Službeni glasnik BiH, broj 21/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5204/15, rješavajući apelaciju Štefice Galić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Štefice Galić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 017942 15 Gž od 18. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 017942 12 P od 7. maja 2015. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se apelacija Štefice Galić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 017942 15 Gž od 18. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 017942 12 P od 7. maja 2015. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Štefica Galić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Nusmir Huskić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 017942 15 Gž od 18. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 017942 12 P od 7. maja 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Ivana Filipčića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Ivana Šušnjara (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao učesnika u postupku zatraženo je 22. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Budući da je dostava prvotuženom dva puta bila neuspješna (vraćeno sa oznakom "nepoznat"), Ustavni sud je 8. februara 2018. godine zatražio odgovor na apelaciju od Ivana Hercega, advokata iz Ljubuškog, koji je u postupku pred sudovima bio postavljen kao privremeni zastupnik prvotuženog.

3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore 27. septembra, a drugotuženi 4. oktobra 2017. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 017942 12 P od 7. maja 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 017942 15 Gž od 18. septembra 2015. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplate iznos od 6.000 KM na ime naknade štete koju je pretrpjela zbog klevete. U postupku pred Općinskim sudom među parničnim strankama je bilo nesporno da je apelanticin muž Nedeljko Galić preminuo 17. oktobra 2010. godine. Također je bilo nesporno da je o apelanticinom mužu, nakon njegove smrti, snimljen film "Neđo od Ljubuškog" autorice Svetlane Broz, da je prikazan u Ljubuškom neutvrđenog datuma, "nakon čega su uslijedile i brojne reakcije putem portala". Dalje je utvrđeno da je drugotuženi na portalu Poskok.info prenio s drugih portala tekstove pod naslovom "Neđo daleko od Ljubuškog", čiji je autor bio prvotuženi, te "Ima li fašizma u Ljubuškom" i "Hercegovački Schindler", koje su napisali drugi autori.

6. Apelantica je tužbom tužila navedene tužene i portal Poskok.info, ali je naknadno u odnosu na portal povukla tužbu. Apelantica je u tužbi navela da je 17. jula 2012. godine na "internet stranici" objavljen članak "'Neđo daleko od Ljubuškog' kojeg je potpisao drugotuženi". U tom tekstu, između ostalog, pisalo je da je "vlasnik male opskurne radnje bio Nedeljko Galić, priučeni fotograf, bez škole, imovine i ikakvih posebnih talenata. Njegov jedini adut bilo je prezime koje je nosila nekolicina partizana iz sela Bijača koje se zbilo uz granicu sa Metkovićem, a s kojima je bio u srodstvu. A rod je rod. Da je Neđina radnja bila u blizini općinske milicije gdje su se izdavali dokumenti za koje su trebale fotografije. Da su milicijski službenici strogim glasom slali prestrašene seljake na fotografiranje u Neđe, tako da se ovi nisu usuđivali otići negdje drugdje, misleći da samo Neđine fotografije valjaju, a što nije ni bilo daleko od istine". Nakon toga je, kako je apelantica dalje iznijela u tužbi, 19. jula 2012. godine "na portalu" objavljen tekst pod nazivom "Ima li fašizma u Ljubuškom", u kojem je navedeno, prema apelanticinoj interpretaciji, da se medijska javnost nekoliko dana zabavljala tragikomičnim vijestima iz Ljubuškog "Neđo od Ljubuškog" autorice Svetlane Broz i popratnim događajima vezanim za ovaj film, protiv kojeg se diglo nekoliko domoljubnih udruga, a da je film školski primjer glorificiranja selektivne istine i pokušaj diskreditiranja cijelog ljubuškog kraja i svih Ljubušaka hrvatske nacionalnosti, te da je Ljubuški medijski predstavljen kao fašističko leglo u kojem se maltretiraju i teroriziraju svi oni koji misle drugačije. Dalje, apelantica je navela i da je 21. jula 2012. godine drugotuženi "na portalu" objavio tekst pod nazivom "Hrvatski Schindler služi kao potvrda teze o genocidnosti Hrvata u BiH" u kojem je, između ostalog, navedeno: "Neđo Galić je bio na Hercegovačkim koordinatama neviđeni junak koji je jadne ljubuške Bošnjake 1993. godine spašavao od hrvatskog ꞌlogora smrtiꞌ Heliodrom. Da je Neđo Galić prije početka domovinskog rata bio Udbin doušnik i sitni prokazatelj zbog čijih su fotografija Hrvati Ljubuškog imali strašnih neugodnosti. Da je Galić indoktrinirani komunist i zakleti ateist zazirao od crkve i vjernika i sudjelovao u progonu i demonizaciji kroz suradnju s Udbom, ali kada je obolio od raka počeo je obilaziti crkve i vjerske seminare i tražiti spas u vjeri. Da je u Ljubuškom javna tajna da je upravo Neđo Galić za vrijeme rata u jednoj relativno mirnoj sredini kao što je Ljubuški ꞌspašavao muslimaneꞌ tako što im je za naknadu sređivao vize za odlazak na rad u inozemstvo." Apelantica je u tužbi navela da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju neistinitih činjenica koje "vrijeđaju moralni dignitet pok. Neđe Galića i njegove obitelji", te da od objavljivanja ovih tekstova ona trpi duševne bolove "zbog prezira okoline" i da je stoga i njen ugled ozbiljno narušen.

7. Općinski sud je najprije zaključio da je apelantica "kao zakonska nasljednica naslijedila pravo na udjelu u gospodarskom društvu '88' d.o.o. za audio-vizuelne usluge i trgovinu" koje je bilo u vlasništvu njenog muža, te da stoga "kao zakonska nasljednica ima pravo podnijeti tužbu tražeći naknadu štete" po Zakonu o zaštiti od klevete. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je tekst "Neđo daleko od Ljubuškog" drugotuženi dobio od prvotuženog "u formi autorskog mišljenja". Dalje, sud je utvrdio i da je u tom tekstu objavljen faksimil dopisa ranije Službe državne bezbjednosti centra Mostar koji datira iz 1982. godine. U tom dopisu je navedeno da je apelanticin muž toj službi "ustupao bezbjednosna interesantna saznanja do kojih je dolazio". Dalje, Općinski sud je naveo da je drugotuženi u svom iskazu naveo da nije objavio tekst "Hercegovački Schindler", da taj tekst nije ni čitao, niti da poznaje autora tog teksta. Osim toga, Općinski sud je naveo da je drugotuženi na portalu Poskok.info objavio i tekst "'Neđo Galić nije bio udbaš' koji je demant spornog teksta [prvotuženog], autora Pere Kvesića, da [apelantica] nije pročitala navedeni demant jer nakon objave teksta [prvotuženog] koji je bio popraćen prijetećim i ponižavajućim komentarima više nije ulazila na portal Poskok.info (iz iskaza [apelantice])." Osim toga, Općinski sud je naveo da je u nalazu vještaka koji je dat tokom postupka utvrđeno da je apelantica "bila izložena dugotrajnim ranijim stresnim događajima prije objavljivanja zapisa na portalu spornog sadržaja, zbog čega je oboljela od posttraumatskog stresnog događaja [...] a da sporni tekstovi nisu bili okidač ali su kod [apelantice] izazvali strah visokog intenziteta a posebno tekst [prvotuženog]".

8. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da je nesumnjivo da je prikazivanje filma "Neđo od Ljubuškog" izazvalo burne reakcije gledalaca i čitalaca "i na drugim portalima a ne samo na portalu Poskok.info". Dalje, sud je naveo da se ne mogu prihvatiti "paušalni navodi [apelantice] da su izneseni navodi na portalu Poskok.info objavljeni od strane [drugotuženog] u suštini neistiniti, osim možda u nebitnim elementima". Općinski sud je obrazložio da su u spornim tekstovima izraženi vrijednosni sudovi o apelanticinom suprugu, "a da je prethodno [apelantica] odobrila snimanje i prikazivanje filma o pok. mužu". Budući da se, kako je dalje obrazloženo, radi o filmu kao autorskom djelu koji je javno prikazan, taj film podliježe kritičkom osvrtu javnosti, odnosno "izražavanju mišljenja o navedenom filmu". Stoga je sud zaključio da je apelantica morala dokazati "koje to navedene činjenice u tekstu su suštinski neistinite, a na čemu temelji svoj zahtjev". Općinski sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, te na suštinu člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije), pa je istakao da prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) novinarske slobode sadrže "mogućnosti pribjegavanja određenom stupnju pretjerivanja pa čak i provociranja". Također je naveo da "iako sud ne mora odobravati polemički, pa čak i agresivni ton kojeg koriste novinari, član 10. ne samo da štiti bit/sadržaj izraženih ideja i informacija, nego i formu kroz koju su one izražene". Općinski sud je dalje naveo da iz definicije klevete, sadržane u članu 4. stav 1.(d) i članu 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, proizlazi da je bitan element klevete da se lice identificira prema trećim licima i da se protiv tog lica iznose neistinite činjenice. Međutim, u konkretnom slučaju sud je zaključio da se ne radi o iznošenju činjenica, već o vrijednosnim sudovima "o umjetničkom djelu – filmu", a takvo izražavanje ne podliježe građanskopravnoj odgovornosti za klevetu. Također, sud je naveo i da apelanticin subjektivni osjećaj povrijeđenosti nije odlučan za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, te da joj u konkretnom slučaju ne pripada pravo na naknadu štete.

9. Kantonalni sud je odbio apelanticinu žalbu protiv prvostepene odluke, a u obrazloženju je kratko naveo da "cijeni da se u objavljenim tekstovima nisu ispunili uvjeti za naknadu štete jer se ne radi o kleveti već o vrijednosnom sudu", te je ponovio stav prvostepenog suda da apelanticin subjektivni osjećaj povrijeđenosti nije dovoljan za drugačiji zaključak.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, a pozvala se i na kršenje člana 17. Evropske konvencije. Apelantica najprije navodi da su joj sudovi "donoseći ovakvu odluku povrijedili pravo na zabranu zloupotrebe prava, zaštićeno članom 17. Evropske konvencije", i to u vezi sa članom 10. Evropske konvencije i pravom na pravično suđenje. U odnosu na navodno kršenje prava na pravično suđenje, apelantica navodi da su presude neobrazložene, da su sudovi postupali pristrano, odnosno da su bili "naklonjeni tuženicima", te da su proizvoljno izveli zaključke o "odgovornosti apelantice za štetu koja joj je nastala", kao i da su naložili apelantici "izvođenje dokaza koje nije mogla izvesti". Dalje, apelantica navodi da je sud potpuno zanemario nalaz i mišljenje vještaka o tome da su "sadržaji sa portala Poskok.info na kojem su objavljeni predmetni tekstovi, najintenzivnije djelovali na [apelanticu]" izazivajući strah, te da je to u suprotnosti sa navodima suda "kako se ovdje radi o [apelanticinom] subjektivnom osjećaju povrijeđenosti koji nije odlučan za ocjenu i zaključak da se u konkretnoj stvari radi o kleveti." Također, apelantica osporava zaključak suda da je ona morala dokazati da ono što je u spornim tekstovima izneseno nije istinito, navodeći da sud na taj način "svjesno zanemaruje činjenicu da se radi o negativnim činjenicama koje kao takve nije moguće dokazati". Također navodi da je sud na pripremnom ročištu naložio tuženima da dostave "bilo kakvu odluku, dokument ili pisani trag kojim je utvrđeno da je Neđo Galić osuđen, osumnjičen ili da je protiv njega vođen postupak za utaju ili prevaru ili bilo kakvo drugo krivično djelo protiv države, himne, zastave ili drugo djelo povezano sa nacionalnim odnosima, mržnjom i netrpeljivošću", ali da to tuženi nisu uradili. Stoga, apelantica smatra da je to utjecalo na to da sud pogrešno utvrdi činjenično stanje.

11. Dalje, apelantica navodi da je sud odluku zasnovao na "navodnoj činjenici da je na portalu Poskok.info objavljen tekst 'Neđo Galić nije bio udbaš'" autora Pere Kvesića, smatrajući da je taj tekst objavljen kao demanti. Međutim, kako dalje navodi, sud se pri tom oslonio samo na iskaz drugotuženog, budući da ovaj tekst nije bio predložen ni proveden kao dokaz, "niti ima ikakvog dokaza o njegovom objavljivanju i/ili postojanju". Apelantica smatra da je sud ovaj dio iskaza drugotuženog mogao ocijeniti "samo na način da zaključi da je [drugotuženi] ovim tekstom sudu ukazao na činjenicu da je bio svjestan da prvobitnim tekstom nanosi štetu [apelantici] i da je ovaj 'drugi tekst' jedan vid priznanja učinjene štete." Također, apelantica navodi da je drugotuženi u iskazu izjavio da je "znao da je sporni tekst, kako on navodi, 'smeće', ali ga je ipak objavio", što su sudovi ignorirali. Dalje, apelantica je navela da iako je sud njen zahtjev ocijenio neosnovanim u smislu Zakona o zaštiti od klevete, "nije smio zanemariti postojanje nanošenja nematerijalne štete [apelantici] u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima". Apelantica dalje navodi da "čvrsto ostaje pri navodima da se u predmetnom slučaju radi o kleveti", ali da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom tužbenog zahtjeva. Dalje apelantica navodi da se, osim duševnih bolova koje "trpi i danas", ne može "isključiti i njen narušeni ugled i čast, uzimajući u obzir opće usvojene norme i mjerila, a isto potvrđuje i činjenica da je apelantica promijenila svoju adresu boravka, a sve zbog prezira sredine kojeg osjeća u Ljubuškom".

12. Apelantica dalje ističe da su navodi u spornim tekstovima "sve osim iskazanog mišljenja odnosno vrijednosnih sudova". Naime, smatra da su izjave da je njen pokojni muž "bio Udbin doušnik i sitni prokazatelj zbog čijih su fotografija Hrvati Ljubuškog imali strašnih neugodnosti", da je "javna tajna da je Neđo Galić spašavao muslimane tako što im je za naknadu sređivao vize" i da je "zazirao od crkve i vjernika, sudjelovao u njihovom progonu i demonizaciji kroz saradnju sa Udbom" dokazive činjenice. Stoga smatra da nije napravljena pravilna distinkcija između činjenica i vrijednosnih sudova, kao i da je materijalno pravo nepravilno primijenjeno jer joj je klevetničkim izražavanjem nanesena šteta, a sudovi joj za to nisu pružili odgovarajuću zaštitu.

b) Odgovori na apelaciju


13. Kantonalni i Općinski sud su u odgovorima naveli da ostaju pri onome što je navedeno u osporenim odlukama te da smatraju da nisu prekršena prava na koja se apelantica pozvala.

14. Drugotuženi je u opširnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da ga apelantica neopravdano tereti za objavljivanje teksta autora Dalibora Milasa, budući da je taj tekst prvobitno objavljen na portalu Bljesak.info, a ne Poskok.info. Dalje, naveo je da apelantica pokušava "obmanuti pravosudne institucije" da ne postoji tekst Pere Kvesića koji je u svojim tekstovima branio "lik i djelo" Neđe Galića. Naime, drugotuženi navodi da se apelantica, koju je zastupao advokat, složila s tim da u spis uđe tekst Pere Kvesića "Neđo nije bio udbaš", kao i da se saglasila da u spis uđe i tekst drugotuženog "Kako je izgubljena bitka za Ljubuški" koji je objavio pod pseudonimom "Nikola Zirdum koji je javan i zna se da se radi o [drugotuženom]". Kako dalje ističe, u tom tekstu on navodi da Neđo Galić treba dobiti ulicu u Ljubuškom, makar da je spasio jednog čovjeka i bez obzira na to što je činio u bivšem sistemu. Ova dva teksta koja su objavljena na portalu Poskok.info su dokaz da drugotuženi "nije vodio nikakvu hajku protiv gđe Galić, a niti protiv njene obitelji koju [poznaje] i [cijeni]". Drugotuženi također navodi da apelantica "obmanjuje Ustavni sud stavljajući [njemu] riječi u usta koje [nije] rekao". U vezi s tim pojašnjava da je u iskazu koji je dao pred sudom, govoreći o Peri Kvesiću, izjavio "da je taj čovjek iste političke provenijencije kao i [apelantica], da je [njegov] rođak, da je zakleti komunist, i da se zgrožavao nad događajima u Ljubuškom", ali i da je rekao "Ivane, ja mislim da je onaj tekst [prvotuženog] smeće, ali da sam ja urednik i ja bih ga objavio i onda bih reagirao na njega." Drugotuženi dalje navodi da je prvotuženi svojim tekstom zaista izazvao "buru negodovanja javnosti protiv lika i djela Neđe Galića iz razloga što je uz tekst priložio dokument u kojem tadašnji službenik UDBA-e pohvaljuje saradničke napore g. Galića. Javnost je tako saznala da je pokojni Neđo, nagrađen za humanizam, premda je u bivšem sistemu radio za UDBA-u ili bio njen vrijedan suradnik. [...] Zar ta informacija nije informacija od interesa javnosti?"

15. Drugotuženi također smatra da "optužni materijal" protiv njega ne može biti tekst autora koji "ima svoje ime i prezime i koji je objavljen prvotno na drugim portalima". Istovremeno, postavlja pitanje da li bi ga apelantica mogla tužiti ako bi preuzeo neki tekst sa portala Tačno.net (koji uređuje apelantica) "ako joj se on naknadno ne svidi, a prvotno je objavljen na njenom portalu". U vezi s tim, drugotuženi ističe da prema članu 7. Zakona o zaštiti od klevete ne postoji odgovornost za klevetu ako se radi o prenesenom članku koji je objavio neko drugi. Također ističe da smatra da je njegov pristup u ovom slučaju bio profesionalan, te da je kao novinar dužan informirati javnost "o tome šta se događa", te objaviti i sve reakcije na javni događaj "pa i kritičke sudove pisane u obliku kolumni".

V. Relevantni propisi


16. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine FBiH" br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Značenje naziva koji se koriste u zakonu

Član 4.


d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.


Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. [...]

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. [...]

(6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.

Izuzeci od odgovornosti

Član 7.


(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; [...]

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

[...]

VI. Dopustivost


Dopustivost ratione materiae


17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

[...]

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; [...]

20. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

h) Slobodu izražavanja.

22. Član 10. Evropske konvencije glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

23. Iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari bila u ulozi tužiteljice koja je tražila zaštitu od navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelantice zbog nekog njenog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelantica nije bila "žrtva" kršenja člana 10. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 18, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelanticini navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na ostale navode


24. U odnosu na preostali dio apelacije u kojem apelantica smatra da je došlo do povrede njenog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ističe da ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 63 0 P 017942 15 Gž od 18. septembra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


28. Apelantica smatra da su osporenim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a poziva se i na kršenje člana 17. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud zapaža da apelantica u suštini smatra da je spornim tekstovima nanesena šteta njenom ugledu i ugledu njenog pokojnog muža, pri čemu svoje argumente pravno kvalificira kao kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, "pravo na ugled" je zaštićeno u okviru prava na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu, odnosno je li osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava na ugled i prava na slobodu izražavanja.

Pravo na privatni život


30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

31. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

32. Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, zauzeo stav da pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog "privatnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4431/15 od 31. januara 2018. godine, tačka 36. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Međutim, u konkretnom slučaju apelantica je tužbom tražila zaštitu ugleda njenog pokojnog muža, te zaštitu svog ugleda zbog izjava o njenom pokojnom mužu, a te je navode ponovila i u apelaciji. Stoga će Ustavni sud ispitati da li ti apelanticini navodi ulaze u obim člana 8. Evropske konvencije.

33. U vezi s tim, Ustavni sud najprije zapaža da su sudovi zaključili da apelantica "ima pravo podnijeti tužbu za naknadu štete" po Zakonu o zaštiti od klevete, budući da je kao zakonska nasljednica iza svog pokojnog muža naslijedila udio u njegovom dioničkom društvu. Međutim, Ustavni sud zapaža da član 6. stav 6. Zakona o zaštiti od klevete propisuje da nasljednik prvog nasljednog reda može podnijeti zahtjev za naknadu štete u smislu tog zakona samo pod uvjetom "da je sporno izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika". Ustavni sud također zapaža da u osporenim odlukama sudovi nisu napravili razliku između apelanticinog zahtjeva za naknadu štete zbog prava na ugled njenog pokojnog muža i njenog prava na ugled zbog onoga što je u spornim člancima rečeno o njenom pokojnom mužu. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da Evropski sud ima vrlo čvrst stav o tome da prava iz člana 8. Evropske konvencije nisu prenosiva na nasljednike. Naime, u svojoj praksi Evropski sud kontinuirano ističe da su prava iz člana 8. Evropske konvencije prava lične prirode i stoga spadaju u kategoriju neprenosivih prava (vidi Evropski sud, Džugašvili protiv Rusije, presuda od 9. decembra 2014. godine, aplikacija broj 41123/10, tačke 22-24. sa daljnjim referencama). To dalje znači da nasljednik nije aktivno legitimiran tražiti naknadu štete zbog povrede ugleda svog prednika, pa u odnosu na takve navode Evropski sud odbacuje aplikacije kao ratione personae neprihvatljive (idem, tačka 25).

34. Imajući u vidu navedeno, kao i član 6. stav 6. Zakona o zaštiti od klevete, Ustavni sud ističe da apelantica nije mogla uspjeti sa tužbom za zaštitu ugleda svog pokojnog muža. Stoga, Ustavni sud neće razmatrati apelacione navode koji se tiču prava na ugled apelanticinog muža. Međutim, ostaje pitanje da li je napadima na njegov ugled prekršeno apelanticino pravo iz člana 8. Evropske konvencije.

35. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj skorijoj praksi prihvatio da napadi na ugled umrlog lica mogu u određenim slučajevima imati štetan utjecaj na privatni život i identitet nekog člana porodice tog lica, te da takvi navodi ulaze u obim zaštite člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Putistin protiv Ukrajine, presuda od 21. novembra 2013. godine, aplikacija broj 16882/03, tačka 33. i op. cit., presuda Džugašvili, tačka 30). U navedenim predmetima Evropski sud je zaključio da su aplikacije prihvatljive u odnosu na navodno kršenje ugleda aplikanata u tim predmetima, te da treba ispitati je li postignuta pravična ravnoteža između njihovog prava na poštovanje privatnog života i prava novinara na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda, ali i član 6. stav 6. Zakona o zaštiti od klevete, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju dio apelacionih navoda koji se tiču apelanticinog prava na ugled ulazi u obim člana 8. Evropske konvencije. Dalje, osporene odluke kojima je taj dio njenog zahtjeva odbijen nesumnjivo predstavljaju miješanje u njeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije, koje je i zakonito i ima legitiman cilj – zaštitu prava drugih, odnosno zaštitu slobode izražavanja novinara iz člana 10. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud će, dalje, ispitati da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičnu ravnotežu između ova dva navedena prava. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja; ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka; način pribavljanja informacija i njihova istinitost; sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. februara 2012. godine, apl. br. 40660/08 i 60641/08, tačke 108-113). Ustavni sud smatra da su ovi kriteriji mutatis mutandis primjenjivi i na konkretni predmet.

38. U odnosu na pitanje jesu li sporni tekstovi predstavljali doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud ističe da je Evropski sud zauzeo stav u svojoj praksi da sastavni dio prava na slobodu izražavanja predstavlja i traženje historijske istine. Evropski sud ističe da nije njegov zadatak da djeluje kao arbitar u historijskim raspravama jer bi se u suprotnom takve rasprave preusmjerile s javnog prostora na sudnicu (op. cit., presuda Džugašvili, tačka 33). Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da su sporni tekstovi objavljeni kao reakcija na film koji je pod naslovom "Neđo od Ljubuškog" snimljen o apelanticinom pokojnom mužu. U filmu je prikazana uloga apelanticinog muža u spašavanju njegovih sugrađana Bošnjaka 1993. godine, za šta mu je posthumno dodijeljena nagrada za građansku hrabrost. Budući da se radi o ne tako davnim događajima koji su i dalje, sa historijskog aspekta, od velikog interesa i važnosti za javnost i za odnose u društvu općenito, Ustavni sud smatra da se može zaključiti da sporni tekstovi predstavljaju doprinos debati od javnog interesa.

39. Dalje, što se tiče toga je li apelanticin muž bio javno poznata ličnost i kakva je bila njegova uloga u društvu, Ustavni sud podsjeća da su granice prihvatljive kritike šire u odnosu na javna nego u odnosu na privatna lica. Međutim, čak se i privatni pojedinci izlažu sudu javnosti kada "stupe na scenu javne debate" (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, aplikacija broj 32550/05, tačka 54. sa daljnjim referencama). U spomenutom predmetu Džugašvili Evropski sud je također istakao da treba napraviti razliku između napada na ugled privatnog lica koji utječu na ugled njegove porodice i opravdane kritike upućene javnoj ličnosti koja se, "preuzimajući ulogu vođe, izložila oku javnosti" (op. cit., presuda Džugašvili, tačka 30). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se film, koji je bio povod spornim člancima, bavio ulogom apelanticinog muža u navedenim događajima, te da je u njemu istaknut njegov pozitivan doprinos zaštiti njegovih sugrađana Bošnjaka u vremenu kada je izbio sukob između Hrvata i Bošnjaka, zbog čega mu je posthumno dodijeljena i nagrada za humanizam. Dalje, sporni tekstovi se nisu odnosili na privatni život apelanticinog muža, već isključivo na njegovu ulogu u historijski važnim događajima za zajednicu u kojoj je živio i radio, dakle na njegovu ulogu u javnoj sferi. Osim toga, apelantica je, kako su sudovi utvrdili, dala saglasnost autorici filma da taj film napravi i da se on javno prikaže, pa je bilo razumno očekivati da će uslijediti reakcije javnosti. Također, bilo je razumno očekivati i da će film biti podvrgnut kritičkom sudu javnosti i da neće naići samo na odobravanje. Sporni tekstovi su bili upravo takve reakcije na film o ulozi apelanticinog muža u relevantnim događajima. Takva kritička reakcija, prema stavu Ustavnog suda i navedenim standardima Evropskog suda, traži veći stepen tolerancije kada se traži ograničavanje slobode izražavanja u odnosu na privatni život. S druge strane, u spornim člancima se ne spominje apelanticino ime, ne govori se o njenoj ulozi ili djelovanju, niti se zadire u privatnu sferu njenog života, već se isključivo govori o ulozi i djelovanju njenog muža. Iako se ne može reći da ti tekstovi nisu mogli imati bilo kakav utjecaj na apelanticin ugled, Ustavni sud smatra da je taj utjecaj bio samo indirektan.

40. Dalje, što se tiče načina pribavljanja informacija i njihove istinitosti, Ustavni sud zapaža da apelantica spornim, između ostalih, smatra izjave da je film o njenom mužu "primjer glorificiranja selektivne istine i pokušaj diskreditiranja cijelog ljubuškog kraja i Ljubušaka hrvatske nacionalnosti", da je Ljubuški "predstavljen kao fašističko leglo u kojem se maltretiraju i teroriziraju svi koji misle drugačije" i da film "služi kao potvrda teze o genocidnosti Hrvata u BiH". U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima se mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, čak i kad izjava predstavlja vrijednosni sud, mora postojati dovoljan činjenični osnov koji će podržati takvu izjavu (op. cit., presuda Bodrožić, tačka 50. sa daljnjim referencama; i Ustavni sud, između ostalih i AP 787/04, odluka o dopustivosti i meritumu od 20. decembra 2005. godine, tačka 36). Također, niko ko se upusti u neku debatu od javnog interesa, uključujući i novinare, ne smije prekoračiti određene granice, inter alia, u interesu "zaštite ugleda i prava drugih", ali je dopušteno pretjerivanje, pa čak i provokacija, ili drugim riječima, dopuštene su i, do određene granice, neumjerene izjave (vidi Evropski sud, Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske, presuda od 22. oktobra 2007. godine, apl. br. 21279/02 i 36448/02, tačka 56. sa daljnjim referencama).

41. U konkretnom slučaju, sudovi su u osporenim odlukama zauzeli stav da su navedene sporne izjave vrijednosni sudovi čija se istinitost ne dokazuje, a Ustavni sud takav zaključak prihvata kao pravilan. Što se tiče izjave u tekstu "Hercegovački Schindler" da je "javna tajna" da je apelanticin muž "spašavao muslimane" tako "što im je za naknadu sređivao vize za odlazak na rad u inozemstvo", Ustavni sud, s obzirom na kontekst u kojem je takva izjava iznesena, također prihvata stanovište redovnih sudova da se radi o vrijednosnom sudu. Naime, sporna izjava je data u okviru teksta kojim je kritiziran "selektivan pristup" događajima o kojima je bilo riječi u spornom filmu i koji je snimljen o apelanticinom mužu i njegovoj vrlo pozitivnoj ulozi u ratnim događajima. U svim ovim spornim izjavama korišten je prenaglašen i provokativan jezik, ali Ustavni sud smatra da je njihov sadržaj sveukupno u granicama prihvatljive kritike uloge apelanticinog muža kao lica kojem je u filmu data određena važna historijska uloga za zajednicu u kojoj je živio i radio. Ustavni sud smatra da se u takvim okolnostima mora dopustiti određen prostor za kritički pristup i drugačije viđenje istih historijskih događaja, iako se moraju poštovati određene granice, koje u ovom slučaju, prema stavu Ustavnog suda, nisu prekoračene.

42. Međutim, Ustavni sud zapaža da su sudovi isti zaključak donijeli i u odnosu na izjavu iznesenu u spornim tekstovima, uključujući i tekst prvotuženog "Neđo daleko od Ljubuškog" – da je apelanticin muž prije rata "bio saradnik UDBA-e". U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud istakao da "to što se neko nazove fašistom, nacistom ili komunistom, ne može samo po sebi da se izjednači sa činjeničnim stanjem o političkoj pripadnosti tog lica", već se mora posmatrati sveukupan kontekst u kojem su takve izjave iznesene (op. cit., presuda Bodrožić, tačka 52. sa daljnjim referencama). Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvotuženi ovakvu izjavu zasnovao na dokumentu bivše Službe državne bezbjednosti u kojem je eksplicitno navedeno da je apelanticin muž toj službi "ustupao bezbjednosna interesantna saznanja do kojih je dolazio". Ovo ukazuje da prvotuženi nije rekao za apelanticinog muža da je "udbaš" u smislu vrijednosnog suda kojim je želio kritički, provokativno ili uvredljivo ocijeniti društveno djelovanje apelanticinog muža. Naprotiv, prvotuženi je tu izjavu zasnovao na zvaničnom dokumentu do kojeg je došao i koji je u sklopu spornog članka i objavio. Stoga, Ustavni sud smatra da sudovi ovakvu izjavu nisu pravilno kvalificirali kada su ocijenili da se radi o vrijednosnom sudu. Međutim, iako se radi o činjeničnoj tvrdnji, Ustavni sud ne može prihvatiti apelacione navode da je prvotuženi trebao izvesti još dokaza o istinitosti takve tvrdnje, budući da je u tekstu objavio službeni dokument na kojem je tu tvrdnju zasnovao. To dalje znači da je takvu izjavu očigledno zasnovao na vjerodostojnom izvoru, zbog čega se sporna izjava ne može smatrati klevetom. Dakle, iako sudovi nisu pravilno kvalificirali spornu izjavu, ne može se reći da su izveli pogrešan zaključak da ta izjava ne predstavlja klevetu, budući da je za takvu izjavu postojao razuman i dovoljan osnov.

43. U odnosu na navode koji se tiču drugotuženog, koji je sve sporne članke preuzeo sa drugih portala i objavio na portalu Poskok.info, Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti da mediji imaju zadatak da prenose informacije i ideje koje su od javnog interesa, a javnost ima pravo da dobije te informacije. Da nije tako, mediji ne bi mogli izvršavati svoju vitalnu ulogu "čuvara javnog interesa". U vezi s tim, Evropski sud ističe da bi kažnjavanje novinara zbog prenošenja izjava drugih lica ozbiljno ugrozilo doprinos medija debati od javnog interesa i ne bi bilo opravdano, osim ako za to postoje naročito važni razlozi (vidi Evropski sud, Jersild protiv Danske, presuda od 23. septembra 1984. godine, aplikacija broj 15890/89, tačka 35). Takav stav je potvrđen i u kasnijoj praksi, a naglašeno je i to da općenit zahtjev za novinare da se sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom medija da daju informacije o tekućim događajima, mišljenjima i idejama (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, aplikacija broj 50123/06, tačka 37. sa daljnjim referencama). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da drugotuženi nije autor spornih članaka, već da je samo prenio ono što su drugi izjavili o apelanticinom mužu, te da nema ništa što ukazuje da je pri tome postupao zlonamjerno. S obzirom na to da je Ustavni sud već zaključio da su sudovi pravilno uspostavili ravnotežu između prava prvotuženog kao autora spornog članka na slobodu izražavanja i apelanticinog prava na ugled, isto se mora zaključiti i u odnosu na drugotuženog koji je prenio taj i još dva sporna članka sličnog sadržaja.

44. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi osporenim presudama uspostavili pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi


45. Apelantica se žali i na kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, kako je već rečeno, navodi koji su izneseni u tom smislu u suštini se tiču prava iz člana 8. Evropske konvencije, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Ostali navodi koje je u tom smislu apelantica iznijela (da presude nisu obrazložene, da su sudovi bili pristrani, da su zaključci sudova u odlukama proizvoljni i da sud nije uzeo u obzir provedeno vještačenje) tiču se, u suštini, apelanticinog nezadovoljstva utvrđenim činjeničnim stanjem i načinom na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi kontinuirano isticao da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. Također, Ustavni sud ponavlja i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, između ostalih i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4778/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 24. sa daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je obrazloženje drugostepene presude zaista kratko, ali s obzirom na to da u žalbi protiv prvostepene odluke apelantica nije iznijela ništa što već nije isticala pred prvostepenim sudom, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je takvo obrazloženje neadekvatno, budući da se drugostepeni sud eksplicitno pozvao na obrazloženje iz prvostepene odluke. Osim toga, apelantica ničim nije potkrijepila svoje navode o navodnoj pristranosti sudova, pa se mora zaključiti da su i ti navodi neosnovani. Budući da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja bilo koje procesne garancije svojstvene pravu na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. U odnosu na apelanticino pozivanje na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da taj član ne garantira neko materijalno pravo čija zaštita bi se mogla tražiti bilo pred redovnim sudom bilo pred Ustavnim sudom. Naime, član 17. Evropske konvencije zabranjuje zloupotrebu prava garantiranih Evropskom konvencijom. To dalje znači da ako je neko ponašanje ili djelatnost usmjerena na poništavanje bilo kojeg od prava i sloboda navedenih u Evropskoj konvenciji ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je njom predviđena, onda takvo ponašanje ne uživa zaštitu koja se daje u okviru konvencijskih prava. Takav bi npr. bio slučaj kada bi pojedinac tražio zaštitu člana 10. Evropske konvencije za govor za koji Evropski sud smatra da podriva osnovne vrijednosti Konvencije kao što su tolerancija i nediskriminacija (takav bi npr. bio rasistički govor, antisemitizam i sl.). Međutim, to što je apelantica nezadovoljna osporenim presudama ne daje mogućnost primjene principa iz člana 17. Evropske konvencije, pa Ustavni sud neće dalje ispitivati ove navode.

VIII. Zaključak


48. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na ugled kao dio prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada je u spornim tekstovima izneseno kritičko mišljenje o apelanticinom pokojnom mužu i njegovoj ulozi u historijskim događajima koji izazivaju interes i pažnju javnosti, a sve to kao kritička reakcija na film koji je o apelanticinom mužu i njegovoj pozitivnoj ulozi u tim događajima snimljen i javno prikazan, te kada su sudovi svojim odlukama uspostavili pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava novinara na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi moglo ukazati na kršenje garancija prava na pravično suđenje i kada su sudovi u tim odlukama dali relevantna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

50. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavi te se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!