Službeni glasnik BiH, broj 103/10

na sjednici održanoj 28. maja 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 351/10, rješavajući apelacije Trgovine "Borac" Travnik d.d. Travnik, Slavka Milojice i Dijane Milojica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

David Feldman, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvajaju se apelacije Trgovine "Borac" Travnik d.d. Travnik, Slavka Milojice i Dijane Milojica.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine.

Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na pravnoj snazi Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj PŽ-255/05 od 26. januara 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. DOO Trgovina "Borac" Travnik, Slavko Milojica i Dijana Milojica (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 26. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji. Apelanti su 9. marta 2010. godine urgirali rješavanje o zahtjevu za donošenje privremene mjere.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, "Krajina Borca" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 14. aprila 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužitelj je odgovor na apelaciju dostavio 22. aprila 2010. godine, a Vrhovni sud 24. maja 2010. godine. Tužitelj je Ustavnom sudu dostavio obimnu dokumentaciju uz odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor tužitelja dostavljen je apelantima 5. maja 2010. godine, a odgovor Vrhovnog suda 25. maja 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Tužitelj je podnio tužbu Osnovnom sudu Novi Grad (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražio da se donese utvrđujuća presuda da je poslovni prostor koji se nalazi u Novom Gradu, ukupne površine 65,26m2, njegova imovina, kao i da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina, zaključen 20. januara 2001. godine, između apelanata, te da se obavežu apelanti Slavko i Dijana Milojica da mu predaju u posjed i na korištenje sporni poslovni prostor uz naknadu troškova postupka.

7. Osnovni sud je Presudom broj P-101/04 od 15. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj PŽ-255/05 od 26. januara 2007. godine, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tužitelj je obavezan da apelantima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.150,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

8. U toku prvostepenog postupka sud je proveo brojne dokaze, uključujući saslušanje svjedoka, te izvršio uvid u dokumentaciju koju su prezentirale stranke. Prvostepeni sud je, prije svega, obrazložio da je u konkretnom slučaju kao nesporno utvrđeno da je 20. januara 2001. godine zaključen ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora između apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik kao prodavca i apelanata Slavka i Dijane Milojica kao kupaca, te da je na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora u zemljišnim knjigama upisano pravo vlasništva na poslovnom prostoru u prizemlju zgrade na k.č. broj 5/36 iz zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad u korist apelanata Slavka i Dijane Milojica. Prvostepeni sud je, dalje, naveo da je iz navedenog zk. ul. vidljivo da je na osnovu kupoprodajnog ugovora od 20. septembra 1971. godine uknjiženo pravo vlasništva na poslovnom prostoru u prizemlju kuće na k.č. broj 5/36 iz zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad u korist prethodnika apelanata Trgovin� "Borac" Travnik. Dakle, nesporno je da su apelanti Slavko i Dijana Milojica na osnovu kupoprodajnog ugovora stekli pravo vlasništva na navedenom poslovnom prostoru na kojem je prije izvršene kupoprodaje u zemljišnim knjigama kao vlasnik bio upisan apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik.

9. U obrazloženju sud je istakao da, prema odredbama Zakona o preduzećima, imovinu preduzeća čine pravo vlasništva na pokretnim i nepokretnim stvarima, novčana sredstva, hartije od vrijednosti i druga imovinska prava. Dakle, sud je zaključio, da bi određena nekretnina mogla da se tretira kao imovina određenog preduzeća, potrebno je da postoji pravo vlasništva tog preduzeća na toj nekretnini. U konkretnom slučaju sud je istakao da tužilac nije ponudio nikakve dokaze koji bi ukazivali na to da postoji pravo vlasništva na nekretninama na koje se odnosi tužbeni zahtjev. Sama činjenica da su prilikom registracije tužitelja u rubrici "naziv i sjedište osnivača", između ostalog, navedene i prodavnica konfekcije Bosanski Novi i prodavnica obuće Bosanski Novi ne može biti osnov za stjecanje prava vlasništva na spomenutoj nekretnini od tužitelja. Sud je, dalje, ukazao da su Zakonom o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo sredstva u društvenom vlasništvu preduzeća čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postala državno vlasništvo, te je tužilac postao državno preduzeće. Saglasno odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća, proveden je postupak privatizacije državnog kapitala tužitelja, te je doneseno Rješenje Direkcije za privatizaciju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Direkcija za privatizaciju RS) broj 1141-01/00 od 28. septembra 2000. godine kojim se utvrđuje da tužitelj nije vršio vlasničku transformaciju, te da preduzeće u cijelosti posluje sredstvima u državnom vlasništvu. Sud, dalje, ukazuje da je Direkcija za privatizaciju RS donijela Rješenje broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine kojim se odobrava program privatizacije tužitelja. Međutim, u rješenju su navedeni nedostaci koji se tiču, između ostalog, i neriješenih imovinskopravnih odnosa.

10. Također je sud istakao da je nesporno da tužilac u samom programu privatizacije državnog kapitala koji je dostavljen Direkciji za privatizaciju RS nije dostavio nikakav dokaz o vlasništvu na predmetnom poslovnom prostoru, pa rješenje Direkcije za privatizaciju RS, koje je doneseno i kojim se odobrava program privatizacije tužitelja, ne može biti nikakav osnov za stjecanje prava vlasništva tužioca na spornom poslovnom prostoru koji se nalazi u Novom Gradu. Sud je naveo da je Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima RS propisano da se njime uređuju uvjeti i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima u RS u vlasništvo domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica. Pod terminom "državni kapital" ne podrazumijeva se ništa drugo do imovina preduzeća koja je do donošenja Zakona o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo bila u društvenom vlasništvu, a pod terminom "imovina preduzeća", ukoliko u nju spadaju nekretnine, podrazumijeva se pravo vlasništva na nepokretnim stvarima. Sud je zaključio da sporni poslovni prostor nije imovina tužioca, pa on nije ni mogao biti obuhvaćen u postupku prenosa sredstava društvenog u državno vlasništvo, a time nije prešao u kategoriju "državni kapital", te nije mogao biti obuhvaćen procesom privatizacije, jer se ona odnosi isključivo na državni kapital i njegovu prodaju. Sud je, na kraju, naveo da tužilac nije imao dokaze o pravu vlasništva na spornom poslovnom prostoru, a takav dokaz nije ponudio ni u toku postupka, dok je nesporno utvrđeno da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a zaključenjem kupoprodajnog ugovora pravo vlasništva je preneseno na apelante Slavka i Dijanu Milojica.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da tužitelj nije dokazao da je vlasništvo na spornom poslovnom prostoru stekao po bilo kom valjanom pravnom osnovu, te da, nasuprot tome, ne postoje nedostaci u pogledu spornog ugovora o kupoprodaji koji bi ga činili ništavim i da takav ugovor čini pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva upisom u zemljišne knjige u korist apelanata Slavka i Dijane Milojica Činjenični i pravni supstrat Okružni sud je prihvatio kao pravilan, a pravilno je primijenjen i procesni zakon, te je žalbu smatrao neosnovanom. Ovaj sud je, dalje, naveo da tužitelj u žalbi neosnovano ukazuje da izvod iz sudskog registra i prilog broj 2, koji sadrži podatke o osnivačima, visini i strukturi osnivačkog uloga, istovremeno predstavljaju dokaz o vlasništvu, o čemu je prvostepeni sud dao iscrpne razloge, a čak da je tužitelj i imao dokaze da je predmetni poslovni prostor njegovo vlasništvo, Okružni sud je smatrao da je stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima jedino Direkcija za privatizaciju RS bila ovlaštena da vrši prodaju državnog kapitala u postupku privatizacije. Osim toga, istakao je sud, Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima RS ni u jednom svom segmentu nije suspendirao primjenu Zakona o vlasničkopravnim odnosima, Zakona o prometu nekretnina, a Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriji RS, na koju se tužitelj poziva, proglašena je neustavnom i nezakonitom na osnovu odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-33/99 od 13. juna 2001. godine.

12. Dalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da predmetni poslovni prostor nije privatiziran, jer se nalazio na području Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu sa odredbom iz člana 2. stav 1. i člana 4. stav 1. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji). Pored navedenog, Okružni sud je istakao da je članom 19. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka preduzećima dozvoljeno da u procesu privatizacije prodaju stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu, a kako je nesporno da je sporni poslovni prostor bio upisan u pasivni podbilans apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, znači da je imovina mogla biti predmet prodaje, te čak i da je promet izvršen suprotno zakonu, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran da traži poništenje takvih pravnih poslova. Također, ističe sud, dopis Direkcije za privatizaciju RS ukazuje na neriješene imovinske odnose u pogledu imovine tužitelja, te da tužitelj ni prilikom sačinjavanja početnog bilansa stanja nije mogao dostaviti valjan dokaz o imovini koja bi bila predmet privatizacije. Nasuprot tome, apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik, što mu je dalo ovlaštenja da raspolaže nekretninom. Na kraju, ovaj sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne okolnosti koje se odnose i na drugi dio tužbenog zahtjeva i zaključio da ugovor o prometu spornog poslovnog prostora nije ništav pravni posao niti u pogledu sadržine, niti u pogledu forme i da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik kao zemljišnoknjižni vlasnik samo iskoristio jedno od vlasničkih ovlaštenja.

13. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine reviziju djelomično uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako što je žalbu tužitelja djelomično uvažio i preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda na način da je utvrdio da je ništav sporni ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Navedenom presudom Vrhovni sud je obavezao apelante Slavka i Dijanu Milojica da tužitelju predaju poslovni prostor u posjed, te da apelanti solidarno naknade troškove postupka tužitelju u iznosu od 6.432,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude. U preostalom dijelu, kojim je odbijen zahtjev da se utvrdi da predmetni poslovni prostor predstavlja imovinu tužitelja, Vrhovni sud je odbio reviziju.

14. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da predmetni poslovni prostor nije privatiziran, jer se nalazio na prostoru Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu sa odredbom iz člana 2. stav 1. i člana 4. stav 1. Okvirnog zakona o privatizaciji. Međutim, prema utvrđenim činjenicama proizlazi da je 20. januara 2001. godine zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnina između apelanata i da je predmetni ugovor ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. februara 2002. godine.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da, prema utvrđenim činjenicama, proizlazi da je prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, Kombinat "Borac" Travnik, bio preduzeće u društvenom vlasništvu i da je, u skladu sa tada važećim propisima, kupljeni prostor, također, bio u društvenom vlasništvu. Njegov pravni sljednik, odnosno apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik, nastao je njegovom transformacijom u skladu sa odredbama Zakona o društvenom kapitalu ("Službeni list SFRJ" br. 84/89 i 46/90) kada je postalo preduzeće u mješovitom vlasništvu. Vrhovni sud je istakao da je prednik tužitelja osnovan na dijelu imovine apelanta "Borca" iz Travnika koja se nalazi u Republici Srpskoj i koja je upisana u registar Rješenjem Osnovnog suda Banja Luka broj U/I-1718/92 od 15. maja 1992. godine, a u skladu sa Zakonom o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo ("Službeni glasnik RS" br. 4/93 i 29/94). Tako je izvršena statusna promjena prednika tužitelja nakon čega je uslijedila privatizacija dijela državnog kapitala u tom preduzeću 2001. godine i izvršena registracija te statusne promjene u sudskom registru u Trgovačko-akcionarsko društvo Krajina-Borac Banja Luka (tužitelj).

16. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je pravosnažnim Rješenjem Direkcije za privatizaciju RS broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine odobren program privatizacije tužitelja, a kojim je obuhvaćen i sporni poslovni prostor, te su određeni metodi privatizacije. Vrhovni sud navodi da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik registriran 1990. godine kao preduzeće u mješovitom vlasništvu, dakle, nije potpuno transformirano u preduzeće u privatnom vlasništvu, sporni poslovni prostor nije postao privatno vlasništvo tog preduzeća, a ni radnika ulagača, pa se pitanje vlasništva na tom prostoru ne može riješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u državnom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. Pošto je Okvirnim zakonom o privatizaciji dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji, a koja nisu u privatnom vlasništvu, u pogledu dijela državnog kapitala u spornom poslovnom prostoru koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i koji je unesen kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužitelja apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik nema osnova da polaže bilo koje pravo. Sud je ocijenio da Okvirnim zakonom o privatizaciji nije priznato pravo vlasništva na imovini preduzeća koja je ušla u tu imovinu prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja je prije izbijanja ratnih sukoba 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je uspostavljeno pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji, tj. da prema propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije. Pri tome pravo vlasništva na toj imovini stječe ono pravno ili fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća.

17. Dakle, u konkretnom slučaju Vrhovni sud je istakao da je sporni ugovor o prodaji suprotan navedenom Okvirnom zakonu o privatizaciji, kao prinudnom propisu koji je lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakonu o prometu nekretnina, pa je taj ugovor ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora nastaju i pravne posljedice ništavosti tog ugovora od njegovog zaključenja, tj. posljedice su takve da takvog ugovora nema, pa zbog toga apelanti, kako navodi Vrhovni sud, nemaju pravnog osnova da drže u posjedu sporni poslovni prostor. S obzirom na to da je prednik tužitelja osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske u koju ulazi i sporni prostor, da je kao takav upisan u sudski registar nadležnog suda, da niko nije osporavao taj upis, da je u postupku privatizacije odobren program privatizacije pravosnažnim rješenjem Direkcije za privatizaciju RS, ovaj sud je zaključio da tužitelju pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina u smislu člana 41. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Na kraju, sud je istakao da su sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje da poslovni prostor predstavlja imovinu tužitelja, jer, prema odredbi člana 187.a) Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja prednika tužitelja, odluku o statusnoj promjeni preduzeća donosi organ upravljanja, a međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnom promjenom uređuju se ugovorom.

18. Apelanti su 14. i 25. jula 2008. godine podnijeli apelacije Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 470 od 12. maja 2008. godine. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 82/09) usvojio apelaciju i utvrdio povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Tom odlukom Ustavni sud je ukinuo navedenu odluku Vrhovnog suda i naložio mu da po hitnom postupku donese novu odluku, te da u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke Ustavnog suda obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja Odluke broj AP 2157/08 u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.

19. Vrhovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine kojom je reviziju djelomično uvažio, preinačio Presudu Okružnog suda broj PŽ-255/05 od 26. januara 2007. godine tako što je žalbu tužioca djelomično uvažio, prvostepenu presudu Osnovnog suda broj P-101/04 od 15. decembra 2004. godine preinačio tako što je utvrdio ništavost ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 20. januara 2001. godine između apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik kao prodavca i apelanata Slavka i Dijane Milojica kao kupaca, ovjerenog u Osnovnom sudu 22. februara 2001. godine pod brojem OV-111/2001, po kome je predmet prodaje poslovni prostor u kući u Novom Gradu, površine 65,26m2, koji se sastoji od radnog, skladišnog prostora i WC, a koja je izgrađena na parceli k.č. broj 5/36 upisanoj u zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad. �pelanti Slavko i Dijana Milojica su obavezani da tužitelju predaju u posjed poslovne prostorije površine 65,26m2 koje se nalaze u kući u Novom Gradu, izgrađenoj na parceli k.č. broj 5/36 upisanoj u zk. ul. broj 4472 k.o. Novi Grad, i da mu naknade troškove spora u iznosu od 6.432,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu (kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje da su predmetne prostorije imovina tužitelja) revizija tužitelja je odbijena.

20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi nakon utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da su apelanti Slavko i Dijana Milojica po osnovu ugovora o prodaji spornih poslovnih prostorija 20. januara 2001. godine stekli pravo vlasništva i upisali se kao vlasnici u zemljišnim knjigama Osnovnog suda, a da tužitelj nije dokazao da je pravo vlasništva stekao po bilo kom pravnom osnovu, jer Zakon o državnom kapitalu u preduzećima Republike Srpske nije suspendirao primjenu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Prema odredbi člana 19. Zakona o početnoj bilansi stanja preduzeća i banaka, preduzeću je dopušteno da u procesu privatizacije prodaje stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu pa pošto je nesporno utvrđeno da su sporne poslovne prostorije kao imovina apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik bile upisane u pasivnom podbilansu, odnosno da se navedena imovina mogla prodavati, te pošto je predmetni poslovni prostor prodat apelantima Slavku i Dijani Milojica, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan.

21. Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka nižestepenih sudova da predmetni poslovni prostor nije imovina tužitelja. Naime, nesporna je činjenica da je tokom 1992. godine prednik tužitelja "Krajina Borac" d.o.o. Banja Luka osnovan i na dijelu imovine prednika apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske, te da je upisan u registar preduzeća u Osnovnom sudu Banja Luka na osnovu Rješenja broj U/I-1718/92 od 15. maja 1992. godine. Također je utvrđeno da je kod ovog preduzeća, u skladu sa odredbama Zakona o prenosu sredstava društvenog u državno vlasništvo, izvršena statusna promjena koja je po Rješenju Osnovnog suda u Banjoj Luci broj U/I-942/96 od 5. aprila 1996. godine registrirana kao državno preduzeće sa potpunom odgovornošću. Vrhovni sud je istakao da odluku o osnivanju i statusnoj promjeni nije donio prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik kao matično preduzeće u čijem sastavu su, pored ostale imovine, bile i sporne poslovne prostorije i da nije zaključen ugovor o reguliranju međusobnih odnosa u kojima su u pitanju i sporne poslovne prostorije. To znači da statusne promjene izvršene tokom 1992. godine kod prednika tužitelja nisu izvršene u skladu sa odredbama člana 187.a) Zakona o preduzećima. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da se na osnovu odluke prednika tužitelja o njegovom osnivanju ne može zasnovati pravna sljednost (sukcesija) prednika tužitelja i na spornim poslovnim prostorijama u Novom Gradu a time ni pravo vlasništva na tim poslovnim prostorijama. Iz navedenog Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana revizija tužitelja da su sporne poslovne prostorije njegova imovina, pa je u tom dijelu revizija odbijena kao neosnovana.

22. Međutim, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji spornih poslovnih prostorija od 20. januara 2001. godine, kao i u odnosu na zahtjev da se prostorije predaju tužitelju u posjed. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji spornih poslovnih prostorija od prednika apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik (20. septembra 1971. godine) pa sve do izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine, prema odredbama člana 6. Zakona o udruženom radu ("Službeni list SFRJ" br. 63/76 do 11/88) i drugim tada važećim propisima, prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, Trgovačko preduzeće "Borac" Travnik, kao i njegov sljednik apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik su bili preduzeća u društvenom vlasništvu, pa su i sporne poslovne prostorije bile u društvenom vlasništvu. Nije sporno, naveo je dalje Vrhovni sud, da je prednik tužitelja kao preduzeće u društvenom vlasništvu osnovan, pored ostalog, i na imovini prednika apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske (sporni poslovni prostor) i da je kao takav, na osnovu rješenja Osnovnog suda od 15. maja 1992. godine, upisan u registar tog suda. Također je i prednik apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik bio preduzeće u mješovitom vlasništvu (društvenom) pa njegova imovina, u kojoj su se nalazile i sporne poslovne prostorije, nije postala, niti je po tada važećim zakonskim propisima mogla postati privatno vlasništvo preduzeća, a ni radnika ulagača, koji su iz svojih ličnih dohodaka uplaćivali novčane iznose za otkup internih dionica izdavanih od preduzeća. Zato se, prema mišljenju Vrhovnog suda, pitanje prava vlasništva na spornim poslovnim prostorijama ne može razriješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, kasnije mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije.

23. Vrhovni sud je istakao da se ovo pitanje ima riješiti primjenom Okvirnog zakona o privatizaciji koji je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na sve zakone donesene u oba entiteta kojim se regulira materija vezana za privatizaciju preduzeća i banaka. Prema članu 6. navedenog zakona, entiteti su bili obavezni da u roku od 60 dana od stupanja na snagu Zakona usklade svoje zakone sa Okvirnim zakonom o privatizaciji, pa je tako Federacija Bosne i Hercegovine Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, i to članom 19, propisala: "da preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu". Vrhovni sud je istakao da navedeni zakon nije usaglašen sa Okvirnim zakonom o privatizaciji, te je na osnovu njega drugostepeni sud pogrešno izveo zaključak da je apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik bio ovlašten da proda predmetne poslovne prostorije.

24. Prema tome, zaključio je Vrhovni sud, Okvirnim zakonom o privatizaciji u odnosu i na sporne poslovne prostorije koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske nije priznato pravo vlasništva na spornoj imovini, nego je ovim zakonom priznato pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, tj. da prema Zakonu o privatizaciji tog entiteta izvrši svojinsku (vlasničku) transformaciju u preduzećima koja su na teritoriji tog entiteta i da raspolažu novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije preduzeća a pravo vlasništva stječe ono pravno ili fizičko lice koje nakon provedenog postupka privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća.

25. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da, nakon što je stupio na snagu Okvirni zakon o privatizaciji, apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik, čije je sjedište na teritoriji Federacije BiH, više nije bio ovlašten da po osnovu spornog ugovora o prodaji poslovnih prostorija od 20. januara 2001. godine prenese pravo vlasništva na apelante Slavka i Dijanu Milojic�, jer je ovim zakonom dato isključivo pravo entitetu da izvrši privatizaciju imovine i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta, a nesporno je da se sporne poslovne prostorije nalaze u Novom Gradu, koji se nalazi na teritoriji drugog entiteta-Republike Srpske. Ugovor o prodaji spornih poslovnih prostorija od 20. januara 2001. godine, na osnovu kojeg je izvršen upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, suprotan je Okvirnom zakonu o privatizaciji, čime je ovaj ugovor ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.

26. Na kraju je Vrhovni sud istakao da tužilac ima jače pravo na posjed spornih poslovnih prostorija u odnosu na apelante Slavka i Dijanu Milojica, kojima je pravo na posjed zasnovano na osnovu ništavog ugovora koji ne proizvodi pravno djejstvo (član 41. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima). Naime, prednik tužitelja osnovan je i na dijelu imovine spornog poslovnog prostora koji se nalazi u Republici Srpskoj koji je kao takav upisan u registar Osnovnog suda Banja Luka, a čiji upis nije osporen. U toku postupka privatizacije odobren je njegov program privatizacije po pravosnažnom rješenju Direkcije za privatizaciju Republike Srpske od 4. jula 2001. godine kojim su obuhvaćene i sporne poslovne prostorije.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


27. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanti vide u očigledno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i prihvatanju "Krajine Borca" a.d. Banja Luka kao stranke-tužitelja u postupku iako nema aktivnu legitimaciju da se u ovoj vrsti spora pojavljuje kao tužitelj. Apelanti se pozivaju na Presudu Vrhovnog suda broj Gvl-772002 od 23. augusta 2002. godine u kojoj je eksplicitno i ispravno zaključeno da se osnivanjem "Krajine Borca" a.d. Banja Luka (tužitelj) ne vrši prenos nekretnina koje su bile u pravu raspolaganja apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik. Također, apelanti se pozivaju i na Odluku Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-05-000 268 od 31. decembra 2008. godine, te ističu da je za podnošenje vlasničke tužbe aktivno legitimiran samo vlasnik stvari bez obzira na to da li se radi o pobijanju pravnih akata na teret njegovog vlasništva ili pak predaji u posjed s tim da na njemu leži teret dokazivanja o pravu vlasništva. Apelanti smatraju da Vrhovni sud proizvoljno tumači Okvirni zakon o privatizaciji, jer zaključuje da je lex specialis. Apelanti ističu da Okvirni zakon o privatizaciji predstavlja krovni zakon donesen na prostoru Bosne i Hercegovine na osnovu koga su entiteti imali pravo i obavezu da donesu svoje zakone, te je Republika Srpska donijela Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, a isto je učinila i Federacija Bosne i Hercegovine donošenjem Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. Oba entitetska pravna sistema na jednak način reguliraju pitanje pasivnog bilansa, te zaključuju da kapital iz pasivnog bilansa preduzeća nije predmet privatizacije, jer taj kapital ima poseban status, uz napomenu da propisi u Federaciji daju titularima pravo da, shodno odredbama člana 19. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, vrše prodaju imovine iz pasivnog bilansa do roka koji uspostavlja član 20. istog zakona. Imovinom iz pasivnog bilansa raspolaže se klasičnim pravnim odnosima kroz kupoprodaju tih nekretnina i na njih se ne primjenjuju propisi iz procesa privatizacije, već propisi iz prometa nekretnina.

29. Apelanti su, dalje, naveli da ne postoji nijedna pravna činjenica koja bi opravdala zaključak da je tužitelj jači u pravu, jer upravo i u slučaju primjenjivosti ovog pravnog instituta Slavko i Dijana Milojica bi bili jači u pravu. Apelanti su istakli da su Slavko i Dijana Milojica ugovorom o kupoprodaji spornog poslovnog prostora, a koji je proveden u zemljišnim knjigama, stekli pravo vlasništva i sporne nekretnine drže u savjesnom posjedu. Predmetni kupoprodajni ugovor zaključili su shodno odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji, te Vrhovni sud nije mogao uspostaviti "jače pravo" u korist tužitelja. Vrhovni sud očigledno proizvoljno tumači pravni osnov "jači u pravu". Apelanti su, na kraju, naveli da se Vrhovni sud nezakonito umiješao u pravo na imovinu, te se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 (paragraf 49). U odnosu na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelanti su naveli da je Vrhovni sud apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik diskriminirao, jer je iz drugog entiteta. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povrede navedenih prava, ukine osporenu presudu i ostavi na snazi presude Osnovnog i Okružnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

30. U odgovoru na apelaciju tužitelj je istakao da je apelacija u cijelosti neosnovana i sračunata na pokušaju da se opravda protivpravno otuđivanje poslovnih prostora i druge imovine iz državnog (društvenog) vlasništva na teritoriji Republike Srpske bez naknade, ili oduzimanje bez naknade takvih nekretnina već privatiziranih (kao što je predmetni poslovni prostor u Novom Gradu). Tužitelj je, dalje, istakao da je Odlukom sa zakonskom snagom Visokog predstavnika za BiH izričito zabranjeno raspolaganje nekretninama iz državnog (društvenog) vlasništva s tim da je dozvoljena samo privatizacija državnog kapitala - nekretnina u državnom-društvenom vlasništvu koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske, i to samo uz primjenu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po nadležnom organu Republike Srpske - Direkciji za privatizaciju Banja Luka. Tužitelj je naveo da je bilo zabranjeno zaključivanje i izvršavanje kupoprodajnog ugovora 20. januara 2001. godine između apelanata, pa je taj ugovor ništav, što je osnovano utvrđeno presudom Vrhovnog suda. Prihod od prodaje � prenosa poslovnog prostora iz državnog (društvenog) vlasništva u privatno vlasništvo može se pribaviti samo uz naknadu koja se plaća u korist fondova i budžeta Republike Srpske, a ne u korist bilo kojeg privrednog društva (apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik). Apelanti ne mogu biti aktivno legitimirane stranke u ovom predmetu, jer za predmetni poslovni prostor i njegovo pribavljanje iz državnog (društvenog) vlasništva u privatno vlasništvo nisu uložili sredstva prema odredbama Zakona o privatizaciji.

31. Tužitelj je istakao da je, u skladu sa zakonskim propisima, apsolutno zabranjeno da apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik iz Federacije BiH vrši prodaju poslovnih prostora iz državnog (društvenog) vlasništva koji se nalaze na teritoriji Republike Srpske, te da su takvi ugovori iz perioda od 1999. godine do 2001. godine ništavi i ne proizvode pravno djejstvo. Apsolutno je zabranjeno odobravanje i izvršavanje upisa - uknjižbe nekretnina i prava na nekretninama na teritoriji Republike Srpske iz državnog (društvenog) vlasništva u vlasništvo pravnih ili fizičkih lica, kao i odobravanje polaganja isprava za stjecanje vlasništva bez prethodnog dokaza da je, u skladu sa relevantnim zakonima, odobrena i izvršena privatizacija uz naknadu koja se plaća u korist fondova i budžeta Republike Srpske, odnosno entiteta na čijem se području nalazi imovina koja se privatizira. DOO Trgovina "Borac" Travnik nije moglo prodavati imovinu iz pasivnog podbilansa na način kako je to regulirano članom 19. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, jer je navedeni zakon donesen prije Okvirnog zakona o privatizaciji, a obaveza entiteta je bila da svoje zakone usaglase sa Okvirnim zakonom o privatizaciji do 22. septembra 1998. godine. Tužitelj je, na kraju, istakao da su apelanti znali da zaključuju ugovor sa neistinitim sadržajem i apsolutno zabranjenim raspolaganjem na teritoriji RS poslovnim prostorom u državnom (društvenom) vlasništvu, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

32. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke, te je predložio da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi


33. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98):

Član 2.

Oblast djelovanja Zakona

1. U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitet� da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entitet�. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.

2. Ostvarivanje prava entitet� da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9. GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji s ciljem usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9.

3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji.

Član 3.

Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti

Skupština entitet� će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om.

Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta.

Š...Ć

Član 4.

1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravna lica ovlaštena da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta.

34. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 12/98):

Član 2.

Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: subjekti) sa kojima ulaze u proces privatizacije. Početni bilans se sastoji od:

1. Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana.

Š...Ć

Član 19.

Preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu.

Član 20.

Preostale stvari i prava u pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.Š...Ć

35. Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 24/98):

Član 15.

Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.

Član 18.

U pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovog zakona.

Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.

36. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80, koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske):

Član 20.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 41.

Lice koje je prihvatilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način a nije znalo, niti je moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva njen povrat od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili sa slabijim pravnim osnovom.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.

37. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04):

Član 103.

Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

38. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63707):

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu.

39. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/02, 67/03 i 46/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se vođenje, održavanje i uspostavljanje zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišne knjige u Republici Srpskoj.

Član 5.

Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona.

Član 31.

Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu koje donosi zemljišnoknjižni referent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.

VI. Dopustivost


40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 26. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


44. Apelanti osporavaju navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu


45. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

46. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, povodom apelacije istih apelanata o istom činjeničnom i pravnom osnovu, zaključio da je Vrhovni sud u postupku po reviziji arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica, u smislu člana 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom DOO Trgovina "Borac" Travnik).

47. S obzirom na to da ovom apelacijom apelanti ističu da im je nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2175/08 od 30. maja 2009. godine, kojom je utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u ponovnom postupku Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-09-000 924 od 11. decembra 2009. godine ponovo povrijedio pravo na imovinu, Ustavni sud će ispitati da li je navedena odluka Vrhovnog suda donesena u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju a kako je to naloženo u Odluci broj AP 2175/08 od 30. maja 2009. godine.

48. Ustavni sud je u Odluci broj AP 2175/08 utvrdio da se radi o imovinskopravnom sporu u kojem se odlučivalo o imovinskim pravima apelanata i da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu, jer su osporenom odlukom apelanti Slavko i Dijana Milojica lišeni svoje imovine, budući da su obavezani da predaju tužiocu poslovni prostor u posjed, a apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik je onemogućen da imovinom raspolaže.

49. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: ... u Federaciji BiH imovina iz podbilansa dovodi se u stanje identično situaciji koja je regulirana u Republici Srpskoj članom 15. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima tek nakon što je usvojen postupak privatizacije, a preduzeća su do tada bila ovlaštena da prodaju imovinu iz pasivnog podbilansa. U konkretnom slučaju predmetni poslovni prostor, koji je vlasništvo apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik, nije privatiziran, jer se nalazio na području Republike Srpske kao drugog entiteta, što je bilo u skladu sa odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji. Pošto je nesporno utvrđeno da je sporni poslovni prostor, kao imovina apelanta DOO Trgovina "Borac" Travnik bio upisan u pasivni podbilans, to znači da je ta imovina, u skladu sa navedenim članom 19. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, mogla biti predmet prodaje.

50. Ustavni sud je u Odluci broj AP 2175/08 zaključio da je u ovakvoj situaciji Vrhovni sud arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Ustavni sud je naveo da je članom 20. ovog zakona reguliran ŠjeĆ pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Naime, apelant DOO Trgovina "Borac" Travnik je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari. To je i učinjeno zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa apelantima Slavkom i Dijanom Milojica 20. januara 2001. godine. Na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov-111/2001 od 22. februara 2002. godine, u zemljišnim knjigama je upisano pravo vlasništva na poslovnom prostoru u korist apelanata. Ustavni sud je pojasnio da ... Upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o vlasništvu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima).Š...Ć. Ustavni sud je zaključio da zanemarivanjem Vrhovnog suda jasnih i izričitih odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama apelanti Slavko i Dijana Milojica, koji su upisom u zemljišne knjige postali vlasnici sporne nekretnine i titulari jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrirana najviša pravna vlast, podvrgnuti su arbitrarnom tretmanu. Zbog toga, miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

51. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci ponovo zaključio da je ugovor o prodaji spornih poslovnih prostorija od 20. januara 2001. godine, na osnovu kojeg je izvršen upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama suprotan Okvirnom zakonu o privatizaciji, čime je ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je, također, zaključio da tužiocu pripada jače pravo na posjed spornog poslovnog prostora, jer je prednik tužioca osnovan i na dijelu imovine spornog poslovnog prostora koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske i kao takav je upisan u registar kod Osnovnog suda u Banjoj Luci, čiji upis u zakonom propisanoj proceduri nije osporen, i da je u postupku privatizacije odobren njegov program privatizacije po pravosnažnom Rješenju Direkcije za privatizaciju RS broj 01-1141-4/99 od 4. jula 2001. godine, kojim je obuhvaćen i poslovni prostor u Novom Gradu.

52. Dakle, Vrhovni sud je u ponovnom postupku ponovo arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica, u smislu člana 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom DOO Trgovina "Borac").

53. Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

54. Ustavni sud ukazuje i na nelogičnost koja je sadržana u odluci Vrhovnog suda. Naime, Vrhovni sud svojom odlukom utvrđuje ništavost ugovora o prodaji poslovnog prostora i nalaže njegovu predaju u posjed, a da se zemljišnoknjižni upis nije mijenjao, što znači da postoji kolizija između formalnopravnog stanja u zemljišnim knjigama (kao vlasnici ostaju upisani apelanti Slavko i Dijana Milojica) i materijalnopravnog stanja u naravi (predaja u posjed poslovnog prostora tužitelju). Apelanti Slavko i Dijana Milojica kao zemljišnoknjižni vlasnici bili bi dužni predati u posjed nekretnine tužitelju kao nevlasniku. Istina, odluka Vrhovnog suda osnov predaje u posjed nalazi u činjenici da je tužitelj "jači u pravu" u odnosu na apelante Slavka i Dijanu Milojic�, koji su "pravno slabiji". Osnov na kojem Vrhovni sud utvrđuje jače pravo (zbog čega je i naloženo apelantima Slavki i Dijani Milojic� da predaju nekretninu u posjed tužitelju) ne samo da je upitan nego takav zahtjev tužitelj nije ni uputio. Publicijanska tužba podrazumijeva pravno jači posjed (na strani tužitelja), tzv. kvalificiran posjed (zakonit, istinit i savjestan) u odnosu na posjed tuženog. U konkretnom slučaju apelanti su zemljišnoknjižni vlasnici, pa je pretpostavka o jačem pravu tužitelja na posjed neosnovana. Također, Ustavni sud ukazuje da odluka Vrhovnog suda tretira samo jedan aspekt pravnih učinaka ništavosti pravnih poslova (poništen je ugovor i naložena predaja u posjed), zanemarujući djelovanje poništaja na same ugovorne strane, te se na taj način krši i jedan od osnovnih principa u zasnivanju obligacionopravnih odnosa a to je ekvivalentnost uzajamnih davanja, što karakterizira dvostranoobavezne teretne pravne poslove (kakav je bio pravni posao između apelanata).

55. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su drugostepeni i prvostepeni sud, na temelju provedenih dokaza, došli do zaključka da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Prvostepeni sud je na nesumnjiv način utvrdio da je zahtjev tužitelja neosnovan i da nije dokazao da je vlasništvo na spornom poslovnom prostoru stekao po bilo kom valjanom pravnom osnovu i nasuprot tome utvrdio da u pogledu ugovora o kupoprodaji zaključenog između apelanata ne postoje nedostaci koji bi ga činili ništavim, te da takav ugovor predstavlja pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, upisom u zemljišne knjige u korist apelanata Slavka i Dijane Milojica. Sama činjenica da je prilikom registracije tužitelja Rješenjem Osnovnog suda od 19. maja 1992. godine u rubrici "naziv i sjedište osnivača" navedena i prodavnica obuće i konfekcije Novi Grad ne može biti osnov za stjecanje prava vlasništva na spomenutom poslovnom prostoru. Osnovni sud je istovremeno utvrdio da je rješenjem Direkcije za privatizaciju RS odobren program privatizacije tužitelja. Međutim, u obrazloženju rješenja je navedeno da su u programu privatizacije tužitelja uočeni nedostaci vezani za neriješene imovinskopravne odnose a nesporno je da tužitelj u programu privatizacije nije dostavio nikakav dokaz o vlasništvu na spornom poslovnom prostoru, te navedeno rješenje kojim je odobren program privatizacije ne može biti osnov za stjecanje prava vlasništva tužitelja na spornom poslovnom prostoru. Sporni poslovni prostor nije imovina tužitelja pa on nije ni mogao biti obuhvaćen u postupku prenosa sredstava društvenog u državno vlasništvo a time on nije prešao u kategoriju "državnog kapitala", te nije mogao biti obuhvaćen ni procesom privatizacije jer se ona odnosi isključivo na državni kapital i njegovu prodaju. Prema Zakonu o vlasničkopravnim odnosima, pravo vlasništva kao apsolutno pravo stječe se na osnovu pravnih činjenica a to su one na kojima objektivno pravo nadovezuje nastanak, promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa. Članom 20. ovog zakona reguliran je pravni osnov stjecanja prava vlasništva, koje objektivno pravo priznaje i štiti u isključivom i imperativnom smislu a pored toga potreban je i način stjecanja, čime se faktički realizira pravna mogućnost stjecanja prava vlasništva. Kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla kao što je to slučaj na strani apelanata Slavka i Dijane Milojica, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. Zakona. Prvostepeni sud je utvrdio sve relevantne okolnosti, pa je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo, za što je dao detaljno, jasno i precizno obrazloženje koje je kao takvo prihvatio i drugostepeni sud. Time su ovi sudovi, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti zadovoljili standarde zakonitosti iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

56. Zbog ovih razloga, te, dodatno, činjenice da nema potrebe da se postupak u konkretnom slučaju odugovlači, Ustavni sud je, primjenom odredbe člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odlučio da se ovaj predmet može meritorno okončati tako što će Ustavni sud ostaviti na pravnoj snazi drugostepenu Presudu Okružnog suda broj Pž-255/05 od 26. januara 2007. godine.

Ostali navodi


57. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacij� u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada miješanje u pravo apelanata na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je sud arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti Slavko i Dijana Milojica, u smislu člana 20. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenje kupoprodajnog ugovora sa apelantom DOO Trgovina "Borac" Travnik).

59. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.

61. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje o neslaganju predsjednika Suda Miodraga Simovića.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

IZDVOJENO MIŠLJENJE PREDSJEDNIKA USTAVNOG SUDA, PROF. DR. MIODRAGA SIMOVIĆA O NESLAGANJU U VEZI SA PREDMETOM BROJ AP 351/10, IZNESENO U SKLADU SA ČLANOM 41. PRAVILA USTAVNOG SUDA BiH

1. Ne slažem se sa odlukom većine sudija u predmetu broj AP 351/10 u dijelu koji se tiče merituma predmeta.

2. Predmet broj AP 351/10, u principu, predstavlja nastavak postupka koji je vođen nakon odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 82/09). U tom predmetu, koji se tiče istog relevantnog činjeničnog supstrata i identičnog pravnog pitanja, izdvojio sam mišljenje o neslaganju.

3. S obzirom na to da u predmetu broj AP 351/10 ne postoji novo pravno pitanje ili činjenica koji bi bili relevantni za drugačiji pristup od onog kojeg sam zauzeo u predmetu broj AP 2157/08, umjesto posebnog obrazloženja za izdvojeno mišljenje o neslaganju - referiram na vlastito izdvojeno mišljenje o neslaganju koje sam dao u predmetu broj AP 2157/08.

Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!