Službeni glasnik BiH, broj 40/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1695/11, rješavajući apelaciju Rasima Hastora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Rasima Hastora.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000520 09 Rev od 13. januara 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Rasim Hastor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnio je 12. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000520 09 Rev od 13. januara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedene radnje, od Vrhovnog suda zatraženo je 7. februara 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Na osnovu člana 23. važećih Pravila Ustavnog suda, od JP "Putevi Republike Srpske", kao suprotne strane u postupku, zatraženo je 3. aprila 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 17. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 091-0-P-07-000 086 od 8. maja 2008. godine obavezan je tuženi da apelantu, umjesto povrata nekretnine u pređašnje stanje, isplati naknadu pričinjene štete za poljoprivredno zemljište u iznosu 5.761 KM na parceli preciziranoj u presudi, kao i da mu na ime naknade štete za stabla voćaka plati iznos od 8.290 KM, što ukupno iznosi 14.051 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant tužbom tražio da mu kao vlasniku nekretnina koje je tuženi prokopao zbog izgradnje puta Ustiprača - Foča tuženi vrati nekretnine u pređašnje stanje ili naknadi štetu.

7. Osnovni sud je utvrdio da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari alternativno postavljeni apelantov tužbeni zahtjev, a to je da mu se vrate u posjed nekretnine i to u pređašnje stanje iz 1993. godine, prije izgradnje magistralnog puta Ustiprača-Foča (uz navođenje radnji koje tuženi treba da uradi), ili da tuženi apelantu isplati naknadu na ime pričinjene štete za poljoprivredno zemljište i stabla. Dalje, sud je naveo da je tuženi istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, navodeći da su putevi javna dobra u općoj upotrebi, te da tužbu treba usmjeriti prema vlasniku. Sud je istaknuti prigovor ocijenio kao neosnovan, pozivajući se na odluku Vlade RS o osnivanju Javnog preduzeća "Putevi" RS, koje je pravni sljednik Republičke direkcije za puteve. S tim u vezi, Osnovni sud se pozvao na član 3. Zakona o javnim putevima kojim je propisano da su putevi dobra u općoj upotrebi i u vlasništvu RS. Također, sud je naveo da je Vlada Republike Srpske donijela odluku o utvrđivanju općeg interesa za izgradnju magistralnog puta Ustiprača-Foča, kojom je utvrdila opći interes za izgradnju puta i da se u tu svrhu može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija, te je navedeno da je korisnik eksproprijacije Republička direkcija za puteve. Sud je utvrdio da stranke nisu ponudile dokaz da je došlo do eksproprijacije, ali je nalogodavac za izgradnju puta kojim je apelantu nanijeta šteta Republička direkcija za puteve, čiji je pravni sljednik tuženi. S tim u vezi, Osnovni sud se pozvao na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), član 25, pravo vlasnika zemljišta na izbor u roku od tri godine od dana izgradnje građevinskog objekta, kao i pravo na naknadu štete.

8. Dakle, na osnovu provedenih dokaza sud je zaključio da je tuženi gradio put na tuđem (apelantovom) zemljištu, a morao je znati da gradi na tuđem zemljištu.

9. Također, Osnovni sud je odbio prigovor zastare za povrat nekretnina u pređašnje stanje, pozivajući se na član 25. ZOVPO, te je naveo da je pravo izbora iz stava 1. člana 25. ZOVPO određeno u roku od tri godine od završetka izgradnje građevinskog objekta, a nakon tog roka vlasnik zemljišta ima pravo tražiti samo prometnu cijenu zemljišta. Međutim, sud je, pozivajući se na odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da tuženi nije dokazao da je put završen, a što je sud utvrdio i na osnovu izjave svjedoka koji se izjasnio na ove okolnosti i naveo da se svaki put, pa i ovaj, treba tehnički primiti. Tuženi, na kojem je teret dokazivanja ove činjenice da je put završen, nije to dokazao, pa je prvostepeni sud zaključio da put nije završen, jer nije tehnički primljen, nema upotrebnu dozvolu i nije asfaltiran. Prema mišljenju suda, to ukazuje da put nije završen i da nije nastupila zastara, odnosno da je prigovor zastare tuženog neosnovan.

10. Međutim, sud je naveo da nije mogao udovoljiti apelantovom zahtjevu za povrat u pređašnje stanje iako je podnesen u roku, jer je Vlada RS utvrdila opći interes za izgradnju puta, ali apelantu u svakom slučaju pripada pravo na naknadu štete. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je tuženi u pogledu prava na naknadu štete istakao prigovor zastare, ali ga je sud odbio pozivajući se na član 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da naknada štete zastarijeva u roku od tri godine od dana kada je lice saznalo za štetu i lice koje ju je počinilo, dok je objektivni rok pet godina računajući od dana kada je šteta nastala. Sud je utvrdio da je apelant saznao za štetu prvi put 2003. godine, a da je tužba podnesena u septembru 2007. godine, tako da nije prošao petogodišnji zastarni rok propisan članom 376. stav 2. ZOO. Osim toga, sud je naveo da, i u skladu sa članom 25. ZOVPO, nema mjesta za prigovor zastare.

11. Dalje, Osnovni sud je ustanovio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je Vlada RS utvrdila opći interes, ali da se zato licu koje je lišeno imovine mora osigurati adekvatna naknada. Zbog činjenice da je odbio apelantov zahtjev za povrat parcele u pređašnje stanje, sud je zaključio da tuženog treba obavezati na naknadu štete apelantu, jer tuženi nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivice. Visinu štete sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka, kojem je tuženi prigovorio, ali je sud ustanovio da je nalaz objektivan i da primjedbe nisu dovele u pitanje nalaz vještaka. Sud je na dosuđeni iznos naknade štete dosudio i kamatu od dana donošenja sudske odluke.

12. Protiv prvostepene presude apelant i tuženi su izjavili žalbu, a Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu. Okružni sud) je donio Presudu broj 014-0-Gž-08-000 303 od 6. maja 2009. godine kojom je žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu potvrdio. Okružni sud je istom presudom apelantovu žalbu djelomično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tuženi žalbom osporavao zaključak prvostepenog suda u pogledu prigovora pasivne legitimacije. Međutim, Okružni sud je naveo da je navedeni prigovor neosnovan, i to zbog svih razloga koje je naveo prvostepeni sud u obrazloženju presude, jer je investitor izgradnje puta bila Republička uprava za puteve, pa pošto je tuženi njen pravni sljednik, to je pasivno legitimiran. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na prigovor zastare, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i ovaj prigovor za šta je dao obrazloženje koje u potpunosti prihvata Okružni sud.

14. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 P 000520 09 Rev od 13. januara 2011. godine kojom je obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete pričinjene na zemljištu i stablima voćaka isplati iznos od ukupno 14.051,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te naveo da je zaključio da su obje nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da je pozivanje tih sudova na odredbe člana 25. ZOVPO pogrešno, jer u konkretnom slučaju tuženi nije stekao pravo vlasništva na zemljištu. Vrhovni sud je naveo da, u smislu navedenog člana, graditelj može biti samo lice koje može biti nositelj prava vlasništva, pa se, prema obrazloženju Vrhovnog suda, na građenje koje obavlja društveno-pravni subjekt na tuđem zemljištu, kao što je u konkretnom predmetu slučaj, ove odredbe ne primjenjuju. Vrhovni sud je, također, obrazložio da je apelant građenjem u konkretnom slučaju izgubio pravo vlasništva na spornom dijelu zemljišta i da se apelantu desila ista situacija kao da je zemljište propalo. Vrhovni sud je istakao da, ako je graditelj/tuženi i bio nesavjestan, njegova se odgovornost, prema mišljenju Vrhovnog suda, svodi na odgovornost za štetu i procjenjuje se prema odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da rokovi počinju teći ne, kako pogrešno utvrđuju nižestepeni sudovi, od završetka radova na putu, već od nastanka štete, odnosno saznanja za štetu. Pošto je šteta nastala 1994. godine, a za nju je apelant, navodno, saznao tek u decembru 2002. godine, a tužbu je podnio tek 5. septembra 2007. godine, to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, protekao i subjektivni trogodišnji zastarni rok koji se računa od dana saznanja za štetu i učinioca, te objektivni petogodišnji rok (koji je počeo teći od 19. juna 1996. godine, kao dana ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja) od dana nastanka štete, čime je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, zastarjelo i apelantovo potraživanje. Osim toga, rokovi zastare su, prema mišljenju Vrhovnog suda, veoma važni za pravnu sigurnost, pa ni Evropska konvencije ne isključuje primjenu odredaba koje propisuju rokove zastare iz ZOO i uvjete za zaštitu pojedinih prava. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je odbijanje tužbenog zahtjeva nesporno miješanje u apelantovu imovinu, ali da su članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju propisani i uvjeti pod kojima se pojedinac može lišiti imovine, a u konkretnom slučaju došlo je do nemogućnosti ostvarivanja apelantovog prava zbog zastarjelosti potraživanja. U vezi sa svojim stavom Vrhovni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 526/05 od 14. marta 2006. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je taj sud proizvoljno primijenio odredbe člana 376. ZOO umjesto odredaba člana 25. ZOVPO, za koje je proizvoljno naveo da se ne odnose na društveno-pravne subjekte. Apelant navodi i da je Vrhovni sud u drugim predmetima sa istom pravnom i činjeničnom osnovom donio drugačije odluke, čime je stvorio pravnu nesigurnost, te je dostavio presudu Vrhovnog suda u kojoj je revizija tuženog (JP "Putevi" Republike Srpske) odbijena i nižestepene presude potvrđene.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da apelantovi navodi nisu osnovani, budući da u konkretnom slučaju nije bilo moguće izvršiti povrat u pređašnje stanje, te da je zbog toga apelant mogao tražiti samo naknadu štete, ali da je zahtjev podnio nakon proteka objektivnog roka zbog čega je taj sud i preinačio nižestepene presude. Navedeno je i da je neosnovano apelantovo pozivanje na druge presude Vrhovnog suda, jer se u tim presudama ne radi o istom činjeničnom stanju.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 25. st. 1, 2, 3. i 5.

1. Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinskom objektu ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta.

2. Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši ako rušenje građevinskog objekta, s obzirom na okolnosti slučaja i posebno na vrijednost objekta, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, kao i njihovo ponašanje u toku izgradnje ne bi bilo društveno opravdano.

3. U slučajevima iz stava 1. ovog člana vlasnik ima pravo i na naknadu štete.

(...)

5. Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 12. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelant izgubio pravo vlasništva na spornom zemljištu i da zbog toga nije bilo moguće na njegov slučaj primijeniti odredbe člana 25. Zakona, nego odredbe člana 376. ZOO, pa da je u tom smislu njegovo potraživanje po osnovu naknade za oduzeto zemljište zastarjelo.

26. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), može se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. Očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

27. Ustavni sud primjećuje da je već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 4051/09 od 13. juna 2012. godine i Odluci broj AP 2061/10 od 12. juna 2013. godine (odluke dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U Odluci broj AP 4051/09, rješavajući apelaciju apelanta (JP "Putevi Republike Srpske") podnesenu protiv presuda Vrhovnog suda, Okružnog suda i Općinskog suda u kojima su sudovi na tri instance udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja i obavezali apelanta da isplati tužitelju novčanu naknadu za oduzeto zemljište, za uništena stabla šljive i trešnje, za porušenu kuću i drugo, u iznosu preciziranom u presudama, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava (ZOO, ZOVPO i ZPP), a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zbog čega je apelaciju odbacio kao očigledno neosnovanu. U Odluci broj AP 2061/10 Ustavni sud je, rješavajući apelaciju tuženog (JP "Putevi Republike Srpske") podnesenu, istina, protiv presuda Okružnog suda i Općinskog suda (a ne presude Vrhovnog suda kao u konkretnom slučaju, budući da u tom predmetu nije izjavljena revizija) kojim je odlučeno o pitanju oduzimanja zemljišta bez eksproprijacije drugih lica na istoj lokaciji zbog istog razloga i pod istim uvjetima, apelaciju odbacio kao prima facie neosnovanu. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema proizvoljnosti u odlučenjima redovnih sudova kad je tuženi obavezan da tužiteljima u tom predmetu isplati naknadu za zemljište koje je oduzeto za potrebe izgradnje magistralnog puta Ustiprača-Foča bez provedene eksproprijacije i za koje im nije plaćena nikakva naknada, te da to potraživanje nije zastarjelo s obzirom na odredbe člana 25. ZOVPO.

28. Također, u svojoj novijoj praksi, rješavajući identično činjenično pravno pitanje, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP 1798/11 od 12. marta 2014. godine u kojoj se apelant žalio zbog odluke Vrhovnog suda kojom su nižestepene presude preinačene i odbijen apelantov zahtjev da mu tuženi, umjesto vraćanja zauzetog zemljišta i uspostave ranijeg stanja, isplati naknadu (sa obrazloženjem presude Vrhovnog suda koja je gotovo identična osporenoj presudi u konkretnom predmetu). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje, te je obrazložio da "Ustavni sud smatra da je nesporno da je za ovaj slučaj relevantan propis, kao lex specialis, upravo član 25. Zakona [ZOVPO], kako su to zaključili i Osnovni i Okružni sud. Apelant je nesporno tužbom tražio da mu, alternativno, tuženi ili vrati neovlašteno oduzeto zemljište u prvobitnom stanju, ili da mu isplati naknadu za to zemljište, kako je i propisano odredbom člana 25. stav 1. Zakona [ZOVPO], odnosno da nije tražio naknadu štete kako je to zaključio Vrhovni sud. Pri tome Ustavni sud zapaža da je nesporno da, prema odredbi člana 25. stav 3. Zakona, vlasnik zemljišta, u konkretnom slučaju, dakle, apelant, ima pravo i na naknadu štete u kojem slučaju bi se prilikom odlučivanja o zahtjevu primjenjivale odredbe člana 376. ZOO koje se odnose na zastaru potraživanja, ali da iz postavljenog tužbenog zahtjeva, kako je već rečeno, kao nesporno proizlazi da apelant nije postavio zahtjev za naknadu štete. Osim toga, nesporno je da je apelantova tužba podnesena u okviru trogodišnjeg roka propisanog članom 25. stav 5. Zakona, budući da put, kako je konstatirano u nižestepenim odlukama, nikada nije završen, pa samim tim taj rok još nije okončan, te Ustavni sud zapaža da bi i u slučaju da je taj rok (od tri godine) protekao, apelant, shodno navedenoj odredbi Zakona, imao pravo na naknadu prometne cijene zemljišta. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbe člana 376. stav 2. ZOO umjesto odredaba člana 25. Zakona, kao i da je proizvoljno zaključio da je apelant izgubio pravo vlasništva na spornom zemljištu i da se ono za apelanta smatra 'propalim'. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava osnovani".

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nema razloga da odustane od svoje dosadašnje prakse, pa se umjesto posebnog obrazloženja u potpunosti poziva na obrazloženje koje je dao u navedenoj Odluci broj AP 1798/11, te utvrđuje da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbe člana 376. stav 2. ZOO umjesto odredaba člana 25. ZOVPO, kao i da je proizvoljno zaključio da je apelant izgubio pravo vlasništva na spornom zemljištu i da se ono za apelanta smatra "propalim". Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava osnovani.

30. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da apelant kršenje tog prava vezuje za primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu.

VIII. Zaključak

32. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 376. stav 2. ZOO kojim je regulirano pitanje zastare potraživanja naknade štete umjesto odredaba člana 25. ZOVPO u slučaju kada je nesporno da je na apelantovom zemljištu izvršena izgradnja magistralnog puta, a da prethodno nije proveden postupak eksproprijacije, niti je apelantu isplaćena naknada za njegovo oduzimanje.

33. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.