Službeni glasnik BiH, broj 95/10

na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2825/07, rješavajući apelaciju Fikreta Suljkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Fikreta Suljkanovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda Tuzla broj 003-0-U-06-000-467 od 15. augusta 2007. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu Tuzla koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu Tuzla da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Fikret Suljkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokati iz Tuzle, podnio je 23. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-06-000467 od 15. augusta 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 5. novembra 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. novembra 2007. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Postupajući povodom zahtjeva za povrat u posjed stana u Tuzli, pobliže označenog u osporenoj presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je D. I. (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) podnio 5. oktobra 1998. godine, Služba za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) donijela je Zaključak broj 05-02/5-23-4024/98 od 6. marta 2000. godine kojim je obustavila postupak povodom zahtjeva tražioca izvršenja zbog toga što je podnosilac zahtjeva odustao od zahtjeva.

6. Službi se 17. januara 2001. godine ponovno obratio tražilac izvršenja sa zahtjevom za izvršenje Odluke Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 803-5563-1/1 od 24. oktobra 2000. godine. Naime, navedenom odlukom je potvrđeno da je tražilac izvršenja 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Postupajući povodom zahtjeva za izvršenje navedene odluke, Služba je donijela Zaključak o dozvoli izvršenja broj 05-02/5-23-4024/98 od 10. oktobra 2002. godine kojim je dopušteno izvršenje prinudnim putem navedene odluke CRPC-a.

7. Rješavajući o apelantovoj žalbi protiv Odluke Službe broj 05-02/5-23-4024/98 od 10. oktobra 2002. godine, Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je Rješenje broj 12-06/2-23-1400/99 od 11. novembra 2002. godine. Navedenim rješenjem poništen je osporeni zaključak Službe i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak uz obrazloženje da je apelant na osnovu ugovora o kupoprodaji predmetnog stana postao njegov vlasnik i da time prestaje nadležnost stambenog organa nad predmetnim stanom.

8. Postupajući prema uputama drugostepenog organa, Služba je donijela Zaključak broj 05-02/5-23-4024/98 od 14. marta 2006. godine kojim je prekinula postupak do rješavanja prethodnog pitanja pred nadležnim sudom.

9. Naime, tražilac izvršenja je uporedo s postupkom pred upravnim organima pokrenuo i postupak pred Općinskim sudom Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u kojemu je tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je ništavan Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana ovjeren u Općinskom sudu Sarajevo broj 650/00 od 28. jula 2000. godine i Općinskom sudu broj 4728/00 od 11. augusta 2000. godine, te da se apelant izbriše kao vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1 u Knjizi položenih ugovora (u daljnjem tekstu: KPU) u Općinskom sudu pod brojem 2650/2000. Ovaj tužbeni zahtjev je Presudom Općinskog suda broj P-1239/03 od 29. septembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001688 od 31. januara 2007. godine, odbijen kao neosnovan. Tražilac izvršenja je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i, prema stanju u spisu, postupak povodom revizije je u toku.

10. Na Zaključak Službe broj 05-02/5-23-4024/98 od 14. marta 2006. godine tražilac izvršenja je podnio žalbu. Ministarstvo je, postupajući povodom žalbe, donijelo Rješenje broj 12-06/1-23-1400/99 od 13. juna 2006. godine kojim je poništen osporeni zaključak Službe od 14. marta 2006. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

11. Služba je, u skladu sa nalozima i uputama datim u drugostepenom rješenju od 13. juna 2006. godine, donijela Zaključak broj 05-02/I-1-ČM-23-4024/98 od 5. jula 2006. godine kojim je dopušteno izvršenje prinudnim putem konačne odluke CRPC-a. U zaključku je, dalje, određeno da apelantu i drugim članovima njegovog domaćinstva prestaje pravo korištenja predmetnog stana danom donošenja zaključka, te da je apelant dužan predmetni stan napustiti u roku od 15 dana, i, slobodan od lica i stvari, predati tražiocu izvršenja. Konačno, zaključkom je određeno da apelantu ne pripada pravo na alternativni smještaj.

12. U obrazloženju zaključka Služba je navela da je odlučila kao u dispozitivu ne upuštajući se u utvrđivanje prethodnog pitanja osnovanosti zahtjeva tražioca izvršenja za povrat predmetnog stana u posjed. Služba je zaključila da je "prethodno pitanje dovoljno raspravljeno i riješeno konačnom i obavezujućom Odlukom CRPC-a broj 803-5563-1/1 od 24. oktobra 2000. godine", kao i u ponovnom razmatranju iste odluke povodom apelantovog zahtjeva kada je odbijen njegov zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC-a. Odlukom CRPC-a je potvrđeno da je tražilac izvršenja bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te mu, s obzirom na to da je u zakonom predviđenom roku podnio zahtjev za izvršenje odluke, pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Dalje, Služba je utvrdila da je nesporno da je apelant predmetni stan koristio od 1996. godine, da je apelantu stan dodijeljen na korištenje Rješenjem Općine Kalesija broj 03/1-372-503/96 od 15. aprila 1996. godine, te da je na osnovu tog rješenja zaključio Ugovor o korištenju stana broj 185/96 od 14. maja 1996. godine. Apelant je predmetni stan otkupio, te uknjižio pravo vlasništva 1/1, što je utvrđeno iz izvatka KPU broj 2650/00. Dakle, Služba je utvrdila da je apelant svojstvo nosioca stanarskog prava stekao na osnovu ugovora o korištenju stana koji datira od 14. maja 1996. godine. Dalje, Služba je ukazala na odredbu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98 - 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon) kojom je propisano da "svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog Zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu, smatrat će se privremenim korisnikom. U skladu sa citiranom odredbom, svi ugovori o korištenju stana zaključeni u navedenom periodu prestali su da važe ex lege. Time je, kako Služba navodi, prestalo da važi i stanarsko pravo apelantu, s obzirom na to da njegov ugovor o korištenju stana datira iz perioda kada su svi ugovori o korištenju stana prestali da važe.

13. Ocijenjeno je da apelantovi navodi da je zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te uknjižio vlasništvo na njemu, ne mogu utjecati na drugačije rješenje u ovoj upravnoj stvari s obzirom na to da je apelantovo stanarsko pravo prestalo od momenta stupanja na snagu Zakona. Zaključeno je da apelant nije više bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, zbog čega je izgubio pravni osnov za valjano zaključivanje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, u smislu relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dakle, ugovor o kupoprodaji stana ne proizvodi pravne posljedice od dana njegovog zaključenja (ex nunc) i zbog toga se predmetni stan ne može smatrati apelantovom imovinom. Iz navedenog proizlazi da je apelant, ustvari, na predmetnom stanu imao svojstvo privremenog korisnika, zbog čega je, kako Služba navodi, jedina pravilna odluka bila naložiti mu da se iz predmetnog stana iseli u roku od 15 dana od dana prijema zaključka i preda ga tražiocu izvršenja u posjed.

14. Postupajući povodom apelantove žalbe izjavljene protiv Zaključka o dozvoli izvršenja Službe broj 05-02/I-1-ČM-23-4024/98 od 5. jula 2006. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12-06/1-23-1400/99 od 11. augusta 2006. godine kojim je poništen osporeni zaključak Službe i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je, nakon što je razmotrilo žalbene navode, osporeni zaključak i spise u predmetu, navelo da je zaključilo da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, te da je materijalni propis nepravilno primijenjen. Ministarstvo je navelo da je iz spisa utvrdilo da je pravosnažnim zaključkom Službe obustavljen postupak povodom zahtjeva za povrat stana. Nakon obustavljanja postupka, postupajući povodom zahtjeva tražioca izvršenja za izvršenje odluke CRPC-a, Službi se kao prethodno pitanje pojavilo pitanje valjanosti apelantovog ugovora o otkupu stana, a što je u nadležnosti suda. Stoga je Ministarstvo uputilo Službu da u ponovnom postupku donese odluku u skladu sa članom 142. u vezi sa članom 278. stav 2. Zakona o upravnom postupku, te postupak nastavi nakon što Općinski sud donese odluku u predmetu broj P-1239/03.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-U-06-000467 od 15. augusta 2007. godine uvažena je tužba kojom je tražilac izvršenja pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 12-06/1-23-1400/99 od 13. jula 2006. godine i osporeno rješenje poništeno, te određeno da Zaključak Službe broj 05-02/5-23-4024/98 od 5. jula 2006. godine ostaje na snazi.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu stanja u spisu utvrdio da su razlozi koje je Ministarstvo dalo prilikom obrazlaganja osporenog rješenja nejasni, da je izreka rješenja nerazumljiva, odnosno da je obrazloženje suprotno stanju u spisu, što ga, prema odredbi člana 12. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05), čini ništavnim. Kantonalni sud je zaključio da je Služba pravilno utvrdila činjenično stanje i na njega pravilno primijenila materijalno pravo, pa je, budući da je rješenje Ministarstva nezakonito i nepravilno, odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. e), f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u, kako navodi, činjenici da je Kantonalni sud pogrešno primijenio ili uopće nije primijenio odredbu člana 5. stav 3. i odredbu člana 13. stav 1. Zakona, odredbu člana 7. st. 7. i 8. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, te odredbe člana 142. stav 1. u vezi sa članom 264. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnom postupku. Apelant navodi da mu je, budući da je spor o predmetnom stanu vođen pred Kantonalnim i Općinskim sudom u parničnom postupku, Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude povrijedio pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije time što nije poštovao odluke parničnog suda. Dalje, apelant tvrdi da mu je, budući da je predmetni stan stekao na savjestan i zakonit način, osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na dom i mirno uživanje imovine iz člana 8. Evropske konvencije, te da je Kantonalni sud "Š...Ć doveo apelanta u diskriminirajući položaj u odnosu na tražioca izvršenja, kojem pruža zaštitu navodnog prava na povratak Š...Ć, a sve na teret apelanta čiju deložaciju iz stana na kojem je vlasništvo i posjed potvrdio sudskom odlukom Š...Ć". Time je, kako navodi apelant, povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svim razlozima datim u obrazloženju osporene presude, budući da smatra da prilikom njenog donošenja nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, niti su povrijeđena njegova ustavna prava. Sud, u suštini, ponavlja argumente koji su dati u obrazloženju osporene presude i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.

V. Relevantni propisi


19. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Š...Ć

U slučaju kada lice ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, i kada može prezentirati važeći ugovor o zamjeni ili prijenosu prava, nadležni organ uprave će, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98) kojima se rješavaju prethodna pitanja, prekinuti postupak i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom s ciljem odlučivanja o navodima.

Izuzetno, u slučaju kada lice ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, i kada je nadležni organ uprave donio zaključak o dozvoli izvršenja prije stupanja na snagu ovog zakona, a koji još nije izvršen, nadležni organ uprave će po službenoj dužnosti obustaviti postupak izvršenja do donošenja pravosnažne sudske odluke ukoliko zainteresirana strana pruži dokaz o pokretanju postupka pred nadležnim sudom i prezentira važeći ugovor o zamjeni ili prijenosu prava.

Član 14.

U postupku izvršenja odluka Komisije primjenjivat će se odredbe Zakona o općem upravnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 2/98), osim ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom.

20. Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 2/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142.

Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti o tom pitanju, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojeg je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

Š...Ć

Član 143.

Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje krivičnog djela, na postojanje braka, utvrđivanje očinstva, ili kad je to zakonom određeno.

Š...Ć

Član 146.

Postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja u nadležnom organu, nastavit će se nakon što rješenje doneseno o tom pitanju postane konačno.

Postupak se može nastaviti po službenoj dužnosti i u slučaju kad se ocijeni da više nema razloga da se čeka na konačno rješenje prethodnog pitanja u nadležnom organu, osim u slučaju iz stava 1. člana 143. ovog zakona.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju odluka koja se osporava apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-U-06-000-467 od 15. augusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. augusta 2007. godine, a apelacija je podnesena 23. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3. e), f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

27. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnovani su na tvrdnji da je Kantonalni sud pogrešno primijenio, odnosno da uopće nije primijenio relevantne zakonske odredbe u vezi sa izvršenjem odluke CRPC-a. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava. Slijedom toga, Ustavni sud, također, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 79/07).

28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo svoju odluku zasnovalo na eksplicitnoj zakonskoj odredbi koja nalaže da se postupak izvršenja CRPC odluke prekine dok se pred nadležnim sudom ne riješi pitanje valjanosti apelantovog ugovora o otkupu stana, budući da je to prethodno pitanje bez čijeg se rješenja ne može nastaviti postupak izvršenja, a da je apelant dostavio dokaz da je pokrenuo takav postupak pred sudom. Kantonalni sud je ovo rješenje Ministarstva ocijenio proizvoljnim, navodeći da su razlozi koji su dati u odluci Ministarstva "nejasni, da je izreka rješenja nerazumljiva, odnosno da je obrazloženje suprotno stanju u spisu". Međutim, Ustavni sud zapaža da o takvom zaključku Kantonalni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje. Naime, iz osporene presude se ne može vidjeti da je Kantonalni sud na bilo koji način uzeo u obzir odredbu člana 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, prema kojoj organ koji vodi postupak izvršenja mora "po službenoj dužnosti obustaviti postupak izvršenja do donošenja pravosnažne sudske odluke ukoliko zainteresirana strana pruži dokaz o pokretanju postupka pred nadležnim sudom i prezentira važeći ugovor o zamjeni ili prijenosu prava". Ustavni sud zapaža da je upravo na toj odredbi zasnovano drugostepeno rješenje koje je preispitivao Kantonalni sud, ali da se o tome nije izjasnio niti je dao bilo kakvo obrazloženje, a naročito ne obrazloženje koje bi se moglo smatrati zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporena odluka Kantonalnog suda nije donesena na osnovu odredbe člana 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a niti odredbe člana 142. Zakona o upravnom postupku, koje je trebalo primijeniti u konkretnom slučaju, niti je dao odgovarajuće obrazloženje za svoju, eventualno, drugačiju odluku. Primjena navedenih zakonskih odredbi obavezuje na prekidanje postupka izvršenja odluke CRPC-a do okončanja parničnog postupka koji je u toku i u kojem bi se riješilo bitno prethodno pitanje. Međutim, Kantonalni sud je donio konačnu odluku u ovom slučaju. Zbog toga, Ustavni sud, ne ulazeći u pitanje konačnog ishoda postupka u vezi sa spornim stanom pred organima uprave i redovnim sudovima, zaključuje da je zbog arbitrarne primjene zakona i izostanka odgovarajućeg obrazloženja u osporenoj odluci Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3. f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada Kantonalni sud u osporenoj odluci nije primijenio izričite zakonske odredbe o prekidanju postupka izvršenja CRPC odluke i nije dao odgovarajuće obrazloženje za takvu svoju odluku.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!