Službeni glasnik BiH, broj 37/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 1518/10, rješavajući apelaciju
Šemsudina Salčina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija
Šemsudina Salčina.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što nije bila izvršena obavezna dvomjesečna kontrola opravdanosti apelantovog pritvora iz člana 151. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, određenog Rješenjem Kantonalnog suda Mostar broj 07 0 K 003284 10 Kv 11 od 10. juna 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Šemsudina Salčina podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 07 0 K 003284 10 Kž 8 od 5. jula 2010. godine i 07 0 K 003284 10 Kž 6 od 7. aprila 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda Mostar br. 07 0 K 003284 10 Kv 12 od 25. juna 2010. godine, 07 0 K 003284 10 Kv 11 od 10. juna 2010. godine i 07 0 K 003284 10 Kv 6 od 26. marta 2010. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Šemsudin Salčin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), a 18. juna 2010. godine i 19. jula 2010. godine dopune apelacije protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 07 0 K 003284 10 Kž 8 od 5. jula 2010. godine i 07 0 K 003284 10 Kž 6 od 7. aprila 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 07 0 K 003284 10 Kv 12 od 25. juna 2010. godine, 07 0 K 003284 10 Kv 11 od 10. juna 2010. godine i 07 0 K 003284 10 Kv 6 od 26. marta 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 7. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 11. maja 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud 14. maja 2010. godine. Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 15. juna 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Na osnovu Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 K 003284 09 Kpp od 16. septembra 2009. godine apelant je bio u pritvoru Kazneno-popravnog zavoda u Mostaru od 16. septembra 2009. godine. Nakon toga, apelantu je pritvor više puta produžavan na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
7. Osporenim Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kv 6 od 26. marta 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kž 6 od 7. aprila 2010. godine, apelantu je produžen pritvor, ali najduže dvije godine, računajući od 5. marta 2010. godine kao dana potvrđivanja optužnice, s tim da će se pritvor ukinuti ukoliko prvostepena presuda ne bude donesena u navedenom roku, a apelant pustiti na slobodu. Kontrola opravdanosti trajanja pritvora, kako je dalje navedeno u izreci rješenja, vršit će se svaka dva mjeseca računajući od dana donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora.
8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da prema stanju spisa postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu KZFBiH), zbog kojeg se protiv apelanta i ostalih osumnjičenih vodi istraga. Kantonalni sud je naveo da osnovana sumnja proizlazi iz iskaza brojnih svjedoka, brojnih potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, te transkripta snimljenih telefonskih razgovora. Dalje, ispitujući tužiočev prijedlog o produženju pritvora po osnovu tačke c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da postoje i naročite okolnosti koje opravdaju bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli ponoviti navedeno krivično djelo. Također je naveo da su naročite okolnosti konkretizirane u vidu ranije osuđivanosti svih optuženih za isto krivično djelo, što proizlazi iz dostavljenih dokaza - izvoda iz krivične evidencije Policijske uprave Mostar. Kantonalni sud je, također, obrazložio da su u konkretnom slučaju naročite okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH kratak period od pravosnažnosti ranijih osuđujućih presuda, a posebno od izdržanih kazni prema tim presudama pa do perioda početka preduzimanih istih krivičnopravnih radnji naznačenih u optužnici. Imajući u vidu takvo ponašanje apelanta i ostalih optuženih u periodu od više godina, činjenicu da postoji poznati stalni izvor snabdijevanja većim količinama droge, a zatim i broj slučajeva prodaje heroina, Kantonalni sud je zaključio da se radi o naročitim okolnostima koje ukazuju na to da bi apelant i ostali optuženi boravkom na slobodi najvjerovatnije ponovo stupili u kontakt sa licem koje ih je snabdijevalo drogom, te da bi drogu stavljali u promet, odnosno bojazan da bi počinili iste krivičnopravne radnje koje su sadržane u optužnici.
9. Navedenim rješenjem Vrhovnog suda odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih.
U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori kojim se osporava ocjena prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili predmetno krivično djelo budući da je prvostepeni sud, na osnovu dokaza koje je izveo, to pravilno utvrdio, te istakao da u ovoj fazi postupka sud ne ocjenjuje apsolutnu dokazanost odlučnih činjenica. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je argumentirana i pravilna ocjena prvostepenog suda da postoje naročite okolnosti i naročito važni razlozi za produženje pritvora, te da je prijedlog Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora dovoljno jasan.
U odnosu na apelantove žalbene prigovore da su netačni podaci iz krivične evidencije o njegovoj ranijoj osuđivanosti, a na koje se pozvao prvostepeni sud, Vrhovni sud je obrazložio da se radi o službenim podacima Ministarstva unutrašnjih poslova u koje Vrhovni sud i prvostepeni sud nemaju razloga da sumnjaju. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelant za svoje tvrdnje o nevjerodostojnosti podataka iz krivične evidencije, koji se nalaze u spisu predmeta, nije priložio bilo kakve dokaze. Odgovarajući na navode odbrane da se mjera pritvora zamijeni blažim mjerama iz člana 140. ZKPFBiH, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da te mjere ne bi onemogućile apelanta i ostale optužene u ponavljanju predmetnog krivičnog djela.
10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kv 11 od 10. juna 2010. godine apelantu je i dalje produžen pritvor. U obrazloženju rješenja je navedeno da se rok od dva mjeseca za kontrolu opravdanosti trajanja pritvora računa od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. U konkretnom slučaju, kako je smatrao Kantonalni sud, to znači da se rok računa od 7. aprila 2010. godine kada je Vrhovni sud donio rješenje povodom žalbi optuženih. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se apelantu pritvor i dalje produžava jer niti jedan razlog zbog kojeg je pritvor produžen pravosnažnim rješenjem Kantonalnog suda od 26. marta 2010. godine nije prestao da postoji, odnosno nije došlo do izmjena koje bi dovodile u pitanje opravdanost produženog pritvora.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kž 7 od 21. juna 2010. godine uvažene su žalbe apelanta i njegovog branioca, te je Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kv 11 od 10. juna 2010. godine ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, budući da u izreci osporenog rješenja nije označena dužina trajanja pritvora apelantu, već je neodređeno navedeno "da mu se pritvor produžava", navedena nepreciznost, prema ocjeni Vrhovnog suda, čini izreku osporenog rješenja nerazumljivom. Vrhovni sud je zaključio da je na taj način prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, kako je to pravilno ukazano i u apelantovoj žalbi. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da je za produženje pritvora, prema članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, potrebno da su kumulativno ispunjeni svi propisani zakonski uvjeti. Stoga je prvostepeni sud bio dužan navesti potpune i određene razloge na osnovu kojih je zaključio da je ispunjen svaki od tih uvjeta. Vrhovni sud je utvrdio da u obrazloženju osporenog rješenja nisu navedeni relevantni razlozi zbog kojih bi se moglo prihvatiti da su ispunjeni svi potrebni uvjeti za produženje pritvora iz spomenutog zakonskog osnova. Kako osporeno rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je učinio još jednu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. Osim toga, prvostepeni sud je, na apelantovu štetu, prekoračio zakonski rok kontrole pritvora optuženom. Naime, kontrola osnovanosti daljnjeg trajanja pritvora apelantu izvršena je tek 10. juna 2010. godine, iako je posljednje rješenje o produženju pritvora prvostepeni sud donio 26. marta 2010. godine. Na osnovu toga slijedi da je, kako je utvrdio Vrhovni sud, prvostepeni sud dvomjesečnu kontrolu pritvora trebao izvršiti najkasnije do 26. maja 2010. godine. Time su nepravilno primijenjene odredbe procesnog zakona na apelantovu štetu, na šta je Vrhovni sud samo ukazao, jer, kako je dalje obrazložio, nije u situaciji da otkloni navedene propuste prvostepenog suda.
12. Rješavajući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 07 0 K 003284 10 Kv 12 od 25. juna 2010. godine. Tim rješenjem je apelantu produžen pritvor do izricanja prvostepene presude, ali najduže dvije godine, računajući od 5. marta 2010. godine kao dana potvrđivanja optužnice, s tim da, ukoliko prvostepena presuda ne bude donesena najdalje u navedenom roku, pritvor će se ukinuti, a apelant pustiti na slobodu. Kontrola opravdanosti trajanja pritvora, kako je dalje navedeno u izreci rješenja, vršit će se po isteku dva mjeseca, računajući od dana pravosnažnosti tog rješenja o produženju pritvora. U obrazloženju rješenja je navedeno da, s obzirom na to da je posljednje rješenje o pritvoru postalo pravosnažno 7. aprila 2010. godine, kontrolu opravdanosti trajanja pritvora je trebalo izvršiti nakon 7. juna 2010. godine, te je u tom smislu Kantonalni sud donio rješenje o produženju pritvora 10. juna 2010. godine, a koje je ukinuto rješenjem Vrhovnog suda. Kantonalni sud je smatrao da, s obzirom na to da se ne radi o rokovima čije isticanje ima za posljedicu ukidanje pritvora zbog isteka njegovog trajanja, nije došlo do bitne nepravilnosti u primjeni procesnog zakona na apelantovu štetu. Navedena nepravilnost, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne bi rezultirala izmjenom pravosnažnog rješenja o produženju pritvora u apelantovu korist, to jeste ukidanjem pritvora, jer pravosnažno rješenje o produženju pritvora je i dalje na snazi. U odnosu na razloge za produženje pritvora, Kantonalni sud je obrazložio razloge iz rješenja od 26. marta 2010. godine, na koje se i pozvao.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kž 8 od 5. jula 2010. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, te je Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kv 12 od 25. juna 2010. godine preinačeno u izreci tako da se apelantu produžava pritvor za dva mjeseca, s tim da se početak trajanja pritvora apelantu računa od 26. maja 2010. godine i može trajati najduže do 26. jula 2010. godine ili do nove odluke suda.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio važeće odredbe procesnog zakona kada je naveo da će se kontrola opravdanosti trajanja pritvora vršiti po isteku dva mjeseca, računajući od dana pravosnažnosti rješenja o produženju pritvora, iako odredba člana 151. stav 1. ZKPFBiH jasno propisuje da će se kontrola opravdanosti trajanja pritvora vršiti svaka dva mjeseca, računajući od dana donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud time počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) i člana 312. stav 2. ZKPFBiH jer je izreka osporenog rješenja nerazumljiva, a na apelantovu štetu je pogrešno primijenjena i odredba člana 151. stav 1. ZKPFBiH. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je u konkretnom slučaju kontrola pritvora apelantu trebala biti izvršena najkasnije do 26. maja 2010. godine. S obzirom na činjenicu da se radi o pritvoru i da postoje strogi vremenski okviri za pojedine faze pritvora, Vrhovni sud je smatrao da je nedopustivo da je u konkretnom slučaju nižestepeni sud prvo rješenje o pritvoru donio tek 26. marta 2010. godine, iako je optužnica protiv apelanta bila potvrđena 5. marta 2010. godine. Drugu bitnu pogrešku u vezi sa primjenom odredaba procesnog zakona nižestepeni sud je počinio kada je kontrolu pritvora izvršio tek 10. juna 2010. godine, umjesto do 26. maja 2010. godine. Zbog toga je, kako je zaključio Vrhovni sud, prvostepeni sud, na apelantovu štetu, prekoračio zakonski rok kontrole osnovanosti trajanja pritvora apelantu. Međutim, Vrhovni sud je istakao da nije u situaciji da otkloni navedene propuste u ovoj fazi postupka.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo i da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori koji se odnose na pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje u vezi sa postojanjem osnovane sumnje kao općeg uvjeta za pritvor, a također i u vezi sa postojanjem posebnih pritvorskih razloga iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH. Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud, donoseći osporeno rješenje, nije povrijedio ni odredbe člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na koje se apelant poziva u žalbi, jer je apelant lišen slobode u postupku koji je proveden u skladu sa važećim odredbama procesnog zakona. Osim toga, zakonitost određivanja pritvora apelantu je već nekoliko puta preispitivana, kako u okviru prvostepenog suda, tako i u žalbenom postupku. Suprotno tvrdnjama u apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je utvrdio da su u osporenom rješenju navedeni jasni i konkretni razlozi o postojanju posebnih razloga za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. U odnosu na apelantov žalbeni prigovor da je od izdržane kazne pa do preduzimanja novih krivičnopravnih radnji prošlo osam mjeseci, Vrhovni sud je istakao da je irelevantno da li je nakon izdržane kazne pa do predmetnih događaja proteklo svega dva mjeseca, kako je naveo prvostepeni sud, ili osam mjeseci, kako je naveo apelant u žalbi, jer se u svakom slučaju radi o relativno kratkom periodu.
16. Kantonalni sud je 9. jula 2010. godine, na osnovu sporazuma o priznanju krivnje, donio Presudu broj 07 0 K 004309 10 K, kojom je apelanta proglasio krivim za izvršenje krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. Navedenom presudom apelant je obavezan da plati novčani iznos od 16.160,00 KM, koji je razmjeran ukupno pribavljenoj imovinskoj koristi ostvarenoj prodajom opojne droge heroin. Istom presudom apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka i nagrade i nužnih izdataka za branioca po službenoj dužnosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant se žali na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant je istakao da Vrhovni sud Rješenjem broj 07 0 K 003284 10 Kž 6 od 7. aprila 2010. godine nije razmatrao niti odlučivao o žalbi apelantovog branioca. Dalje je istakao da je Vrhovni sud u izreci navedenog rješenja naveo da se odbijaju kao neosnovane žalbe apelanta i optuženog B. T., dok je u obrazloženju rješenja navedeno da su žalbe blagovremeno izjavili apelant lično i njegov branilac. Međutim, prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud nije naveo da je razmatrao braniočevu žalbu, niti kakva je odluka povodom te žalbe, zbog čega mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Apelant je, dalje, naveo da su sudovi zasnovali odluku na dokazu u kojem je pogrešno navedena apelantova prethodna osuđivanost, kao i drugi pogrešni podaci o prethodnim osudama. Dalje, apelant je istakao da su sudovi: "Š...Ć paušalno, netačno i uopćeno utvrdili opasnost od ponavljanja krivičnog djela bez konkretizacije te opasnosti". Naime, apelant smatra da sudovi nisu proveli dokaze i nesporno utvrdili da su osnovani razlozi za određivanje pritvora, već su samo paušalno naveli da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Prema apelantovom mišljenju, nije prihvatljivo oslanjati se na sumnju u pogledu njegove krivnje i na osnovu te sumnje zaključiti da postoji osnov za bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo. Dalje, smatra da sudovi nisu ispoštovali dužnost da umjesto pritvora razmotre i odrede blaže mjere za osiguranje prisustva optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka iz člana 137. ZKPFBiH, na koje je apelantova odbrana ukazivala. Apelant je, također, naveo da sudovi nisu odredili tačan sat početka pritvora, kao ni sat do kada pritvor može trajati. Dalje je istakao da je Kantonalni sud u rješenju od 26. marta 2010. godine, u obrazloženju na 4. stranici u 7. pasusu, pogrešno naveo da se apelant tereti za izvršenje krivičnog djela iz člana 238. stav 2. KZFBiH, umjesto za krivično djelo iz člana 238. stav 2, a u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Apelant je, također, istakao da je nezakonito držan u pritvoru od 26. maja 2010. godine do 10. juna 2010. godine zbog toga što Kantonalni sud nije poštivao dvomjesečni rok kontrole pritvora. Dalje je obrazložio da je 7. juna 2010. godine pred Kantonalnim sudom održana statusna konferencija u vezi sa predmetom u kojem je apelant jedan od pet preostalih optuženih. Apelantov branilac je na konferenciji usmeno skrenuo pažnju sudu na nezakonitost apelantovog držanja u pritvoru nakon 26. maja 2010. godine. Kantonalni sud je apelantovom braniocu odgovorio da postoji stav Kantonalnog suda da se ne vrši kontrola opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca, kako to propisuje ZKPFBiH u članu 151, već se to vrši samo po uloženom podnesku optuženog i branioca. Nakon toga, apelant je 8. juna 2010. godine dostavio pismeni prijedlog da mu se ukine pritvor, a njegov branilac je isti prijedlog dostavio 10. juna 2010. godine. Međutim, kako je dalje navedeno, sud nije uzeo u razmatranje navedene prijedloge.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da je apelant neosnovano naveo da mu je pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH produžen na osnovu nevjerodostojnih podataka iz krivične evidencije MUP-a Policijske uprave Mostar, a iz kojih proizlazi da je apelant više puta osuđivan za istovrsno krivično djelo, kako je to obrazloženo u predmetnim rješenjima. Dalje se ističe da za takve svoje paušalne tvrdnje apelant uz apelaciju nije priložio bilo kakve dokaze, pa čak ni kopije presuda na koje se poziva, a iz kojih bi proizlazili suprotni zaključci. Naprotiv, apelant je uz apelaciju priložio potvrdu o uvjetnom otpuštanju sa izdržane kazne zatvora od 5. decembra 2008. godine, čime,
de facto, dodatno potkrepljuje zaključke u rješenjima da je ranije izrečene zatvorske kazne za istovrsna krivična djela izdržao prije kritičnih događaja. Osim toga, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelantova ranija osuđivanost za ista krivična djela ocijenjena u vezi sa okolnostima i načinom činjenja predmetnog krivičnog djela. Vrhovni sud je istakao da su u vezi sa općim razlogom za pritvor iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH, kao i u vezi sa posebnim pritvorskim razlogom interakcijske opasnosti iz tačke c) člana 146. stav 1. ZKPFBiH, dati jasni, uvjerljivi i argumentirani razlozi, koje paušalni apelantovi navodi ne dovode u pitanje. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer se u konkretnom slučaju ne radi o kršenju prava na koja se apelant pozvao.
19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelant tvrdnje o nevjerodostojnosti izvoda iz krivične evidencije mogao iznijeti u žalbi na rješenje, a i dokazivati prilaganjem presuda o osuđivanosti. Kantonalni sud je naveo da se radi o činjeničnom pitanju koje je taj sud riješio tako što je prihvatio kao vjerodostojan izvod iz krivične evidencije. U odnosu na apelantove prigovore u vezi sa pritvorskim razlozima iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da se radi o činjenicama koje je sud pravilno utvrdio, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
20. U
Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:
Član 145. stav 4.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti.
Član 146. stav 1. tačka c)
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna;
Član 148. st. 2. i 3.
(2) Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime lica koje se lišava slobode, krivično djelo koje mu se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.
(3) Rješenje o pritvoru predaje se licu na koje se odnosi u momentu pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišavanja slobode i sat predaje rješenja.
Član 149.
(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
Član 151. stav 1.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 07 0 K 003284 10 Kž 6 od 7. aprila 2010. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 14. aprila 2010. godine. Apelacija je podnesena 29. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant se žali na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
26. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
27. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
28. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji, uz to, mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
29. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret
conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud,
Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
30. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu pritvor produžen iz osnova koji propisuje odredba člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Uzimajući u obzir vrlo detaljna obrazloženja koja su u vezi sa tim pritvorskim osnovom dali sudovi, Ustavni sud smatra da su sudovi razmotrili i dali jasne i dovoljne razloge o tome zašto nisu prihvatili prijedlog odbrane da se mjera pritvora zamijeni blažim mjerama, kao i zašto su kao dokaz prihvatili podatke o apelantovoj ranijoj osuđivanosti iz krivične evidencije Policijske uprave Mostar. U skladu sa navedenim, Ustavni sud uočava da je organ sudske vlasti produžio pritvor apelantu, da su sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor produžava, te da postojanje opravdane bojazni da će apelant ponoviti predmetno krivično djelo predstavlja važan i značajan opći interes koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije zasniva isključivo na svom viđenju okolnosti koje su sudovi ocijenili i uzeli u obzir prilikom odlučivanja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da redovni sudovi nisu pravilno i nesporno utvrdili razloge da mu se pritvor produži, odnosno Ustavni sud ocjenjuje da u odnosu na istaknute navode koji se tiču davanja razloga za produženje pritvora nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
31. Međutim, drugi aspekt člana 5. stav 3. Evropske konvencije na koji se apelant žali odnosi se na obavezu kontinuirane kontrole pritvora u periodičnim intervalima, što je jedan od elemenata "promptnosti" koju zahtijeva navedeni član. Naime, apelant se žali da je Kantonalni sud kontrolu opravdanosti produženja pritvora izvršio nezakonito, to jeste tek 10. juna, umjesto 26. maja 2010. godine, dakle po isteku 14 dana od donošenja prethodnog rješenja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je, prema standardima člana 5. stav 3. Evropske konvencije, poštivanje zahtjeva za "promptnošću" sudske revizije pritvora jedna od vitalnih garancija protiv proizvoljnosti. U skladu s tim, na vlastima koje vode pritvor je obaveza da u redovnim intervalima preispitaju opravdanost produžetka pritvora i da ti intervali ne pređu propisane rokove. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u rješenju od 5. jula 2010. godine nedvosmisleno zaključio da je Kantonalni sud prilikom kontrole pritvora postupao nezakonito zato što je na apelantovu štetu prekoračio zakonski rok kontrole osnovanosti trajanja pritvora apelantu (14 dana). Međutim, Vrhovni sud je zaključio da, uprkos tome, u konkretnoj fazi krivičnog postupka nije u situaciji "da navedene propuste otkloni". Osim toga, Ustavni sud ističe da je na statusnoj konferenciji pred Kantonalnim sudom, koja je u vezi sa konkretnim predmetom održana 7. juna 2010. godine, apelantov branilac usmeno skrenuo pažnju sudu na nezakonitost apelantovog držanja u pritvoru nakon 26. maja 2010. godine. Međutim, Kantonalni sud je apelantovom braniocu odgovorio da postoji stav Kantonalnog suda da se ne vrši kontrola opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca, kako to propisuje ZKPFBiH u članu 151, već se to vrši samo po uloženom podnesku optuženog i branioca.
32. Ustavni sud ističe da je odredbom člana 151. stav 1. ZKPFBiH propisano da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Ustavni sud ukazuje na to da "zakonitost" u konkretnom slučaju treba posmatrati u okviru domaćeg zakona i strogo formalno. Prema mišljenju Ustavnog suda, zakonito je samo ono što u potpunosti odgovara tekstu zakona. U konkretnom slučaju, sastavni dio zakonskog teksta je i obavezna kontrola opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca. Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije postupao "promptno" u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je 10. juna 2010. godine sa zakašnjenjem od 14 dana obavio obaveznu zakonsku kontrolu apelantovog pritvora, čime je istovremeno prekršen i princip "zakonitosti" pritvora iz člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije. Ustavni sud, stoga, zaključuje da u odnosu na obavezu periodične sudske revizije pritvora u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka c) Evropske konvencije.
33. U odnosu na apelantove navode da su mu povrijeđena prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije zbog toga što u rješenjima o produženju pritvora sudovi nisu odredili tačan sat početka pritvora, kao ni sat do kada pritvor može trajati, te s obzirom na prethodni zaključak koji se tiče propusta nadležnih vlasti da preispitaju pritvor u zakonom predviđenom roku, kao i na činjenicu da ZKPFBiH ne sadrži izričitu odredbu o obavezi određivanja sata početka trajanja pritvora i sata do kada pritvor može trajati, Ustavni sud smatra da ove navode ne treba posebno ispitivati.
34. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud u rješenju od 7. aprila 2010. godine nije naveo kako je odlučio o žalbi njegovog branioca, zbog čega mu je, kako ističe, povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je u navedenom rješenju u obrazloženju navedeno da je apelant izjavio žalbu lično i putem svog branioca. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u spomenutom rješenju odlučio o žalbenim navodima apelanta i drugih optuženih, pri tome ih navodeći kao pojedinačne navode ili zajedničke navode optuženih. Ustavni sud zapaža da iz sadržaja žalbe koju je apelantov branilac uputio Kantonalnom sudu 31. marta 2010. godine proizlazi da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda odlučeno i o žalbenim prigovorima koje je uputio apelantov branilac. Prema ocjeni Ustavnog suda, time što u rješenju nije precizirano da se radi i o žalbi apelantovog branioca nije povrijeđeno apelantovo pravo na žalbu iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom postupku uložio više žalbi protiv rješenja o produženju pritvora o kojima je Vrhovni sud odlučio u kratkim rokovima u smislu značenja člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka c) Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što je Kantonalni sud, donoseći Rješenje broj 07 0 K 003284 10 Kv 11 od 10. juna 2010. godine, propustio da u zakonom propisanom roku izvrši obaveznu dvomjesečnu zakonsku kontrolu opravdanosti apelantovog pritvora, zbog čega je apelantov pritvor u periodu od 14 dana bio nezakonit.
36. S druge strane, ne postoji kršenje prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na opravdanost produženja pritvora, budući da su sudovi u vezi s tim dali dovoljne i jasne razloge koji ni na koji način ne upućuju na proizvoljnost u odlučivanju. Također, ne postoji ni kršenje prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada je sud odlučio o prigovorima iznesenim u žalbi optuženog i u posebnoj žalbi njegovog branioca iako formalno nije naveo da je odlučivao i o žalbi koju je izjavio branilac.
37. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.