Službeni glasnik BiH, broj 2/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4626/10, rješavajući apelaciju Emira Bubala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 10. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Bubala podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 K 019767 10 Kz od 11. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu 56 0 K 019767 08 K od 3. septembra 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Emir Bubalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 26. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 019767 10 Kz od 11. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 K 019767 08 K od 3. septembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva iz Mostara (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8, odnosno 22. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo je odgovor na apelaciju dostavilo 18. oktobra 2013. godine, a Općinski sud je dostavio odgovor 30. oktobra 2013. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 4. i 6. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 56 0 K 019767 08 K od 3. septembra 2009. godine apelant je proglašen krivim što je u periodu od 26. oktobra 1998. godine, zaključno sa 6. septembrom 2000. godine, na način bliže preciziran u izreci presude, kao službeno lice u Federaciji BiH s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist davanjem lažnih podataka i na drugi način dovodeći u zabludu ovlaštena lica da učine nezakonite isplate, na koji način je pribavio sebi protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 3.323,00 KM, čiji ukupan iznos, dakle, ne prelazi 10.000,00 KM, počinio produženo krivično djelo prevara u službi iz člana 385. stav 1. Krivičnog zakona FBiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je na osnovu citiranog zakonskog propisa, te primjenom odredaba čl. 41, 42, 43. i 62. navedenog zakona izrečena uvjetna kazna, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci uz istovremeno određivanje da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Istom presudom od apelanta je oduzeta imovinska korist u iznosu od 3.323,00 KM, te je obavezan da naknadi troškove postupka i paušala u iznosima preciziranim u izreci presude.

7. U obrazloženju je, prije svega, pojašnjeno da je postupak pokrenut dostavljanjem optužnice Tužilaštva broj Kt-946/07 od 30. juna 2008. godine na potvrđivanje, kojom je apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH. Zatim je pojašnjeno da je optužnica potvrđena 28. jula 2008. godine, da je na glavnoj raspravi preciziran činjenični opis optužnice sa izvedenim dokazima, tako da je preciziranom optužnicom od 17. jula 2009. godine apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo prevara u službi iz člana 385. stav 1. KZFBiH. Nakon izvođenja dokaza (koji su taksativno navedeni na str. 3. i 4. osporene presude), te njihovom ocjenom, pojedinačno i u njihovoj vezi, prvostepeni sud je došao do nesumnjivog utvrđenja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Navedeno je, između ostalog, da su prvostepenom sudu, prije svega, jasni i određeni iskazi svjedoka koji su u bitnim dijelovima potvrđeni materijalnim dokazima, a nisu pobijani bilo kakvim dokazom odbrane, niti su tokom saslušanja dovedeni u sumnju, dali dovoljno uvjerljivosti da na osnovu takvih dokaza utvrdi da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Uz to, kako je istaknuto, kada se sve navedeno dovede u vezu sa potpunim i ničim opovrgnutim nalazom vještaka, prema ocjeni prvostepenog suda, tada se uspostavlja nesumnjiva veza sa apelantom kao počiniocem predmetnog krivičnog djela.

8. U vezi sa apelantovim prigovorom da je u predmetnom postupku nastupila relativna, odnosno apsolutna zastara krivičnog gonjenja, Općinski sud je prigovor ocijenio kao neosnovan. Općinski sud je pojasnio da je za krivično djelo prevara u službi iz člana 385. stav 1. KZFBiH zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, te da u tom slučaju, u smislu odredbe člana 15. stav 1. tačka d) KZFBiH, krivično gonjenje se ne može preduzeti kada od počinjenja krivičnog djela protekne 10 godina (krivično djelo sa propisanom kaznom zatvora više od tri godine). Dalje, prvostepeni sud je pojasnio da je optužnica u predmetnom slučaju potvrđena 28. jula 2008. godine, dakle, prije nastupanja relativne zastare, tako da je tom radnjom zastara prekinuta, od kada zastara počinje ponovo teći, pa slijedeći navedeno, prema ocjeni prvostepenog suda, u konkretnom slučaju nije nastupila ni apsolutna zastara, jer od počinjenja krivičnog djela nije proteklo dvadeset godina.

9. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne prvostepeni sud je ocijenio stepen krivične odgovornosti, te otežavajuće i olakšavajuće okolnosti (koje su precizirane u obrazloženju presude, str. 8) usvajajući stav da izrečena kazna odgovara stvarnim okolnostima, težini djela i stepenu krivične odgovornosti, te da će se, kako je istakao prvostepeni sud, izrečenom kaznom u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja iz osnova predviđenih odredbom člana 42. KZFBiH.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 56 0 K 019767 10 Kz od 11. maja 2010. godine kojom je žalbu odbio i osporenu presudu potvrdio. Razmatrajući apelantove prigovore kojim tvrdi da prvostepeni sud nije izveo dokaz koji je predložila odbrana (očitovanje Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH od 16. juna 2008. godine), čime je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu, Kantonalni sud je ove prigovore ocijenio kao neosnovane. Naime, Kantonalni sud je, prije svega, pojasnio da je dokaz koji apelant spominje, zapravo, očitovanje u vidu pismena od 16. juna 2010. godine kojim Federalno pravobranilaštvo obavještava sud da povlači postavljeni imovinskopravni zahtjev umjesto dolaska predstavnika navedenog organa na glavni pretres. Pri tome, kako je naglasio Kantonalni sud, nisu tačni apelantovi navodi da je odbrana na glavnom pretresu predlagala da se navedeni dokaz, odnosno očitovanje Federalnog pravobranilaštva, izvede na glavnom pretresu, kako to proizlazi iz raspravnog spisa. Pošto navedeno očitovanje nije dokaz, a niti je odbrana predložila njegovo izvođenje na glavnom pretresu, Kantonalni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na "jednakost oružja", u smislu povrede prava na odbranu.

11. Obrazlažući apelantov prigovor u vezi sa zastarom krivičnog gonjenja, Kantonalni sud se o tom prigovoru detaljno izjasnio na strani 3. osporene presude, ocijenivši prigovor neosnovanim. Naime, Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao na vremensko važenje krivičnog zakona, pojasnivši da je u to vrijeme bio na snazi KZFBiH iz 1998. godine, koji nije primijenjen u konkretnom slučaju, jer je novi zakon koji je stupio na snagu poslije učinjenja krivičnog djela blaži za apelanta. U tom kontekstu je pojašnjeno da bi se djelo prema činjeničnom opisu u optužnici, budući da vrijednost imovinske koristi prelazi 3.000,00 KM, imalo kvalificirati po stavu 2. starog KZFBiH sa propisanom kaznom zatvora od jedne do 10 godina. Imajući u vidu da je novim KZFBiH za krivično djelo prevara u službi, s obzirom na vrijednost imovinske koristi, propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, očigledno je da je novi KZFBiH blaži za apelanta u odnosu na visinu zaprijećene kazne. Dalje, Kantonalni sud je pojasnio da u odnosu na vrijeme počinjenja krivičnog djela (period od 26. oktobra 1998. godine do 6. septembra 2000. godine) nije nastupila ni relativna ni apsolutna zastara krivičnog gonjenja, jer su i prije potvrđivanja optužnice 28. jula 2008. godine preduzimane procesne radnje kojima je zastara prekinuta, tako da nije protekao rok od 10 godina potreban za relativnu zastaru, odnosno 20 godina za apsolutnu zastaru prema odredbi člana 16. KZFBiH.

12. Kantonalni sud je, nakon preispitivanja i ostalih žalbenih razloga, ocijenio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, koje žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 3. i 4. osporene presude). U odnosu na apelantove navode kojim tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu, Kantonalni sud je usvojio stav da je tvrdnja neosnovana. Navedeno je, između ostalog, da praksa postupanja određenih službi, u konkretnom slučaju u Predstavničkom domu i Općini Konjic, te odsustvo interesa za naknadu štete ukazuju da način počinjenja djela nije beznačajan, već, naprotiv, ukazuje na veći stepen apelantove krivične odgovornosti pri čemu je naglašeno da nastupanje štete nije ni bitno obilježje navedenog djela, jer je djelo svršeno izvršenjem nezakonite isplate. Prema tome, kako je zaključio Kantonalni sud, u konkretnom slučaju se ne radi o beznačajnom djelu, u smislu odredbe člana 25. KZFBiH. Uz to, kako je istakao drugostepeni sud, prvostepeni sud je apelantu za počinjeno krivično djelo pravilno odmjerio kaznu u kojoj su do izražaja došle sve okolnosti koje utječu na visinu utvrđene kazne, pa je primjenom odredbe člana 328. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) odlučeno kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prije svega, apelant ukazuje da mu je prekršeno pravo na odbranu, odnosno princip ravnopravnosti strana, jer sud očitovanje Predstavničkog doma broj 01/C-04-281/08 od 16. juna 2008. godine nije naveo kao dokaz odbrane iako je on predložen. Osim toga, apelant ukazuje da je u konkretnom slučaju nastupila relativna zastara krivičnog gonjenja. Apelant podsjeća da je prvobitnom optužnicom od 28. jula 2008. godine apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja, a da je naknadnim preciziranjem optužnice apelantu stavljeno na teret krivično djelo prevara u službi, pa je primijenjen novi zakon koji je povoljniji za apelanta, vjerovatno imajući u vidu član 5. KZFBiH. Međutim, u takvim okolnostima trebalo je primijeniti stari KZFBiH, koji je blaži u odnosu na utvrđivanje relativne zastare krivičnog gonjenja. Naime, apelant ističe da je nesporno da je u konkretnom slučaju krivična prijava podnesena 1. jula 2007. godine, dakle, nakon skoro devet godina od počinjenja krivičnog djela, ali smatra da su sudovi morali primijenili odredbe starog KZFBiH (član 121. stav 1. tačka 4) u odnosu na zastaru krivičnog gonjenja, budući da je stari KZFBiH u tom dijelu blaži za apelanta. Apelant ističe, da su sudovi primijenili odredbe starog KZFBiH u odnosu na zastaru krivičnog gonjenja, u tom slučaju bi nastupila zastara krivičnog gonjenja, pa postupak zbog zastare ne bi ni mogao biti pokrenut.

b) Odgovori na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo, između ostalog, da su osporene presude dale odlučne razloge i obrazloženje zbog čega je apelant osuđen i da su potpuno utemeljene na provedenim dokazima, a posebno imajući u vidu da je apelant po jednom osnovu (službeno putovanje) pribavio za sebe imovinsku korist kako naplatom dnevnica kod Parlamenta Federacije BiH, tako i iz budžeta Općine Konjic, što je nedopustivo, budući da se za jedan službeni put može iskoristiti pravo na jednu dnevnicu. Predloženo je da se apelacije odbije kao neosnovana.

15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo, između ostalog, da ne stoje prigovori koje je apelant u apelaciji naveo, te da pred navedenim sudom nisu povrijeđena apelantova prava zaštićena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/00) u relevantnom dijelu glasi:

Obavezna primjena blažeg zakona

Član 4.

(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije izvršenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Zastarjelost krivičnog gonjenja

Član 121. stav 1. tač. 3. i 4.

(1) Ako u ovom zakonu nije drugačije određeno, krivično gonjenje ne može se poduzeti kad protekne:

3) deset godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko pet godina;

4) pet godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko tri godine;

Tok i prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja

Član 122. st. 1, 3, 5. i 6.

(1) Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kada je krivično djelo učinjeno.

(3) Zastarijevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinitelja zbog učinjenog krivičnog djela.

(5) Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći.

(6) Zastarjelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Zloupotreba položaja ili ovlasti

Član 358. st. 1. i 2.

(1) Službena ili odgovorna osoba koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlašćenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist čija vrijednost prelazi 3.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

Prijevara u službi

Član 360. st. 1. i 2.

(1) Službena ili odgovorna osoba koja u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist podnošenjem lažnih obračuna ili na drugi način dovede u zabludu ovlaštenu osobu da izvrši nezakonitu isplatu, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist čija vrijednost prelazi 3.000 KM, učinitelj ce se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

17. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05 i 42/10) u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja krivičnog postupka u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.
Vremensko važenje Krivičnog zakona

(1) Prema učinitelju krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Član 15. stav 1. tačka d)
Zastarjelost krivičnog gonjenja

(1) Ako u ovom zakonu nije drukčije propisano, krivično se gonjenje ne može poduzeti kad od učinjenja krivičnog djela protekne:

d) deset godina za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko tri godine;

Član 16. st. 1, 3, 5. i 6.

Tok i prekid zastarjelosti krivičnog gonjenja

(1) Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kad je krivično djelo učinjeno.

(3) Zastarijevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se poduzima radi gonjenja učinitelja zbog učinjenog krivičnog djela.

(5) Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći.

(6) Zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Član 383. stav 1.

Zloupotreba položaja ili ovlašćenja

(1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 385. st. 1. i 2.
Prijevara u službi

(1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist podnošenjem lažnih obračuna ili na drugi način dovede u zabludu ovlašćenu osobu da učini nezakonitu isplatu, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000,00 KM,

učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 56 0 K 019797 10 Kz od 11. maja 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. augusta 2010. godine a apelacija je podnesena 26. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je, stoga, član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova zbog kršenja principa ravnopravnosti strana u postupku, kao i primjene materijalnog prava.

27. U vezi sa apelantovim tvrdnjama o kršenju prava na pravično suđenje koje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

29. Ustavni sud zapaža da apelant suštinski ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava ukazujući da sudovi nisu primijenili stari KZFBiH kao blaži u odnosu na zastaru krivičnog gonjenja. U vezi s tim Ustavni sud uočava da je apelant na osnovu dokaza provedenih tokom postupka proglašen krivim za produženo krivično djelo prevara u službi iz člana 385. stav 1. (novog) KZFBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučili, shodno odredbi člana 5. stav 2. KZFBiH, da primijene (novi) krivični zakon koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela (krivičnopravne radnje vršene su u periodu od 26. oktobra 1998. godine do 6. septembra 2000. godine), jer je, prema ocjeni redovnih sudova, taj zakon blaži za apelanta s obzirom na visinu zaprijećene kazne. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je, prema odredbama starog KZFBiH koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, za krivično djelo prevara u službi (član 360. st. 1. i 2), s obzirom na vrijednost imovinske koristi (više od 3.000,00 KM), zaprijećena kazna zatvora od jedne do deset godina, a prema odredbama novog KZFBiH (član 385. stav 1), zaprijećena kazna zatvora za isto krivično djelo u odnosu na vrijednost imovinske koristi je šest mjeseci do pet godina, a o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno i precizno izjasnili u obrazloženju presuda.

30. Dakle, gledano sa aspekta visine zaprijećene kazne, jasno je da odluka redovnih sudova da primijene novi KZFBiH, kao blaži za apelanta, nije bila proizvoljna. Međutim, iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje da je, s obzirom na zastaru krivičnog gonjenja, ipak, trebalo primijeniti stari KZFBiH, kao blaži, posmatrano sa aspekta zastare krivičnog gonjenja.

31. Shodno navedenom, Ustavni sud podsjeća da su u prethodnim tačkama ove odluke precizirane odredbe iz starog i novog KZFBiH u odnosu na zaprijećenu kaznu zatvora za sporno krivično djelo, zaključujući da u tom pogledu redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili novi KZFBiH. Međutim, u odnosu na apelantove tvrdnje o zastari krivičnog gonjenja, Ustavni sud smatra da su neosnovane, budući da je starim KZFBiH za sporno krivično djelo zaprijećena kazna zatvora od jedne do deset godina, pa bi se, s obzirom na visinu zaprijećene kazne, zastarni rok računao prema odredbi člana 121. stav 1. tačka 3. starog KZFBiH, kojom je preciziran zastarni rok od 10 godina od izvršenja krivičnog djela, što je upravo identično zastarnom roku (član 15. stav 1. tačka c) u novom KZFBiH u odnosu na visinu zaprijećene kazne (šest mjeseci do pet godina) prema (novom) KZFBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim, jer zastara krivičnog gonjenja nije nastupila ni prema novom, ni prema starom KZFBiH, imajući u vidu visinu zaprijećene kazne i prema novom i prema starom KZFBiH. Naime, primjena starog zakona dovela bi apelanta u istu situaciju, gledano sa aspekta rokova za zastaru krivičnog gonjenja, imajući u vidu propisanu kaznu prema starom KZFBiH.

32. Dalje, apelantove prigovore da mu je prvobitnom optužnicom od 30. juna 2008. godine stavljeno na teret krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. novog KZFBiH (član 358. st. 1. i 2. starog KZBiH), a da je nakon dokaznog postupka izmijenjena pravna kvalifikacija na način da mu je stavljeno na teret počinjenje krivičnog djela prevara u službi, što se odrazilo na zastaru krivičnog gonjenja, Ustavni sud smatra neosnovanim. Naime, imajući u vidu vrijednost imovinske koristi za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja koje je apelantu prvobitno bilo stavljeno na teret, zaprijećena je identična kazna i prema starom i prema novom KZFBiH kao za krivično djelo za koje je konačno proglašen krivim. S obzirom na to, i rokovi za zastaru krivičnog gonjenja su ostali isti, odnosno nepromijenjeni, pa se, imajući u vidu navedeno, i ovaj apelantov prigovor čini neosnovanim.

33. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti prilikom primjene materijalnog prava, te da su redovni sudovi u tom smislu ispoštovali garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. U vezi sa apelantovim prigovorima kojim ukazuje na kršenje principa ravnopravnosti strana, Ustavni sud zapaža da je identičan prigovor apelant iznosio u žalbi i da se Kantonalni sud o ovom prigovoru precizno izjasnio, pojasnivši da se, zapravo, radi o pismenu Federalnog pravobranilaštva kojim je navedeni organ obavijestio sud da povlači postavljeni imovinskopravni zahtjev pri čemu iz spisa predmeta ne proizlazi da je apelant predlagao izvođenje tog dokaza. S obzirom na to da apelant u apelaciji nije dostavio relevantne dokaze za suprotno, Ustavni sud nema razloga da ne prihvati kao valjano dato obrazloženje Kantonalnog suda. Stoga, Ustavni sud i navode o kršenju prava na ravnopravnost strana u postupku smatra neosnovanim.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda ne proizlazi proizvoljno postupanje redovnih sudova u bilo kojem segmentu prava na pravično suđenje na koje se apelant pozvao, te zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje posebno u vezi sa materijalnim pravom, primjenjujući novi KZFBiH kao blaži za apelanta sa aspekta zaprijećene kazne i u situaciji kada zastara krivičnog gonjenja nije nastupila ni prema starom, ni prema novom KZFBiH.

37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.