Službeni glasnik BiH, broj 6/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1324/10, rješavajući apelaciju Hilme Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Hilme Mešića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-001032 od 25. februara 2010. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Hilmo Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Bakir Pašić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-001032 od 25. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž: 725/04 od 30. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P: 191/02 od 23. jula 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Bratunac, koje je u predmetnom parničnom postupku imalo poziciju drugotuženog, te opunomoćenika tužioca Milomira Maleševića (u daljnjem tekstu: tužilac), kao druge strane u predmetnom sudskom postupku, zatraženo je 19. januara i 9. juna 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Osnovnog suda je 31. jula 2013. godine zatražen spis na uvid.

3. Okružni sud i Vrhovni sud su 25. i 28. januara 2011. godine dostavili odgovor na apelaciju, a Pravobranilaštvo Republike Srpske 21. juna 2011. godine. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju i traženi spis 18. augusta 2013. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 15. septembra 2010. godine i 20. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom za općinu Bratunac, na osnovu člana 6. Zakona o korišćenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 3/96), Rješenjem broj 04-12-2373/96 od 20. augusta 1996. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 20. augusta 1996. godine), tužiocu (Milomiru Maleševiću) dodijelila je na korištenje "adaptaciju vikendice", koja je "ranije apelantovo vlasništvo". U rješenju je konstatirano da će se useljenje izvršiti po "završenim radovima, odnosno sanaciji navedenog objekta".

7. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za povrat imovine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-050-06-530/99 od 24. aprila 2001. godine kojim se apelantu vraća imovina: "parcela broj 113/4, pl. broj 179 k.o. Mihaljevići, posjed 1/1" (stav prvi izreke rješenja). Dalje, tim rješenjem je utvrđen prestanak prava korištenja predmetnih nekretnina tužioca koje je koristio po osnovu rješenja od 20. augusta 1996. godine, te je konstatirano da je tužilac "vršio adaptaciju objekta u vlasništvu apelanta" (stav drugi izreke rješenja).

Parnični postupak okončan osporenim presudama

8. Presudom Osnovnog suda broj P: 191/02 od 23. jula 2004. godine, donesenom po tužbi tužioca protiv apelanta kao prvotuženog i Ministarstva kao drugotuženog, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 725/04 od 30. juna 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu građenja stekao pravo vlasništva na objektu bliže opisanom u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni objekt), što je apelant dužan priznati i dozvoliti da se tužilac upiše kao vlasnik na navedenom objektu. Istom presudom djelomično je usvojen tužiočev eventualni tužbeni zahtjev i apelant je obavezan da tužiocu isplati iznos od 34.490,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 23. jula 2004. godine do isplate, a višak tužbenog zahtjeva tužioca je odbijen. Osim toga, tužbeni zahtjev prema drugotuženom Ministarstvu je odbijen u cijelosti.

9. Osnovni sud je utvrdio da je apelant tokom 1982. godine na svom zemljištu sagradio sporni objekt (vikend-kuću), ukupne površine 31,11 m², sa završenim grubim građevinskim radovima, koji je oštećen u toku ratnih sukoba u BiH. Dalje, Osnovni sud je istakao da je Ministarstvo rješenjem od 20. augusta 1996. godine dodijelilo tužiocu na privremeno korišćenje sporni objekt uz pravo da se on adaptira, te da je tužilac potom na njemu sagradio podrum, prizemlje i potkrovlje. U vezi s tim Osnovni sud je istakao da je utvrdio da se u konkretnom slučaju nije radilo samo o adaptaciji spornog objekta nego faktički o gradnji drugog objekta, drugačijeg od ranijeg, te da je taj novi objekt građen na istom mjestu, da su iskorišteni stari temelji, ali da su dimenzije znatno veće. Pored toga, navedeno je da je apelant podnio zahtjev za povrat imovine 26. maja 1999. godine i da mu je Rješenjem Ministarstva broj 05-050-06-530/99 od 24. aprila 2001. godine imovina vraćena uz utvrđenje prestanka prava tužioca da dalje koristi tu imovinu i da je sporni objekt zapečatilo Ministarstvo 15. juna 2001. godine o čemu je apelant obaviješten.

10. Prema shvatanju Osnovnog suda, zahtjev tužioca za utvrđenje vlasništva po osnovu građenja na spornom objektu nije osnovan, jer je tužilac bio nesavjestan graditelj, pošto je morao znati da gradi na tuđem zemljištu. Dalje je navedeno da je apelant, podnoseći zahtjev za povrat imovine, tražio da mu se vrati ne samo zemljište već i postojeći objekt. U tom smislu Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) kojima je propisano da je stjecanje prava vlasništva na zemljištu na kojem je objekt sagrađen vezano uvijek za savjesnog graditelja, tj. graditelja koji nije znao, niti mogao znati da gradi na tuđem zemljištu. U konkretnom slučaju, prema stavu Osnovnog suda, tužilac je morao znati da građenje na tuđem zemljištu na način na koji je to on učinio prevazilazi adaptaciju vikendice. Sud je naveo da je ocijenio i odredbe člana 25. ZOVPO koji regulira položaj nesavjesnog graditelja istovremeno sa propisima o napuštenoj imovini koji zabranjuju otuđenje ili uništenje predmeta sa nekretnine i predviđa krivično gonjenje, u skladu sa odredbom člana 11. stav 1. tačka 8. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Osnovni sud je istakao da je, ocjenjujući apelantovo ponašanje, zaključio da je apelant izvršio izbor u smislu odredbe člana 25. stav 1. ZOVPO, budući da je tražio da mu se predaju u posjed i zemljište i objekt, što znači da nije saglasan da graditelj ukloni objekt, niti pristaje da objekt pripadne graditelju uz isplatu prometne vrijednosti zemljišta. Uz to, kako je Osnovni sud istakao, "apelant je tražio objekt ali i da je smatrao da ne treba da za njega plati bio šta".

11. Dalje, Osnovni sud je istakao da je upoređivanjem ranijeg i novoizgrađenog objekta zaključio da je djelomično osnovan eventualni zahtjev tužioca da mu se nadoknadi vrijednost izgrađenog objekta koji ostaje u apelantovom vlasništvu. Pri tome je navedeno da je vještak građevinske struke u svom nalazu istakao da je vrijednost spornog objekta u momentu dodjele tužiocu na korištenje iznosila 4.396,00 KM, zatim, da je njegova vrijednost prije oštećenja nastalih tokom ratnih sukoba u BiH iznosila 13.200,00 KM, a da nakon tužiočevog ulaganja ta vrijednost iznosi 47.992,00 KM. Naime, Osnovni sud je istakao da je tužbeni zahtjev samo djelomično osnovan i to prema apelantu, kao vlasniku zemljišta koji postaje i vlasnik izgrađenog objekta, odnosno koji se, kako je naveo Osnovni sud, u izvjesnoj mjeri obogatio. Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi istovremeno i o gradnji novog objekta i o uništenju starog objekta, te da je i zbog toga sporni odnos pravilno i jedino moguće riješiti uz primjenu pravila o neosnovanom obogaćenju. Pri tome je Osnovni sud istakao da smatra opravdanim da vrijednost novog objekta umanji za potpunu vrijednost starog objekta (a ne samo za 1/3 te vrijednosti, kako je smatrao vještak) zbog toga što se ne može pouzdano utvrditi šta je od starog objekta uništeno u ratu, a šta je uništio sam tužilac prilikom gradnje. Budući da je tužilac porušio ostatke starog objekta i time onemogućio da se utvrdi njegova stvarna vrijednost, a pri gradnji je bio nesavjestan, prema stavu Osnovnog suda, nemogućnost da se utvrdi ta činjenica mora ići na njegovu štetu. Stoga je Osnovni sud, kako je istakao, prilikom donošenja odluke o iznosu za koji je uvećana apelantova imovina umanjio vrijednost novog objekta za potpunu vrijednost starog objekta, pa je, slijedeći to, apelanta obavezao da tužiocu plati iznos od 34.790,00 KM, za koliko je njegova imovina uvećana. U odnosu na Ministarstvo, Osnovni sud je istakao da je tužbeni zahtjev odbijen, jer u "njegovoj imovinskoj stvari nije došlo do povećanja imovine, a samim tim ni do neosnovanog bogaćenja".

12. Okružni sud je u svojoj odluci istakao da u cijelosti prihvata činjenična utvrđenja i pravne zaključke Osnovnog suda, pa je, stoga, potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je naročito istakao da, i prema njegovom stavu, na apelantovoj strani postoji stjecanje bez osnova (član 210. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO) u visini vrijednosti novosagrađenog objekta. U tom smislu Okružni sud je istakao da je osnovno pravo osiromašenog iz predmetnog obligacionog odnosa da traži povrat onog što je pravno neosnovano prešlo iz njegove imovine u imovinu obogaćenog, a, s druge strane, da je obogaćeni dužan osiromašenom vratiti koristi - restitucija. Restitucija stečenog bez osnova može biti u naturi i u protivvrijednosti, odnosno novčanoj vrijednosti, pri čemu je naturalna restitucija pravilo. Savjesnost, odnosno nesavjesnost sticaoca, koja se obično ima na umu u svim slučajevima vraćanja o kojoj je riječ u čl. 214. i 215. ZOO, značajna je samo pri vraćanju plodova i plaćanju zateznih kamata, te u tom pogledu prava sticaoca da mu se naknade nužni i korisni troškovi koje je imao s obzirom na ono što mora vratiti, pa analogno tome, pri stjecanju bez osnova, kako je dalje zaključio Okružni sud, nije značajna savjesnost, odnosno nesavjesnost osiromašenog. Budući da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je radnjama tužioca došlo do uvećanja apelantove imovine za iznos od 34.490,00 KM, tužilac kao osiromašeni ima pravo da, u smislu navedenih pravila ZOO, zahtijeva da mu se taj iznos isplati, tj. da mu se vrati vrijednost postignute koristi.

13. Pored toga, Okružni sud je naglasio da sve i da su tačne apelantove tvrdnje prema kojima tužilac nije dokazao da je izgradio potpuno novi objekt nisu odlučne za rješavanje predmetne pravne stvari, jer su u prvostepenom postupku utvrđene činjenice bitne za pravilnu odluku o sporu "koliko iznosi uvećanje apelantove imovine, odnosno umanjenje imovine tužioca". Također, Okružni sud je istakao da su netačni apelantovi navodi da je prvostepeni sud prihvatio nalaz vještaka građevinske struke iz drugog predmeta, budući da iz stanja spisa proizlazi da je vrijednost ranijeg i sadašnjeg objekta utvrdio vještak građevinske struke, koji je svoj nalaz obrazložio na raspravi kojoj je prisustvovao i apelantov opunomoćenik. Također, Okružni sud je naveo da se apelantovom žalbom pravilno ukazuje da se vrijednost objekta ima ocijeniti ne prema cijenama na dan vještačenja, već na dan vraćanja nekretnine apelantu kao vlasniku. Međutim, Okružni sud je istakao da je nadležno Ministarstvo sporni objekt zapečatilo i da tužilac, budući da više nije u posjedu spornog objekta, ima pravo da traži naknadu uloženih sredstava u njegovu gradnju.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09-001032 od 25. februara 2010. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da iz nalaza vještaka građevinske struke slijedi da je sporni objekt (koji je sagradio apelant) radovima koje je izveo tužilac izgubio raniji identitet i da sada, po svojim osobinama i po građevinskim normativima, predstavlja novi objekt. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 27. a) stav 1. Zakona o prestanku primjene, koji je u odnosu na konkretni slučaj lex specialis, propisano da lice čije je pravo privremenog korišćenja prestalo prema odredbama tog zakona, koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nekretnini ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema odredbama ZOO s tim da postupak povrata sredstava može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nekretnine ili stana. U vezi s tim, navedeno je da je Ministarstvo po apelantovom prijedlogu za izvršenje Rješenja o vraćanju imovine broj 05-050-06-530/99 od 24. aprila 2001. godine donijelo 17. maja 2001. godine Zaključak o dozvoli izvršenja i zakazalo izvršenje za 1. juni 2001. godine. Nakon toga Ministarstvo je dopisom broj 05-050-06-530/99 od 15. juna 2001. godine obavijestilo apelanta, čija je boravišna adresa u SAD, da je izvršeno pečaćenje objekta. Budući da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 21. maja 2002. godine, prema stavu Vrhovnog suda, ona je podnesena u skladu sa odredbom člana 27. a) Zakona o prestanku primjene. Stoga su, kako je dalje naveo Vrhovni sud, apelantovi navodi da ga Ministarstvo, kao nadležni organ za vraćanje u posjed napuštene imovine ranijim vlasnicima, nije uvelo u posjed spornog objekta neosnovani. Naime, kako je dalje istakao Vrhovni sud, zaključak Okružnog suda da se treba smatrati da je apelant uveden u posjed spornog objekta protekom roka od 30 dana od dana kada je dobio obavijest da je sporni objekt zapečaćen i da tužilac više nije u posjedu objekta je pravilan. Pored toga, navedeno je da apelant nije osporavao da je izvršeno pečaćenje objekta, niti da je o tome obaviješten. Također, Vrhovni sud je istakao da propust organa Ministarstva da prilikom obavještavanja apelanta da je izvršeno pečaćenje spornog objekta apelanta pozovu da preuzme ključeve objekta ne utječe na rješavanje spora, budući da se apelant po prijemu obavijesti ponašao pasivno i nije dolazio da preuzme sporni objekt, te da na taj način u punom obimu ostvari svoja vlasnička prava.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže navodom da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 210, 214. i 215. ZOO na njegovu štetu, kada su ga obavezali da tužiocu isplati na ime naknade zbog stjecanja bez osnova iznos od 34.490,00 KM. Također, prigovara i odluci sudova u dijelu koji se odnosi na kamate i navodi da su "nižestepeni sudovi poštovali zakon, tužilac ne bi imao pravo na kamate, nego bi se obračunala vrijednost ulaganja u momentu predaje imovine apelantu". Apelant prigovara i da je Ministarstvo zapečatilo njegovu imovinu, ali da on nije u njenom posjedu, već je ona "pod posebnim režimom zaštite Ministarstva", te da, sve i ako tužiocu pripada naknada po dosuđenom osnovu, on nema ništa sa tim, i da bi eventualno Ministarstvo moglo biti u poziciji i obavezi da tužiocu isplati naknadu "ako bi pravo na nju ikako i ikada moglo postojati". Naglašava da je tužilac potpuno nezakonito koristio njegovu imovinu niz godina, onako kako je htio i želio i da je čak znajući da to ne može činiti ni po kojem pravnom osnovu, vršio građevinske radove koji se odnose na dogradnju postojećeg objekta. Smatra da su redovni sudovi zbog toga trebali odbaciti tužbu kao preuranjenu. Navodi i da Vrhovni sud nije dovoljno vodio račina o svim njegovim prigovorima iznesenim u smislu ukazivanja na nezakonitosti i propuste u odlučivanju učinjene pred nižestepenim sudovima.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene materijalnopravnih propisa na apelantovu štetu. Prema stavu Vrhovnog suda, apelantovi navodi ni u kojem slučaju ne dovode u pitanje ispravnost i zakonitost donesene presude.

17. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog razloga navedenih u osporenim sudskim odlukama. Osnovni sud je u svom odgovoru opisao hronologiju vođenja predmetnog sudskog postupka.

18. Pravobranilaštvo Republike Srpske je istaklo da su redovni sudovi razmotrili sve izvedene dokaze, kao i relevantne materijalne propise i da su za svoje odluke dali jasne i nedvosmislene razloge.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, u tekstu koji se primjenjivao u relevantno vrijeme ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02 i 39/03), relevantne odredbe glase:

Član 27a)

Lice čije je pravo privremenog korištenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo tražiti povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima. Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana.

U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava licu iz stava 1. ovog člana vlasnik ili nosilac stanarskog prava može u skladu sa ZOO namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korišćenje.

Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nepokretnosti [ ] od trenutka kada je nepokretnost [ ] napuštena od strane vlasnika [ ] do trenutka njegovog vraćanja u posjed vlasniku ili kada se radi o nepokretnosti, do trenutka kada je nepokretnost iseljena i zapečaćena, a obavijest dostavljena vlasniku u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o opštem upravnom postupku.

20. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 60/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 25. st. 1. i 4.

Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta.

Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat, dužan je naknaditi graditelju vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu u kome se nalazi u vrijeme donošenja sudske odluke.

21. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 210.

(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je sticalac nesavjestan od dana sticanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Član 215.

Sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-001032 od 25. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava, kao što je u konkretnom slučaju, uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda, Pretto protiv Italije, od 8. decembra 1983. godine).

30. Dalje, imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj zadatak tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud je usvojio jasan stav da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako je presuda domaćeg suda očigledno proizvoljna, ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003VII).

31. Naime, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ta obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Dalje, Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, stav 83. s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom. Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem).

32. U kontekstu navedenog Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant bio vlasnik spornog objekta koji je rješenjem Ministarstva od 20. augusta 1996. godine dodijeljen tužiocu na korištenje, u skladu sa odredbama Zakona o korištenju napuštene imovine, te da je tužilac, u skladu sa tim rješenjem, imao pravo adaptacije, odnosno "sanacije dodijeljenog objekta". Dalje, iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužilac porušio apelantov objekt i na postojećim temeljima izgradio popuno novi objekt, te da je nakon što je utvrđeno da [tužiocu] prestaje pravo korištenja tog objekta zbog odluke Ministarstva kojom se usvaja apelantov zahtjev za povrat imovine, tražio da sud utvrdi da je po osnovu građenja stekao pravo vlasništva na tom objektu a da je potom postavio i eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se naknadi vrijednost objekta koji je on izgradio a koji je "vraćen u posjed apelantu". Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da je sporni objekt dobio sasvim novi identitet, te da se u konkretnom slučaju faktički radilo o gradnji novog objekta, te da je tužiocu prestalo pravo korištenja tog objekta po osnovu apelantovog zahtjeva za povrat imovine.

33. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je neosnovan tužiočev zahtjev da je po osnovu građenja stekao pravo vlasništva na spornom objektu, budući da je bio nesavjestan, dok su zaključili da je osnovan tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se naknadi vrijednost sagrađenog objekta. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud zaključio da je apelant izvršio izbor u smislu odredaba člana 25. stav 1. ZOVPO, budući da je tražio da mu se predaju u posjed i zemljište i objekt, što znači da nije bio saglasan da tužilac ukloni objekt, niti pristaje da objekt pripadne tužiocu uz isplatu prometne vrijednosti zemljišta. U kontekstu navedenog Ustavni sud ukazuje da je stavom 4. člana 25. ZOVPO propisano da ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt, dužan je naknaditi graditelju vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu u kome se nalazi u vrijeme donošenja sudske odluke. Međutim, Ustavni sud zapaža da, iako se Osnovni sud prvobitno pozvao na relevantne odredbe ZOVPO, ipak je zaključio da se apelant, kao vlasnik zemljišta koji postaje i vlasnik izgrađenog objekta, "u izvjesnoj mjeri obogatio", te da je u tom smislu sporni odnos pravilno i jedino moguće riješiti uz primjenu pravila instituta "stjecanje bez osnova" (dakle, odredaba ZOO). Pri tome Ustavni sud zapaža da su nakon Osnovnog suda i Okružni sud i Vrhovni sud zaključili da je apelantova imovina uvećana i da na konkretnu situaciju treba da se primijeni pravilo o stjecanju bez osnova prema kojem, shodno članu 215. ZOO, sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja.

34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci istakao da se na konkretnu situaciju treba primijeniti Zakon o prestanku primjene koji je lex specialis i pozvao se na odredbe člana 27.a) stav 1. Zakona o prestanku primjene u skladu sa kojim tužilac ima pravo da traži povrat uloženih sredstava u nekretninu za koju mu je prestalo pravo korištenja, prema odredbama ZOO. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je tom odredbom propisano da (član 27.a) lice čije je pravo privremenog korištenja […] prestalo prema članu 2. ovog zakona a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nekretninu […] ima pravo tražiti povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima.

35. Ustavni sud zapaža da iz ove odredbe proizlazi da je za njenu primjenu neophodno da se ispune određeni uvjeti a to je da se radi o nekretnini koja je bila proglašena napuštenom i, u skladu sa odredbama Zakona o korištenju napuštenih nekretnina, dodijeljena određenom licu (sa porodicom, izbjeglice ili raseljena lica) na privremeno korištenje. Zatim, da je lice koje je privremeno koristilo tu nekretninu u nju uložilo određena svoja lična sredstva, i to na ime neophodnih troškova na nekretnini. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža, što je nesporno i za stranke u konkretnom postupku, da je tužilac, budući da je apelantov sporni objekt dobio na privremeno korišćenje, imao pravni osnov za njegovu "adaptaciju" koji je proizašao iz rješenja o dodjeli (a ne za potpuno rušenje i građenje novog objekta, te da je i pravni osnov za "adaptaciju" nakon donošenja rješenja kojim je usvojen apelantov zahtjev za povrat imovine "otpao". Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ovu činjenicu potpuno zanemarili i propustili da je dovedu u kontekst sa konkretnim predmetom, pogotovo kada se uzme u obzir nesporna činjenica da se radi o imovini koja je tužiocu dodijeljena samo na privremeno korištenje u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene i uz dozvolu za sanaciju navedenog objekta, a ne izgradnju novog i većeg objekta. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u osporenoj odluci Vrhovni sud, izuzev citiranja odredbe člana 27.a) stav 1. Zakona o prestanku primjene, nije upustio u daljnje razmatranje te odredbe i da nije dao odgovor u pogledu bitnih činjenica a to su: da li je tužilac uložio svoja lična sredstva u apelantov objekt, koji iznos sredstava je tužilac uložio ali samo na ime neophodnih troškova u apelantov sporni objekt s ciljem njegove sanacije, u skladu sa navedenom odredbom, a ne i u proširenje apelantovog objekta prema vlastitoj viziji, koje mu aktom javnih vlasti nije ni bilo dozvoljeno, pa tek onda da na konkretnu činjeničnu osnovu primijeni odgovarajuće odredbe ZOO, kao supsidijarnog zakona, što je u konkretnom slučaju propušteno.

36. Imajući u vidu navedeno, kao i djelomično različite zaključke redovnih sudova u vezi s institutom materijalnog prava koji treba primijeniti u konkretnom slučaju, te imajući u vidu relevantne odredbe ZZP koje reguliraju postupak po reviziji, Vrhovni sud je, s aspekta odredaba koje reguliraju njegovo ovlaštenje da ocijeni da li je pravilno primijenjeno materijalno pravo, bio obavezan navesti jasne i razumljive razloge u vezi sa primjenom materijalnog prava, te u tom smislu dati obrazloženje koje će zadovoljavati standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U tom kontekstu Ustavni sud ima u vidu da je Vrhovni sud donekle dao obrazloženje svojih stavova u vezi sa primjenom materijalnog prava, ali da to nije dovoljno, jer Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda nije na pouzdan način moguće utvrditi da li je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo u vezi sa zaključkom koji se odnosi na usvajanje eventualnog tužbenog zahtjeva tužioca, tj. u dijelu odluke kojim je apelant obavezan da tužiocu plati iznos na ime ulaganja u apelantov objekt zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Naime, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda nije jasno da li je eventualni tužbeni zahtjev usvojen uz primjenu odredaba ZOVPO (na koje se, između ostalog, pozvao Osnovni sud), ili uz primjenu odredaba ZOO koje se odnose na institut stjecanja bez osnova (na koji su se pozvala sva tri redovna suda), ili uz primjenu odredaba Zakona o prestanku primjene (kao lex specialis, kako je, također, istakao Vrhovni sud u svojoj odluci). Ovo stoga što odredbe materijalnog prava na koje su se pozvali redovni sudovi, za koje je Vrhovni sud istakao da su pravilno primijenjene, na dijametralno suprotan način reguliraju ovo pitanje, tako da ZOVPO u članu 25. koristi termin naknaditi graditelju vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene, ZOO u članu 215. regulira naknadu nužnih i korisnih troškova, a Zakon o prestanku primjene regulira pravo povrata sredstava na ime neophodnih troškova u nekretninu, i to samo u slučaju da je tužilac uložio vlastita sredstva, a ne sredstva za eventualnu pomoć izbjeglim i raseljenim licima ili iz nekog drugog izvora. Pored toga, niti jedan od redovnih sudova nije imao u vidu da je tužiocu apelantov stambeni objekt (konkretno vikendica) dodijeljen na privremeno korištenje i da mu je tom prilikom dozvoljena samo sanacija tog objekta, što podrazumijeva dovođenje u stanje da se u njemu može privremeno stanovati. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno ukazuje da primjena bilo kojeg od ovih instituta sa aspekta uloženih sredstava i zahtjeva za njihovu naknadu isključuje primjenu ostala dva instituta.

37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ističe da je neupitna obaveza Vrhovnog suda da sa aspekta primjene materijalnog prava, odnosno eventualnih povreda odredaba parničnog postupka u smislu svoje nadležnosti iz člana 240. ZPP, otkloni nedoumice u vezi sa primjenom materijalnog prava na konkretnu situaciju, uzimajući u obzir sve nesporne činjenice, bliže opisane u činjeničnom dijelu ove odluke. Iz navedenog, dalje, proizlazi da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud faktički propustio da dậ valjano obrazloženje svojih stavova u vezi sa primjenom materijalnog prava na način koji bi zadovoljio standarde pravičnog suđenja. Naime, tek u situaciji kada postoji direktan i nedvosmislen odgovor na ovo pitanje (po kojem osnovu i u kojem iznosu je apelant dužan da naknadi tužiocu uložena sredstva) moguće je procijeniti da li je u konkretnom slučaju materijalno pravo pravilno primijenjeno, a samim tim i da li je došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud, ne obrazloživši svoju odluku u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koje su uspostavili organi Evropske konvencije, onemogućio Ustavni sud da ispita da li je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, što ima kao posljedicu kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču navodne povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke propustio da dậ valjano obrazloženje svojih stavova o primjeni materijalnog prava na način koji bi zadovoljio standarde pravičnog suđenja.

41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.