nalaza tek 30. marta 1999. godine (preko 12 mjeseci računajući od dana određivanja dopunskog vještačenja, tj. od 10. februara 1998. godine).
10. Peto ročište održano je 27. aprila 1999. godine i tada je apelantov zastupnik (advokat iz Županje, Republika Hrvatska) tražio odgodu. Šesto, sedmo, osmo i deveto ročište (19. maj 1999, 15. juni 1999, 8. mart 2000. i 11. april 2000. godine) bilo je odgođeno zbog nedolaska apelantovog punomoćnika koji je bio uredno pozvan. Na ročištu od 11. aprila 2000. godine Općinski sud je donio rješenje o odgađanju na neodređeno vrijeme dok posebnim rješenjem ne odluči o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istaknuo tuženi. Općinski sud je i drugi put (Rješenjem broj P-96/96 od 26. jula 2000. godine) odredio dopunsko medicinsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari, a vještačenje je povjerio istom sudskom vještaku. Sudski vještak je 21. oktobra 2000. godine dostavio dopunu nalaza. Sljedeće ročište zakazano je za 15. decembar 2000. godine.
11. Deseto ročište, koje je trebalo biti održano 15. decembra 2000. godine, odgođeno je jer apelantov punomoćnik nije pristupio mada je apelant naglasio da je sada ovlastio novog zastupnika, advokata iz Tuzle. Navedenog datuma Općinski sud je donio Rješenje broj P-96/96 kojim je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja kao neosnovan, a u pouci o pravnom lijeku navedeno je da se protiv ovog rješenja može izjaviti žalba Kantonalnom sudu u roku od 15 dana računajući od dana prijema. Tuženi je na navedeno rješenje izjavio žalbu 11. maja 2001. godine. Žalba je dostavljena na odgovor apelantovom punomoćniku 11. juna 2001. godine. Rješenje Općinskog suda broj P-96/96 od 15. decembra 2000. godine, zajedno sa žalbom tuženog, Općinski sud nije dostavio na rješavanje Kantonalnom sudu.
12. Jedanaesto ročište održano je 24. septembra 2001. godine kada je apelantov punomoćnik precizirao tužbeni zahtjev. Dvanaesto ročište održano je 31. oktobra 2001. godine i tada je usvojen prijedlog apelantovog punomoćnika da se izvrši vještačenje sudskog vještaka ekonomske struke. Vještak ekonomske struke je sačinio i dostavio Općinskom sudu nalaz i mišljenje 20. februara 2002. godine. Apelantov punomoćnik se 13. marta 2002. godine izjasnio na navedeni nalaz (nije imao primjedbi).
13. Trinaesto ročište zakazano za 19. mart 2002. godine nije bilo održano jer je apelant zatražio odgodu zato što na ročište nije pristupio njegov punomoćnik koji je bio uredno pozvan. Četrnaesto ročište zakazano za 10. april 2002. godine nije bilo održano jer je zastupnik tuženog otkazao zastupanje, a da se prethodno nije izjasnio na nalaz vještaka ekonomske struke. Petnaesto ročište održano je 25. aprila 2002. godine, kada je i zaključena glavna rasprava, mada se do tada na nalaz vještaka ekonomske struke nisu izjasnili ni tuženi ni njegov punomoćnik.
14. Šesnaesto ročište održano je 4. juna 2003. godine, tj. preko 13 mjeseci računajući od datuma kad je bila zaključena glavna rasprava. Sedamnaesto ročište održano je 12. juna 2003. godine, kada je zaključena glavna rasprava, a tada je i Općinski sud donio Presudu broj P-96/96 kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Punomoćnici parničnih stranaka su 23. jula 2003. godine izjavili žalbe. Prvostepeni spis je dostavljen Kantonalnom sudu 30. decembra 2003. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-2/04 od 28. januara 2004. godine uvažio žalbu tuženog, te predmet vratio na ponovni postupak.
15. U ponovnom postupku prvo pripremno ročište zakazano za 29. juni 2004. godine nije održano jer nije pristupio punomoćnik tuženog koji je bio uredno pozvan. Apelantov punomoćnik nije se protivio odgodi. Drugo pripremno ročište održano je 27. jula 2004. godine, a sljedeće, treće pripremno ročište, bilo je zakazano za 16. septembar 2004. godine. Punomoćnik tuženog primio je 2. jula 2004. godine poziv za pripremno ročište koje se trebalo održati 16. septembra 2004. godine, međutim, ono nije održano. U spisu se nalazi dnevna naredba Općinskog suda kojom se pripremno ročište zakazuje za 27. april 2006. godine, tj. za dvije godine unaprijed. Prema navedenoj dnevnoj naredbi, pozivi su otpremljeni parničnim strankama 22. marta 2006. godine, a prema priloženim dostavnicama punomoćnik tuženog je poziv primio 23. marta 2006. godine, a apelantov punomoćnik 24. marta 2006. godine. Treće pripremno ročište održano je 27. aprila 2006. godine kada je određen datum održavanja glavne rasprave, tj. 29. maj 2006. godine.
16. Prvo ročište za glavnu raspravu nije održano 29. maja 2006. godine. Općinski sud je u zapisniku konstatirao da su punomoćnici parničnih stranaka obaviješteni da će se novo ročište za glavnu raspravu održati 30. juna 2006. godine, a u vezi sa novim vještačenjima koja će izvršiti sudski vještaci medicinske i ekonomske struke. Tog datuma je Općinski sud donio rješenje o određivanju vještačenja vještaka medicinske struke (oftalmologa) iz Kliničkog centra u Tuzli. Ročište za glavnu raspravu nije održano ni 30. juna 2006. godine jer je sudija bio službeno odsutan zbog odlaska na seminar. Općinski sud je 19. jula 2006. godine donio posebno rješenje kojim se određuju okolnosti na koje će se izvršiti vještačenje vještaka medicinske struke. Vještak ekonomske struke je 23. augusta 2006. godine Općinskom sudu dostavio nalaz i mišljenje.
17. Novo ročište za glavnu raspravu zakazano za 18. septembar 2006. godine nije održano jer nisu pristupili vještak medicinske struke, a ni apelantov punomoćnik za kojeg je na dostavnici naznačeno da je otputovao. Vještak medicinske struke je 14. septembra 2006. godine dostavio Općinskom sudu nalaz i mišljenje.
18. Prvo ročište za glavnu raspravu održano je 17. oktobra 2006. godine, a drugo 14. novembra 2006. godine. Treće ročište za glavnu raspravu održano je 30. novembra 2006. godine kada je glavna rasprava i zaključena. Općinski sud je donio Presudu broj P-27/04 od 29. decembra 2006. godine. Navedenom presudom Općinski sud je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 62.000 KM, zatim zahtjev za naknadu izgubljene dobiti u iznosu od 32.916.98 KM, te je obavezao apelanta i na isplatu sudskih troškova u iznosu od 4.382.96 KM. Apelantov advokat je izjavio žalbu 28. aprila 2007. godine, a spis je sa žalbom 29. juna 2007. godine dostavljen na rješavanje Kantonalnom sudu.
19. Kantonalni sud je Presudom broj 002-0-Gž-07-000127 od 14. decembra 2007. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu, te preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na naknadu sudskih troškova tako što je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Kantonalni sud je navedenom presudom potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. U apelaciji od 10. jula 2007. godine apelant naglašava da je tužbu podnio 10. septembra 1996. godine, te da mu je uslijed enormno dugog postupka pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant predlaže da mu se zbog nedonošenja odluke u razumnom roku dosudi naknada nematerijalne štete. U apelaciji-dopisu od 28. januara 2008. godine apelant obavještava Ustavni sud da je Kantonalni sud donio Presudu broj 002-0-Gž-07-000127 od 14. decembra 2007. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, te da se "osim istaknutog nezadovoljstva u apelaciji" ističe i "nezadovoljstvo pravosnažnim presuđivanjem".
b) Odgovor na apelaciju
21. Općinski sud smatra da je predmetni postupak bio izuzetno složen, te da je to doprinijelo ovolikoj dugotrajnosti, a posebno naglašava ročišta koja su odgođena zbog toga što apelantov punomoćnik nije pristupio, te napominje da je i to razlog za dužinu predmetnog postupka. Kantonalni sud ističe da je odluke o izjavljenim pravnim lijekovima donosio promptno, da nije zaslužan za dužinu postupka, te primjećuje da je prvostepeni postupak trajao dugo.
V. Relevantni propisi
22.
Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06):
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Neiscrpljivanje djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu
25. Imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da apelant, osim pozivanja na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, osporava i meritum Presude Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000127 od 12. decembra 2007. godine. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
26. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
27. U konkretnom slučaju apelant je propustio da podnese reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000127 od 14. decembra 2007. godine, u skladu sa odredbama člana 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH. Prema konstantnoj praksi Ustavnog suda, revizija se smatra djelotvornim pravnim lijekom i ona se mora iscrpiti u slučaju da je dopuštena zakonom. U konkretnom slučaju, prema odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, revizija je očigledno bila dopuštena s obzirom na to da "vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude" prelazi iznos od 10.000 KM. Osporenom presudom odbijena je apelantova žalba protiv prvostepene presude kojom je bio odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 62.000 KM, te zahtjev za naknadu izgubljene dobiti u iznosu od 32.916.98 KM. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
28. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Pravo na suđenje u razumnom roku
29. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena, iako je postupak pravosnažno okončan nakon podnošenja apelacije Presudom Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000127 od 14. decembra 2007. godine. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
31. Apelant je u apelaciji naveo da mu je u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,
Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
36. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,
Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da je apelant 16. septembra 1996. godine podnio tužbu Općinskom sudu, te da se u apelaciji žali da je navedeni sud prvostepeni postupak okončao tek 29. decembra 2006. godine kada je donio Presudu broj P-27/04. Kantonalni sud je odlučio o apelantovoj žalbi 14. decembra 2007. godine Presudom broj 002-0-Gž-07-000127. Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju može ispitati period od 16. septembra 1996. godine pa do donošenja odluke drugostepenog suda (14. decembar 2007. godine), dakle period od 11 godina i tri mjeseca. Međutim, s obzirom na to da je apelant isključivo osporio dužinu trajanja postupka pred prvostepenim sudom, Ustavni sud će kao relevantan period razmotriti period od 16. septembra 1996. godine pa do donošenja odluke Općinskog suda od 29. decembra 2006. godine, tj. period od 10 godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
38. U konkretnom slučaju se radi o postupku naknade materijalne i nematerijalne štete i izgubljene dobiti. Ustavni sud smatra da se radi o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti, s obzirom na to da je apelant pretrpio povrede na radu znatno prije podnošenja tužbe (tokom 1990. godine), te da je u ratu izgorjela relevantna medicinska dokumentacija u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se apelant liječio. Međutim, Ustavni sud naglašava da se predmetni postupak ni u kojem slučaju ne bi mogao smatrati toliko složenim da je za donošenje prvostepene presude bilo potrebno 10 godina.
39. Ustavni sud prihvata argumente Općinskog suda da je apelant doprinio dugotrajnosti predmetnog postupka, uz napomenu da Ustavni sud ne smatra da je apelantov doprinos bio odlučujući u ovom slučaju. Naime, apelantov punomoćnik je zatražio odgodu ročišta koje je trebalo biti održano 27. aprila 1999. godine. Zatim, apelantov punomoćnik nije pristupio na sedam ročišta, iako je bio uredno pozvan. Imajući u vidu da je apelant ovlastio svoje punomoćnike da ga zastupaju u ovoj pravnoj stvari, nedolaske njegovih punomoćnika Ustavni sud će staviti na teret apelantu u odnosu na dužinu trajanja ovog postupka. Stoga, imajući u vidu stanje spisa, odnosno posljedice koje su nastale neodržavanjem navedenih ročišta, Ustavni sud smatra da je apelant svojim ponašanjem doprinio trajanju ovog postupka u periodu od dvije godine, za što odgovornost snosi isključivo on.
40. Za preostali period od devet godina Ustavni sud smatra odgovornim isključivo Općinski sud. Ustavni sud smatra da je bilo nepotrebno da se za oftalmološko vještačenje imenuje lice iz druge države, zato što je stručnjake za ovu vrstu vještačenja moguće naći i u Bosni i Hercegovini. Posljedica takvog angažiranja vještaka bila je da Općinski sud nije mogao koristiti dostupne pravne lijekove (novčana kazna prema odredbama Zakona o parničnom postupku) u slučaju kada vještak preko 12 mjeseci ne dopuni vještačenje.
41. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud najčešće ročišta zakazivao u neprimjereno dugačkim intervalima od preko šest mjeseci, za šta nisu ponuđena bilo kakva opravdanja. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na zaista neprecizne upute prilikom određivanja vještačenja vještaka medicinske struke, što je imalo za posljedicu dva dodatna vještačenja, te još jedno vještačenje nakon što je Kantonalni sud ukinuo prvostepenu presudu. Zatim, Ustavni sud smatra da je bilo nepotrebno odlagati ročište zbog odlučivanja o prigovoru zastarjelosti potraživanja, odnosno donositi posebno rješenje sa uputom o pravnom lijeku, te to rješenje dostavljati strankama u postupku. Prigovor zastarjelosti potraživanja je prigovor materijalnopravne, a ne procesnopravne prirode, te ne utječe na tok postupka, a o njemu se uvijek rješava presudom kojom se odlučuje o tužbenom zahtjevu. Do daljnjeg odugovlačenja postupka došlo je i kada je Općinski sud zaključio glavnu raspravu (25. april 2002. godine) usprkos činjenici da tuženom nije bila pružena mogućnost da se izjasni na nalaz vještaka ekonomske struke, jer je nalaz primio njegov punomoćnik koji je u međuvremenu otkazao zastupanje. Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, nedvojbeno ukazuje na to da je za relevantan period u konkretnom slučaju, u kojem nije donesena prvostepena odluka, odlučujući doprinos Općinskog suda.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. Apelant je tražio kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Ustavni sud je utvrdio da je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, te da je za dužinu postupka u konkretnom slučaju najveći i odlučujući doprinos Općinskog suda. Uzimajući u obzir da je relevantan period koji Ustavni sud razmatra 10 godina, Ustavni sud smatra da Vlada Posavskog kantona treba platiti apelantu iznos od 150 KM za svaku godinu kašnjenja, tj. ukupan iznos od 1.500.00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 50, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 20/06).
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što je prvostepeni postupak trajao 10 godina, a taj period se u najvećoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu koji za to nije dao razumno i objektivno opravdanje.
45. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.