Službeni glasnik BiH, broj 79/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2400/11, rješavajući apelaciju Dejana Miloševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dejana Miloševića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 000427 11 Kžž od 26. aprila 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dejan Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Popova, općina Bijeljina, kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. juna 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 000427 11 Kžž od 26. aprila 2011. godine i broj 12 0 K 000427 10 Kžk od 14. oktobra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2400/11 od 15. septembra 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09 - u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva Bijeljina (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. juna 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 21. juna 2011. godine a Tužilaštvo 30. juna 2011. godine.

5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 20. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 000427 08 K od 29. maja 2009. godine apelant je oslobođen optužbe da je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Tužilaštvo optužilo apelanta za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. KZ RS, ali je na glavnom pretresu izmijenilo činjenični osnov i pravnu kvalifikaciju krivičnog djela tako da je apelantu stavilo na teret krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. istog zakona. Okružni sud je dalje naveo da optužnica na pogrešan način predstavlja obilježja krivičnog djela, budući da se poziva na Zakon o proizvodnji i prometu opojnih droga, a da je u vrijeme izvršenja tog djela važio Zakon o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je optužnica pogrešna i nerazumljiva.

8. Dalje, Okružni sud je obrazložio da su osnovani prigovori odbrane vezani za korištenje dokaza koji su dobijeni poduzimanjem posebnih istražnih radnji (transkripti prisluškivanih razgovora i SMS poruke apelanta sa svjedocima i između svjedoka, tehničke snimke presretnutih razgovora, izvještaji o sprovođenju istražnih radnji, iskazi svjedoka poimenično navedenih u presudi, naredba o određivanju pretresa kuće apelantovog djeda, zapisnik o pretresu, zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta, fotodokumentacija, naredba o određivanju vještačenja psihoaktivne supstance, nalaz i mišljenje Kriminalističko-tehničkog centra MUP-a RS-a, te iskazi vještaka i svjedoka poimenično navedenih u presudi) te da, kako se do ostalih dokaza došlo na temelju izvornih dokaza (transkripti razgovora i SMS poruke) koji su nezakoniti, to su, prema mišljenju Okružnog suda i ostali dokazi nezakoniti. Okružni sud je istakao da se, shodno odredbama člana 230. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) ne mogu koristiti kao dokazi informacije i podaci koju su dobiveni poduzimanjem istražnih radnji iz člana 226. istog zakona ako se ne odnose na krivično djelo navedeno u članu 227. tаčka g) ZKP RS, odnosno za djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine. Budući da se apelant tereti za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ RS-a za koje je predviđena kazna zatvora od jedne do deset godina, to prema obrazloženju Okružnog suda nije ispunjen uvjet vezan za najmanju visinu kazne da bi se odredile posebne istražne radnje. Vezano za prigovore odbrane da je pretres kuće apelantovog djeda izvršen bez zakonite naredbe za pretres, Okružni sud je istakao da su i ovi navodi osnovani jer naredba nije bila jasna i izričita, niti je sudija za prethodni postupak postupio u smislu člana 120. stav 3. ZKP RS-Prečišćeni tekst koji propisuje postupanje kada je podnesen usmeni zahtjev za pretres. Okružni sud je naveo da postoje i kontradiktornosti u dokazima koji se odnose na pronađene predmete (opojnu drogu). Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Odlučujući o žalbi Tužilaštva protiv navedene presude Okružnog suda, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 12 0 K 000 427 09 Kž od 4. februara 2010. godine kojim je žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje glavnog pretresa pred tim sudom.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 K 000427 10 Kžk od 14. oktobra 2010. godine apelant je proglašen krivim zato što je u vrijeme i na mjestu navedenom u izreci presude, znajući da heroin predstavlja opojnu drogu, od nepoznatih lica nabavio tu drogu koja se nalazi na listi opojnih droga i prekursora na mjestu i pod brojem preciziranom u presudi, te taj heroin nudio na prodaju licima poimenično navedenim u presudi a zatim heroin, u količini od 2.024,83 grama, odnio 16. aprila 2008. godine u kuću svog djeda te je sakrio u ležaju na kojem djed spava, i koju je istog dana apelantov djed dobrovoljno predao ovlaštenim službenim licima CJB Bijeljina, čime je apelant počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ RS-a te mu je Vrhovni sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi. Također, istom presudom Vrhovni sud je izrekao mjeru sigurnosti kojom se od apelanta oduzima opojna droga heroin u količini od 2.024,83 grama, te obavezao apelanta na plaćanje troškova krivičnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preuzetih iz prvostepenog postupka, uz saglasnost obje strane, utvrđeno da je apelant na način i u vrijeme navedeno u dispozitivu počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Vrhovni sud je, s tim u vezi, vezano za prigovore apelantove odbrane u odnosu na zakonitost dokaza, istakao da se zakonitost sprovođenja posebnih istražnih radnji ocjenjuje prema vremenu kada je ta radnja poduzeta, tako da nije pravilan stav prvostepenog suda da je za ocjenu zakonitosti posebne istražne radnje od značaja izmjena pravne kvalifikacije iz optužnice.

11. Prema obrazloženju Vrhovnog suda zakonitost istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja cijeni se prema vremenu poduzimanja te radnje, tako da se, suprotno navodima apelantove odbrane, ne može primijeniti odredba procesnog zakona kojom su regulirani tzv. slučajni nalazi, koji se primjenjuju u situaciji kada se prilikom provođenja istražne radnje dođe do informacija koja se odnose na drugo krivično djelo. S tim u vezi, prema obrazloženju Vrhovnog suda, nema razloga da se ne prihvate iskazi svjedoka poimenično navedenih u presudi, iskaz vještaka, naredba o pretresu i zapisnik o pretresu kuće apelantovog djeda, zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta, naredba o određivanju vještačenja psihoaktivne supstance i nalaz i mišljenje Kriminalističko-tehničkog centra MUP-a RS-a. Vrhovni sud je istakao da na navedene dokaze nije moguće primijeniti odredbe člana 10. stav 3. ZKP RS-a s obzirom da ovi dokazi, kako je naveo Vrhovni sud, nisu dobijeni na osnovu dokaza pobrojanih stavom 2. ove zakonske odredbe. Istaknuto je i da nije pravilan stav prvostepenog suda u vezi s naredbom o pretresu kuće apelantovog djeda budući da se, prema mišljenju Vrhovnog suda, radi o potpuno jasnoj i izričitoj naredbi, što je jasno vidljivo iz sadržaja same naredbe a koja je donesena u skladu s odredbom člana 121. stav 2. ZKP RS-Prečišćeni tekst. Vrhovni sud je naveo i da se, istovjetno kao u prethodnom slučaju, zakonitost istražne radnje pretresanja cijeni prema vremenu njenog poduzimanja, tako da je naknadni propusti nadležnih organa ne mogu učiniti nezakonitom. Kako je naveo Vrhovni sud činjenica da je sudija za prethodni postupak, nakon obavljenog pretresa, propustio postupiti u smislu člana 120. stav 3. ZKP RS-Prečišćeni tekstu, budući da je izdata usmena naredba za pretres, ne utiče na zakonitost radnje, posebno ako se uzme u obzir da u toku postupka niko nije osporavao da je izdata usmena naredba niti su ponuđeni dokazi koji bi ovu činjenicu doveli u sumnju.

12. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je nesporno da je u kući apelantovog djeda pronađena sporna droga, jer navedeno slijedi iz materijalnih dokaza (zapisnika o dobrovoljnoj predaji predmeta i hemijskog vještačenja), ta da je drogu ostavio apelant što, prema obrazloženju Vrhovnog suda, potvrđuju iskazi svjedoka poimenično navedenih u presudi i djelomično iskaz apelantovog djeda, te da i iz iskaza drugih svjedoka nedvojbeno proizlazi da je apelant počinio kazneno djelo. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih sredstava iz člana 224. stav 1. KZ RS-a te je donio presudu kao u dispozitivu.

13. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu koji je donio Presudu broj 12 0 K 000427 11 Kžž od 26. aprila 2011. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio presudu pretresnog vijeća Vrhovnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav pretresnog vijeća vezao za zakonitost posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, i to s aspekta mogućnosti izricanja kazne zatvora od tri godine ili teže, odnosno da se zakonitost cijeni prema vremenu poduzimanja te radnje. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ta radnja je određena rješenjima od 7. februara, 6. marta i 4. aprila 2008. godine zbog krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS-a, a ne prema kasnijoj blažoj pravnoj kvalifikaciji djela prema izmijenjenoj optužnici od 26. februara 2009. godine kojom se apelant tereti za djelo iz stava 1. ovog člana. Vezano za stav pretresnog vijeća u vezi sa zakonitošću usmene naredbe za pretres, Vrhovni sud je istakao da je taj stav pravilan, jer kasniji propust sudije za prethodni postupak ne utječe na zakonitost radnje pretresa. U odnosu na žalbene navode u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem Vrhovni sud je istakao da ni ovi navodi nisu osnovani jer je pretresno vijeće nakon pojedinačne ocjene svih dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu, pravilno zaključilo da je apelant počinio predmetno djelo. Konačno, Vrhovni sud je istakao i da je neosnovan navod da je stupanjem na snagu Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga (u daljnjem tekstu: Zakon) prestao da važi Zakon o proizvodnji i prometu opojnih droga RS-a na kojem se temelji osuđujuća presuda jer je, kako je obrazložio Vrhovni sud, odredbama člana 99. stav 1. Zakona propisano da stupanjem na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe zakona u FBiH, RS i Brčko distriktu koje uređuju pitanja iz člana 2. tač. 2, 3. i 4. tog zakona (odredbe se odnose na uzgoj i nadzor nad uzgojem bilja iz kojeg se može dobiti opojna droga i na njihovo razvrstavanje) iz čega proizlazi da nije prestalo važenje Zakona o proizvodnji i prometu opojnih droga RS-a. Imajući u vidu sve navedeno Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant kršenje ovih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je Vrhovni sud cijelo vrijeme bio pristrasan, da je preuzeo ulogu tužilaštva, da izmijenjena optužnica nije imala izgleda da bude prihvaćena jer su pogrešno predstavljena i opisana posebna obilježja krivičnog djela, da je pretres kuće njegovog djeda bio nezakonit, te da je vršeno nezakonito prisluškivanje a što je sve bilo pravilno utvrđeno ukinutom presudom Okružnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su svi navodi koji su istaknuti u apelaciji bili predmet ocjene drugostepenog i trećestepenog suda i da su na sve dati detaljni odgovori, te da iz tog razloga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

16. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da u toku postupka koji je vođen protiv apelanta nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva te da apelaciju treba odbiti.

V. Relevantni propisi

17. U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12, 67/13) relevantne odredbe glase:

Član 224. st. 1. i 2.

1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koje su proglašene za opojne droge, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.

2) Ako je djelo iz stava 1 ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.

18. U Zakonu o krivičnom postupku RS- ("Službeni glasnik RS" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 100/09 - Prečišćeni tekst, 124/11) relevantne odredbe glase:

Član 10.
Zakonitost dokaza

1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 120.

1) Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odlaganja.

2) Kada je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudija za prethodni postupak će dalji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, zapisnik se u roku od 24 časa mora dati na prepis čija se istovjetnost ovjerava i čuva sa originalnim zapisnikom.

(3) Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudija za prethodni postupak će dalji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, sudija za prethodni postupak je dužan dati zapisnik na prepis, ovjeriti istovjetnost prepisa i predati originalni zapisnik i prepis sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. U slučaju doslovnog bilježenja razgovora, sudija za prethodni postupak će potpisati kopiju zapisnika i predati je sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe.

Član 121.

Ako sudija za prethodni postupak ustanovi da je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje opravdan, može odobriti zahtjev i izdati naredbu za pretres.

Kad sudija za prethodni postupak odluči da izda naredbu za pretres na osnovu usmenog zahtjeva, podnosilac takvog zahtjeva će sam sastaviti naredbu u skladu sa članom 122. ovog zakona i pročitaće ga u cjelini sudiji za prethodni postupak.

Član 226. st. 1. i 2. tačka a)

Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu

1. Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 227. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

2. Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija;

(...)

Član 227. stav 1.
Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje

Radnje iz člana 226. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:

a) Protiv Republike Srpske,

b) Protiv čovječnosti i međunarodnog prava,

v) Terorizma,

g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža

Član 230.
Slučajni nalazi

Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije ili podaci dobijeni poduzimanjem radnji iz člana 226. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo navedeno u članu 227. ovog zakona.

19. U Zakonu o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga ("Službeni glasnik BiH" broj 8/06) relevantne odredbe glase:

Član 2. tač. 2, 3. i 4.
(Predmet Zakona)

Ovim zakonom propisuje se:

2. razvrstavanje supstanci i biljaka kao opojnih droga, psihotropnih supstanci, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga ili kao prekursora, prema režimu zabrane ili kontrole koji se na njih primjenjuje, te prema njihovoj vrsti i osobinama;

3. svrha i uslovi dozvoljenog uzgoja biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga, te uslovi za proizvodnju, promet i posjedovanje opojne droge, psihotropnih supstanci, biljaka iz kojih se mogu dobiti opojna droga i prekursora;

4. nadzor nad uzgojem biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga te nad proizvodnjom, prometom i posjedovanjem opojne droge, psihotropnih supstance, biljaka iz koje se može dobiti opojna droga i prekursora;

Član 99.
(Prestanak važenja odredbi drugih zakonâ)

(1) Stupanjem na snagu ovog Zakona prestaju važiti odredbe entitetskih i zakona Distrikta, koje uređuju pitanja iz člana 2. tač. 2), 3) i 4) ovog Zakona.

(2) Odgovarajući zakoni i drugi propisi u entitetima i Distriktu bit će usklađeni s ovim Zakonom u roku od godine dana od stupanja na snagu ovog Zakona.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 K 000427 11 Kžž od 26. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2011. godine a apelacija je podnesena 10. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti, te da apelant apelacijom osporava odluke donesene u tom postupku pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj.

28. Nadalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava u odnosu na zakonitost dokaza koji su provedeni odnosno da smatra da su izvršene posebne istražne radnje nadzora i prisluškivanja i pretresanja kuće njegovog djeda nezakonite.

29. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) već da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud, također, podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švicarske, u kojem je Evropski sud utvrdio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci, Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.

30. U vezi s obrazloženjem redovnih sudova vezanim za nezakonitost pretresa kuće apelantovog djeda u smislu da kasniji propust sudije za prethodni postupak vezano za pretresanje kuće apelantovog djeda ne čini nezakonitim samu radnju koja je poduzeta prije tog propusta, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje rješavao u svojoj Odluci broj AP 3364/10 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3364/10 od 12. februara 2014. godine, dostupna na web-stranici www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu apelant je osporio postojanje usmene naredbe za pretres stana te istakao činjenicu da sudija za prethodni postupak nije postupio u skladu s odredbama člana 120. stav 3. ZKP RS-a. U ovom predmetu Ustavni sud je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje apelanta budući da je odluka o apelantovoj krivici zasnovana na dokazu koji je pribavljen tokom pretresa, odnosno na pronađenoj drogi koja je i oduzeta prilikom pretresa na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak koja nije ispunjavala zakonom propisane uvjete.

31. Dovodeći u kontekst činjenice predmeta AP 3364/10 sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da se stav Ustavnog suda iskazan u toj odluci može u cijelosti primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da je, nesporno, i u konkretnom slučaju izvršeno pretresanje kuće apelantovog djeda na osnovu usmene naredbe i da je u vezi s tom naredbom izostalo postupanje sudije za prethodni postupak propisano članom 120. stav 3. ZKP RS-a, u smislu stava iskazanog u Odluci AP 3364/10 te da je prilikom tog pretresa apelantov djed predao spornu drogu na kojem dokazu je, između ostalog, i zasnovana osuđujuća presuda protiv apelanta. Dakle, s obzirom da se radilo o nezakonitoj radnji pretresanja kuće apelantovog djeda u smislu člana 120. stav 3. ZKP RS-a, Ustavni sud smatra da je i dokaz - sporna droga - do kojeg se došlo na osnovu tog pretresa, za koju je Vrhovni sud konstatirao da ju je dobrovoljno predao apelantov djed, a time i zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta, nezakonit dokaz u smisli odredbi člana 10. ZKP RS-a. Zbog navedenog Ustavni sud apelantovo pozivanje na nezakonitost pretresa u smislu zasnovanosti osporenih presuda na tom pretresu i dokazima koji su proizašli iz te radnje, smatra osnovanim.

32. Zatim, u vezi s apelantovim navodima o nezakonitom nadzoru telekomunikacija u odnosu na visinu zaprijećene kazne i dopuštenost ovakve vrste istražnih radnji te o korištenju tako dobijenog dokaza u postupku koji je vođen protiv apelanta, Ustavni sud također podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 1158/10 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1158/10 od 28. februara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) s aspekta primjene relevantnih odredaba Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) koje na identičan način reguliraju ovo pitanje kao i ZKP RS koji je primijenjen u apelantovom slučaju. U navedenoj odluci Ustavni sud je, vezano za zakonitost dokaza dobijenog posebnom istražnom radnjom, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je, između ostalog zaključio da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili relevantnu odredbu člana 116. ZKP BiH kada su prihvatili dokaze pribavljene posebnom istražnom radnjom pri čemu su u cijelosti zanemarili odredbe čl. 117. i 120. ZKP BiH i kada su u pogledu krivičnog djela davanja poklona i drugi oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZ BiH odluku o apelantovoj odgovornosti zasnovali isključivo i jedino na tom dokazu koji, u smislu ZKP BiH, ima karakter "slučajnog nalaza" i kao takav može da se koristi isključivo u odnosu na krivična djela iz člana 117. ZKP BiH.

33. Dovodeći navedene stavove u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se u odnosu na konkretan predmet u ovom dijelu, može primijeniti stav iskazan u Odluci broj AP 1158/10.

34. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u odnosu na navedene posebne istražne radnje nadzora apelantovih telekomunikacija obrazložili da su navedene istražne radnje zakonite jer su bili poduzete u vrijeme dok je još bila aktuelna optužnica protiv apelanta za krivično djelo iz člana 224. stav 2. KZ RS-a za koje je predviđena kazna zatvora od tri do 15 godina, te da se zbog toga ne mogu cijeniti u odnosu na izmijenjenu optužnicu kojom je apelant, nakon izvršenih posebnih istražnih radnji, optužen za krivično djelo iz člana 224. stav 1. istog zakona koja, dakle, nije ni postojala u vrijeme poduzimanja spornih radnji. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbama čl. 226. i 227. ZKP RS propisano da se u slučaju sumnje da je počinjeno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža, mogu narediti posebne istražne radnje među koje spada i nadzor nad telekomunikacijama. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na sadržaj odredbe člana 230. istog zakona kojim se reguliše pitanje tzv. "slučajnih nalaza" prema kojem se kao dokaz mogu koristiti informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 226. stav 2. ZKP RS i onda ako se odnose na neko drugo krivično djelo (dakle, ne na ono krivično djelo za koje postoji sudska naredba o preduzimanju posebne istražne radnje) iz grupe krivičnih djela predviđenih članom 227. istog zakona.

35. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da je neophodno istaći da bi tumačenje navedene odredbe na način kako je to učinjeno u osporenim odlukama vodilo njenoj zloupotrebi, budući da bi tom logikom tužilaštvo uvijek optuženom stavljalo na teret teži - kvalifikovani oblik krivičnog djela kako bi u krivičnom postupku moglo koristiti dokaze prikupljene posebnim istražnim radnjama, što bi poziciju optuženog znatno otežalo i dovelo u pitanje sam institut "posebnih istražnih radnji". I u takvim bi okolnostima, s obzirom na propisani raspon kazne zatvora za krivična djela propisana KZ RS, praktično ove radnje bilo moguće odrediti za većinu krivičnih dijela što, s obzirom na zakonsko definisanje navedenih radnji i njihovog stipuliranja kao radnji koje se vežu za najteža krivična djela (član 227. ZKP RS-a protiv Republike Srpske, protiv čovječnosti i međunarodnog prava, protiv terorizma te za koja se prema KZ može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža) nije, niti je mogla biti intencija zakonodavca.

36. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da konkretno krivično djelo ne spada u krivična djela predviđena članom 227. u kojima se mogu koristiti "slučajni nalazi" jer je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godina. Zatim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama istakli da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o "slučajnim nalazima" u smislu citirane zakonske odredbe jer je predmetna istražna radnja nadzora telekomunikacija bila poduzeta kod sumnje da je počinjeno krivično djelo iz člana 224. stav 2. i ti nalazi nisu korišteni prilikom donošenja osporenih presuda, te da su presude zasnovane na "iskazima svjedoka poimenično navedenih u presudi, iskazima vještaka, naredbi o pretresu i zapisniku o pretresu kuće apelantovog djeda, zapisniku o dobrovoljnoj predaji predmeta, naredbi o određivanju vještačenja psihoaktivne supstance i nalazu i mišljenju Kriminalističko–tehničkog centra MUP-a RS-a" koji se ne mogu smatrati nezakonitim dokazima. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navedenom, u osporenoj drugostepenoj presudi kao dokaz protiv apelanta prihvatio presretnutu SMS poruku i telefonski razgovor, a ti dokazi su dobijeni spornom istražnom radnjom kao i iskaze svjedoka o kojima se saznalo na osnovu navedene posebne istražne radnje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju radi o dokazu koji je dobijen na način koji je suprotan navedenim odredbama čl. 227. i 230. ZKP RS te da su osnovani i apelantovi navodi o nezakonitom dokazu koji se temelji na nadzoru njegovih telekomunikacija.

37. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ali on posebno ne obrazlaže u čemu se sastoji kršenje ovog prava. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovali na usmenoj naredbi koja nije ispunjavala uvjete iz člana 120. stav 3. ZKP RS prilikom kojeg je apelantov djed predao opojnu drogu koja je poslužila kao dokaz na kojem je, između ostalih, zasnovana osuđujuća presuda protiv apelanta kao i na dokazima dobijenim na osnovu obavljenog nadzora apelantovih telekomunikacija, budući da su se koristili "slučajnim nalazom" a predmetno krivično djelo ne spada u krivična djela propisana članom 227. ZKP RS, pa se u konkretnom slučaju nisu mogli koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni poduzimanjem posebnih istražnih radnji.

40. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.