Službeni glasnik BiH, broj 26/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću u predmetu broj AP 531/12, rješavajući apelaciju Nikole Gorazija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Gorazija, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000713 10 Rev od 24. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001242 od 27. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2774/02 od 25. maja 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nikola Gorazi (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 6. februara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000713 10 Rev od 24. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001242 od 27. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2774/02 od 25. maja 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Direkcije za izgradnju, za inženjering i usluge Tuzla d.o.o. Tuzla, kao pravnog slijednika Direkcije za obnovu i razvoj Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotužena), Lukrecije-Dušice Ikić Cook (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Tuzla-stan d.o.o. Tuzla, kao pravnog slijednika Javnog stambenog preduzeća Tuzla (u daljnjem tekstu: trećetuženi), zatraženo je 19. novembra i 2. decembra 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. novembra 2014. godine, Kantonalni sud 28. novembra 2014. godine, Općinski sud 1. decembra 2014. godine, prvotužena 9. decembra 2014. godine, a drugotužena i trećetuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Postupajući po apelantovoj tužbi "radi poništenja rješenja o dodjeli stana, ugovora o korištenju stana i ugovora o prodaji stana te iseljenja iz stana", Općinski sud je donio Presudu broj P-2774/02 od 25. maja 2007. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio (pod tačkom I presude) da sud utvrdi da je bez pravne valjanosti rješenje prvotužene od 29. oktobra 1998. godine, preciznije označeno u izreci presude, o dodjeli dvosobnog stana u Tuzli (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na korištenje drugotuženoj, te se ono poništava, kao i da sud utvrdi da su ništavi ugovor o korištenju stana od 16. novembra 1998. godine zaključen između drugotužene i trećetuženog, kao i ugovor o prodaji predmetnog stana zaključen (15. maja 2000. godine) između prvotužene i drugotužene, ovjerenog kod Općinskog suda 26. januara 2001. godine, kao i apelantov zahtjev da se drugotužena iseli iz stana i preda ga apelantu. Presudom Općinskog suda obavezan je apelant da drugotuženoj plati troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je drugotužena s prethodnim nosiocem stanarskog prava (apelantovom majkom) zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 1. oktobra 1997. godine, koji je ovjeren pred Općinskim sudom. Zatim, sud je utvrdio da je u ugovoru o korištenju stana koji je zaključila apelantova majka od 5. novembra 1997. godine navedeno da će stan koristiti nosilac stanarskog prava s članovima porodičnog domaćinstva – drugotuženom i njenom kćerkom. Općinski sud se pozvao i na rješenje prvotužene (pravnog prednika) od 29. oktobra 1998. godine, iz kojeg proizlazi da je prvotužena dodijelila na korištenje drugotuženoj predmetni stan, na kome je prethodni nosilac stanarskog prava bila tetka njene majke, te da je drugotužena 16. novembra 1998. godine zaključila sa trećetuženim ugovor o korištenju stana na kojem je prethodni nosilac stanarskog prava bila apelantova majka (ujedno tetka majke drugotužene). Također, sud je istakao da je u obrazloženju rješenja o dodjeli stana drugotuženoj navedeno da je drugotužena s nosiocem stanarskog prava (apelantovom majkom) sklopila ugovor o doživotnom izdržavanju, a duži niz godina prije zaključenja ugovora brinula se i starala o njoj, te da navedeno proizlazi i iz pribavljenih dokaza zbog čega je utvrđeno da drugotužena ispunjava uvjete iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Drugotužena je zaključila ugovor o korištenju stana na osnovu navedenog rješenja od 1998. godine, a nakon toga i ugovor o otkupu stana i upisala pravo vlasništva u KPU Općinskog suda.

7. Općinski sud je zaključio da apelant neosnovano traži utvrđivanje da je bez pravne valjanosti rješenje prvotužene (pravnog prethodnika) o dodjeli stana na korištenje drugotuženoj i njegovo poništenje. Iz same izjave koju je apelant dao pred Općinskim sud proizlazi da je stan napustio 1992. godine kada je otišao u Komižu, Vis, te su 1994. godine došla i njegova djeca, kao i supruga 1995. godine. Zatim, apelant je saznao za ugovor o doživotnom izdržavanju između drugotužene i svoje majke godinu dana nakon majkine smrti. Određenu dokumentaciju i punomoć koju je apelant slao drugotuženoj (izjavu koju je ovjerio kod notara iz koje proizlazi da se drugotužena brine o njegovim roditeljima) apelant nije osporio, ali je opravdao činjenicom da je to trebalo biti kako bi se sačuvao stan, kao i njegova punomoć koju je dao drugotuženoj da otkupi stan u njegovo ime. Apelant je također naveo da od 1997. godine živi u Kanadi i ima kanadsko državljanstvo.

8. Općinski sud se pozvao na član 6. stav 2. ZSO, te član 11. i 22. ZSO. Općinski sud je naveo da je apelant napustio stan 1992. godine i nije se vratio poslije majkine smrti, niti do dana donošenja odluke. Osim toga, prema mišljenju suda apelant nije dokazao pravni interes da polaže pravo na stan, niti interes da se vrati u sporni stan jer nije podnio zahtjev za povrat stana u posjed nadležnom organu, odnosno prethodno nije utvrdio svojstvo člana porodičnog domaćinstva, odnosno izdejstvovao prijenos stanarskog prava sa umrle majke, na osnovu kojeg bi mogao crpiti određena prava na stanu. Zatim, sud se pozvao na član 22. ZSO te je naveo da je prvotužena priznala svojstvo člana porodičnog domaćinstva drugotuženoj, te je donijela rješenje o korištenju stana i to na osnovu dokaza koje je procijenila u postupku nakon smrti prethodnog nosioca stanarskog prava. Stoga je sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Zatim je sud naveo da je drugotužena kao nosilac stanarskog prava sklopila ugovor o kupovini stana i upisala svoje pravo u KPU. Zbog svega navedenog sud je zaključio da ne postoje razlozi za ništavost ugovora o korištenju stana i ugovora o otkupu stana. Iz navedenih razloga, prema mišljenju suda, apelant nije aktivno legitimisan da podnese tužbu jer se poslije majkine smrti nije vratio da živi u stanu, nije podnio zahtjev za povrat pred nadležnim organima ili Komisijom za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica i nije ishodio utvrđenje da je član porodičnog domaćinstva, te nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. Sud se dalje pozvao i na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te je utvrdio da apelant nema aktivnu legitimaciju da traži utvrđenje ništavosti navedenih ugovora, a da se drugotužena ne može smatrati privremenim korisnikom. Zatim, Općinski sud je istakao da se apelant neosnovano poziva na ništavost navedenih ugovora jer se prema članu 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na ništavost "može pozivati svako zainteresovano lice a u prvom redu to su ugovarači, univerzalni sukcesori ugovarača, njihovi povjerioci i njihovi singularni sukcesori u odnosu na pravo koje je predmet ugovora čija se ništavost traži". S obzirom na navedeno Općinski sud je naveo da nisu ispunjeni ni uvjeti iz člana 103. ZOO jer je, po mišljenju suda, drugotužena na zakonit način, uz pravni osnov, postala korisnik tog stana, te je na nju prenijeto stanarsko pravo i potpisala je ugovor o otkupu stana.

9. Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-001242 od 27. januara 2010. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

10. U obrazloženju presude sud je naveo da je žalba neosnovana i da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije aktivno legitimisan, imajući u vidu da je izašao iz stana 1992. godine, ali se nikada nije vratio, te da mu je otac umro 1997. godine, majka je s drugotuženom zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju, a apelant nije pokazao interes za povrat stana i da se odredi za nosioca stanarskog prava. Pozivajući se na odredbe člana 6. ZSO Kantonalni sud je naveo da apelant nije ostvario ni jedan od kumulativno propisanih zakonskih uvjeta, odnosno da od 1992. godine, odnosno od prestanka rata i neposredne ratne opasnosti, nije nastavio da živi s nosiocem stanarskog prava (primarni uvjet), nije ni nastavio da koristi stan nakon majkine smrti, a nikada nije ni podnio zahtjev da bude određen za nosioca stanarskog prava. Iako je prvostepeni sud naveo da apelant nije podnio zahtjev za povrat stana, prema mišljenju Kantonalnog suda to nije ni morao učiniti jer taj stan nije proglašen napuštenim, pa bi takav zahtjev bio suvišan. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je, u skladu s članom 109. ZOO, pravilno prvostepeni sud utvrdio da apelant nije aktivno legitimisan da podnese tužbu jer se nije vratio da živi u stanu s majkom nakon prestanka rata i do donošenja prvostepene odluke, a nije ni podnio zahtjev da ga se odredi za nosioca stanarskog prava u skladu s čl. 21. i 22. ZSO što sve ukazuje da nije pokazao interes za taj stan. S obzirom na nedostatak apelantove aktivne legitimacije, njegovi prigovori u odnosu na svojstvo člana porodičnog domaćinstva drugotuženoj su irelevantni, pa nisu ni razmatrani.

11. Vrhovni sud donio je Presudu broj 07 0 P 000713 10 Rev od 24. novembra 2011. godine, kojom je apelantovu reviziju odbio.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je potvrdio zaključke nižestepenih sudova, te je naveo da apelant neosnovano ističe da mu nije prestalo stanarsko pravo uprkos utvrđenoj činjenici da on i njegova porodica nisu bili članovi porodičnog domaćinstva apelantovih roditelja još od 1992, odnosno 1995. godine, niti su nakon majkine smrti izdejstvovali s drugotuženom sporazum ili u vanparničnom postupku tražili da se utvrdi ko je nosilac stanarskog prava u smislu odredbi čl. 21. i 22. ZSO. Vrhovni sud je naveo da stan nije bio u vlasništvu apelantove majke da bi ga on mogao potraživati od drugotužene u skladu sa Zakonom o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kao majkin zakonski nasljednik. Njegova majka je bila nosilac stanarskog prava do 1997. godine, kada joj je stanarsko pravo prestalo zbog smrti, a drugotužena je kao član njenog porodičnog domaćinstva nastavila da koristi stan, postala nosilac stanarskog prava i otkupila ga. Vrhovni sud je dalje istakao da apelant od majkine smrti (maj 1998. godine) do 2002. godine, kada je podnio predmetnu tužbu, nije koristio stan i nije tražio da ga se odredi za nosioca stanarskog prava, pa su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da nije aktivno legitimisan da traži utvrđenje ništavosti rješenja o korištenju stana drugotuženoj i ugovora o otkupu stana, kao i predaju stana u posjed. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da nisu od značaja ni apelantovi revizijski prigovori kojim je osporavao svojstvo člana porodičnog domaćinstva drugotuženoj, jer i da nije imala to svojstvo ne postoje zakonske prepreke da joj prvotužena dodijeli stan na korištenje. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na odredbe Zakona o prestanku primjene i istakao da ovaj zakon ne sadrži odredbe kojim se zabranjuje raspolaganje stanom koji nije proglašen napuštenim (što je slučaj u konkretnom predmetu), ukoliko zahtjev za povrat takvog stana ne podnese lice koje je na tom stanu imalo konstituisano stanarsko pravo 30. aprila 1991. godine. Ukoliko je apelant smatrao da mu je drugotužena "okupirala" stan, odnosno da je 30. aprila 1991. godine imao stanarsko pravo, imao je mogućnost da u skladu s odredbama iz navedenog Zakona o prestanku primjene u predviđenom roku traži povrat. Pošto to nije učinio ne može drugotuženoj osporavati stečena prava.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da osporene odluke nemaju osnova, jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da je do izbijanja ratnih sukoba živio u tom stanu, te dovodi u pitanje ugovor o izdržavanju koji je zaključila drugotužena s apelantovom majkom. Apelant ističe da nije sporno da nakon majkine smrti nije koristio taj stan, ali osporava da je trebao pokrenuti postupak vraćanja u posjed u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, jer stan nije ni proglašen napuštenim. Također, apelant navodi da mu svojstvo člana porodičnog domaćinstva njegove majke nikada nije prestalo i u tom svojstvu je podnio tužbu, što mu daje aktivnu legitimaciju.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Kantonalni sud je u odgovoru predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, te se poziva na obrazloženje svoje presude u kojoj je dao iscrpne razloge za odlučenje.

16. Osnovni sud je predložio da se apelacija odbaci kao prima facie nedopuštena, te navodi da apelant traži preispitivanje činjeničnog stanja, odnosno da se ne slaže sa zaključkom redovnih sudova.

17. U odgovoru na apelaciju prvotuženi je naveo da su u postupku odlučivanja pred njim (dodjela stana, zaključivanje ugovora o korištenju stana) činjenice u konkretnom slučaju pravilno utvrđene i da je zakon pravilno primijenjen.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik RS" br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 22.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korištenjem stana, ukoliko nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva se sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje.

Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korištenje odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava.

Ako davalac stana na korištenje smatra da ni jedno od lica koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona da nastavi sa korištenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

VI. Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 7. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Ustavni sud prije svega zapaža da je postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda vođen povodom apelantovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na poništenje rješenja o dodjeli stana, te ugovora o korištenju i otkupu stana zaključenih između tuženih, kao i radi iseljenja drugotužene i predaje spornog stana u posjed apelantu, dakle, da je predmet građanskopravne prirode, te da stoga apelant u ovom postupku uživa garancije prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe ZSO, ZOO, Zakona o prestanku primjene i Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, utvrdili da apelant nije aktivno legitimisan da traži poništenje ugovora zaključenih između tuženih i predaju stana u posjed jer, na adekvatan način, u skladu s relevantnim zakonom i zakonskim odredbama nije utvrdio svoj status u odnosu na sporni stan. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno naveo da apelant nije pokrenuo postupak prenosa stanarskog prava nakon majkine smrti, odnosno utvrđivanja ovog svojstva, te da nije aktivno legitimisan da traži poništenje ugovora između trećih lica u vezi sa spornim stanom, kao i predaju u posjed stana jer njegova pokojna majka nije bila vlasnik stana, nego nosilac stanarskog prava na stanu. Osim toga, ukoliko je smatrao da je drugotužena "okupirala" stan na kojem je njegova majka bila nosilac stanarskog prava Vrhovni sud je naveo da je apelant trebao da pokrene postupak povrata stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi, svoje odluke po navedenim pitanjima, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, obrazložili na argumentovan i jasan način koji ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno i koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

30. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

31. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).

32. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvo se mora utvrditi da li je predmetni stan predstavljao apelantov "dom" u značenju stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da li se mjere na koje se apelant poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).

33. U slučaju da se ustanovi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).

34. U sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, op. cit. Kroon protiv Holandije, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio djelokrug člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).

35. Ustavni sud konstatuje da je na osnovu dokaza izvedenih u konkretnom parničnom postupku utvrđeno da apelant nije poduzeo potrebne radnje da ostvari svoje pravo na tom stanu, odnosno nije pokrenuo postupak prenosa stanarskog prava nakon majkine smrti. Dakle, zbog apelantovog propusta da poduzme relevantne radnje, što su redovni sudovi ocijenili u konkretnom predmetu, sudovi su zaključili da apelant nema aktivnu legitimaciju da u postupku traži poništenje ugovora tuženih zaključenih u vezi sa spornim stanom, ili iseljenje drugotužene i predaju stana u posjed apelantu. Suprotno apelantovim navodima, koji tvrdi da mu svojstvo člana porodičnog domaćinstva "ne prestaje", Ustavni sud primjećuje da su odredbama ZSO jasno određeni uvjeti odnosno način prenosa stanarskog prava i prava članova porodičnog domaćinstva nakon smrti nosioca stanarskog prava. Zbog navedenog, imajući u vidu zaključak u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je apelant nakon smrti svoje majke, a prije podnošenja konkretne tužbe, svojim propustom da pokrene odgovarajuće postupke "izgubio" vezu, odnosno ne može se tvrditi da se taj stan može smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ovo pogotovo kod nesporne činjenice da je apelant odselio u Kanadu, gdje je čak dobio i državljanstvo, odnosno prijavio stalno mjesto boravka i prebivališta, što dakle ukazuje da je "trajno napustio" ranije prebivalište, a samim tim i dom. Ustavni sud podsjeća da je kriterij za određivanje da li se neki prostor može smatrati nečijim domom intenzitet i opseg veza koji je osoba uspostavila s prostorom (op. cit. Gillow protiv Velike Britanije). Ustavni sud primjećuje da je apelant zbog rata napustio stan, ali očigledno nije pokrenuo odgovarajuće postupke radi povrata stana u posjed, kao i sticanja svojstva stanarskog prava na tom stanu, što je uzrokovalo i gubitak prava na taj stan, a njegova veza je potpuno nestala nakon jasno izražene apelantove želje da na drugom mjestu (u Kanadi) stalno živi, prebiva i boravi, zbog čega Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ovaj stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije.

36. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da se, u konkretnom slučaju, ovaj stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava nije posebno obrazložio, već da se navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava nije posebno obrazložio, već da se navodi o njihovom kršenju, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, s obzirom da je u okviru utvrđivanja prava na pravično suđenje i dom utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što apelant nije aktivno legitimisan, odnosno nije ostvario svoja prava u vezi s tim stanom, Ustavni sud ne nalazi za potrebno da posebno ispituje ovaj navod, već se poziva na prethodne zaključke.

39. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, argumentirano obrazložili svoje odluke kojim su odbili apelantov tužbeni zahtjev, utvrđujući nedostatak apelantove aktivne legitimacije, zbog njegovog propusta da pokrene relevantne postupke u vezi s tim stanom, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su zbog apelantovog propusta da realizuje svoja prava na tom stanu redovni sudovi utvrdili nedostatak apelantove aktivne legitimacije u osporenim postupcima, zbog čega se taj stan ne može smatrati apelantovim domom.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.