Službeni glasnik BiH, broj 81/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2305/09, rješavajući apelaciju I.V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija I.V., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 002017 09 Kž od 22. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 002017 08 K od 24. decembra 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. I.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zdravko Rajić, advokat iz Mostara, podnio je 18. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 002017 09 Kž od 22. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 002017 08 K od 24. decembra 2008. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio Općinskom sudu u Mostaru vršenje bilo kakvih radnji predviđenih Zakonom o krivičnom postupku FBiH i Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija FBiH u vezi izvršenja kazne zatvora koja je izrečena apelantu navedenim presudama".

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2305/09 od 7. aprila 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. marta 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. marta 2011. godine, a Kantonalni sud i Tužilaštvo 11. marta 2011. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. augusta 2012. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 002017 08 K od 24. decembra 2008. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi s članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Predmetnom presudom je naloženo apelantu da obešteti oštećenog Branka Anđelića (u daljnjem tekstu: oštećeni) za iznose od 27.500,00 eura i 1.000,00 KM, dok je za ostatak imovinskopravnog zahtjeva oštećeni upućen da pokrene parnicu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i N.N. lice 10. jula 2008. godine u Mostaru oko dva sata ujutro, oba obučeni u policijske uniforme, zaustavili vozilo marke "Audi 6" kojim je upravljao oštećeni, te da je tom prilikom N.N. lice uz prijetnje uperilo pištolj u oštećenog, nakon čega su apelant i N.N. lice vezali oštećenom ruke tzv. lisicama. Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da su nakon toga apelant i N.N. lice naredili oštećenom da sjedne u vozilo, a zatim da su se zajedno odvezli do rudarskog kopa gdje su uz prijetnje pištoljem oduzeli od oštećenog 27.500,00 eura i 1.000,00 KM, dva mobilna telefona i digitalni fotoaparat, a zatim vezali oštećenog za obližnje drvo, te se odvezli do ulice Hrvatske mladeži gdje su ostavili navedeno vozilo. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze optužbe i odbrane, te da je nakon ocjene svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prihvatio u cijelosti iskaz oštećenog, budući da je oštećeni na jasan i ubjedljiv način opisao predmetni događaj, te da je odmah prepoznao apelanta kao jednog od izvršitelja krivičnog djela i da je u to bio potpuno siguran. Također, Kantonalni sud je naveo da su svi bitni dijelovi iskaza oštećenog u potpunoj saglasnosti s iskazima saslušanih svjedoka. Naime, Kantonalni sud je naveo da su svjedoci Marino Pehar i Mario Sušac, zaštitari koji su kritične prilike službenim vozilom prolazili pored zaustavljenog vozila oštećenog, izjavili da su vidjeli kada su uniformisana lica vezali oštećenog i ubacili na zadnje sjedište auta, te krenuli prema rudarskom kopu, o čemu su obavijestili patrolu policije na koju su naišli. Kantonalni sud je naveo da su iskazi navedenih svjedoka potvrđeni iskazima svjedoka Dražena Smoljana i Zdravka Gotovca, policajaca koji su bili u patroli i kojima su navedeni događaj prijavili svjedoci Marino Pehar i Mario Sušac.

8. Kantonalni sud je dalje naveo da je svjedok Valerio Marojević izjavio da je kritične prilike radio kao zaštitar u objektu, kada je na prozor objekta pokucao oštećeni, vezan tzv. lisicama, koji mu je rekao da su mu oduzeli auto i novac, te ga vezali uz drvo, ali da se uspio osloboditi, nakon čega je navedeni svjedok povezao oštećenog prema policijskoj stanici, ali je usput sreo patrolu policije koja je preuzela oštećenog. Također, Kantonalni sud je naveo da je svjedok Vladimir Rajić, kriminalistički inspektor koji je izašao na lice mjesta, izjavio da je uz jedno drvo našao plastičnu sponu. Po mišljenju Kantonalnog suda, jasno je da se radi o sredstvu kojim je oštećeni bio vezan za drvo, te kojeg se uspio osloboditi. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da niko od saslušanih svjedoka nema saznanja o visini novca koji je oduzet oštećenom, niti da je tom prilikom kao prijetnja upotrijebljen pištolj, ali da je sud te činjenice prihvatio kao tačne s obzirom da one proizlaze iz objektiviziranog iskaza oštećenog. Što se tiče apelantove odbrane, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane, tj. iskaze apelantovog oca i apelantove supruge koji su tvrdili da je apelant kritične prilike bio kod kuće, budući da su, po mišljenju suda, dati s ciljem da apelant izbjegne krivičnu odgovornost. U pogledu zapisnika o prepoznavanju osobe Kantonalni sud je, prije svega, ukazao da se predmetna presuda ne zasniva isključivo na tom dokazu. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je Zapisnik o prepoznavanju osobe Policijske uprave Mostar broj 02-02/5-2-437/08 od 10. jula 2008. godine sačinjen u zakonitoj formi, te da je s formalne strane valjan. Što se tiče prigovora odbrane koji su izneseni u pogledu materijalnog sadržaja zapisnika, Kantonalni sud je naveo da su takvi prigovori neosnovani. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 99. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) propisano da se osobi koja treba da izvrši prepoznavanje pokazuju četiri nepoznate osobe. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da bi u pravilu prilikom prepoznavanja sve osobe trebalo da budu približno iste konstitucije i da u fizičkom izgledu nema bitnog odstupanja, dok nije potrebno da te osobe budu isto obučene kao što je bio izvršitelj kritične prilike (kako je to tvrdila odbrana). Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Kantonalni sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da je ocijenio da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 07 0 K 002017 09 Kž od 22. aprila 2009. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 39. tačka d) ZKP FBiH propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da okolnost da su predsjednik i članovi vijeća prvostepenog suda kao članovi vanraspravnog vijeća u istom predmetu učestvovali u donošenju rješenja o produženju pritvora apelantu sama po sebi ne izaziva sumnju u njihovu nepristranost i ne predstavlja razlog za njihovo izuzeće u smislu člana 39. tačka d) ZKP FBiH. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da se ne radi o istom nivou dokazanosti činjenica koji je potreban za donošenje rješenja o produženju pritvora i za donošenje presude, te da su stoga neosnovani apelantovi navodi o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Dalje, Vrhovni sud je naveo da ZKP FBiH ne propisuje nikakvu apsolutnu i bezuvjetnu obavezu suda na provođenje svih dokaza zasnovanu samo na činjenici da je provođenje dokaza predložila odbrana. Vrhovni sud je ukazao da odredbe člana 15. ZKP FBiH obavezuju sud da s jednakom pažnjom utvrdi činjenice koje terete optuženog kao i one koje mu idu u korist, te da izvede one dokaze koji ostvaruju osnovnu funkciju utvrđivanja istine i pravilnog i zakonitog presuđenja. Vrhovni sud je naveo da se, shodno tome, ispravnost odbijanja dokaznih prijedloga mora ocijeniti s gledišta da li je sud na osnovu izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice, a, pri tome, provjerio navode optužbe i odbrane. Po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju postupio u skladu s odredbama člana 15. ZKP FBiH jer je izveo dokaze koji su bili dovoljni da se riješi osnovno pitanje, tj. učešće apelanta u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da iz predmetnog spisa proizlazi da je oštećene i svjedoke Ivana Musu, Radenka Marića i Vladimira Rajića prilikom svjedočenja ispitala optužba direktno, a odbrana unakrsno, osim svjedoka Vladimira Rajića kojeg odbrana nije ispitala unakrsno, iako joj je to bilo omogućeno. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je, i po ocjeni tog suda, suvišno i nepotrebno da odbrana ponovno ispituje navedene svjedoke, a na okolnost obavljenih radnji prepoznavanja od strane oštećenog. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog odbrane da se sasluša svjedok Predrag Laventić na okolnost ponašanja oštećenog prije kritičnog događaja, tj. da li je oštećeni igrao karte u novac, budući da je i po ocjeni tog suda to irelevantno za predmetni slučaj jer se ne radi o odlučnim činjenicama.

10. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 99. stav 3. ZKP FBiH propisano da se prepoznavanje, koje po svojoj prirodi predstavlja radnju dokazivanja, vrši ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok neku osobu i to na taj način što se od njega traži prvo da je opiše, a onda mu se radi prepoznavanja pokazuje zajedno s drugim njemu nepoznatim licima. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je oštećenom, prije radnje prepoznavanja, predočeno više albuma sa fotografijama nepoznatih osoba, zatim više fotografija iz CIPS-a među kojima je oštećeni bez dvoumljenja prepoznao apelanta. Također, Vrhovni sud je istakao da iz zapisnika s glavnog pretresa od 24. novembra 2008. godine proizlazi da je oštećenom na monitoru pokazano 10 do 12 fotografija nepoznatih osoba i da je oštećeni među njima prepoznao apelanta, te da je nakon toga identifikovao apelanta između četiri pokazane osobe. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je oštećenom pokazana samo apelantova fotografija na monitoru, te da prepoznavanje nije izvršeno u skladu s relevantnim zakonskim odredbama. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, u prvostepenoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi s članom 99. stav 3. ZKP FBiH. Također, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud naveo iscrpne i ubjedljive razloge zašto je prihvatio pojedine dokaze, kao i zbog čega pojedine dokaze nije prihvatio. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu pojedinačne i međusobne ocjene izvedenih dokaza izveo zaključak o dokazanosti određenih činjenica, odnosno činjenice da je apelant preduzeo radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela za koje je proglašen krivim. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo u obrazloženju prvostepene presude sasvim dovoljni i prihvatljivi s aspekta načela slobodne ocjene dokaza iz člana 16. ZKP FBiH.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudski prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je vijeće prvostepenog suda bilo nepropisno sastavljeno, tj. da je bilo sastavljeno od sudija koji su trebali biti izuzeti od suđenja. U vezi s tim, apelant navodi da je odredbama člana 39. stav 1. tačka d) ZKP propisano da sudija ne može obavljati sudijsku dužnost ako je u istom predmetu sudjelovao kao sudija za prethodni postupak i sudija za prethodno saslušanje. Po apelantovom mišljenju, navedena odredba se mutatis mutandis primjenjuje i na članove vanraspravnog vijeća koji su u prethodnom postupku odlučivali o produženju pritvora. Nadalje, apelant navodi da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, tj. na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama odredaba ZKP-a, a na kojima se, u smislu člana 11. stav 3. ZKP-a, ne može zasnovati sudska odluka. U vezi s tim, apelant navodi da iz zapisnika o prepoznavanju nije vidljivo da li je radnja prepoznavanja preduzeta po nalogu tužitelja ili ne, te je li tužitelj, u smislu odredbe člana 233. ZKP-a, obaviješten o preduzetoj radnji i je li radnja preduzeta pod nadzorom nadležnog tužitelja. Također, apelant navodi da su ovlaštene osobe koje su provele radnju prepoznavanja bile dužne upozoriti oštećenog kao svjedoka na odredbe ZKP-a koje se odnose na procesno-pravni položaj svjedoka u postupku. Pored toga, apelant navodi da je na zapisniku o prepoznavanju od 10. jula 2008. godine navedeno da je radnja prepoznavanja započeta u 9,30 i završena u 10,15h, te da je na zapisniku potpisan djelatnik policije, koji je prema zapisniku o uviđaju Policijske uprave Mostar broj 02-02/5-2-865/08 od 10. jula 2008. godine u isto vrijeme bio na drugom mjestu. Dalje, apelant navodi da odredbe člana 15. ZKP propisuju da je sud dužan da s jednakom pažnjom ispituje i utvrđuje kako činjenice koje terete optuženog, tako i one činjenice koje mu idu u korist. U vezi s tim, apelant navodi da je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane da se direktno sasluša ključni svjedok Vladimir Rajić, te ne manje bitni svjedoci Ivan Musа, Radenko Marić i oštećeni. S obzirom na to, apelant smatra da mu je u toku postupka onemogućeno, za razliku od tužitelja, da koristi sve raspoložive dokaze, te da mu je stoga povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na fer suđenje, kao i da je došlo do kršenja načela jednakosti oružja u postupku.

b) Odgovor na apelaciju


12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelant sve prigovore iz apelacije isticao i u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, te da je u pogledu tih prigovora Vrhovni sud dao sveobuhvatne, iscrpne i uvjerljive odgovore u obrazloženju svoje presude. S obzirom na to, Vrhovni sud smatra da nema potrebe da na apelantove prigovore ponovo odgovara, te da se u tom smislu izjašnjava kao u obrazloženju svoje presude kojom je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude.

13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud bio nepropisno sastavljen, budući da u donošenju presude nije učestvovao sudija koji bi se trebao izuzeti. Naime, Kantonalni sud je naveo da odlučivanje o pritvoru pretpostavlja postojanje osnovane sumnje, a ne ocjenu dokaza i izvođenje zaključka je li apelant kriv ili nije. Također, Kantonalni sud je naveo da je zapisnik o prepoznavanju osobe sastavni dio iskaza oštećenog kao svjedoka, te da je oštećeni kao svjedok propisno upozoren na obaveze svjedoka.

14. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je Kantonalni sud cijenio svaki prijedlog i dokaz optužbe i odbrane, kao i da je detaljno obrazložio svoju odluku, te da u tom smislu nije počinio nijednu povredu odredaba krivičnog postupka, niti povredu odredaba Evropske konvencije na koje apelant ukazuje. Također, Tužilaštvo je navelo da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, ocijenio apelantove žalbene navode kao neosnovane, te dao iscrpno i detaljno obrazloženje za svoje odlučenje.

V. Relevantni propisi


15. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Jednakost u postupanju

Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 39.

Razlozi za izuzeće

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

[…]

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak.

Član 99. stav 3.

Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje

[…]

(3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost


16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 002017 09 Kž od 22. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na "nepristrasan sud", budući da je vijeće prvostepenog suda bilo sastavljeno od sudija koji su prethodno, kao članovi vijeća, odlučivali o produženju pritvora apelantu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i utisak može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine; i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 23/10).

25. Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, jasno ukazao da okolnost da su predsjednik i članovi vijeća prvostepenog suda u istom predmetu kao članovi vijeća učestvovali u donošenju rješenja o produženju pritvora apelantu ne predstavlja razlog za njihovo izuzeće u smislu člana 39. tačka d) ZKP FBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama 39. stav 1. tačka d) ZKP FBiH propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao, između ostalog, kao sudija za prethodni postupak ili sudija za prethodno saslušanje. Dovodeći u vezu ovakav zaključak Vrhovnog suda s navedenim zakonskim odredbama, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost Vrhovnog suda u primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da činjenica da je isti sudija učestvovao u donošenju rješenja kojim je apelantu produžen pritvor i da je kao član sudskog vijeća učestvovao u donošenju osuđujuće presude protiv apelanta ne može sama po sebi pokrenuti pitanje nepristranog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje da postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora određenom licu, samo po sebi ne prejudicira pitanje osnovanosti krivične optužbe u postupku koji treba da se vodi protiv tog lica. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, jasno ukazao da se ne radi o istom nivou dokazanosti činjenica koji je potreban za donošenje rješenja o produženju pritvora i za donošenje presude. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 543/04 od 28. juna 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 27/05). Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao da "Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji je u identičnom slučaju usvojio stav da [...] sama činjenica da je taj sudija, također, donosio odluke u istražnom postupku, uključujući rješenje koje se odnosi na vraćanje u pritvor, ne može se uzeti sama po sebi kao opravdanje za bojazan da on nije nepristran. Ono što je bitno su obim i priroda tih odluka". Isti stav Ustavni sud je slijedio i u brojnim kasnije donesenim odlukama (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1246/07 od 20. oktobra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 18/10 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3534/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na "nepristran sud" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

26. Dalje, apelant osporava odluke redovnih sudova, tvrdeći da su zasnovane na nezakonito pribavljenom dokazu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju je li suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda iz koje slijedi da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske utvrdio da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Naime, u toj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu s navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje. Pri tome, posebno će se ocijeniti da li je nezakoniti dokaz bio jedini na kojem je odluka koja se osporava zasnovana.

27. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u apelantovom slučaju Kantonalni sud proveo opsežan dokazni postupak, te da je u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je proglašen krivim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaz oštećenog, kao i iskaze ostalih saslušanih svjedoka kojima je u bitnom dijelu potvrđen taj iskaz, te zašto nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da Zapisnik o prepoznavanju osobe Policijske uprave Mostar broj 02-02/5-2-437/08 od 10. jula 2008. godine, za koji apelant tvrdi da je pribavljen na nezakonit način, ne predstavlja jedini dokaz na kojem su zasnovane osporene odluke. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz osporenih odluka jasno proizlazi da je oštećeni prepoznao apelanta, što po svojoj prirodi predstavlja radnju dokazivanja, koja je provedena i na glavnom pretresu, znači da je apelant imao mogućnost da na glavnom pretresu osporava vjerodostojnost tog dokaza. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama redovnih sudova nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kako pojedinačno, tako i u uzajamnoj vezi, te da su redovni sudovi dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, tako da pravičnost predmetnog postupka u cjelini, ovakvim apelantovim navodima, nije dovedena u pitanje.

28. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, te da je prekršen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, budući da je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane da se saslušaju određeni svjedoci. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtijeva da sud samo navede razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezan s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog kojih je odbijen prijedlog odbrane da se saslušaju određeni svjedoci, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. Evropske konvencije neosnovani.

29. Na osnovu izloženog, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije u situaciji kada je o krivičnoj optužbi protiv apelanta odlučivao zakonom ustanovljen nepristran sud, te kada je sud u obrazloženju svoje odluke naveo jasne i detaljne razloge, kako u pogledu prijedloga stranaka za izvođenje dokaza, tako i u pogledu ocjene provedenih dokaza, iz kojih proizlazi da je predmetni postupak u cjelini bio pravičan.

31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!