Službeni glasnik BiH, broj 7/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2008/09, rješavajući apelaciju
Miloša Paunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Miloša Paunovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 000777 09 Kž od 28. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 0007777 08 K od 11. decembra 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miloš Paunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Jezdimir Spasojević, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 000777 09 Kž od 28. aprila 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 0007777 08 K od 11. decembra 2008. godine. Apelant je u apelaciji tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje presude koje pobija apelacijom, jer se u vrijeme podnošenja apelacije već nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Okružnom zatvoru u Bijeljini.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. novembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor 12. novembra 2009. godine, Okružni sud 20. novembra 2009. godine, a Tužilaštvo 23. novembra 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 9. decembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 0007777 08 K od 11. decembra 2008. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) koje je počinio na način opisan u tački 1. izreke presude, pa je primjenom čl. 38. i 39. KZRS osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Shodno članu 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) apelant je obavezan da plati sudski paušal u iznosu od 150,00 KM. Istom presudom, na osnovu člana 289. stav 1. tačka c) ZKPRS odbijena je optužba protiv apelanta da je, na način detaljnije opisan u tački 2. izreke presude, učinio krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja i eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZRS.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je protiv apelanta podnesena i potvrđena optužnica da je u vremenskom periodu od 1. augusta do 15. augusta 2007. godine u mjestu Patkovača, općina Bijeljina, prodavao drogu Elviru Deliću, Todoru Staniću i Jovi Miletiću (koji je u to vrijeme bio maloljetan), da je ta droga bila upakirana u kutije za šibice, a da je drogu prodavao po cijeni od 10,00 KM po jednoj kutiji. U obrazloženju presude je dalje navedeno da su u dokaznom postupku provedeni dokazi optužbe, a da odbrana nije imala svojih prijedloga.
8. Osnovni sud je dalje naveo da su svjedoci Jovo Miletić i Elvir Delić u svojim izjavama koje su dali na glavnom pretresu porekli da su navedenu drogu kupovali od apelanta. Svjedok Jovo Miletić je tvrdio da apelanta i ne poznaje, da nikada nije išao u park u Patkovači, mada priznaje da je nabavljao i konzumirao drogu - marihuanu, ali je tvrdio da ju je nabavljao od jednog lica iz Brčkog. Svjedok Elvir Delić je također porekao da je drogu kupovao od apelanta, ali i on je tvrdio da je konzumirao drogu koju je prvi put kupio u Klubu "Soba" u Bijeljini. Međutim, navedenim svjedocima su predočene njihove izjave date pred ovlaštenim licima CJB Bijeljina, u kojima su oni priznali da su drogu kupovali od apelanta. Naime, u navedenim izjavama svjedok Jovo Miletić je naveo da je on zajedno s Elvirom Delićem i Todorom Stanićem nabavljao drogu - marihuanu od lica poznatog pod nadimkom Čoban iz Patkovače, a radi se o apelantu koji ima ovaj nadimak. Svjedok Jovo Miletić je dalje u pismenoj izjavi naveo da su apelanta nalazili u jednom parkiću u Patkovači i da su drogu nabavljali u augustu 2007. godine, da je posrednik u kupovini bio Todor Stanić koji je pozivao apelanta preko mobilnog telefona i s njim se dogovarao o količini i cijeni droge, te da su prvi put od apelanta kupili četiri kutijice droge koje su platili ukupno 40,00 KM, drugi put 2 kutijice za 20,00 KM i na kraju jednu kutijicu po cijeni od 10,00 KM. Navedenu drogu su konzumirali tako što su je pušili u kući Elvira Delića. Također, svjedok Elvir Delić je pred ovlaštenim službenim licima CJB Bijeljina dao pismenu izjavu koja se u potpunosti podudara s iskazom svjedoka Jove Miletića. Priznao je da su on, Jovo Miletić i još jedno lice kupovali opojnu drogu - marihuanu od lica pod nadimkom Čoban koji živi u Patkovači, a što znači da se radi o apelantu, te da su drogu kupovali u jednom parkiću u Patkovači. Dalje je navedeno da su od apelanta kupovali drogu tri puta po cijeni od 10,00 KM za jednu šibicu, s tim što je ovaj svjedok naveo da su ukupno kupili tri kutijice, te da su nakon toga navedenu opojnu drogu pušili.
9. Osnovni sud je iskaze svjedoka Jove Miletića i Elvira Delića koji su dati pred ovlaštenim službenim licima CJB Bijeljina prihvatio kao vjerodostojne, imajući u vidu da svjedoci nisu osporavali da su oni takve izjave potpisali. Osnovni sud je naveo da su ovi svjedoci tvrdili da su oni ovakve izjave dali zbog toga što su ih na to prinudila službena lica koja su ih saslušavala. Međutim, Osnovni sud je utvrdio da je ovaj dio njihovog iskaza opovrgnut iskazima svjedoka Mile Stojanović, Igora Kapikulе i Radomira Miloševića. Naime, svjedokinja Mila Stojanović je u svom iskazu navela da je ona kao predstavnik Centra za socijalni rad Bijeljina bila prisutna saslušanju svjedoka Jove Miletića, koji je u to vrijeme bio maloljetan, da prilikom saslušanja prema njemu nije primjenjivana sila nego da je na zapisnik izdiktirano ono što je svjedok izjavljivao, a da mu je službeno lice nakon sačinjavanja zapisnika pročitalo, odnosno prepričalo, sadržaj zapisnika, na šta svjedok nije imao primjedbi, niti se žalio na postupak službenih lica prema njemu. Osim toga, svjedoci Igor Kapikulа i Radomir Milošević, koji su vršili saslušanje svjedoka Jove Miletića i Elvira Delića, su također potvrdili da prema ovim svjedocima nije primjenjivana nikakva sila nego da su u zapisnik unesene njihove vjerodostojne izjave, pri čemu je svjedok Milošević spomenuo da se sjeća da je svjedok Jovo Miletić izjavio da je kupovao drogu u Patkovači od lica pod nadimkom Čoban, nakon čega su oni kao inspektori, vršeći identifikaciju nadimaka, utvrdili da se radi o apelantu i da on ima takav nadimak.
10. Cijeneći sve provedene dokaze i dovodeći ih u međusobnu vezu, Osnovni sud je našao da je dokazano da je apelant na način kako je to opisano u izreci presude prodavao opojnu drogu - marihuanu Jovi Miletiću, Elviru Deliću i Todoru Staniću, da je prodao ukupno sedam šibica ove opojne droge, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka Jove Miletića, koju su zatim ova lica konzumirala. Po ocjeni Osnovnog suda, iz provedenih dokaza, a posebno iz iskaza svjedoka Igora Kapikulе, Radomira Miloševića i Mile Stojanović, nesumnjivo proizlazi da se zaista radilo o ovoj vrsti opojne droge. Cijeneći navedene radnje apelanta u krivično-pravnom smislu, Osnovni sud je našao da su se u takvim njegovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZRS. Apelant je bio svjestan da se radi o opojnoj drogi, imajući u vidu provedene dokaze, ali ju je on i pored toga prodavao, iz čega proizlazi da je on krivično djelo izvršio s direktnim umišljajem. Odlučujući o kazni, Osnovni sud je od olakšavajućih okolnosti apelantu našao da do sada nije osuđivan, da se radi o mladoj osobi i da je nezaposlen, dok mu nije našao posebno otežavajuće okolnosti. Na osnovu toga, a cijeneći stepen društvene opasnosti djela, Osnovni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Osnovni sud je smatrao da će se i s ublaženom kaznom postići svrha kažnjavanja, pa je, primjenom propisa o ublažavanju kazne, apelantu izrekao kaznu ispod granice propisane u zakonu za navedeno krivično djelo.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 80 0 K 000777 09 Kž od 28. aprila 2009. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
12. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepenu presudu ispitao u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom apelantovog branioca, u skladu s članom 312. ZKPRS. Okružni sud je dalje naveo da, prema njegovom stanovištu, nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka z) ZKPRS na koje je žalba ukazala. S tim u vezi, Okružni je sud istakao da je pravilan pristup žalbe s aspekta ocjene prihvatljivosti izjava svjedoka koje su iznudila upotrebom sile ili prijetnje službena lica koja su obavljala saslušanje tih svjedoka. Naime, zakonitost u pribavljanju dokaza predstavlja nužan uvjet za njihovu validnost bez kojeg takvi dokazi ne mogu biti osnov na kojem će se presuda temeljiti, niti pod pretpostavkom istinitosti njihovog sadržaja, jer je članom 10. stav 1. ZKPRS zabranjeno od bilo kojeg lica koje učestvuje u postupku iznuđivati bilo kakvu izjavu. Nezakonito pribavljena izjava, bez obzira na njen sadržaj, do koje se došlo primjenom sile, prijetnje ili drugih sličnih sredstava ne može biti dokaz na kojem se zasniva sudska odluka. Međutim, Okružni sud je ukazao da je tokom postupka koji je prethodio donošenju prvostepene presude, Osnovni sud pitanje zakonitosti spomenutog dokaza razriješio na pravilan način saslušanjem svjedoka Igora Kapikule, Radomira Miloševića i Mile Stojanović, te otklonio svaku sumnju u pogledu primjene bilo kojeg oblika prinude od ovlaštenih službenih lica prilikom saslušanja svjedoka Elvira Delića i Jove Miletića i time uporedo otklonio sumnju u pogledu zakonitosti njihovih iskaza.
13. Na navedeni način je, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud razriješio i dileme u vezi s činjeničnim osnovom pobijane presude. Okružni sud je ocijenio da se ne mogu prihvatiti tvrdnje apelantovog branioca da je činjenično stanje u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno zbog činjenice da je Osnovni sud kao uvjerljive i istinite prihvatio izjave svjedoka Elvira Delića i Jove Miletića koje su oni dali u istražnom postupku, a ne one koji su dati na glavnom pretresu. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je tačno da su navedeni svjedoci na glavnom pretresu izmijenili svoje iskaze koje su dali pred ovlaštenim licima CJB Bijeljina, pravdajući izmjene time da su te izjave davali pod pritiskom koji su na njih vršila ovlaštena službena lica, ali da je, cijeneći ovakve, različite iskaze svjedoka, prvostepeni sud pravilno postupio kada je kao procesno vrijedne, u saglasnosti s drugim izvedenim dokazima, prihvatio njihove izjave date u prostorijama CJB Bijeljina i koje su svjedoci svojeručno potpisali nakon konstatacije da su iskaze pročitali i da ne stavljaju primjedbe. Naime, da bi otklonio svaku dilemu u tom pravcu, prvostepeni sud je, na okolnosti pod kojima su izjave davane, saslušao Igora Kapikulu i Radomira Miloševića, ovlaštena službena lica, koji su demantirali način saslušanja kako su ga opisali svjedoci na glavnom pretresu. Tačnije, Kapikula i Milošević su u potpunosti demantirali da je postojao bilo kakav pritisak na svjedoke u vrijeme davanja njihovog iskaza ili bilo kakve druge okolnosti koje bi bile od uticaja na svjedoke da lažno svjedoče. Od posebne je važnosti činjenica da je tokom glavnog pretresa u svojstvu svjedoka saslušana Mila Stojanović, koja je kao predstavnik Centra za socijalni rad Bijeljina prisustvovala saslušanju svjedoka Jove Miletića, s obzirom da je on u to vrijeme bio maloljetan i koja je, kao lice koje je po prirodi posla zaduženo da vodi računa o interesima maloljetnih lica, potpuno potvrdila navode svjedoka Kapikulе i Miloševića da prema Miletiću nije primjenjivana nikakva sila niti prinuda bilo koje vrste, nego da je on potpuno svjesno i dobrovoljno svjedočio, da mu je ovlašteno službeno lice čak predočilo izjavu koju je dao nakon čega je svjedok Miletić potvrdio vjerodostojnost izjave i potpisao zapisnik. Imajući u vidu navedene činjenice, a naročito činjenicu da se svjedok Miletić nije žalio predstavniku Centra za socijalni rad da bilo ko na njega vrši pritisak Okružni sud je zaključio da se, bez ikakve dileme, može potvrditi vjerodostojnost iskaza datih tokom istrage.
14. Okružni sud je također istakao da je pravilan stav odbrane da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu. Međutim, to znači da sud ne može zasnivati presudu na dokazima koje na glavnom pretresu nije uopće izveo, a ne da je vezan za iskaz svjedoka dat na glavnom pretresu, naročito ako svjedok, kao što je to u konkretnom slučaju riječ, ne može dati uvjerljive razloge za svoje odstupanje od iskaza datog u istražnom postupku. Presuda se može zasnovati na iskazu svjedoka koje su dali u istrazi, iako su oni na glavnom pretresu od njih odstupili. Naime, iako dati u istrazi, njihovi iskazi su bili predmet glavnog pretresa tj. tužilac ih je iznio na glavnom pretresu kao dokaz. Tako izvedene dokaze prvostepeni sud je cijenio pojedinačno i u vezi s drugim dokazima i na osnovu takve analize potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te o tome dao valjane razloge s kojima se saglasio i Okružni sud. Okružni sud je zaključio da su prihvatljivi razlozi kojima je prvostepeni sud obrazložio svoj stav o vjerodostojnosti iskaza svjedoka Delića i Miletića, a koje su oni dali u istražnom postupku.
15. Okružni je sud je dalje istakao da je prihvatljivo stanovište izneseno u žalbi da je za postojanje konkretnog krivičnog djela neophodno izvršiti vještačenje materije o kojoj je riječ (uvijek kada za to postoji mogućnost) kako bi se na nesumnjiv način utvrdilo da se radi o opojnoj drogi. Međutim, Okružni sud je istakao da u okolnostima konkretnog slučaja treba imati u vidu činjenicu da se radi o supstanci koja prema izjavama svjedoka predstavlja opojnu drogu koju su oni nakon kupovine konzumirali tako da je, s obzirom da ih tom prilikom nisu zatekla ovlaštena službena lica, otklonjena svaka mogućnost vještačenja te materije, pa se ova činjenica mogla utvrđivati i drugima dokazima, a ne isključivo vještačenjem.
16. Konačno, ispitujući odluku o kazni, Okružni sud je smatrao da je pobijana presuda i u tom dijelu pravilna i zakonita, pa je i u ovom dijelu žalbu branioca odbio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
17. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, što se ogleda u tome da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je on izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, iako za takav zaključak nije bilo dokaza. Ističe da se radi o
zabludi o ličnosti, jer su svjedoci u istrazi izjavili da su drogu kupovali od lica iz Patkovače sa nadimkom Čoban, a apelant nikada nije imao taj nadimak, što je sud propustio da utvrdi smatrajući dovoljnim što su policijski inspektori koji su vodili istragu, svjedočeći na glavnom pretresu, izjavili da su provjerom na terenu utvrdili da je to apelantov nadimak, pri čemu nisu imenovali lica od kojih su dobili taj podatak. Također, u istrazi nije vršeno prepoznavanje, a svjedoci Jovo Miletić i Elvir Delić su na glavnom pretresu izjavili da nikada nisu kupovali drogu od apelanta. Stoga, apelant smatra da je povrijeđen princip
in dubio pro reo, jer nije nesporno utvrđeno da je on lice s nadimkom Čoban, pa samim tim nije van razumne sumnje utvrđeno da je počinio djelo zbog kojeg je optužen i osuđen. Povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost apelant nije posebno obrazlagao.
b) Odgovor na apelaciju
18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi neosnovani, te da je u dokaznom postupku na nesumnjiv način utvrdio da optuženi ima nadimak Čoban. Osnovni sud je zatim ponovio navode iz obrazloženja prvostepene presude, te zaključio da je apelant na osnovu zakonito provedenog postupka proglašen krivim za učinjeno krivično djelo i da nije bilo nikakvih povreda postupka, pa samim tim ni povrede Ustava Bosne i Hercegovine.
19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku koji je prethodio donošenju presude Okružnog suda, kao i u samoj presudi, nije povrijeđen niti jedan segment prava na pravično suđenje. Okružni sud je istakao da apelant u svojoj apelaciji iznosi prigovore u pogledu činjeničnog osnova osporenih presuda, te da se o svim tim prigovorima Okružni sud već izjašnjavao u svojoj odluci, pa u potpunosti ostaje kod svih navoda iz te presude. S obzirom na navedeno, Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana.
20. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da iz sadržaja apelacije proizlazi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na to da je Osnovni sud zasnovao svoju odluku na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer u toku postupka nije sa sigurnošću utvrdio identitet lica sa nadimkom Čoban, pri čemu apelant u toku prvostepenog postupka uopće nije negirao da je to njegov nadimak.
V. Relevantni propisi
21. U
Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04 i 29/07) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 10.
Pravno nevaljani dokazi
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Princip istine
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 246.
Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća
(2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
Član 268.
Izvođenje dokaza
(3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.
Član 280.
Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza
(1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
Član 303.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;
22. U
Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) relevantne odredbe glase:
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga
Član 224.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
VI. Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 K 000777 09 Kž od 28. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
30. U pogledu primjene člana 6. Evropske konvencije u predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, koje je propisano zakonom i za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
31. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo, pogrešno ocijenili izvedene dokaze i narušili princip
in dubio pro reo.
32. U odnosu na ove apelantove navode Ustavni sud prije svega ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
33. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava,
Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
34. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne propisuje niti jedno pravilo o prihvatljivosti dokaza, već je prvenstveno zadatak nacionalnog zakonodavstava da regulira ovo pitanje (vidi Evropski sud,
Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140; i
Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juli 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Prema stanovištu Evropskog suda, njegov zadatak nije da utvrđuje da li je određena vrsta dokaza prihvatljiva ili da utvrđuje da li je lice koje je u pitanju krivo ili ne, već da odgovori na pitanje da li je postupak u cjelini bio pravičan, uključujući i način na koji su dokazi prikupljeni. To uključuje ispitivanje
nezakonitosti o kojoj je riječ i u slučaju kada je u pitanju povreda nekog drugog prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud,
Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 35394/97, stav 34, ECHR 2000-V;
P. G. i J. H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76, ECHR 2001-IX;
Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).
35. Konačno, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje pretpostavlja da svi dokazi moraju biti provedeni na javnoj raspravi u prisustvu optuženog s mogućnošću da budu preispitani u kontradiktornom postupku. Korištenje dokaza kao što su iskazi pribavljeni od policije ili u fazi provođenja istrage samo po sebi nije u suprotnosti s članom 6. Evropske konvencije pod uvjetom da su osigurana prava optuženog, između ostalog, da mu bude data adekvatna i potpuna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke optužbe bilo u trenutku kada su dali izjavu ili u kasnijim fazama postupka (vidi Evropski sud,
Kapenko protiv Rusije, presuda od 13. marta 2012. godine, st. 61. i 62).
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta, saslušao svjedoke, te izvršio uvid u izjave svjedoka koje su dali u istrazi. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud detaljno i jasno obrazložio zbog čega je prihvatio izjave svjedoka date u istrazi, a ne njihove izjave date na glavnom pretresu. Pri tome, Osnovni sud je ispitao apelantove prigovore kojima je isticao da su izjave svjedoka u istrazi nezakonito pribavljene, te je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka Igora Kapikula, Radomira Miloševića i Mile Stojanović utvrdio da ovlaštenih službenih lica prilikom saslušanja svjedoka Elvira Delića i Jove Miletića nisu vršila prinudu i time otklonio sumnju u pogledu zakonitosti njihovih iskaza. Ovakve zaključke prvostepenog suda je potvrdio i drugostepeni sud, razmatrajući prvostepenu presudu u granicama razloga žalbe, a u skladu s članom 312. ZKPRS, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud također zapaža da je apelant tokom prvostepenog postupka imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i posredstvom branioca. S druge strane, iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da apelant u postupku nije predložio izvođenje nijednog dokaza. Također, apelant nije isticao prigovore u pogledu njegovog identiteta, odnosno nije osporavao da je on lice sa nadimkom Čoban, kao ni prigovore zbog neprovođenja istražne radnje prepoznavanja. Ove prigovore apelant je prvi put iznio u apelaciji.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama redovnih sudova nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kako pojedinačno, tako i u uzajamnoj vezi, te da su redovni sudovi dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, tako da pravičnost predmetnog postupka u cjelini, ovakvim apelantovim navodima, nije dovedena u pitanje.
38. U vezi s apelantovim navodima da nije dokazano da je izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno da su povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i
in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, kao što je već navedeno u ovoj odluci, zadatak redovnih sudova da ocijene dokaze koji su pred njima, a da je zadatak Ustavnog suda da ocijeni da li je postupak, gledan u cjelini, bio pravičan, što u slučaju krivičnog postupka uključuje i poštivanje pretpostavke nevinosti. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip
in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na temelju takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
39. S obzirom da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i
in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, te da apelant, u vezi s tim navodima, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su sudovi došli, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
40. Na osnovu izloženog, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
41. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
42. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;
[...]
43. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava
Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i
Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a BiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
44. Ustavni sud nalazi da je osporenim odlukama apelant pravosnažno osuđen na kaznu zatvora, koju je počeo da izdržava, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. Evropske konvencije "da niko ne smije biti lišen slobode osim, po postupku propisanom zakonom, u slijedećim slučajevima: a) zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda". Stoga Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o "zakonitom lišavanju slobode po presudi nadležnog suda" kako to propisuje član 5. stav 1.a. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u situaciji kada su osporene presude jasne i obrazložene i kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, odnosno način na koji su pribavljeni i izvedeni dokazi ne ostavlja utisak bilo kakve nezakonitosti, nepravilnosti, niti proizvoljnosti, niti bilo šta u vezi s izvođenjem dokaza dovodi u sumnju pravičnost postupka u cjelini i utvrđenje redovnih sudova da je apelant na način preciziran u osporenim presudama počinio krivično djelo za koje je osuđen, a razlozi dati u osporenim odlukama zadovoljavaju standard obrazložene presude.
46. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.a. Evropske konvencije, jer je apelant lišen slobode na osnovu pravosnažne sudske presude kojom mu je izrečena kazna zatvora.
47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.